Općina Kakanj je po popisu stanovništva iz 1991. godine imala 55.950 stanovnika, a od toga je bilo Muslimana/Bošnjaka 54,60 %, Hrvata 16.556 (29,60%), Srba 8,80 % i ostalih 7,00 %.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Kaknju je živjelo 16.556 (29,6%) Hrvata, a prema popisu iz 2013. ih je živjelo 2.973 (7,9%). Broj Hrvata smanjio se za 13.583 (82,04%). Tijekom rata kakanjska općina doživjela je velike demografske promjene; izvršeno je etničko čišćenje Hrvata i Srba. Čitava hrvatska sela su bez stanovnika, kuće su opljačkane, spaljene i minirane.

Prema knjizi Davora Marijana i suradnika u općini Kakanj izvršen je ratni zločin nad 68 Hrvata.

Kraljeva Sutjeska (u općini Kakanj) s glasovitim franjevačkim samostanom iz 14. stoljeća i crkvom sv. Ivana Krstitelja kultno je mjesto bosanskih katolika i Hrvata. Franjevački samostan prava je riznica hrvatske crkveno-kulturne baštine, s knjižnicom koja broji 31 inkunabulu, a čitava BiH ih posjeduje tek 63, i arhivom u kojoj se čuva više od 3 tisuće neproučenih turskih dokumenata.

Kraljeva Sutjeska bila je prijestolnica banova i kraljeva Kotromanića. U blizini je kraljevski grad Bobovac s mauzolejem bosanskih vladara.

Iz osvojenog Kaknja Muslimani su protjerali više od 13 tisuća Hrvata, ubili 22 hrvatska civila i 87 pripadnika HVO-a. Kroz 12 logora pod upravom Muslimana prošlo je 595 zarobljenika, a 42 osobe su i danas pod oznakom “nestale”. Pred naletom muslimanskih postrojbi Hrvati su iz Kaknja izbjegli ka Varešu.

Na blagdan sv. Ante Padovanskoga (13. lipnja), kojega u Bosni uz katolike uvelike štuju i pravoslavci i muslimani, došlo je do masovnog stradanja Hrvata u općini Kakanj. Toga dana (1993.) paravojne i redovite postrojbe Armije BiH ubile su u selu Drenoviku 17 Hrvata, u Slapnici 9, u Kraljevoj Sutjesci 4, u Bištranima 4, u Kovačima-Bradarićima 10, u Grmačama 3 osobe.

Na prostoru općine Kakanj do temelja su porušena 22 hrvatska sela, a 12 je teško oštećeno. Od ukupnog broja protjeranih Hrvata samo se oko 3.000 vratilo na svoju djedovinu (unatoč opstrukciji i pritiscima bošnjačko-muslimanskih vlasti i pojedinaca).

Kronologija muslimanskih zločina u općini Kakanj:

•          U razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993. godine, dok još nema otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne bošnjačke formacije ubile su osam Hrvata.

•          17. ožujka 1993. godine ranjena je hrvatska djevojčica Gordana Radoš; na nju su pucali vojnici Armije BiH.

•          17. ožujka 1993. pripadnici muslimansko-bošnjačkih oružanih snaga ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a. Zatim počinju istjerivati Hrvate iz njihovih kuća i stanova. Sejo Kezić, pripadnik paravojne postrojbe Armije BiH koju je formirao imam Ševal Omerspahić, nožem je ubio jednu stariju ženu Hrvaticu.

•          19. ožujka 1993. pripadnici Armije BiH ubili su u mjestu Slapnica Jozu Tunjića.

•          10. travnja 1993. vojnici Armije BiH ubili su dva kakanjska Hrvata, vojnika HVO-a., na prometnici Bugojno – Novi Travnik. Ubijeni su Zdenko Benić i Mirko Stjepić.

•          Dana 19. travnja 1993. pripadnici Armije BiH ubili su u mjestu Slapnica Vinka Stjepića.

•          Dana 18. svibnja 1993., u selu Ćatići, mudžahedini su ubili Marinka Benića, zarobljenog pripadnika HVO-a. Mudžahedini su bili u sastavu tzv. Armije BiH.

•          5. lipnja 1993. Armija BiH napala je kakanjsko selo Ričicu. Hrvati su izbjegli u Vareš. Muslimanske postrojbe opljačkale su potom selo, a kuće uništili. Etničko čišćenje sela izvela je 309. brigada Armije BiH pod zapovjedništvom Džemala Hodžića.

•          8. lipnja 1993. rano ujutro Armija BiH izvršila je napad na sela u kojima su živjeli Hrvati (sela u kakanjskoj općini: Lučići, Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač).

•          U selu Ričici 12. lipnja 1993. zarobljen je pa okrutno ubijen Drago Babić, vojnik HVO-a.

•          Na blagdan sv. Antuna Padovanskog, 13. lipnja 1993., postrojbe Armije BiH zauzele su općinu Kakanj te protjerale Hrvate i počinile više zločina.

•          Dana 13. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH su u Kraljevoj Sutjesci ubili četri osobe.

•          13. lipnja 1993.  pripadnici Armije BiH su u selima Ričica, Drenovnik, Kovači i Bradarići ubili 17 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. U selu Bradarićima vojnici Armije BiH naredili su skupini civila da legnu na zemlju, stave ruke na zatiljak i onda su ih izbliza ubijali. Tom prilikom ubijen je Juro Jurić i njegova tri sina. Još su ubijena tri zarobljena pripadnika HVO-a.

•          U selu Slapnica pripadnici Armije BiH ubili su, 13. lipnja 1993., 7 zarobljenih vojnika HVO-a.

•          13. lipnja 1993. u blizini sela Teševa pripadnici Armije BiH ubili su dvoje civila.

•          Dana 13. i 14.  lipnja 1993. u selu Ljeska pripadnici Armije BiH ubili su dvije osobe.

•          U selu Balići pripadnici Armije BiH ubili su 13. lipnja 1993. dva civila.

•          Od 9. do 13. lipnja 1993. godine na području općine Kakanj još je ubijeno 7 civila i zarobljenih pripadnika HVO-a.

•          Nakon okupacije općine Kakanj Armija BiH ubila je još 20 civila. 

•          U jednom hrvatskom selu nađen je zaklan starac, a njegove dvije kćeri su silovane i ubijene. Jedna od njih je bila vezana rukama oko umivaonika i nakon silovanja priklana. Druga je bila vezana rukama za bide i s glavom u njemu.

•          Iz općine Kakanj protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu “Sretno” i na drugim mjestima, gdje su bili ponižavani i maltretirani. Hrvati su bježali prema Varešu. Vojnici Armije BiH često su koristili hrvatsko pučanstva kao živi štit.

•          Hrvatska sela temeljito su opljačkana, a većina objekata je spaljena.

•          Zločine su počinili pripadnici MOS-a (Muslimanskih oružanih snaga) Kakanj i pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH.

“Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, bošnjačke vlasti pozivaju izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima. Neki su Hrvati povjerovali toj promidžbi i vratili se. Od nekolicine povratnika četiri su ubijena, a dio je uhićen i zlostavljan u bošnjačkim zatvorima i logorima. Pod zaštitom UNPROFOR-a, u Čatićima je boravilo oko tisuću Hrvata.

Amir Kubura, bivši zapovjednik 7. muslimanske brigade, odnosno “Allahove vojske”, pred Haagom je oslobođen za zarobljavanja hrvatskih civila u logoru “Sretno” u Kaknju.

U jednom razgovoru o stanju u Kaknju 1993. godine svjedočio je župnik mons. Petar Jukić:

“Lipanj 1993. jest „sudbinski“. Točnije 13. lipnja. Za jedan dan – nestao je narod. Kao da sad gledam taj egzodus. Iz Kaknja u Vareš. Muslimanska je vojska (MOS) toga jutra, s nekoliko strana, svom žestinom napala prostore općine Kakanj, posebice hrvatska sela. Nakon kratkotrajna i simbolična, nazovi, otpora HVO-a žene, djeca, djevojke i starci s „najlon vrećicama“ u ruci moraju bježati. Oko 10 000 osoba u kolonama kreće planinskim putovima – jedinim otvorenim izlazom – prema Varešu. Tisuću ih se nije uspjelo priključiti tim kolonama. Srećom, naišli su na razumijevanje zapovjednika Francuskog bataljuna (FRABAT) koji ih je primio i zaštitio u krugu njihove vojne baze na platou Termoelektrane Čatići. Najviše je Hrvata ostalo u samom gradu Kaknju i manji broj u prigradskim selima i Kraljevoj Sutjesci. Ukupno oko 5 000 od 16 500, koliko nas je bilo samo jedan dan ranije. Ovom broju treba pridodati i oko 3 000 izbjeglica iz župa Čemerno i Ilijaš, iz Sarajeva i drugih, koji su se u to vrijeme zatekli na području općine Kakanj.”

“Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo „našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru“. Poznajem tolike i tolike Hrvate i Muslimane koji su se međusobno poštivali, surađivali, bili kućni prijatelji i pomagali si, često više negoli rođena braća. Čak su kakanjski Muslimani 1992. predlagali kao jedinog kandidata za predsjednika Općine – mjesnog župnika! Svjetski moćnici, krojači sudbine malih naroda, dok „crtaju granice, bezdušno precrtavaju ljude“, na što je otvoreno upozorio i naš kardinal. Najprije je donekle zapela za oko pojava i nenametljivo klatarenje općinom posve nepoznatih pojedinaca. Bit će poslanih žbirova i uhoda koji vješto pronalaze domaće suradnike za ostvarenje već „unaprijed skrojena strateškoga plana“ po kojem općinu Kakanj treba „očistiti“ od Hrvata, kao što i negdje drugdje od Muslimana. Već od ožujka 1993. počinju se događati „pojedinačni slučajni“ incidenti, potom u manjim skupinama sve češći ispadi i napadi na pojedine osobe i ustanove. Tenzije između HVO-a i MOS-a su sve više rasle. I kad su narasle do usijanja 8. lipnja – planulo je. U tom je ključ tolike nesreće i tolikih stradanja. Kako je „zacrtano“, ovdje su stradali Hrvati. Užasno je biti svjestan kako, ne ja, niti moj susjed, nego netko treći upravlja mojim životom, kroji i određuje moju budućnost.”

Ovo je citat iz razgovora s Petrom Jukićem koji je bio župnik u Kaknju 1993. godine. Napiso je i objavio knjigu “Nasilje nad Hrvatima u poratnom Kaknju”.

Etničko i vjersko čišćenje

Mjesecima prije lipnja 1993. godine vršen je pritisak na Hrvate da napuste općinu Kakanj. Hrvati su dobivali otkaze bez prava na žalbu. Nisu smjeli pozdravljati s dobar dan već s mehraba, selam Alejkum, Allah imanet.

Etničko i vjersko čišćenje počelo je 8. lipnja 1993. kada je Armija BiH izvela opći napad na Kakanj. Malobrojna i slabije naoružana brigade HVO-a (Kotromanić) nije mogla spriječiti nadiranje Muslimana. Obezglavljeni i uplašeni ljudi (Hrvati), njih oko 15.000 krenulo je prema Varešu. Njihovu imovinu prisvojili su Muslimani; sve što se moglo odnijeti pljačkaši su odnijeli.

Očišćena su hrvatska sela: Vidići, Juke, Strijetež, Božići, Balići, Ružići, Žitelj, Teševo, Kovači, Bradarići, Grmače i mnoga druga. Zapaljeno je i minirano oko 1.200 hrvatskih kuća i gospodarskih zgrada, a opljačkano 1.500.

U Kaknju su bila tri logora/zatvora za Hrvate: prvi u motelu Sretno, drugi u zgradi direkcije Rudnika i treći u Sportskoj dvorani. Kroz njih je prošlo više od 200 zatočenika koji su bili maltretirani na različite načine. U motelu Sretno bilo je i sjedište mudžahedina koji su mučili zatočenike i pjevali “Srbe ćemo pobiti, ustaše ćemo poklati”.

Župna bogomolja u Haljinićima, posvećena Velikoj Gospi, opljačkana je i uništena. Crkva sv. Ante u Vukanovićima je također stradala. Opljačkane i uništene su kapelice i filijalne crkve u Banjevcu, Bjelevićima, Brnju, Crnaču, Jukama, Mandovini i drugdje. Crkva u Grmačama je opljačkana pa spaljena, a u Pavlovićima s filijalne crkve ukraden je krov.

Posebno je bila okrutna paravojna postrojba imama Ševala Omerspahića. On je rodom iz kakanjskog sela Kaparovića, prije rata je radio u Islamskoj zajednici u Sarajevu. Njegova postrojba imala je mnogo stranih i domaćih mudžahedina, a isticala se okrutnošću prema hrvatskim žrtvama. Bojili su se u crno, nosili su crne marame i svojom pojavom su ulijevali strah i trepet. Hrvati kakanjske općine posebno optužuju za okrutnost 7. muslimansku brigadu iz Zenice i jednog od njenih komandanata Muhmuta ef. Karalića.

Nadležne hrvatske vlasti u BiH još u jesen 1994. godine podnijeli su krivične prijave za ratne zločine nad Hrvatima protiv Faruka Neimarlije, Ejuba Jahića zvanog Bube, Fahrije Ademija Albanca, imama Ševala Omerspahića, Seje Karzića zvanog Karajica, Mirsada Nazifa i Refika Karzića, Zijada i Mehmeda Tarka i drugih. (Ivica Mlivončić – Slobodna Dalmacija 2000. godine, Zločin s pečatom)

Kaznene prijave za počinjene zločine podnesene su u svibnju 1994. i u studenom 1994. ali nitko nije odgovarao za počinjene zločine. Osim počinitelja zločina odgovorni su i rukovodeći ljudi u općini Kakanj kao i muslimansko vodstvo BiH. Odgovorni za etničko čišćenje općine Kakanj od Hrvata, za ubojstva, pljačku, palež i uništavanje vjerskih objekata su Kemal Čelebić (predsjednik općine Kakanj), Kemal Brodlija (načelnik MUP-a), Irfan Imamović (zapovjednik vojne policije Armije BiH) te vojni zapovjednici (Zapovjednik 309. brdske brigade, zapovjednik 7. muslimanske brigade). Također su odgovorni mudžahedini te njihov zapovjednik Abu Ajam ( odred El Mudžahid).

Dr. Marko Jukić