Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Zločin Armije BiH u Grabovici

Published

9 mjeseci ago

9 rujna, 2023

mjukic

Pokolj u Grabovici bio je ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH (postrojba “Crni labudovi”), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata. Za posmrtnim ostatcima 17 civila se još traga.

Zločin je počinjen 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93”. Oko 700 vojnika 9. i 10. brigade i 2. nezavisnog bataljona ABiH, poslani su iz Sarajeva kao pojačanje ofanzivi “Neretva ‘93” protiv pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Cilj te operacije bio je osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara.

Grabovica se nalazi između Mostara i Jablanice s djelomičnim hrvatskim stanovništvom (1993.) Armija BiH je mjesto stavila pod svoju kontrolu 10. svibnja 1993., a ratni zločin nad 33 Hrvata napravljen je u rujnu 1993. godine. Zločin u Grabovici je primjer etničkog čišćenja Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta.

Kada je Armija BiH napala Grabovicu, u svibnju 1993., poginuo je jedan vojnik HVO-a, jedan se predao i odmah bio strijeljan. Armija BiH zarobila je 4 vojnika HVO-a. Zarobljeni vojnici i civili odvedeni su u logor “Muzej” u Jablanici. Grabovica je bila pod kontrolom 6. korpusa kojim je zapovjedao Zulfikar Ališpaga Zuka. U srpnju 1993. ubijen je jedan Hrvat (63 god.), a stanovništvo je maltretirano s ciljem da se odsele.

U rujnu je Armija BiH započela operaciju “Neretva 93” pa je u Grabovicu došlo 700 vojnika. Pripadnici postrojbi Armije BiH Igmanski vukovi počinili su stravičan zločin nad preostalim Hrvatima (Zapalili su staricu Lucu Brekalo, izvadili su njeno srce i pekli ga na ražnju; odsjecali su glave žrtvama, nabijali ih na kolac, razapinjali na križ).

Među 33 ubijena civila u Grabovici bilo je 17 žena i četverogodišnja Mladenka Zadro koja je ubijena u majčinom naručju. Najstarija žrtva bio je 87-godišnji Marko Marić. Od 33 civila njih 17 se još vodi kao nestalo, a od većine ubijenih pronađeni su samo dijelovi tijela. Od 33 ubijena civila samo su dva tijela kompletna što govori o monstruoznosti zločina.

Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a “Firule” i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac. Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa. Treća žrtva je zaklana. Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo, što je bilo posljedicom pretrpljenih stresova.

Mali broj ljudi je 1993. znao što se dogodilo. Grabovica je, nakon masakra, bila potpuno “zapečaćena”; ulazak na to područje bio je zabranjen čak i međunarodnim medijima i mirovnim snagama.

Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. U Grabovicu nije mogao nitko ući: ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.

U Grabovici godine 2005. nije stanovao niti jedan Hrvat! Kuće su opljačkane i/ili spaljene. Groblja grabovičkih Hrvata su opustošena. Nadgrobni spomenici su srušeni, a neki stari grobovi su otvoreni, a pokojničke kosti bačene su u Neretvu.

U neke privatne kuće civila Hrvata danas je smještena vojarna Armije BiH, odnosno vjerski objekti za potrebe istih postrojbi i ambulante.

Sead Đulić Sejo, oficir Armije BiH, 9. rujna 1993. godine nalazio se u Mostaru sa svojim pretpostavljenim kada je čuo šta se dogodilo:

“Bio sam u sjedištu komande u Mostaru s generalom Arifom Pašalićem kada su ga putem radija obavijestili da su vojnici iz Sarajeva počinili strašan ratni zločin i da su neki od tih vojnika krenuli prema Mostaru kako bi nam pomogli u borbi protiv ustaša (pogrdno ime za hrvatske snage)”, prisjeća se Đulić.

“Arif (Pašalić) je odmah rekao komandantu Vojne policije da ih sačeka van Mostara i, kada stignu, da im stavi do znanja da nisu dobrodošli u njegovu zonu komandovanja. Ako bi odbili, policija bi im prvo pucala iznad glave u znak upozorenja”, dodaje on.

“Vojnici iz Sarajeva” bili su također pripadnici ABiH. Dolazili su iz Grabovice, sela u blizini Jablanice, gdje su počinili brutalni masakr nad 33 civila hrvatske nacionalnosti, većinom starijim ljudima, ali i nad jednim četverogodišnjim djetetom.

Đulić je režirao predstavu “Uspavanka za Mladenku”, koja je govorila o masakru u Grabovici, a koja je nazvana po četverogodišnjakinji koja je ubijena. Glumci tinejdžeri koji su igrali u “Uspavanci za Mladenku” nisu čuli za masakr sve dok Đulić nije predložio da se o tome odigra predstava.

Haški tribunal nije procesuirao brojne zločine nad Hrvatima, što je posebno uputilo na različita mjerila prema žrtvama iz prošlog rata. Armija BiH počinila je desetke masakara nad Hrvatima, a Haag ostao nijem i na ubojstva djece.

Za zločin u Grabovici Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno je kaznene odgovornosti oslobodio načelnika Glavnog štaba vrhovne komande Armije RBiH Sefera Halilovića, kreatora operacije “Neretva ’93” u kojoj je počinjen taj zločin. Haški tribunal nije mogao dokazati čak ni da se operacija “Neretva ‘93” dogodila. Halilović je oslobođen optužbi.

Ali, iako Haški tribunal nije osudio Sefera Halilovića, tokom suđenja pojavile su se mnoge nove činjenice i detalji.

Pred domaćim sudovima u BiH odgovarali su bivši pripadnici Armije RBiH, i to za pojedinačna ubojstva, ali nitko za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i(li) po zapovjednoj odgovornosti! Do danas je presuđeno petorici pripadnika Armije RBiH, na devet godina zatvora osuđen je Mustafa Hota, na deset godina zatvora osuđen je Enes Šakrak, dok su Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić osuđeni na po 13 godina zatvora.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je neke nižerangirane vojnike. Jedan od njih, Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade ABiH, osuđen je za ubistvo članova porodice Zadro, među kojima je bila i četverogodišnja Mladenka. Osuđen je na deset godina zatvora, jer se pokajao i bio spreman sarađivati. Vojnik Mustafa Hota osuđen je za ubistvo porodice Marić. Dobio je istu kaznu kao i Šakrak – deset godina zatvora.

Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.

Pripadnici Armije BiH („Zukini specijalci“) su 9. rujna 1993. godine počinili ratni zločin u Grabovici. Ubili su 32 osobe. Grabovica je selo između mostarske i jablaničke općine koje je bilo 30 kilometara od crte razgraničenja pa nije predstavljalo nikakvu opasnost za Bošnjake.

Za ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.

Haaški sud oslobodio je odgovorne po zapovjednoj odgovornosti za slučaj Grabovice.

Zulfikar Ališpaga, zapovjednik zbornog područja Igman-Konjic, bio je zapovjednik akcije u Grabovici.

Po izvršenju pokolja u Grabovici, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.

Po stanju od 2005., u Grabovici nema ni jednog stanovnika Hrvata. Kuće su opljačkane i/ili spaljene. Bošnjaci (Muslimani) izvršili su etničko čišćenje.

Foto: večernji list, Marko Jukić (naslovnice knjiga)

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić