Connect with us

Vijesti

Maruška Vizek: “Hoće li nam obećane europske milijarde uvjetovati i fiskalnu uniju i uvođenje poreza na nekretnine?”

Published

on

Hrvatskoj u ovom trenutku financijski iznimno odgovara to da dobije bespovratna sredstva EU-a i da se može zadužiti po vrlo povoljnim uvjetima koji vrijede za razvijenije zemlje članice. No baš taj pristup jeftinom novcu u razdoblju nakon usvajanja eura bez stvarnih reformskih inicijativa Grčku je u konačnici odveo u stanje trajne stagnacije. Isto bi se moglo dogoditi i nama ako potrošimo novac, a ne provedemo reforme

Izvor naslovnice: Profimedia / Autor: Prasit Rodphan / Alamy

U svakodnevnom životu često znamo konstatirati da ne postoji besplatan ručak. Pa ipak, razina slavodobitne euforičnosti zbog vijesti da će Hrvatska dobiti 22 milijarde eura iz fondova EU-a dala bi naslutiti da ovo životno pravilo nije primjenjivo na slučaj milijardi iz EU-a. U javnosti se, doduše, jest raspravljalo o tome da će ukupni iznos u stvarnosti biti manji jer osim što povlačimo sredstva iz Unijina proračuna, u taj isti proračun sredstva i uplaćujemo.

Raspravljalo se i o tome da je moguće da će uvjet za povlačenje sredstava biti strog nadzor EU-a nad provođenjem reformi. Takav scenarij bi u zbilji zbog naše poslovične nesklonosti ozbiljnijim reformama trebalo bilježiti kao plus, a ne kao minus. Ono što, međutim, nismo imali prilike čuti jest da je cijena povlačenja dijela tih sredstava gubitak jednog dijela fiskalne suverenosti. Tu suverenost gubimo zato što Europska komisija financira punjenje fonda za oporavak od posljedica pandemije dijelom i iz vlastitih prihoda, bilo da se zadužuje u naše ime i za naš račun, bilo da uvodi nove poreze kojima će puniti vlastiti proračun. Gubitak dijela fiskalne suverenosti stoga je cijena tog ‘besplatnog ručka’.

Koliko novca dobivamo?

Rekapitulirajmo prvo koliko bismo novca trebali dobiti i što taj novac znači za hrvatsku ekonomiju. Čelnici EU-a su nakon maratonskih pregovora uspjeli dogovoriti osnivanje instrumenta EU Next Generation, čija je svrha otklanjanje posljedica krize izazvane pandemijom bolesti COVID-19. Hrvatska bi na osnovi tog instrumenta trebala dobiti 9,4 milijarde eura, od čega bespovratno 6,9 milijardi eura, a u vidu kredita 2,35 milijardi, pri čemu se očekuje da će 70 posto alociranog iznosa zemljama članicama trebati ugovoriti u sljedeće dvije godine. Mimo tog fonda, Hrvatska očekuje još i 12,6 milijardi eura iz nove višegodišnje financijske omotnice iz koje smo primali sredstva EU-a do sada, a koja će se primjenjivati u sljedećem sedmogodišnjem razdoblju. S obzirom na to da i iznos iz financijske omotnice i iznos iz fonda EU Next Generation premašuju sva prvotna očekivanja te budući da je Hrvatska jedan od najvećih dobitnika u raspodjeli sredstava, ovakav razvoj događaja svakako treba smatrati velikim uspjehom naše vlade i premijera Andreja Plenkovića.

Andrej Plenković u Bruxellesu
Andrej Plenković u BruxellesuIzvor: EPA / Autor: JOHANNA GERON / POOL

Kako potrošiti milijarde iz EU-a?

No još važnije od toga, dobivena sredstva treba percipirati kao važnu pretpostavku za provođenje nužnih reformi. Naime od zemalja članica očekuje se da do kasne jeseni naprave nacionalni plan oporavka koji uključuje i reformske mjere i prioritete investicija. Prioritet je stavljen na digitalizaciju i prilagodbu zemalja klimatskim promjenama. Iako zasad nije jasno do koje mjere će uopće isplata sredstava iz fonda Next Generation ovisiti o uspješnosti provedbi obećanih reformi, sama činjenica da će Hrvatskoj u sljedećom sedmogodišnjem razdoblju na raspolaganju iz fondova EU-a biti 41 posto iznosa njezinog BDP-a otvara Vladi dosad neviđen manevarski prostor za reforme.

Naime samo u sljedeće dvije godine iz njih bismo mogli povući i do osam posto BDP-a godišnje, što znači da će se ekonomska aktivnost u 2021. i 2022. značajno ubrzati, a razina nezaposlenosti smanjiti. U takvim uvjetima je, naprimjer, puno manje bolno provoditi nasušno potrebne reforme vezane za smanjenje predimenzioniranog javnog aparata.

Sredstva EU-a i uljuljkivanje u lažnu stvarnost

Ne manje važno, navedeni iznos sredstava je dovoljan i da potakne trajnu promjenu trenutno prilično besplodne gospodarske strukture. No takva promjena može se dogoditi samo ako (najavama iz Vlade usprkos) značajniji dio sredstava bude alociran na kvalitetne projekte u privatnom sektoru i ako planirana potrošnja sredstava bude kvalitetno uvezana s planiranim promjenama drugih ekonomskih politika, a koje su još uvijek pod nacionalnom jurisdikcijom. I baš na ovom području krije se najveća skrivena opasnost milijardi iz EU-a.

tportal
Izvor: EPA / Autor: STEPHANIE LECOCQ

Može nam se tako dogoditi da u sljedećih nekoliko godina rast BDP-a bude visok zahvaljujući suštom iznosu potrošenih sredstava EU-a, što će nas uljuljkati u lažno uvjerenje da nam dobro ide i da nam reforme više nisu potrebne. U konačnici, ako ih ne provedemo, a novac EU-a svejedno potrošimo, kao rezultat ćemo imati ponavljanje grčkog scenarija – višu razinu (ovog puta beskamatnog) duga i istu razinu svih naših dugogodišnjih ekonomskih problema. Drugim riječima, ako potrošimo sredstva EU-a u beskorisne projekte, odnosno ako ih ne usmjerimo u kako javne, tako i privatne projekte koji će garantirati promjenu ekonomske strukture, povećanje potencijalnog rasta i povećanje konkurentnosti, i dalje ćemo ostati druga najsiromašnija zemlja EU-a s nikakvim potencijalom da unaprijedimo svoj zaostajući položaj.

Tko financira ‘besplatni ručak’?

Da bi Europska komisija namaknula 750 milijardi eura koje treba uliti u fond EU Next Generation, ona će moći prvi put u svojoj povijesti prikupljati vlastite prihode. Pod prikupljanjem vlastitih prihoda podrazumijeva se mogućnost da Europska komisija uvodi nove poreze i da se ona u ime i za račun zemalja članica samostalno zadužuje na financijskim tržištima. Da se razumijemo, ovo je ogroman presedan i nova faza u razvoju Europske unije, čija će važnost u svjetlu europskog projekta tijekom vremena vjerojatno dosegnuti važnost nekih drugih događaja koji su uvelike odredili današnje stanje Unije, poput propasti Europskog ustava i potpisivanja Lisabonskog ugovora. Jer jednom kada najozbiljnijem projektu društvenog inženjeringa u ljudskoj povijesti, što EU svakako jest, omogućite stjecanje vlastitih prihoda kroz poreze i zaduživanje, možete očekivati da će potreba za vlastitim prihodima s vremenom samo rasti, a s njime će rasti i porezi i dugovi EU-a. EU Next Generation stoga ima vrlo prikladno ime jer će dugove koje bude generirala ova Komisija doista otplaćivati neke buduće generacije.

Mogućnost Komisijina uvođenja EU poreza je i velik korak u fiskalnu uniju, odnosno u daljnju, još dublju, ekonomsku integraciju Unije. No kako nas uči Dani Rodrik sa sveučilišta Harvard, ne možete u isto vrijeme imati i duboku ekonomsku integraciju i suverenost i demokraciju. Možete imati dvoje od te trojke, ali se trećeg morate odreći. U Europskoj uniji se odričemo suverenosti, no to stvara snažne euroskeptične pokrete koji mogu prouzrokovati izlazak članica iz Unije. Najbolji primjer za to je Ujedinjeno Kraljevstvo, a nije nemoguće da će ovaj snažan iskorak EU-a prema fiskalnoj uniji ojačati euroskeptične pokrete i u drugim zemljama neto uplatiteljicama u europski proračun.

Kakve veze pandemija ima s time?

Ključnu prekretnicu u ovom produbljivanju ekonomske integracije Europske unije odigrala je pandemija koronavirusa. Da se nije dogodila, bogatije i fiskalno konzervativnije članice Unije nikada ne bi podržale to da se Europskoj komisiji omogući da ima vlastite prihode, odnosno da samostalno zadužuje prije svega njihov kreditni rejting i da uvodi nove EU poreze. Te zemlje su se na kraju krajeva dug niz godina silovito protivile takvoj opciji. Treba imati na umu da će se u nacionalnim parlamentima zemalja članica morati ratificirati dozvola Europskoj komisiji da se zadužuje za naše ime i za naš račun. To pak znači da nije nemoguće da neka članica odbije ratificirati takvo proširenje ovlasti Komisije, čime naš ‘besplatni ručak’ potpuno nestaje s jelovnika.

Pandemija ujedno služi kao izvrsno sredstvo za skretanje pozornosti s činjenice da sve zemlje članice Unije ovakvim proširenjem ovlasti Komisije ostaju bez dijela fiskalnog suvereniteta. Trenutno, dok zbrajamo zaražene i umrle i kontempliramo o mogućem padu BDP-a, nekakav gubitak fiskalnog suvereniteta se ne čini pretjerano bitan. No mogućnost stjecanja vlastitih poreznih prihoda i mogućnost zaduživanja Komisije velik je korak u smjeru europskog fiskalnog federalizma, odnosno neke buduće fiskalne unije, zbog čega bi ova tema morala dobiti jednak tretman u hrvatskoj javnosti, a koji su primjerice imali ulazak u tečajni mehanizam i buduće usvajanje eura.

Za gubitak fiskalnog suvereniteta 9,4 milijarde eura

Hrvatskoj, zasad, ova situacija financijski odgovara, pa i ne čudi to što je nepopularno samo konstatiranje činjenice da je cijena za dobivanje 9,4 milijardi iz fonda Next Generation gubitak dijela fiskalnog suvereniteta – 9,4 milijarde eura danas zvuči privlačnije nego gubitak dijela fiskalnog suvereniteta s možebitnim negativnim posljedicama jednog dana u budućnosti. Ovdje se ne možemo pozvati čak ni na negativno iskustvo jugoslavenske fiskalne unije jer smo u toj federaciji bili neto uplatitelj i, uz Sloveniju, druga najbogatija republika. Ekonomski gledano, tada smo bili u poziciji u kojoj su danas Švedska, Danska i Austrija, države koje sasvim sigurno nisu zadovoljne fondom EU Next Generation. No za razliku od jugoslavenske unije, u ovoj novoj Uniji, koja od carinske i monetarne sve više počinje sličiti i na fiskalnu, mi smo druga najsiromašnija zemlja članica. U kontekstu bivših jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina, u današnjem poretku u Uniji ono smo što su u doba bivše Jugoslavije bili Kosovo i Makedonija. To je i jedan od razloga zašto smo veliki dobitnici raspodjele sredstava EU-a među zemljama članicama (jer najsiromašniji su dobili najviše) i zato nije popularno problematizirati činjenicu da dobivena sredstva ipak imaju svoju cijenu. No to i dalje ne znači da se ta tema ne treba podrobno raspraviti.

Kako bi mogli izgledati budući EU porezi?

Europska komisija zasad je najavila porez na nerecikliranu plastičnu ambalažu, a prema informacijama dostupnima iz medija, razmatraju se i digitalni porez, porez na financijske transakcije, prekogranični porez na ugljični otisak te porez na velike kompanije. Svaki od ovih poreza povećat će cijene proizvoda koji se oporezuju i plaćat će ga svi europski građani, pa tako i mi. Ekološki porezi, poput najavljenog poreza na nerecikliranu plastiku, pritom su i regresivni, što znači da će disproporcionalno više opteretiti nerazvijenije zemlje poput Hrvatske, one koje manje recikliraju. Još je to jedan dokaz da nema besplatnog ručka.

Bez obzira na to što nama svi nabrojani porezi zvuče jako benigno, a ovi vezani za zaštitu okoliša čak su i poželjni, ključna stvar koju treba uočiti jest da ih uvodi Europska komisija, a ne pojedine zemlje članice svaka za sebe. To znači da će u budućnosti, kada Komisija poželi uvesti neki novi porez, biti značajno smanjena mogućnost kontrole svake pojedine zemlje članice (pogotovo male i nerazvijene zemlje poput Hrvatske) nad tipom poreza koji se uvodi i iznosom koji će se morati plaćati. Zamislimo samo da je Europska komisija umjesto dosad spomenutih poreza predložila da se sredstva za oporavak zemalja EU-a od pandemije namaknu iz u Hrvatskoj iznimno nepopularnog poreza na nekretnine. Bi li nam i tada obećane milijarde EU-a jednako dobro zvučale?

Gubitak fiskalnog suvereniteta politička je odluka

Nije moguće staviti ekonomsku cijenu na gubitak jednog dijela fiskalne suverenosti. Baš zato takva odluka je politička odluka koju će morati donijeti Sabor. Vrijedi li nam otvoriti se mogućnosti da nam Europska komisija diktira koje poreze ćemo uvoditi ako ćemo zauzvrat u ovoj iteraciji dobiti 6,9 milijardi bespovratnih sredstava i još se beskamatno zadužiti za 2,35 milijardi? Možda vrijedi. Možda i ne. Nitko ne zna što nam donosi budućnost, možda neku novu krizu s daljnjim pritiscima k još dubljoj ekonomskoj i političkoj integraciji Unije. Možda jačanje populističkih euroskeptičnih pokreta u zemljama koje su neto uplatitelji u europski proračun, što ova sredstva čini zadnjim ‘besplatnim ručkom’ iz EU-a.

Hrvatskoj svakako u ovom trenutku financijski iznimno odgovara da dobije bespovratna sredstva i da se može zadužiti po vrlo povoljnim uvjetima koji vrijede za razvijenije zemlje članice. No baš taj pristup jeftinom novcu u razdoblju nakon usvajanja eura bez stvarnih reformskih inicijativa Grčku je u konačnici odveo u stanje trajne stagnacije i bilo bi dobro da zapamtimo da se ista stvar može dogoditi i nama ako potrošimo novac, a ne provedemo reforme. Razlika između Grčke tada i Hrvatske danas je u tome što se Grčka tada nije morala suočiti s izborom bespovratnih sredstava i jeftinog duga u zamjenu za odricanje od dijela fiskalne suverenosti. I bez obzira na to koliko na prvi pogled taj izbor izgleda jednostavan i očit, bilo bi dobro da Sabor donese tu odluku potpuno svjestan svih njezinih kratkoročnih prednosti i dugoročnih nedostataka.

Stavovi i mišljenja izneseni u sadržajima objavljenima na Portalu Croativ.net pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Croativ.net-a.

Autor: Maruška Vizek

Advertisement

Vijesti

Milanović: Hrvatski vojnik ne će u Ukrajinu! Vidim da tako razmišljaju i naši ključni ministri

Published

on

Hrvatski vojnik neće ići u Ukrajinu ni u kojem aranžmanu, to je potpuno isključeno. Na tome sam vodio kampanju i to je moj dug vjere prema onima koji su mi dali povjerenje – piše Zoran Milanović na svom face-u na drugi dan gostovanja u Crnoj Gori.

Ali, vidim da tako razmišljaju i neki od ključnih ministara u Plenkovićevoj vladi. Nemojmo sami sebe dovoditi u poziciju samosluđivanja. Ne će Hrvatska vojska ići u misiju, a jedan od razloga je taj što se ta misija neće nikada dogoditi, s Hrvatskom ili bez nje, jer za tu misiju nisu ispunjeni elementarni uvjeti – mirovni sporazum i suglasnost druge strane, a to je nažalost Rusija.

Dakle, kada je u pitanju hrvatsko sudjelovanje u misiji – mi u tome nećemo sudjelovati. Ako Vlada i dalje smatra da treba Ukrajinu pomagati materijalno i opremom neka tako nastavi.

Ja sam odgovoran za hrvatsku obranu, nacionalnu sigurnost i teritorijalnu cjelovitost, tako piše u Ustavu.

Orao i svinja kao metafora pregovora

Međutim na crnogorskim portalima planuli su urnebesni komentari, rugajući se crnogorskom predsjedniku da nije znao Njegoševu pjesmu, ‘koju mu je stari mangup Milanović’ izrecitirao.

Tako je portal Antena M. napisao je: „Sreća što nam je u goste došao dobro obrazovani i Njegošem impresionirani predsjednik Hrvatske.”

Naime, kao i dan ranije, hrvatski predsjednik je podsjetio na pjesmu o orlu i svinji crnogorskog pjesnika i vladara Petra Petrovića Njegoša i usporedio ih s europskim pregovorima.

U njoj svinja poziva orla da se preda ljudima i poput nje živi obilato. Ptica joj odgovara da će komfor njezine nastambe završiti ‘maljugom po ciku’ kad se dovoljno udeblja.

Hrvatski predsjednik u Njegoševoj pjesmi vidi korisnu metaforu o ravnoteži između „nezavisnosti” orla i „praktičnosti” svinje.

Evo trenutka Milatoviću, kojeg predsjedniku CG, zamjera crnogorska javnost…

Continue Reading

Vijesti

Oligarhijski mediji o Milanovićevu proruskom narativu? On kaže da nema ruske prijetnje…

Published

on

Milanovićev proruski narativ? Prijetnje ruskim napadom na Europu su Carevo novo ruho… plaćenički mediji o predsjednikovom ruskom narativu

Milanović održao predavanje studentima Fakulteta političkih znanosti u Podgorici

Upozorenja o budućim ruskim napadima na Europu podsjećaju na Andersonovo “Carevo novo ruho”, rekao je u četvrtak crnogorskim politolozima predsjednik Zoran Milanović, kazavši da Rusija nema vojnika ni za osvajanje Ukrajine.

Milanović je drugog dana svog službenog posjeta Podgorici na Fakultetu političkih znanosti s crnogorskim kolegom Jakovom Milatovićem predavao na temu ‘Proširenje Europske unije kao geopolitički imperativ’.

Milatović o cilju članstva u EU do 2028.

U sklopu predavanja čiji je naslov Milanović opisao „haushoferovskim i mackinderovskim”, referirajući se na Nijemca i Britanca smatranima začetnicima geopolitičke misli, 38-godišnji crnogorski predsjednik rekao je da njegova zemlja ima „ambiciozan, ali realan” cilj članstva u EU-u do 2028. godine.

„Naše pridruživanje bilo bi dobar primjer svima drugima u regiji, da se vidi svjetlo na kraju tunelu, da je proces živ”, rekao je Milatović.

Milanović: Čuvajte samopoštovanje na europskom putu

Hrvatski predsjednik upozorio je Crnogorce da na tom putu moraju „čuvati samopoštovanje” jer im je država „najvrednije što imaju”.

„Nemojte dopustiti nikada da se zbog previše pokazane želje dovedete u situaciju emocionalne ili bilo koje druge ucjene od strane ‘providera’, onoga od kojih nešto očekujete”, rekao je Milanović.

Orao i svinja kao metafora pregovora

Kao i dan ranije, hrvatski predsjednik je podsjetio na pjesmu o orlu i svinji crnogorskog pjesnika i vladara Petra Petrovića Njegoša i usporedio ih s europskim pregovorima.

U njoj svinja poziva orla da se preda ljudima i poput nje živi obilato. Ptica joj odgovara da će komfor njezine nastambe završiti ‘maljugom po ciku’ kad se dovoljno udeblja.

Hrvatski predsjednik u Njegoševoj pjesmi vidi korisnu metaforu o ravnoteži između „nezavisnosti” orla i „praktičnosti” svinje.

Dio crnogorskih medija kritizirao je svog predsjednika jer nije znao za tu pjesmu. Portal Antena M. napisao je: „Sreća što nam je u goste došao dobro obrazovani i Njegošem impresionirani predsjednik Hrvatske.”

Milanović: Rusija nema dovoljno vojnika

Studenti političkih znanosti potom su postavljali pitanja dvojici predsjednika, uključujući i ono o Rusiji.

Milanović je rekao da se dio zemalja sprema za ruski napad iako je to „zazivanje opasnosti koje nema”.

„Ja to ne vidim, i dok ne vidim ne mogu postati dio tog zbora koji pjeva tu priču”, rekao je Milanović, dodavši da ima hladan odnos prema Rusima, ali i odgovornost da istinu kaže.

„S kojom vojskom? Tamo nema mladih muškaraca, nema ih dovoljno ni da pometu Ukrajinu u tri godine, kako će Poljsku?”.

Cijela ta priča, zaključio je Milanović, podsjeća na priču danskog pisca o Carevom novom ruhu – „Car je gol i ružan”.

Kritika Ursule von der Leyen i EU obrambenog proračuna

Milanović je u govoru kritizirao predsjednicu EK Ursulu von der Leyen, rekavši da je na svoju funkciju stigla kao „izbor Angele Merkel” i da nije izabrana ni od koga.

EK je početkom ožujka predložila mobilizaciju 800 milijardi eura za obranu EU-a, uključujući 150 milijardi zajedničkog zaduživanja.

„Neka neizabrana top činovnica bez ozbiljnih konzultacija tvrdi da će EU trošiti 800 milijardi na obranu. Odakle joj taj broj, kod kojeg astrologa je bila?”, pita se Milanović.

‘Savez’ Hrvatske, Albanije i Kosova nije prijetnja

Na pitanje o vojnom memorandumu između Hrvatske, Albanije i Kosova, Milanović je odgovorio da to nije savez nego politička gesta.

„To nije savez. To je jedno pokazivanje koje je u politici legitimno. Srbiji se nije dopalo, a predsjedniku Vučiću je poslužilo kao razlog ili izgovor za unutarnjopolitičke poteze.”

Dodao je da dokument „nema nikakvih praktičnih konzekvenci ni pravnu težinu”.

Milanović s hrvatskom zajednicom i gospodarstvenicima

Milanović se ranije u četvrtak sastao s hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori te istaknuo da je njihov status najstabilniji među susjednim zemljama. Kasnije se sastao s Hrvatsko-crnogorskim poslovnim klubom.

Razgovaralo se o jačanju gospodarske suradnje jer je robna razmjena između dviju zemalja 2024. iznosila 382,8 milijuna eura, pri čemu Hrvatska ima značajan suficit.

Izvoz iz Hrvatske iznosio je 373,6 milijuna eura (porast 7,8%), dok je uvoz iz Crne Gore bio 9,2 milijuna eura (porast 13,2%). Hrvatska je ostvarila suficit od 364,4 milijuna eura.

Crna Gora je važan trgovinski partner jer 1,6% hrvatskog izvoza ide upravo toj zemlji.

Hina/Croativ.net

Continue Reading

Vijesti

Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?

Published

on

Na kraju Drugog svjetskog rata sve je u Njemačkoj bilo u ruševinama. Saveznici pobjednici u tom katastrofalnom ratu na koji su upozoravali ljudi poput Joea Kennedya i legendarnog avijatičara Charlesa Lindbergha činili su ratne zločine usred bijela dana.

U Dresdenu je, primjerice, 1945. godine došlo do jednog od najzloglasnijih istrebljenja prošlog stoljeća, kada su Angloamerikanci sravnili sa zemljom čitav grad nedužnih civila koji su bili žrtve sukoba, a nikako odgovorni.

Ipak, Washington i London nisu marili. Bilo je potrebno dati signale stanovništvu uključenom u sukob i o tome što će se dogoditi nakon rata.

Američko carstvo je bilo u usponu i nije bilo spremno na kompromis ni s kim.

Masakri nad civilima bili su signal da svi shvate što je prava bit moći Anglosfere.

Bila je to srž terora, krvi i najzločinačkijeg nasilja nad civilima, što se vidjelo nekoliko mjeseci nakon bombardiranja Dresdena, u Hirošimi i Nagasakiju, gradovima nuklearnog holokausta koji su masakrirali japanske katolike, ali to je “detalj” koji razni liberalni povjesničari uvijek zaborave napisati u svojim izvješćima.

Upravo je na tim ruševinama službena historiografija izgradila priču o smrti Adolfa Hitlera.

Führer je vidio kako se san o izgradnji njegovog Trećeg Reicha i životnog prostora povezanog s njim razbija u komadiće.

Istina o Hitlerovom kraju

Dana 30. travnja 1945. odlučio je sebi oduzeti život zajedno sa svojom povijesnom konkubinom Evom Braun, na prilično dramatičan i teatralan način.

Kako bi izbjegli zarobljavanje od strane pobjednika, njih dvoje su se navodno otrovali cijanidom, a zatim su im tijela spaljena kako bi spriječili da budu predmet ismijavanja i poniženja kao što se samo dan ranije dogodilo onima Benita Mussolinija i njegove ljubavnice Clarette Petacci, koje su ubili krvoločni partizani po nalogu, najvjerojatnije, tadašnjeg britanskog premijera, visokorangiranog masona Winstona Churchilla, koji je to htio kako bi nestali dokazi o korespondenciji između njega i bivšeg talijanskog premijera.

Hitler je, kako se navodi, izabrao ovu smrt kako bi izbjegao sličnu sudbinu, a među izvorima koji potvrđuju ovu verziju je i Otto Günsche, časnik SS-a, koji će biti ključni svjedok cijele službene verzije prema kojoj je njemački kancelar počinio samoubojstvo.

Činilo se da su Sovjeti tada izabrali dva puta. Jedan je bio onaj koji je zapravo odao priznanje Günscheovoj verziji.

Drugi je bio da Führer uopće nije dočekao smrt, već je umjesto toga uspio uspješno pobjeći u Latinsku Ameriku zahvaljujući odlučnoj potpori onih koji su ga zapravo trebali izvesti pred sud, naime Sjedinjenih Američkih Država.

Ovu hipotezu već je 2014. iznio istraživač Jerome Corsi, koji je u svojoj knjizi “U potrazi za Hitlerom” napisao da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, već je prirodno umro mnogo godina kasnije, u Argentini.

Corsi je u to vrijeme već donio neke vrlo čvrste dokaze.

Arheolog Nicholas Bellatoni pregledao je fragmente DNK iz Hitlerove lubanje koje čuva Državni arhiv Ruske Federacije i došao do zaključka da oni ne pripadaju ni njemačkom kancelaru ni njegovoj konkubini Evi Braun, već 40-godišnjoj ženi koja nije imala nikakve veze s njih dvoje.

Sovjetski Savez očito je u svojim povijesnim arhivima čuvao dokaz koji su razni povjesničari smatrali “kraljicom”, a koji je zapravo bio lažan.

Corsijevo istraživanje nije se zaustavilo na već čvrstim znanstvenim dokazima.

Pregledao je druge deklasificirane dokumente američkog State Departmenta i došao do zaključka da su čak i ljudi poput generala Dwighta Eisenhowera, koji je kasnije postao predsjednik 1953., znali da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je preživio katastrofu u koju je uvukao Njemačku.

Corsi je izričito izjavio da je osoba koja je omogućila Fuhreru da pobjegne u Južnu Ameriku bila figura poput Allena Dullesa, šefa CIA-e pod gore spomenutom Eiseovom administracijom i kratko vrijeme pod predsjednikom Kennedyjem, s kojim je tajni agent imao poznate i vrlo oštre tajne sukobe.

Rat između JFK-a i obavještajnog aparata Langley došao je do te točke da je američki predsjednik bio odlučan raspustiti agenciju koja je postala simbol američke duboke države, bezbrojnih državnih udara diljem svijeta, političkih ubojstava i trgovine drogom kojom je upravljao još jedan čovjek CIA-e poput Georgea H. Busha koji je tijekom godina svoje službe za američke službe koordinirao golemu trgovinu drogom iz Azije u Sjedinjene Države.

Na kraju Drugog svjetskog rata Dulles je bio operativac u OSS-u, koji je, kao što je već spominjano, bio preteča CIA-e, a koji je već tada počeo voditi čitav niz važnih i delikatnih operacija.

Među njima je i zloglasna Operacija Spajalica, koju je osmislio sam Dulles, zahvaljujući kojoj je cijeli vladajući aparat nacističke Njemačke prebačen u Sjedinjene Države.

Washington je očito bio toliko protiv nacizma da je želio dovesti sve one znanstvene umove koji su obogatili Hitlerov Treći Reich.

Bilo je ljudi kalibra, primjerice, znanstvenika Wernera von Brauna koji je osmislio poznate rakete V1 i V2, koje su u to vrijeme bile apsolutni vrhunac u području raketne tehnike.

Dulles je iz svog ureda u Berlinu snažno sugerirao pokretanje ove operacije, koja je imala i potporu onih vatikanskih krugova koji su se vrtjeli oko neprozirne figure tadašnjeg monsinjora Montinija, masona i državnog tajnika za vrijeme pontifikata Pija XII., koji je pružio svoju potporu ovoj akciji spašavanja nacista, očito bez odobrenja pontifeksa koji je već u prvim godinama svog papinstva iskazivao potpunu averziju prema Nacizmu.

Corsijevi dokazi i dokumenti već bi se proteklih godina mogli smatrati dosta valjanima, no ovih dana ponovno postaje aktualan dokument s kojeg je prije nekog vremena skinuta oznaka tajnosti u prvoj objavi dokumenata JFK-a, koja je započela 2017. po Trumpovom nalogu i nastavljena posljednjih dana novim otkrićima, opet po nalogu američkog predsjednika.

JFK Papers: Hitler pobjegao u Južnu Ameriku

Ako su u Moskvi u Staljinovo vrijeme vrlo dobro znali da Adolf Hitler nije mrtav, u Washingtonu su toga bili jednako svjesni.

Piše to u dokumentu CIA-e koji je 3. listopada 1955. godine sastavio šef postaje američke obavještajne agencije David Brixnor, koji pripovijeda kako je doušnik američkih službi doznao da je nacistički Fuhrer živ i zdrav u Južnoj Americi.

Dotični CIA-in dokument s kojeg je deklasificirana Brixnor u ovom dokumentu piše da je CIMELODY-3, kodno ime doušnika, kontaktirao njegov vrlo povjerljiv čovjek pod njegovim zapovjedništvom u Europi, što sugerira da je taj Cimelody-3 vjerojatno bio visokopozicionirani američki vojnik upućen na stari kontinent tijekom Drugog svjetskog rata.

Doušnik CIA-e saznaje iz svog kontakta da je bivši pripadnik njemačkog SS-a po imenu Philip Citroen bio u kontaktu s njim, s Adolfom Hitlerom.

Citroën je u to vrijeme bio zaposlenik tvrtke Royal Dutch Shipping za koju je isplovio iz Maracaiba u Venezueli prema Kolumbiji do sela Tunga.

Ondje je bivši SS-ovac navodno upoznao čovjeka za kojeg je tvrdio da je Adolf Hitler.

Führer se nazvao Adolf Schrittemayor, a Citroën pokazuje njegovu fotografiju s njim kako bi potvrdio svoje senzacionalno otkriće.

Philip Citroen s čovjekom identificiranim kao Adolf Hitler Prema samom Citroenu, Hitler je sljedećih mjeseci u siječnju 1955. krenuo prema Argentini, iako je tamo već stigao najmanje deset godina ranije.

Otkriva to još jedan dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iako su neka imena zatamnjena, a koji je ovoga puta pripremila druga američka agencija, FBI, potvrđujući da je američka vlada bila vrlo dobro upućena u Hitlerovu pravu sudbinu.

Ovo je napisao ured FBI-a u Los Angelesu 21. rujna 1945., 5 mjeseci nakon navodnog samoubojstva u Berlinu, navodeći da bi Adolf Hitler stigao do Argentine podmornicom zahvaljujući pomoći šest važnih lokalnih državnih dužnosnika koji bi ga potom odveli u tajno sklonište u Andama, u koje bi se Hitler vjerojatno vratio iz Kolumbije kako je izvijestio Citroen u drugoj informaciji koju je 10 godina kasnije napisala CIA.

U Washingtonu su očito dobro znali da si najtraženiji nacist na svijetu nije oduzeo život, ali je bilo jasno da se Hitler ne bi mogao spasiti bez pomoći moćnih krugova u američkim tajnim službama koji su željeli da bivši njemački kancelar ne bude uhvaćen.

Ovu je stranica povijesti ne govore uobičajeni liberalni povjesničari, jer da jest, riskirali bismo shvatiti da je nacizam bio fenomen koji je bio sve samo ne spontan nego njegovan od onih istih krugova koji ga i danas osuđuju i koriste kao strašilo za afirmaciju suprematizma židovske države.

Misterij naglog uspona Adolfa Hitlera

Pravo pitanje na koje treba odgovoriti više nego na bilo koje drugo je, tko je zapravo bio Adolf Hitler i kakva je bila geneza ovog lika koji je možda više od bilo kojeg drugog promijenio povijest 20. stoljeća.

Bez Adolfa Hitlera ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a bez Adolfa Hitlera ne bi bilo države Izrael, što mnogi izraelski povjesničari spremno priznaju.

Haavara, odnosno sporazumi o transferu njemačkih Židova u Palestinu zajedno sa strojevima koje je nacistička Njemačka donijela kao miraz cionističkim doseljenicima, jednostavno su bili odlučujući za buduće rođenje države Izrael.

Prema procjenama židovskog povjesničara Edwina Blacka, zahvaljujući ovom ugovoru Hitler je omogućio priljev najmanje 70 milijuna dolara u palestinsku zemlju kroz razne i brojne bankovne transfere.

Bio je to jedan od prvih poteza koje je poduzeo Führer nakon što je postao kancelar u siječnju 1933. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, nacisti su se već sastajali s predstavnicima njemačkog cionističkog pokreta i lako postigli ključni dogovor da se omogući rađanje židovske države.

Nekoliko godina ranije, 1923., predsjednik Svjetske cionističke organizacije, Chaim Weizmann, također je pokušao uvjeriti Mussolinija da bi podrška cionističkom planu izgradnje židovske države u Palestini bila dobra i pravedna stvar, ali je Duce odlučno odbacio tu ideju i uvijek je pokazivao određeni skepticizam prema toj “viziji” jer je već tada naslućivao da će Izrael definitivno odvojiti Židove od zemlje u kojoj su živjeli stoljeća, a njihova bi lojalnost definitivno pripala židovskoj državi, a ne Italiji.

Također se po ovom pitanju mogu vidjeti razlike koje razdvajaju fašizam i nacizam, koji je umjesto toga uvijek imao vrlo blisku vezu suradnje sa cionizmom i ideološki afinitet koji je doslovce prešućen od svih raznih novinara i povjesničara jer je to očito razlog sramote za službenu vulgatu kojom se nacizam pokušava prikazati kao neprijatelja cionizma, i obrnuto.

Hitlerovo mračno podrijetlo

Čini se, međutim, da je Hitlerova prošlost ključ za stvarno razumijevanje odakle potiče njegovo prijateljstvo s cionističkim ciljem, što je naizgled neshvatljiva kontradikcija ako se bolje ne razumije odakle je ova figura nastala.

Godine njegova boravka u Beču, primjerice, među najzanimljivijim su i najtajanstvenijim.

Hitler je otišao u glavni grad Beč 1908., godinu dana nakon majčine smrti.

U Beču se, kao što je poznato, mladić posvetio slikanju akvarela, iako je teško povjerovati da je sama ta strast bila dovoljna da spoji kraj s krajem.

Također u tom razdoblju pokušao se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i na školu arhitekture, ali su ga oboje odbili, ali je u međuvremenu mladi Adolf provodio dane na najnezamislivijem mjestu za čovjeka kojeg su razni povjesničari opisali kao najvećeg “antisemita” prošlog stoljeća: u židovskom pansionu.

Hitlerovo bečko razdoblje ispričao je njegov židovski prijatelj iz tog razdoblja, Reinhold Hanisch, još jedan ambiciozni slikar koji je pisao o svom iskustvu s Hitlerom u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti, 1939., pod naslovom “Bio sam Hitlerov prijatelj”.

Reinhold Hanisch, Hitlerov židovski prijatelj Hanisch kaže da mladi Hitler nije imao mržnju niti prezir prema Židovima; naprotiv, ambiciozni slikar volio je provoditi vrijeme s njima i uvijek je s njima vodio svoj posao.

Čovjek koji je napisao Mein Kampf i koji je navodno bio protiv židovskih financija, prema Hanischu, divio se obitelji Rothschild koja je donijela toliko rata i bijede diljem Europe.

Hitler se u mladosti činio sve samo ne ogorčenim neprijateljem judaizma, no Hanischeva priča postaje još zanimljivija kada otkriva da ga je slikar iz Linza zamolio da s njim pođe u posjet njegovim djedu i baki Židovima koji su živjeli u glavnom gradu Beča.

Dakle, je li nacistički Fuhrer bio Židov, kako je nedavno ustvrdio ministar vanjskih poslova Lavrov?

Čita li se izvješće OSS-a koje je novinar i povjesničar Walter Lange objavio u svojoj knjizi “Tajno ratno izvješće”, čini se da sve upućuje na ovu hipotezu.

Austrijske su vlasti očito prve provele istragu o podrijetlu Adolfa Hitlera…. kancelara Dolfussa 1934. Dolfuss i njegov istraživački tim otkrili su da je Hitlerova baka, izvjesna Maria Schicklgruber, imala tajnu vezu s barunom Rothschildom, u čijoj je palači radila kao sluškinja.

Mary je zatrudnjela 1837. i Rothschildi su je poslali u njezin rodni grad Strones, gdje je ostala veći dio trudnoće.

Nakon što se vratila iz Stronesa, rodio se Alois, ali majka nije izjavila vlastima tko je djetetov otac.

Međutim, čini se da obitelj Rothschild to jako dobro zna. Plaćali su alimentaciju Mariji od 1837. do 1851., a kasnije se bivša služavka baruna Rothschilda udala za Johanna Georgea Hiedlera, no zbog administrativne pogreške ime je prepisano kao “Hitler” te je maleni Alois rođen iz tajne veze tako uzeo prezime majčina muža, a koje je zatim prenijeto na Adolfa Hitlera.

Alois Hitler, sin vjerojatne tajne veze između njegove majke i baruna Rothschilda. Fuhrer je očito bio obaviješten o Dolfussovim otkrićima i naredio njegovo ubojstvo 1934. Adolfov stari prijatelj Hanisch nije prošao ništa bolje: uhićen je po izričitoj naredbi kancelara 2. prosinca 1936. i umro je u zatvoru 4. veljače 1937. u okolnostima koje nikada nisu bile razjašnjeno.

Nakon smrti prijatelja tijekom njihova boravka u Beču, Hitler se pobrinuo za uništenje kuće Hanisheva oca, vjerojatno u pokušaju da izbriše sve dokaze da Fuhrerovo podrijetlo uopće nije bilo “arijevsko” kako je htio da se vjeruje, već sasvim druge prirode, ono koje je nacizam navodno mrzio, odnosno židovsko.

Financijska potpora Wall Streeta nacizmu

Ako je istinita priča o Adolfu Hitleru sadržana u ovim dokumentima, onda je bolje razumjeti zašto je nacizam snažno podupirao aškenaski financijski establišment i razne anglo-američke tvrtke.

Američki ekonomist i profesor Anthony C. Sutton u svom djelu “Wall Street i uspon Hitlera” dokumentira kako je financijski uspon Nacionalsocijalističke stranke bio moguć samo zahvaljujući golemim zajmovima danim poznatom IG Farbenu 1920-ih i DAPAG-u, tvrtkama koje su zauzvrat osiguravale ogromne količine financiranja nacistima.

Priljev sredstava Hitleru tek je počinjao.

Njemački istraživač Gerhard Muller u svom radu pod naslovom “Iza kulisa svjetskih događaja” izvještava kako je obitelj Warburg židovskog podrijetla, među osnivačima FED-a i već financijerima boljševičke revolucije 1917. godine, bila odgovorna za kanaliziranje ogromnih količina kapitala u nacističku stranku.

Prvi koji je otkrio kako je Hitler uzimao novac iz židovskih financija bio je autor djela “Hitlerovi tajni financijeri” potpisan pseudonimom Sidney Warburg, iza kojeg se skrivao identitet Jamesa Warburga, sina zloglasnog Paula.

Knjigu je tiskala poznata nizozemska izdavačka kuća Van Holkema & Warendorf, a na police nizozemskih knjižara stigla je 1933. godine, ali je nekoliko tajanstvenih “ruka” počelo činiti da svi primjerci gorućeg sadržaja spisa nestanu.

Knjiga je otkrila da je Hitler imao najmanje pet sastanaka između 1929. i 1933. s predstavnikom obitelji Warburg koji je Fuhreru posudio astronomski iznos od 25 milijuna dolara.

Obitelj Rockefeller, JP Morgan i druga gospoda iz američke Banke federalnih rezervi odlučili su da taj kapital treba otići nacistima u Njemačkoj.

Među izvorima financiranja nacista bila je i nizozemska banka von Heydt Bank, a tu činjenicu potvrđuju i službeni dokumenti njemačke vlade objavljeni 1982. Knjiga Sidneya Warburga napisana je 50 godina unaprijed i to pokazuje da je samo vrlo privilegiran izvor mogao imati pristup takvim informacijama.

Međutim, ni u sljedećim godinama velike međunarodne financijske sile nisu propustile pružiti potporu nacizmu.

Spomenute obitelji Rockefeller i Warburg pobrinule su se da gore spomenutom kemijskom divu IG Farben ostanu otvorene kreditne linije i tijekom Drugog svjetskog rata.

Procjenjuje se da je najmanje 30 milijuna dolara stiglo kroz ugovor između Rockefeller Standard Oila i IG Farbena, tvrtke koja je iskorištavala robovske radnike deportirane u Auschwitz.

Obitelj Rockefeller je zarađivala od takvih robova, ali zloglasni financijeri iz New Yorka također su imali interes osigurati da nacistička Njemačka dobije potrebnu naftu, posebno nakon izbijanja Drugog svjetskog rata.

U svakom su trenutku gospodari tih multinacionalnih kompanija mogli oduzeti Hitleru potrebne resurse za nastavak rata i umjesto toga su mu ih nastavili davati, što je bio jasan znak da žele da nacizam odvede Njemačku tamo gdje su ovi financijeri željeli da je Fuhrer odvede, odnosno prema njenoj moralnoj i ekonomskoj propasti.

Nakon što je kancelar Trećeg Reicha završio svoj “posao”, kako je godinama ranije otkrio Corsi, bijeg u inozemstvo jamčio je OSS Allena Dullesa, koji je osmislio onu zataškanu priču o samoubojstvima Hitlera i Eve Braun, koja se kasnije pokazala lažnom, čak i usprkos znanstvenim dokazima.

Nacizam je, dakle, korišten kao strašilo od strane liberalne elite i aškenaskog financijskog svijeta za uspostavu diktature korumpirane oligarhije plutokrata, fenomen koji je stvorila ta ista elita.

Dokumenti o ovom pitanju su vrlo jasni. Nadamo se da će se jednog dana ova priča konačno moći čitati i proučavati u povijesnim knjigama.

Istina je ono što najviše užasava moć globalizma i međunarodnog masonstva.

Autor: Cesare Sacchetti/LaCruna dell’Ago

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved