Prije rata (1991.) u Travniku je živjelo 25.750 (36,80%) Hrvata, a 2013. godine 15.102 (28,20%). Broj Hrvata bio je 2013. godine manji za 10.648 osoba, odnosno 41,35%.

Muslimani su u Travniku počinili ratni zločin nad 116 Hrvata (Davor Marijan i sur.).

Protjerano je 19.600 Hrvata, ubijeno 118 civila, poginula su 572 branitelja, a 61 osoba se vodi kao nestala. Kroz 22 bošnjačka logora (ukupno 331 logor) prošlo je 1759 zarobljenika iz travničke općine. Neki od najzloglasnijih su zgrada Osnovne škole na Mehuriću ( civila), Tvrđava (384), hodžina kuća na Slimenima (150).

Dan stradanja Hrvata općine Travnik je 8. lipnja.

U kolovozu 1992. godine u Travnik, u vojarnu, dolazi 17. krajiška brigada tzv. Armije BiH koja je bila naoružana i opremljena u Hrvatskoj. Formira se 7 muslimanska brigada i u nju ulaze mudžahedini iz islamskih zemalja. Islamski dobrovoljci, odnosno mudžahedini, postrojili su se 5. listopada 1992. godine ispred travničke Medrese, a riječi dobrodošlice uputio im je tadašnji travnički muftija Nusret ef. Abdibegović.

Pad Jajca i Donjeg Vakufa u srpske ruke dovodi do velikoga broja prognanika i izbjeglica koji dolaze u područja pod hrvatskom i muslimanskom kontrolom. Zbog promjene etničke strukture stanovništva nastaju prve veće trzavice između Muslimana i Hrvata. Pripadnici Armije BiH vrše blokade u gradu i na putovima gdje pljačkaju civile, oduzimaju oružje pripadnicima HVO-a te onemogućavaju normalno kretanje.

Muslimani su izbacili iz kompleksa bolnice u Travniku ranjene pripadnike HVO-a (njih 110) koji su ranjeni u borbama sa srpskom stranom na Vlašiću, braneći Travnik. Prevezeni su u crkvu u Novoj Biloj koja te 1993. postaje improvizirana franjevačka/ratna bolnica jer je Hrvatima bilo onemogućeno liječenje u Travniku ili Zenici.

Kronologija zločina

•          20. listopada 1992. na kontrolnom punktu kojeg je postavila 7. muslimanska brigada Armije BiH s leđa je ubijen zapovjednik općinskog stožera HVO-a Travnik Ivica Stojak, a njegov zamjenik je teško ranjen u glavu (Zvonko Gašo). Puščanu vatru otvorio je zapovjednik 7. muslimanske brigade major Samir Terzić, zvani Tara s drugim pripadnicima, a posebno Enes Aličić. O događaju je obavješteno zapovjedništvo Armije u Travniku i general Jasmin Jaganjac te Fikret Ćuskić zapovjednik 17. krajiške brigade. Nitko nije ništa poduzeo. 

•          U veljači 1993. formira se Operativna grupa „Bosanske krajine“ u koju ulaze 7. muslimanska brigada, 17. krajiška brigada i još nekoliko brigada (27., 705., te dijelovi 305., 306. 308. brigada). Nakon toga započinje progon Hrvata, otkazi na poslu i prijetnje.

•          Na raskrižju putova Travnik – Vitez, 17. ožujka 1993., ubijena su iz zasjede 2 pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević. Bili su u odorama HVO-a na raskrižju i čekali da ih netko poveze u Guču Goru.

•          U Travniku su 5. i 6. travnja 1993. ubijene 2 osobe od strane pripadnika Armije BiH.

•          Dana 6. travnja 1993. u svom stanu ubijena je jedna osoba.

•          Uoči Uskrsa 9. travnja 1993. započela je opća hajka na Hrvate, skinute su i zapaljene hrvatske zastave. Pripadnici Armije BiH nasilno upadaju u kuće Hrvata, vrše fizičko i psihičko maltretiranje te pljačku. Bilo je i slučajeva silovanja Hrvatica. U Travniku je započeo lov na ugledne Hrvate, uhićuju ih na ulici i u njihovim domovima. Uhićene Hrvate zatočili su u staru tvrđavu u Travniku (oko 70). Kasnije je broj zatočenih porastao na 400.

•          Dana 20. travnja 1993. godine rafalom kroz vrata stana ubijena je Danica Gašo, supruga Zvonka Gaše koji je bio ranjen 20. listopada 1992. Dakle, sve planirano i organizirano.

•          Sredinom travnja 1993. istjerani su iz travničke bolnice svi ranjenici pripadnici HVO-a (110 ranjenika), premješteni su u Novu Bilu u improviziranu bolnicu.

•          Pripadnici Armije BiH su 24. travnja 1993. u selu Miletić počinili ratni zločin. Upali su u selo i okupili Hrvate ispred jedne štale. 5 Hrvata su izdvojili i ubili, a njih 57 (starci, žene, djeca) odveli su u selo Mehurići (gdje je bio štab mudžahedina) gdje su ih držali 2 dana; nakon 2 dana su ih pustili pa su se vratili u selo i našli 5 ubijenih te svoje kuće opljačkane i spaljene. Od posljedica ranjavanja još je umrla jedna osoba. Zločin su napravili pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH, koja je bila u sastavu 3. korpusa sa sjedištem u Zenici. Zločin je bio planiran i zapovjednici su sve znali i naredili. Susjedi Muslimani nisu dopustili ukop po želji rodbine, već su ukopani na groblju pod nadzorom Armije BiH.

•          Krajem travnja 1993. muslimanski snajperist usmrtio je Franu Pliškića u selu Jankovići.

•          Početkom svibnja 1993. Armija BiH napala je sela Gornji Dolac i Guča Gora. Suad Šabanović ubio je Franju Brkića (23 god.). U mjestu Kaban ubijen je jadan civil, a drugi teško ranjen.

•          U Međugorju je 18. svibnja 1993. sklopljeno primirje između Armije BiH i HVO-a. Dva dana poslije, 20. svibnja 1993., Armija BiH žestoko je napala sve položaje HVO-a. Tako su Muslimani poštivali dogovor!

•          Armija BiH je 3. lipnja 1993. napala selo Polje i ubila 4 osobe, a više osoba bilo je  zatočeno oko 40 dana.

•          Pripadnici Armije BiH 4. lipnja 1993. upadaju u župnu kuću sv. Ivana Krstitelja u Travniku te vrše pljačku crkvene imovine. Istoga dana je na župnu kuću pucano iz pješadijskog naoružanja.

•          Od 4. do 6. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH pljačkaju sela Gornji Dolac i Gornja Bojna. Ubili su 4 pripadnika HVO-a, petoricu ranili. Također su ranili više civila. U napadu na selo Peševići ubili su jedno dijete. U selu Pojska otuđili su osobno vozilo marke Mercedes te ga odvezli u Zenicu gdje ga je vozio gradonačelnik Besim Spahić.

•          Na području mjesne zajednice Dolac od 4. do 6. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH ubili su više civila. Svi su ubijeni u svojim kućama.

•          Pripadnici Armije BiH su 5. lipnja 1993. ubili u općini Travnik 5 osoba; u Kulibunaru su ubili jednu osobu.

•          U Maljinama je 7. lipnja 1993 teško ranjen pripadnik HVO-a; Muslimani nisu dopustili da mu se pruži pomoć pa je umro. Istoga dana ubijen je Anto Tavić, a ranjeni supružnici Jurić.

•          Pripadnici Armije BiH (iz 3. korpusa) su 7. lipnja 1993. u selu Krpeljići (Travnik) ubili 7 civila. UNPROFOR je 8. lipnja 1993. našao tijela u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

•          Armija BiH napravila je ratni zločin 8. lipnja 1993. u selu Maljine. Malobrojni pripadnici HVO-a su se predali. Zarobljeni su svi Hrvati u selu. Žene, starci i djeca su odvedeni u selo Mehurići, a 40 muškaraca je odvedeno u Bikoše (dio sela Maljine). Ubijene su 39 osobe (civili i pripadnici HVO-a).

•          Pri napadu na Hrvate 8. lipnja 1993. UNPROFOR je prevozio vojnike Armije s jednog na drugi položaj. Svjedoci tvrde da je britanski bataljun UNPROFOR-a prevozio naoružane muslimane na položaje. UNPROFOR je mirno gledao kako Muslimani pucaju na prognanike (skupina od 2.000 do 3.000 prognanika).

•          Selo Čukle napadnuto je 8. lipnja 1993.; ubijeno je 16 osoba. Spaljene su 32 hrvatske kuće, a u 11 hrvatskih kuća uselili su Muslimani.

•          Postrojbe Armije BiH su 8. lipnja 1993. u selu Brajkovići ubili 6 osoba, a u selu  Grahovčići 5 osoba. Iz sela Grahovčići, Čukle, Podovi, Orašac i Šušanj, župa Brajković izbjeglo je oko 6.000 Hrvata. Tijekom evakuacije ranjeno je 36 osoba, a 21 tijelo je ostalo pod nadzorom muslimanske armije. U okruženju je ostalo 120 Hrvata; u Maljinama je tada ostalo još 350 Hrvata. Muslimanska armija nije dopustila  UNPROFOR-u ući u sela.

•          U selu Postinje ubijeni su: Mara Balta, Tomo Pušelja, Dragan Jučević; u Podovima Ivo Barać; u Grahovčićima: Stipo Čuturić, Ana Čuturić, Markan Barbić, potom u selu Dolac – Bila ubijeni su Jadranko Kurt i Franjo Brkić; u Brajkovićima: Luca Barbarić, Stjepan Bobaš, Marko Josipović, Alfonso Matković, Peto Matković, Ante Klarić, Marijan Barić. Ana Čuturić i Luca Barbarić bile su starice, spaljene u vlastitim obiteljskim kućama i Alfons Matković invalid bez obje noge, star 70 godina. Škuco Matković je u Čuklama ubijen ritualnim odsijecanjem glave, a Šimun Čuturić, rođen 1903., stradao je vješanjem od strane tzv. Armije BiH.

•          Dvije osobe ubijene su 9. lipnja 1993. godine. Također su u selu Šipovo ubijene 2 osobe.

•          Selo Brdo napadnuto je 9. rujna 1993. Na poziv da se predaju predalo se 9 vojnika HVO-a i 4 civila iz sastava civilne zaštite. Nakon što su se predali, Muslimani su ih ubili. 

•          Mudžahedini 15. listopada 1993. ulaze u župnu kuću i odvode 5 osoba (vlč. Vinka Vidakovića, s. Ljubicu Šekeriju i tri djelatnika Caritasa. Muslimanski radio Travnik javlja da je uhićeno 5 ustaša. Muslimani Travnika su oduševljeni uhićenjima. Uhićeni velečasni i časne sestre bili su maltretirani, prijetilo im se ubojstvom. Tijekom nekoliko dana uhićeni su pušteni. Zanimljivo jer da je prije tog događaja u Travniku boravio Alija Izetbegović. (10. listopada 1993.).

•          U šljiviku Bože Blaževića je 21. listopada 1993. izvedeno 5 zarobljenih Hrvata pa je  izvedeno ritualno ubojstvo Dragana Popovića. Odsjekli su mu glavu, stavili na pladanj i nosili kroz špalir. Preostala četvorica su uz pomoć Međunarodnog crvenog križa bila oslobođena. Oni su nasilno odvedeni iz njihovih stanova u Travniku.

•          Još je bilo pojedinačnih ubojstava koja ovdje nisu spomenuta.

Prvi strani ratnici, islamski dobrovoljci, odnosno mudžahedini, postrojili su se 5. listopada 1992. ispred travničke Medrese, a riječi dobrodošlice uputio je tadašnji travnički muftija Nusret ef. Abdibegović. Muslimanski mediji tada su slavodobitno objavili riječi jednog od dobrovoljaca kako je „pravi džihad počeo kada su se oni u Travniku postrojili“.

Muslimansko vojno i političko rukovodstvo planiralo je protjerati Hrvate iz središnje Bosne, etnički očistiti taj prostor i naseliti ga muslimanskim izbjeglicama koje su Srbi protjerali. To je bio samo dio širega plana osvajanja teritorija i izlaska na more dolinom Neretve. U borbama na Vlašiću protiv Vojske Republike Srpske ranjen je veći broj pripadnika HVO-a. Oni su se liječili u Travniku. Muslimani su ih izbacili, u znak zahvalnosti što su onemogućili Srbima zauzimanje tih područja, pa su preveženi u crkvu u Novoj Biloj koja jepostala improvizirana bolnica u muslimanskom okruženju.

Ekshumacija žrtava

U srpnju 1996. godine, pod zaštitom IFOR-a, uz nadgledanje UN-ovog ureda za humanitarna pitanja započela je ekshumacija žrtava masakra i genocida u Maljinama-Bikošima. Masovna grobnica bila je prekrivena smećem da bi se zločin zataškao. Od osam pronađenih tijela njih sedam bilo je bez glave. Preživjeli svjedok (Mlivončić, str. 134.) izjavljuje o ritualu ubojica: „Morali smo sjesti u krug i gledati kako se čovjeku sječe glava. Nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje drugoj žrtvi, koja će tek doći na red, da ljubi tu glavu i tako u krug“.

Ekshumacija u Maljinama-Bikoši provedena je 10. i 11. srpnja 1996., ali je morala biti prekinuta na zahtjev mudžahedina jer je navodno to uznemirilo „islamske humanitarce“.

Bošnjačko-muslimansko vodstvo na čelu s Alijom Izetbegovićem znalo je za počinjene zločine, ali nije ništa poduzelo. Najodgovorniji za počinjene zločine bili su: Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH te Džemal Merdan, zamjenik zapovjednika, Mehmed Alčagić koji je zapovijedao Operativnom grupom „Bosanska krajina“, zapovjednici 7. muslimanske brigade te 17. krajiške brigade. Zapovjednici su nakon zločina unaprijeđeni.

Zapovjednik odreda mudžahedina Abu Ajam direktno je odgovoran za streljanje Hrvata u Bikošima. Odred mudžahedina bio je pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića prema izjavama samih mudžahedina.

U knjizi Zločin s pečatom navedena su imena odgovornih i izvšitelja zločina u Maljini.

Travnički zatvori

Od travnja 1993. do travnja 1994. kroz muslimanske travničke zatvore prošlo je oko 1.759 zatočenika (pripadnika HVO-a i civila). Svjedoci navode sljedeće zatvore: Tvrđava grada Travnika, Vojarna JNA u Travniku, Hodžina kuća u Slimenima, Franjevački samostan u Gučoj Gori, Kuća Lovre Šimića u Brajkovićima, Orašac – logor pod nadzorom mudžahedina i Mehurići – selo u kojem je bilo sjedište mudžahedina.

U travničkoj tvrđavi je krajem lipnja 1993. bilo zatočeno 400 Hrvata. Vojarna JNA bila je  prolazno mjesto za uhićene; tamo su uhićene ispitivali pa odvodili. U Hodžinoj kući u Slimenima bilo je zatočeno 150 osoba. U svim logorima zatočenici su bili fizički i psihički maltretirani.

Etničko čišćenje

•          S područja travničke općine protjerano je 19.500 Hrvata (kasnije se dio vratio), uništeno je 3.800 obiteljskih kuća, 35 hrvatskih naselja u općini Travnik. 28 naselja su imala većinsko hrvatsko stanovništvo. Sela su opljačkana i spaljena. U jedan dio objekata uselili su muslimanski prognanici. 

•          Počinjeni su zločini u: Miletićima, Čuklama, Ovnaku, Gučoj Gori, Prahuljama i Maljinama (Bikoši). Ritualna ubojstva bila su u kampu Orašac i selu Miletići.

•          Jedinice UNPROFOR-a spasile su jednu skupinu od 180 civila; kasnije su ih prebacili iz samostana Guča Gora u Vitez.

•          I nakon potpisivanja primirja između Hrvata i Muslimana, Muslimani su nastavili s etničkim čišćenjem. Vršen je progon povratnika Hrvata, ubojstva, pljačke i razbojstva.

•          U selu Potkraj od prosinca 1995. do veljače 1996. zapaljeno je 7, a devastirano 93 hrvatske kuće.

Devastirane crkve i drugi vjerski objekti u općini Travnik

•          Rimokatolička župa sv. Petra i Pavla u Brajkovićima je teško stradala od postrojbi Armije BiH. Istoimena crkva devastirana je i opljačkana, oštećeno pročelje, vrata izrešetana; potpuno su devastirane vjeronaučna dvorana i župni ured.

Od prijeratnih 5.000 vjernika u lipnju 1993. ostalo je samo oko 1.000. Spaljene su 82 obiteljske kuće, 2 staje, a u 47 kuća su se uselili Muslimani.

•          Filijalna crkva sv. Ilije u Bukovici, župa Guča Gora, gađana je topničkim projektilima. Spaljena je 7. lipnja 1993., a ostali su samo zidovi.

•          Čukle – oštećeni su filijalna crkva i groblje; crkva je zapaljena 1993.,  uništena do temelja 1997.; u travnju 1993. oštećeno groblje. Caritas je također opljačkan.

•          Dolac-Bila i Čuture – uništene dvije grobljanske kapele, groblja i nadgrobni spomenici devastirani 1997.

•          Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Docu oštećena je pri granatiranju. Pripadnici Armije BiH su je temeljito opljačkali, obečastili, a župnu kuću su demolirali. Župnika i časnu sestru odveli su u Travnik. Devastacija crkve nastavljena je i u 1997. godini.

•          U Paklarevu je granatirana zavjetna kapelica.

•          Gospino Vrelo – kapela je u potpunosti uništena.

•          Gostunj – crkva devastirana, a groblje oštećeno.

•          Maljine – uništeni grobljanska kapela i groblje.

•          Nova Bila – crkva granatirana, devastirana vjeronaučna dvorana.

•          Župna crkva sv. Mihovila u Ovčarevu je teško oštećena i opljačkana. Uništene su crkvene orgulje, sa župnog stana skinut je crijep i krovna konstrukcija. Devastirani su crkva, kapela i groblje.

•          Prići – kapela i groblje devastirani 1996. , na vratima grafit „Hrvati primite islam“.

•          Putićevo – crkva devastirana i opljačkana 1993., zvonik miniran 1996.

•          Bojna – uništeni su kapela i groblje.

•          Pripadnici Armije BiH su 4. lipnja 1993. godine nasilno ušli u župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Travniku. Opljačkali su crkvenu imovinu i Caritas. Navečer su pucali na župnu kuću te porazbijali prozore i oštetili fasadu. Nasilno su ušli u crkvu i uništili orgulje, porazbijali kipove i polomili križeve. Križ pred crkvom su srušili i odvukli u crkveno dvorište.

•          U Travniku je devastirana sjemenišna crkva sv. Alojzija, a u sjemenišnu zgradu su se uselile muslimanski izbjeglice.

•          KŠC Petar Barbarić – crkva sv. Alojzija Gonzage devastirana je i opljačkana; u njoj su boravile muslimanske izbjeglice iz Krajine.

•          Franjevački samostan i crkva sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori jako je devastirana, crkva je opljačkana, uništeni su grobljanska kapelica i nadgrobni spomenici. Muftija Nusret Abdibegović izjavio je da će od franjevačkog samostana napraviti islamski centar. Jedno vrijeme su tamo boravili i pripadnici Armije BiH. Devastirani i opljačkani samostan i crkva su 12. srpnja 1994. vraćeni franjevcima.

•          Prema knjizi Raspeta crkva u BiH, objavljenoj u nakladi Vrhbosanske nadbiskupije, na prostoru travničke općine devastirano je ukupno 15 crkava i kapela i sva pripadajuća groblja i nadgrobni spomenici. Pripadnici Armije BiH zlostavljali su  svećenike, časne sestre i obične vjernike.

•          Don Pave Nikolić zapisao je (str. 141.) : „ 13. rujna 1993. u Travnik je stigao Naibu reis Mustafa Cerić poglavar Islamske vjerske zajednice BiH. Šetao je pet dana po Travniku. Mjesni mediji su pomno pratili njegov boravak. Glede nemuslimana Travnika donio im je i ostavio mržnju prema svemu što nije Islam i islamsko. U njegovim nastupima se očitovao pravi islamski fundamentalizam i poziv na džihad.“

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u ožujku 1994. godine Muslimani su nastavili s politikom etničkog čišćenja te s kršenjem ljudskih prava, pljačkom, progonom i ubojstvima Hrvata u travničkoj općini (i drugdje gdje su Muslimani činili većinu ili bili na vlasti). U selu Potkraj od prosinca 1995. do veljače 1996. zapaljeno je 7 kuća, a devastirane su 93 hrvatske kuće. Bilo je fizičkih napada, postavljanja eksploziva pod vozila Hrvata, napada ručnom bombom. U selu Prići srušeno je 7 nadgrobnih spomenika, odneseno je zvono s kapelice i grobljanska ograda. Bilo je više fizičkih napada na Hrvate, silovanja pa i ubojstava (8). Neka ubojstva: otac i sin Luka i Pero Jezerčić, Ivica Domić, policajac Perica Bilić, policajac Ante Valjan, Jure Jelonjić i drugi.

Nekažnjeni zločini

Iz općine Travnik protjerano je blizu 20.000 Hrvata, ubijeno je 118 civila, a 61 osoba se vodi kao nestala. U obrani Travnika poginula su 572 branitelja. Kroz muslimanske logore u općini Travnik prošlo je 1759 zarobljenika. Uništena su i spaljena 32 sela s hrvatskim stanovništvom. Najveći zločini Armije BiH u općini Travnik su u selima: Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama (Bikoši). U Maljinama (Bikoši) pripadnici Armije BiH strijeljali su 39 Hrvata. Nađeni su posmrtni ostatci (dijelovi tijela) 17 osoba, dok se za posmrtnim ostatcima 22 osobe još traga.

Za zločine nad travničkim Hrvatima pred Haaškim Tribunalom oslobođeni su Rasim Delić, načelnik GŠ ABiH, za Bikoše, Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa, oslobođen je za Miletiće, kamp na Orašcu, logore u Mehuriću, a Amir Kubura, zapovjednik 7. muslimanske brigade, odgovarao je samo za neopravdano pljačkanje i palež hrvatskih kuća na Ovnaku i Čuklama. Tužiteljstvo BiH je 2016. obustavilo istragu za zločine počinjene u Gučoj Gori protiv dvojice pripadnika tzv. Armije BiH. 

Za počinjene muslimanske zločine (npr. ritualno ubojstva u kampu Orašac i strijeljanje zarobljenika u Bikošima) praktično nitko nije odgovarao. Zapovjednici Armije BiH Enver Hadžihasanović (zapovjednik 3. korpusa) i Rasim Delić (načelnik Glavnog stožera Armije BiH) oslobođeni su pred sudom u Haagu.

Pred Sudom BiH za zločine nad Hrvatima Travnika odgovarao je samo pripadnik odreda El- mužahid, Abdulahim Maktouf, osuđen na tri godine zbog sudjelovanja u otmici travničkih civila.

Za mnogobrojne zločine nitko nije odgovarao niti po zapovjednoj odgovornosti, niti su odgovarali počinitelji gnjusnih zločina. Ono što je vrijedilo za hrvatske političare i vojne zapovjednike (zapovjedna odgovornost) nije vrijedilo za muslimanske političare i vojne zapovjednike: Aliju Izetbegovića, Serifa Halilovića, Rasima Delića, Envera Hadžihasanovića, Amira Kuburu i ostale.

Ovo je vrlo kratki prikaz muslimanskih zločina u općini Travnik za vrijeme Domovinskog rata i nakon njega. 

Foto: Wikipedija

Dr. Marko Jukić