Connect with us

Društvo

Mario Filipi: Ako ne budemo jedna duša, Hrvatskoj se ne piše dobro

Published

on

Ako se tko kao Junak uspio „izvući“ iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata onda je to – Mario Filipi. Za sebe skromno kaže da je bio „ratnik s kamerom“, iako je bio istinski hrvatski branitelj.

Odlazio je na prve crte obrane, sve do 13. listopada 1991. Tada mu je na staroj cesti od Vinkovaca prema Vukovaru tenkovska granata odnijela ruku i nogu! Zatim su došli dani rehabilitacije i učenja života od početka. Kaže da ga ništa nije moglo zaustaviti na putu prema Gradu heroja, jer se svim srcem, sa svojim suborcima, kad je bilo najteže, želio tamo naći. Inače, njegov „credo“ kao stopostotnog ratnog vojnog invalida, rođenog Zagrepčana (1950.) je da u borbi dobra i zla u konačnici zlo ne može pobijediti – donosi M. Pavkovic u Hrsvijetu.

Mario je čudo od čovjeka. (Ne voli da ga se hvali.) Nikada se nije želio pomiriti sa svojom teškom sudbinom. Mnogi koji su slično prošli kao i on odavno su pokleknuli. A, on, on kao teški vojni stradalnik bavi se svim i svačim, kao da je potpuno zdrav. Pliva (dva puta je pokušao preplivati La Manche, 2002. i 2003.!), glumi (napravio je i odigrao sjajnu monodramu), pjeva (nastupio je i na nekim domoljubnim festivalima), objavljuje knjige, piše pjesme, bavi se voćarstvom, veliki je humanist (pomaže gdje god može)…

Obitelj (supruga i dvoje djece) oduvijek su mu bili na prvom mjestu.

Kad čitamo u novinama ili gledamo na malim ekranima o kome se sve piše i tko sve ne gostuje u raznim tv emisijama, uvijek se pitamo: a gdje su ljudi poput ovog Junaka Domovinskog rata?

Odgovor je jednostavan- tu su, samo ih se teško primjećuje, ili ih se jednostavno ne želi vidjeti. Prije bi bilo ovo drugo.

Razgovarali smo o današnjem trenutku, ali i o onome što je bilo.

Na početku ga pitamo: kako se osjeća danas, nakon toliko godina od Domovinskog rata i njegova stradavanja?

–          Po prirodi sam optimističan čovjek pa se nekako uspijevam oduprijeti svakoj nevolji i ne dopuštam da me „liječe“ medikamenti ni za dušu ni za tijelo- rekao je te nastavio:. Naravno da je u tome vjera najvažnija. To razni skeptici i agnostici ne mogu razumjeti. Pouzdanje u Božju prisutnost je najbolji oslonac. Zato oni koji misle da smo mi vjernici primitivni naivci koji vjeruju u iluzije padaju u depresiju i gutaju pilule, a mi samo čvršće stisnemo križ i nastavljamo ići kroz život.

  • A kako živi stopostotni ratni vojni invalid u vrijeme pandemije, kad se traži da budemo što više – doma?

–          Moram priznati da unatoč svom mom optimizmu i vedrom duhu s kojim

sam rođen, već dugo se nisam osjetio tako jadno i poniženo. Nije problem biti doma. Dugi boravak kod kuće čak mi je omogućio da sam sebe „resetiram“ i posložim neke nedovršene poslove. Ali strašna je pomisao da je moguće duboko u 21. stoljeću i usred demokratskog sustava preko noći postaviti neku „huntu“ od nekoliko ljudi koji bez ikakvih ograda ukidaju Ustav na bilo kojemu mjestu gdje zažele. I mi se bespogovorno pokoravamo i uopće se ne pitamo: čekajte malo, je li to doista potrebno? Izgubili smo dar kritičkog odmaka od „vlasti“. Upravo oni koji se izruguju vjeri i vjernicima potpuno religiozno vjeruju u neki virus za koji prvi put čuju i u četiri „gurua“ koji nas o njemu poučavaju.

  • Iz ovih riječi moglo bi se zaključiti da baš ne vjerujete onome što govore ljudi iz stožera?

–          Jedino u Boga vjerujem a nisam ga vidio, iako ponekad u šali kažem da sam u ratu već jednom „svog Boga vidio“. A ljudima vjerujem onoliko koliko su uvjerljivi i logični. Istinu se može locirati jer onaj tko govori istinu ako puno govori riječi su mu uvijek jednako tečne i logične, a ako to nije slučaj zapliću se sami oko svojih riječi kao pas oko vlastite uzice.

  • Dakle mislite da oni iz stožera ne govore istinu?

–          Ne bih baš doslovno tako rekao, ali govore neku mješavinu iz koje se vidi da ih je netko instruirao kako da odgajaju „ovce“. Nije da govore neistinu, nego prešućuju istinu. Govore „Ostanite doma“, a istovremeno „držite razmak“. Što će nam razmak ako smo doma? Nisu nam rekli da iziđemo na široke prostore gdje ima razmaka u izobilju i da uživamo u suncu, jer sunce je ubojica virusa i što je još važnije ono u tijelu čovjeka sintetizira vitamin D. To nam prešućuju. Dakle nije im stalo do zdravlja naroda.

  • Izlazite li i Vi na sunce?

–          Od prvog dana, ali gotovo nikad na ulicu. Hvala Bogu da nisu zabranili vožnju autom. Odvezem se do šume gdje ima višak „distance“ i tamo hodam koliko mogu s potrošenom lošom protezom i „hvatam sunce“.

  • Imate li još primjedbi na djelovanje stožera?

–          Nema im kraja. Uopće nam nisu govorili o vitaminima, osobito o vitaminu C kojim obiluje limun. To je najjači ubojica virusa. To smo saznali od liječnika „sa strane“ koji nisu „mainstream“ i nema ih na glavnim medijima pa smo ih morali tražiti po internetu. Dok su se npr. Izraelci s koronom obračunavali pomoću vrućih čajeva i limunade, mi bismo trebali ostati u zagušljivim stanovima gdje još od zime ima svih vrsta živih bića jer se zimi manje provjetrava. Od prvog dana govore da su stariji ljudi i kronični bolesnici najugroženiji. Ali nisu donirali staračkim domovima i bolnicama limune i ostalo voće koje obiluje vitaminima, ili čak vitaminske pilule kako bi ljudima ojačali imunitet. Tako je postalo očito da im nije stalo do zaštite najugroženijih. Zato im je svaka treća rečenica „dok ne dođe cjepivo“. Cjepivo za što? Za bolest koja je prošla ne treba nam ništa. A za neki budući mutirani virus ne znamo ni kakav će biti. Ako netko zna, onda znači da ga umjetno proizvodi. Nelogičnostima nema kraja. Govorili su nam da je virus smrtonosan. A do sada barem u Hrvatskoj nije umro nitko tko nije osim korone imao još nekoliko teških kroničnih bolesti. U Italiji 95% ljudi čija smrt je pripisana koroni nemaju s njom nikakve veze. U Americi se svaki umrli pripisuje koroni. Sada već legendarni Šveđani nisu poduzeli „mjere“ i ništa im se nije dogodilo. Umrli su neki stariji ljudi koji i inače u proljeće umiru više nego u druga doba godine. Brazil, Bjelorusija i Gruzija nisu poduzeli baš ništa i ništa se nije dogodilo. Zagreb je imao jedno „potresno jutro“ kada su svi ljudi bili vani skupa bez „distance“ i ništa se nije dogodilo. Članica stožera je javno rekla da osoba koja ima leukemiju i dobije koronu pa umre, umrla je od korone. Pa tko bi im vjerovao nakon toliko nelogičnosti i proturječja? Ali od svega je najgora bahatost i agresivnost. Čovjek koji izlazi na sunce je „neodgovoran“. On „puca iz pištolja“ po ulici. Onaj tko ne nosi masku poput pseće brnjice kroz koju virusi lako prolaze je „nepristojan“. Oni koji se ne boje virusa „ubijaju nečiju baku“. Posvuda šalju policiju da paze na „distancu“, u jednom trenutku su čak prijetili „zatvaranjem“ velikih zelenih prostora jer su ljudi masovno izišli jer znaju ili slute da je sunce lijek. Na posljetku nitko ne provjerava je li osoba doista zaražena. Vjeruje se nekom nepouzdanom uređaju koji pogađa kao i baba gatara iz karata – pola pogodi, pola promaši. Za respiratore se je ispostavilo da mogu biti ubojice gori od virusa ako se samo malo pogrešno upotrijebe.

  • Ima liječnika koji se ne slažu s onim kako ste rekli „mainstream“ doktorima?

–          Ima ih koliko Vas volja posvuda. U tome i jest problem. Kažu slušajte struku. Koju struku? Da je to stvarna epidemija na televizijama i drugdje bi se organizirala diskusija na kojoj bi sudjelovali liječnici iz stožera kao i oni koji misle drukčije. A ovako samo jedni imaju „monopol na istinu“. Na primjer liječnik Klaus Köhnlein tvrdi da je ova epidemija debelo „napuhana“, ali i da se oboljeli krivo liječe. Nabrojio je čime su „liječili“ 50-godišnjeg Nijemca oboljelog od korone koji je od toga umro:

Methylprednisolon tj. visoke doze kortizona od 600 mg
Moxifloxacin, vrlo jaki antibiotik
Lopinavir i Ritonavir, dva lijeka koji se koriste kod terapije protiv HIV-a, vrlo toksične tvari
Interferon koji slabi imunitet
I još jedan antibiotik širokog spektra

Čak i mi medicinski laici vidimo da bi toliki lijekovi „ubili konja“. A to je naputak Svjetske zdravstvene. Ako tako liječiš bolesnika a on umre, nisi kriv!

Je li se i kod nas tako „liječilo“ korona bolesnike? Zamislite da s toliko otrova napunite tijelo jednog 80-godišnjaka. A onda je kriva „smrtonosna korona“. I kao točka na „i“ istovremeno s koronom imali smo epidemiju gripe koju nitko nije spomenuo. Samo registriranih bolesnika bilo je 60.000, dakle stvarni broj je možda i pola milijuna. Kako to da je virus gripe prošao tamo gdje je korona zaustavljena? Odlukom jedne male „hunte“ suspendirano je ljudsko pravo na kretanje, na rad i na školovanje. A virus se je ipak proširio. Otprilike kao da se od najezde skakavaca branite protutenkovskim zaprekama. Zapravo korona virus zdravom čovjeku s dobrim imunitetom može naškoditi koliko i strašilo ptici, što i liječnici priznaju. Pa zašto je onda sav život zaustavljen umjesto da se zaštite ugroženi? S druge strane, mnogi su umrli zato jer zbog opće ludnice nisu na vrijeme dobili lijekove ili hitnu pomoć. Neki su doživjeli stres i dodatno oboljeli. Neki su se ubili. Broji li ih netko? Efekt „mjera“ ispada sličan kao da bacite atomsku bombu na Zagreb zato jer u njemu ima puno kriminalaca. Da ne govorim o ekonomskoj šteti. Od „mjera“ ima puno više štete nego koristi. Ali ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu. Svijet je prošao razne epidemije od kuge do kolere i velikih boginja, doista visoko smrtonosnih bolesti, a nitko nije zaustavio život. Sada se zaustavlja zbog relativno slabog virusa koji se brzo širi. Očito nas netko ….. u zdrav mozak.

  • U vezi s tim danas se puno priča o teorijama zavjere i o novom svjetskom poretku. Što mislite ima li istine u tome?

–          Ako je to „teorija zavjere“ a mi koji sumnjamo smo budale koji u nju vjeruju, kako to da je sada glavna „faca“ koja upravlja svijetom Bill Gates, netalentirani kompjuteraš koji je namlatio bogatstvo koristeći tuđe izume, a sada otvoreno najavljuje da će baš on koji nije liječnik „cijepiti“ cijeli svijet, 7,5 milijardi ljudi i to uz pomoć nekog tipa po imenu Tedros Adhanom Ghebreyesus, etiopski komunistički političar pun afera koji uopće nije liječnik, a drma Svjetskom zdravstvenom. Iako mu je Isus u prezimenu, on je sluga sotone kao i Gates. Dopustite mi da posumnjam da to nije cijepljenje nego „obilježavanje stoke“ da se zna tko im je „gazda“. Mislim da ni jedno ljudsko biće ne zaslužuje da bude „stoka“. Osobno bih poručio Gatesu kada bi me mogao čuti da kupi farmu u Texasu i tamo vakcinira svoje krave i konje. Neka ne računa na nas kojima je jedini Bog na nebu „gazda“.

  • Kad već spominjete Boga, kako Vam se čini reagiranje pape i svećenstva na korona krizu?

–          Sve su već rekli drugi.Papa se je udaljio od Isusa, a približio Gatesu i njegovom slugi Ghebreyesusu. Olako su se predali i svećenici na svim nivoima, osobito u Hrvatskoj. Bilo je mnogo načina za održavanje misa. Moglo se je primijeniti isti princip kao i u trgovinama. Još bolji način bio bi održavanje misa na otvorenom prostoru. Ali, nitko nije pokazao dobru volju osim časnog čovjeka don Josipa Delaša koji je jedini služio Isusu. A njega onda osuđuju svi oni koji su ga trebali podržati, osobito njegova nadbiskupija. Podržao ga je jedino dekan splitske bogoslovije don Mladen Parlov. A mi na sjeveru nemamo ni jednog svećenika koji ne pristaje na to svojevrsno „ukidanje Uskrsa“. Kažu da se svećenici moraju podvrgavati hijerarhiji. Da, ali tko je na vrhu hijerarhije, papa ili Isus? Moramo li slušati papu i onda kad on ne sluša Isusa?

  • Zašto mislite da papa ne sluša Isusa?

–          Jednostavno je. Isus je rekao za euharistiju (misu): „Ovo činite meni na spomen“. Nije rekao: „Ovo činite kad vam bude fino udobno i sigurno, a inače nemojte“. Govore nam neka sve radimo on-line – misu, sakramente, križni put… Ja se nisam on line rodio, niti sam on line kršten, krizman, niti on line oženjen, a nisu ni drugi ljudi. Žao mi je, ali moram reći da je katolička crkva zakazala. Pravoslavci npr. u Bugarskoj imali su normalno uskršnje bogoslužje i pričest.

I hrvatski pravoslavni arhiepiskop Aleksandar je htio održati liturgiju za pravoslavni Uskrs, ali su ga već u subotu mediji „razapeli“, pa je morao odustati. Ovom prilikom bih želio pozvati hrvatske pravoslavne vjernike neka se okupe oko arhiepiskopa, čime će mu pomoći registrirati Crkvu. Ova crkva nije etnički isključiva. U njoj su dobro došli svi pravoslavni vjernici koji vole svoju domovinu Hrvatsku. To je jedina pravoslavna crkva u kojoj se moli za cjelokupni hrvatski narod, ne samo za etničke Hrvate. Hrvatska pravoslavna crkva ima stranicu na Facebooku. Mi katolici pomažemo arhiepiskopu koliko možemo, ali ako se pravoslavci budu bojali svoje Crkve, ona ne će moći zaživjeti.

  • U ove teške dane, je li tko pita za vas najteže ratne stradalnike?

Je li bilo teže u ratu ili danas?

–          Ne samo da nitko ne pita za nas žive koji smo blokirani u stanovima i kućama, nego ne pita ni za one koji umiru. Otprilike svaki sat umire jedan branitelj, a svakih nekoliko dana netko se od nas ubije. Utihnula je glazba na pogrebima, nema počasne paljbe, ne možemo ispratiti prijatelje. Bacaju ih u rupu kao pse. Nitko ih niti ne broji. Ipak, u ratu je bilo teže. Danas barem nitko ne puca po nama. Za sada.

  • Kako ste i na koji način doživjeli onu nesretnu izjavu trenutačnog predsjednika države o bacanju spomen ploče našim Junacima Domovinskog rata?

–          Od tog starog komunista i komunističkog potomka nisam ništa drugo ni očekivao. Sjetite se ubojstva jednog od najmlađih vukovarskih branitelja Darka Pajčića za koje je on izravno odgovoran po zapovjednoj odgovornosti, a isto tako za napad interventne policije na crkvu sv. Marka. Ni tada crkveni vrh nije ništa poduzeo. Trebali smo već tada otvoriti oči i vidjeti kuda ide Crkva u Hrvata. No on nije sam sebe izabrao. Komunista ima premalo da ga izaberu. Izabrali smo ga mi Hrvati, domoljubi. Neki od nas su bili toliko ljuti na Kolindu zbog nekoliko neprimjerenih izjava da su ju odlučili po svaku cijenu „kazniti“ i to tako da izaberu najgoreg neprijatelja. Zamislite što će se dogoditi ako nas ne daj Bože opet napadnu „komšije“, a njihov „frend“ nam je vrhovni zapovjednik! Što ako u toj situaciji vrhovni zapovjednik kaže vojsci „ostanite doma“? Sada moramo biti svi jedna duša, inače se Hrvatskoj ne piše dobro.

  • Možete li nas podsjetiti: kada ste i kako stradali?

–          Bilo je to 13. listopada 1991. između Nuštra i Marinaca, na staroj cesti Vinkovci – Vukovar. Pogodili su me dijelovi tenkovske granate koja se je rasprsnula na stablu iznad nas. Na žalost, desetorica mladića u cvijetu mladosti za uvijek su ostavili svoj tek započeti život na toj cesti. A na kraju zbog uplitanja diplomacije akcija je prekinuta i Vukovaru nije bilo spasa. Moja najteža ratna bol jest – nismo spasili Vukovar.

  • Međutim, i unatoč toga vi ne priznajete nikakav poraz: glumite, pišete, objavljujete knjige, bavite se voćarstvom, glazbom, plivate…

–          Poraz je kad klonete duhom. Jednom ću umrijeti, ali ni to ne će biti poraz. Neke stvari radim zbog svoga zdravlja, a neke zbog težnje za istinom. Istina je u našoj zemlji pažljivo sakrivena i duboko zakopana. No ima nas koji otkopavamo…

  • A kako gledate na hrvatske branitelje koji su si oduzeli živote? Tko je kriv za njihovu tužnu sudbinu?

–          Ja tim dečkima ne zamjeram. Molim Gospodina da im oprosti, jer taj čin je smrtni grijeh. Izloženi su strašnim poniženjima u svojoj zemlji za koju su se žrtvovali. Njome jednim dijelom „drmaju“ oni koji su pucali po nama. Tko zbog toga ne bi „pukao“? Ipak, malo su i sami doprinijeli tom zlu. Odvojili su se od Isusa koji ih voli. Kada bismo svi prionuli uz Gospodina, to zlo bi prestalo. Želim reći i nešto osobno. Kada sam jednom završio moju predstavu koja se zove „Kako glumiti normalnog čovjeka“ u kojoj se smijem vlastitoj sudbini i doživljajima, prišla mi je jedna žena i rekla da joj je jedan njezin rođak rekao da je pomišljao na samoubojstvo, a kada je čuo moju veselu priču odustao je od toga. Tada sam pomislio: „Zbog tog jednog jedinog čovjeka vrijedilo se je truditi, stvarati i nastupati. Dobio sam predivnu nagradu“.

  • Sudjelovali ste i u jednoj akciji kojom je zapovijedao Ante Gotovina: kakva je to bila akcije?

–          Bila je vrlo tiha, bez pucnjave i ujedno vrlo tužna. Izvlačili smo tijelo 20-godišnjeg poginulog branitelja Božidara Glodića, rodom iz Hercegovaca u Zapadnoj Slavoniji. Kretali smo se kroz šumu Prašnik koja je bila ničija zemlja, dok su cestom Okučani- Stara Gradiška gospodarili Srbi. Uspjeli smo to učiniti neopaženo i to je naša sreća. Čak sam napravio nekoliko snimaka srpskih položaja na cesti. Tada nisam ni znao tko je taj zapovjednik. Nije još bio general, a nije još bilo ni činova. Doživio sam ga kao vrlo staloženog i skromnog čovjeka. Tek kasnije sam saznao da je to Ante Gotovina. U ekipi su bili i drugi sjajni ljudi, a među njima i legendarni Damir Tomljanović Gavran. Fotografija kako nosi Gotovina sa suborcima ranjenika mi je jedna od najdražih, koju sam snimio.

  • Relativno često se čuje da nam „lijevi kroje državu“, iako je HDZ na vlasti…

–          Mislim da previše robujemo tim pojmovima „lijevo“ i „desno“ koje smo uvezli iz Engleske. Kod nas se je uvriježilo da su „lijevi“ oni koji ne vole svoju domovinu i obratno. To je izvan pameti. No problem je da oni koji „vole“ Hrvatsku samo glume da ju vole, a zapravo vole samo novac. Na žalost takvi uvijek isplivaju u svim strankama. Silno želim da se pojavi generacija koja želi istinski razvijati državu kojom upravlja.

  • Vi ste nakon teškog stradavanja primjer mnogim stradalnicima Domovinskog rata. Možemo li znati; je li vas zovu na državna primanja, koja ste sve odličja i priznanja dosad dobili?

–          Ne znam jesam li baš primjer. Imam neke talente koje sam primio rođenjem i koje razvijam i pokazujem pred ljudima. Ali to ne znači da sam bolji čovjek od nekoga tko se nigdje ne pokazuje. Na primjer u ratu sam bio najmanji kotačić u našem obrambenom stroju. Dobio sam dva odličja – spomenicu Domovinskog rata i Red hrvatskog križa kao teško stradali branitelj. Nitko me nikuda ne zove osim u mojim matičnim udrugama HVIDR-a i 100% invalidi. Zato me Ministarstvo branitelja zove na neke mise na kojima čitam molitvu vjernika. To mi je najdraže i smatram blagoslovom. Trebali bi me zvati da govorim mladima po školama i drugdje, ali ne samo mene nego i druge koji imaju nešto za reći. Mlade se o Domovinskom ratu ne uči skoro ništa, pa ni o ranijoj povijesti. Klasičan primjer je 22. lipanj. Neki ljudi se okupljaju u nekoj šumi u kojoj nije bilo nikakvih partizana na taj dan i u toj šumi. Drugi odlaze do Jazovke i sjećaju se nedužnih žrtava poslijeratnih partizanskih divljanja. Ali gotovo se nitko ne sjeti da je upravo na taj dan 1593. godine baš u Sisku hrvatska vojska do nogu potukla Turke koji nakon toga nisu u Hrvatskoj osvojili više ništa. Slavi se nešto izmišljeno a ignorira se stvarno. Takvi smo mi –Hrvati.

  • Hrvatska nema (službene) Junake Domovinskog rata, ali ni ratne profitere, izdajice i dezertere…Zašto?

–          To je muka naša velika. Mi branitelji propustili smo odmah nakon rata zauzeti ključna mjesta u nadzoru vlasti. Poslije je bilo prekasno. Na vlasti se smjenjuju oni kojima je važan jedino novac, a mi smo na margini. Zato se i događa sve to što ste rekli.

  • Što pripremate nakon što prođe „korona“?

–          Ako prođe. Prijete nam sa „trajnom koronom“, „suživotom s virusima“, „obaveznim cijepljenjem“ i sličnim strašilima. Protiv tog zla zvanog Novi svjetski poredak, zapravo sotonski poredak, moramo se boriti po cijenu života. Ako ne bude novog zla mislim dalje izvoditi moju predstavu, a pripremam i jednu knjigu. Ali još nisam skočio, pa je bolje da ne vičem: „Hop“.

  • Imate li neku poruku za svoje prijatelje branitelje?

–          Imam, ali ne samo za branitelje, ne samo za Hrvate, nego za sve ljude dobre volje koji zlo ne prihvaćaju kao svoj način života. Zlo ne može pobijediti jer Bog nije s njim. Kao što su Židovi pobijedili Egipćane, kao što su Hrvati pobijedili jugočetničku armadu, tako će i vjerni dobri ljudi pobijediti horde zla. Jedini uvjet je molitva u svakoj vjerskoj zajednici na svoj način i nikada pristati na sotonske „ponude“ kao što su „spasonosno cijepljenje“ ili „čip“. Bog će učiniti sve ostalo. Budite svi radosni i optimistični. Pobjeda je Božja i naša.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved