Nakon što su mu mentori sugerirali da ignorira napade predsjednika Milanovića, čini se da ih je premijer najprije poslušao. No, kad je bio izravno napadnut njegov glasnogovornik, Plenković se osjetio prozvanim stati u obranu jednog od svojih najbližih suradnika.

Ne samo stati nego nam dati do znanja da nakon jedne aluzije iz Ureda predsjednika na račun Plenkovićeva glasnogovornika, premijer uopće ne razgovara s predsjednikom države. Jer mu ovaj navodno vrijeđa glasnogovornika. Tome je tako zato što se Plenković nije naviknuo na takve političke utakmice.

Maliciozni bezobrazluk

Čim se vidjelo da se s Mostom ne slaže, izbacio ih je, tko mu se god u stranci politički nije svidio, u prvom redu stoga što je inzistirao na nacionalnim relacijama, taj bi letio van ili bi za njegovu bilo kakvu akviziciju palac bio spušten dolje. U takvim savršenim uvjetima vladanja, nakon Mosta je odabrao HNS, stranku koja je operirana od bilo kakvih nacionalnih nagnuća i zanimaju je jedino “projekti” poput Gunje, HNS je jedino u dogovorenim akcijama glumatao samosvojnost.

Uz njih, tu su bile manjine, odnosno glasni SDSS, koji je isključivo gledao svoje interese pa je i u tom kontekstu Plenković bahato mogao reći “mogu što hoću”. No, sada je na Pantovčaku dobio neprilagodljivog Zorana Milanovića koji mu nikada neće oprostiti što je bio pod policijskim mjerama, i to već kao predsjednik države, a da mu to premijer nikada nije rekao. Tu je, čini se, između njih puklo, po svemu sudeći trajno, jer Milanović od napada jednostavno ne odustaje.

Iako je odlučio da će ga ignorirati, Plenković je sada skočio na noge jer je Milanovićev ured prozvao jednog od njegovih najvjernijih suradnika koji ga prati već godinama, Marka Milića. Naime, Plenković je bijesno skočio na noge na izjavu Ureda predsjednika Milanovića kako nisu dobili nikakav poziv za sjednicu VONS-a iz Vlade te da su suprotne informacije “primjer jutelovskog obmanjivanja javnosti“.

Riječ je o priopćenju Milanovićeva ureda koje potpisuje njegov glasnogovornik Jelić koji pak komentira priopćenje Vlade što ga potpisuje mladi Marko Milić. Milanovićevo priopćenje zapravo aludira na činjenicu da je otac Marka Milića, znameniti Goran Milić, bio jedan od glavnih ljudi nekadašnjeg Yutela, jugoslavenske televizije iza koje je zapravo u sam osvit agresije stajala JNA, pa kao jabuka ne pada daleko od stabla!

Plenković je pak bio izvan sebe kad je stiglo to priopćenje, deklamirao je da neće dopustiti “da mi netko tako vrijeđa najbližeg suradnika”, prozivajući Jelića za neprofesionalnost “prema svom kolegi rođenom 1993. godine”, nazivajući to priopćenje “malicioznim bezobrazlukom”. Hoće se reći, godinama nakon Yutela, sinu spominjati eventualne grijehe oca nije fer.

Ustaški pukovnik

Načelno, Plenković je u pravu, ali njegova dugogodišnjeg prijatelja Davora Ivu Stiera i mediji i političari su godinama tretirali, prokazivali i analizirali u svjetlu činjenice da mu je djed (ne otac kao u Milićevu slučaju), bio ustaški pukovnik te se redovito u tom kontekstu gledalo na Stiera. Pogotovo u mainstream medijima do kojih Plenkovć osobito drži. I nikada taj kontekst Plenković nije vidio kao “maliciozni bezobrazluk” niti je stao u obranu Stiera objašnjavajući da je Stier isto tako rođen godinama, čak desetljećima nakon kraja Drugoga svjetskog rata. Nikada.

Nakon govora u Kninu tadašnje aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nota bene HDZ-ove kandidatkinje na predsjedničkim izborima, Fred Matić je komentirao u stilu da je nakon njezina govora povraćao! Zanimljivo da tankoćutni premijer tu nije uopće, a kamoli ovako pompozno reagirao. A bila je napadnuta “njegova” kandidatkinja i predsjednica države. Kada njegov glavni koalicijski partner SDSS položi vijenac na groblje šajkača u Vukovaru, gdje su mahom pokopani četnici koji su grad srušili, Hrvati u Vukovaru se osjećaju poniženo.

Ali premijer ne misli da na to poniženje treba reagirati. Kada Pupovac svaku godinu za vrijeme Oluje odlazi na beogradske četničke mitinge na kojima se vrijeđa i hrvatska država i hrvatski narod, a on na to šuti, Hrvati se, naravno, osjećaju povrijeđenima, naročito u kontekstu činjenice da je Pupovac upravo “njegov”, dakle, Plenkovićev izbor za najbližeg političkog partnera. Pa ipak, na tu povrijeđenost koju nacija evidentno osjeća premijer nema potrebe reagirati. Praktički nema broja srpskih Novosti u kojima se ne blati Hrvatska, hrvatstvo i Domovinski rat. Pa ipak, premijer baš nikada nije imao potrebe stati u zaštitu nacije i njihovih vrednota koje su redoviti predmet njihovih napada.

Dapače, hrvatska Vlada traži od Sabora da taj list još i plaća, što se događa. Impresivno je da premijer nikada nije imao potrebe stati u zaštitu na taj način povrijeđenih i poniženih. Po kojim kriterijima spomenute provokacije nisu dovoljne da bi premijer prestao razgovarati s Pupovcem, a provokacija koja se odnosi na njegova glasnogovornika dovoljna je da s predsjednikom države prekine komunikaciju? More je uvreda i poniženja koja ovaj narod u tom kontekstu doživljava, ali pritom ne dobiva podršku ni zaštitu premijera.

Zato je upravo smiješno što se do te mjere naljutio na predsjednika države jer je njegov glasnogovornik podsjetio da je Milić senior bio alfa i omega evidentno neprijateljske i agresorske televizije Yutel koja je bila televizija za potrebe JNA. Milić junior može i ne mora imati ništa s ostavštinom svog oca, ali dopustiti si zbog takve jedne zadjevice da kao premijer prekinete svaki osim ustavno obvezujućih kontakata s predsjednikom predstava je svoje vrste na koju premijer funkcionalno zapravo nema pravo ako su mu interesi države u prvome planu.

Brisani prostor

Andrej Plenković je, osim toga, ovom reakcijom pokazao zavidnu nekonzistentnost. Naime, na zadnjoj press-konferenciji posvećenoj svađi s Milanovićem on je izrijekom rekao da neće dopustiti da mu se vrijeđaju ministri i prvi suradnici. A onda je Milanović žestoko napao ministra obrane Banožića koji je, po svemu sudeći, u priči o zajedničkom polaganju vijenaca podmetnuo leđa upravo za premijera. S tim da ga premijer nije uzeo u zaštitu kad je baš u ovoj stvari bio napadnut.

Naime, Banožić je još ranije odaslao priopćenje Uredu predsjednika Milanovića iz kojeg se vidi da se očekuje zajedničko polaganje vijenaca na dan Svih svetih. No, kako se, po svemu sudeći, Plenković predomislio i nije htio biti s Milanovićem, Banožić je morao podmetnuti leđa i izmisliti da je to bio radni papir, da ništa nije precizirano i sl. Spašavanje, dakle, vojnika Plenkovića! Milanović je odmah prokazao o čemu je riječ i Banožić se našao na brisanom prostoru.

Ali ga Plenković nije branio niti je stao uz njega! Zanimljivo. Dakako, Milanović je shvatio da potkapacitirani ministar obrane još nije svladao osnovne regule ministarskog ponašanja pa je javnost izvijestio kako je ministar obrane višekratno odbio doći na brifinge predsjedniku, odnosno vrhovnom vojnom zapovjedniku! A ministar je obrane! To je, nakon Ćorića, drugi član Plenkovićeve Vlade kojim Milanović briše pod, prokazujući ga posve nesposobnim za takvu funkciju!

Milanović je, naime, shvatio da u ratu s Plenkovićem najviše može postići ako se dotakne Plenkovićeve prave Ahilove pete, a to su njegovi, osobito mladi, ministri. Tome je tako zato što Plenković nije odolio u odabiru između lojalnih i sposobnih odabrati ultimativno lojalne i taj ceh sada dolazi na naplatu. Ako ne postoje ozbiljni izazovi, ako se moraju držati samo uzusa koje premijer očekuje, pa onda još uz adekvatnu medijsku obradu, njihove mane se de facto ne vide, ali čim ih stavite na brisani prostor, počnete analizirati i propitkivati što rade, oni se izgube. Radi se o tome da je premijer u svom atavističkom strahu od nacionalno artikuliranih kadrova očistio i stranačke i ministarske redove od najvećeg broja ljudi koji imaju određenu političku i osobito nacionalnu osobnost. Jer je na to alergičan!

Tako da novi kadrovi koji i ne znaju zašto su postali ministri nemaju osnovnih znanja da se nose s ratovima kao što je ovaj s Pantovčakom. Tako smo dogurali do toga da ministar obrane ne oslovljava predsjednika države s “predsjedniče”, nego kaže: “Milanović je rekao”. Provincijalni ministar uopće ne vodi računa o tituli niti razumije da je podređen vrhovnom zapovjedniku hrvatskih oružanih snaga. Kako misli da mu odatle ne prijeti nikakva opasnost, on vodi računa samo o tome što o tome što je on rekao misli – premijer!

Najveći dio ministara, nažalost, ima isti problem. Riječ je o politički “no name” kadrovima, mlađim ljudima bez iskustva, naročito ovakvog, marljivi su, vrijedni, ali operirani od svake politike. Naročito nacionalne! Tako su i odabrani. Za razliku od jednog Tolušića, Gorana Marića ili Krstičevića o kojima možete misliti što god hoćete, ali su oni imali političku osobnost. Danas nema ni jednog od njih u Vladi, što je posebna tema. Tako da je od nekad moćne HDZ-ove desnice u Vladi ostao samo i jedino Medved. To je prava slika Vlade, to je prava slika današnjeg HDZ-a.

Gizdava antilopa

Staviti u Vladu Aladrovića, ministricu poljoprivrede Vučković, ministra obrane Banožića, ministra energetike Ćorića, to znači baciti u vatru odane i lojalne, ali samo činovnike koji neće puno pitati, ali neće puno ni napraviti. A kad ih stavite u ovakvu vatru kao sada s Milanovićem, oni zablokiraju! Medijski su loši, slabo govore, posve su neuvjerljivi, medijski upravo iritantni, na stručnoj razini posao uopće ne poznaju jer nikad ništa slično nisu radili. Banožić je prošlog ljeta bio ministar državne imovine, pola godine poslije postaje ministar obrane! A završio je ekonomski fakultet, iako je neupućeni Butković rekao da je Banožić – pravnik.

Kad su ga pitali koje kvalifikacije mora imati za ministra obrane, rekao je: dobar izborni rezultat, stručnost i odluka mandatara! Stručnost za Ministarstvo obrane, dakako, nema kao ekonomist, a druga dva preduvjeta ne treba ni komentirati. Jer taj čovjek misli da je odluka mandatara – kvalifikacija za dobro upravljanje ministarstvom! Da je dobar izborni rezultat kvalifikacija za vođenje nekog resora! Dakle, ako pobijedite u Županji, to vas automatski delegira za neko ministarsko mjesto!

To još nismo čuli, a svašta smo čuli od političara u posljednjih 30 godina. I, naravno, kad lav s Pantovčaka vidi tu gizdavu antilopu na livadi hrvatskog političkog zvjerinjaka, on ne može odoljeti da ne krene na nju! Svjestan, dakle, da se Plenković u Vladi okružio uglavnom drugorazrednim kadrovima, Milanović je našao pravi rudnik inspiracija za nastavak borbe s Plenkovićem. Od ovog njihova “fighta” prvi će ceh platiti diplomati jer je teško vjerovati da će bez konflikta složiti listu novih veleposlanika. A to jednostavno moraju jer Ustav i zakon traži – sukreiranje premijera i predsjednika u toj stvari.

Mi ovdje plaćamo ceh notornog Ivice Račana koji se, kad je pisan novi Ustav koji je ukinuo Tuđmanove polupredsjedničke ovlasti, nije imao snage suprotstaviti Stipi Mesiću koji je za sebe želio što više ovlasti, pa su tako nastala čudovišna rješenja o “sukreiranju predsjednika i premijera”, što je danas ključna točka frustracija i nefunkcioniranja gotovo svake vlade i predsjednika. Ali, Račanu je sve zaboravljeno. Čak i to da je u temeljima i danas napetih međunacionalnih odnosa u Vukovaru opet jedno Račanovo rješenje. Naime, ničim izazvan, on je za svog mandata smanjio broj potreban za instaliranje dvojezičnih ploča u nekom mjestu sa 50 posto, kako je bilo i kakva je praksa u cijeloj Uniji, na 33 posto potrebne nazočnosti manjina na nekom prostoru. I od tada imate problem ćirilice u Vukovaru. Svjestan da Srba u Vukovaru jednostavno mora biti 33 posto i zbog ćirilice, ali i drugih prava, Pupovcu je pitanje popisa stanovništva, naročito u Vukovaru, jedno od najvažnijih političkih pitanja u idućoj godini! Zato se tu traži upravo nevjerojatno rješenje: da srpski popisivači popisuju vukovarske Srbe! Koliko se zasad zna, ni Vlada ni HDZ nemaju ništa protiv toga! Zar i oni misle da Srba “mora” biti 33 posto u Vukovaru?

Autor: 7dnevno/Tihomir Dujmović