Nedavna odluka Vatikana da župe ne smiju oglašavati zakazane tradicionalne latinske mise, proizvela je rašireno izrugivanje na društvenim mrežama. Za svakoga tko je radio u župi, sama ideja da kurijalni birokrat u Rimu pokušava reći gospođi Jones u župi svetog Josipa u Des Moinesu (u Sjedinjenim Američkim Državama) što smije staviti u župne obavijesti je smiješna i naivna. Negdje niti župnici ne mogu kontrolirati što će biti u župnim obavijestima!

Ali iza ove zafrkancije nailazimo na dubok uvid u razliku između moći i autoriteta, iako su u današnjem svijetu te dvije različite ideje često zbrkane. Ova zbrka dovela je do dubokih nesporazuma među katolicima u pogledu autoriteta u Crkvi – prenosi Quo Vadis Croatia pisanje Eric Sammonsa, glavnog urednika časopisa Crisis.

Nažalost, danas mnogi crkveni velikodostojnici imaju moć iza svojih zapovijedi, ali ne i autoritet. Oni znaju da od većine katolika mogu zahtijevati poslušnost, te tako vrše vlast radi sebe samih ili radi svoje ideologije, umjesto da to čine za opće, tj. zajedničko dobro.

Njemački biskupi koji žele legalizirati „homoseksualne brakove“ možda imaju moć da to učine među njemačkim katolicima, ali nemaju autoritet.

Američki biskupi koji dopuštaju pričest političarima poput Joea Bidena, koji se zalažu za abortus, možda imaju moć da to čine, ali nemaju autoritet.

Kardinal Cupich možda ima moć ukinuti bogoslužja ad orientem, ali nema autoritet.

Papa Franjo možda ima moć ukinuti latinsku misu, ali nema autoritet.

Uvijek moramo imati na umu ovu razliku između moći i autoriteta. Nekadašnji kardinal Theodore McCarrick desetljećima je imao podršku crkvenih velikodostojnika, iako su mnogi znali za njegova monstruozna nedjela. Zašto? Zato što je imao ogromnu moć u Crkvi, čak i nakon što je otišao u mirovini, ali nije imao autoriteta. Ako kardinal Cupich zabrani bogoslužja ad orientem, možda neće imati tu ovlast prema crkvenom (ili božanskom) zakonu, ali može zagorčati život svakom svećeniku koji ga se usudi ne poslušati. To je moć.

Moć dolazi odozdo– to je moguće samo ako ima pristanak (bilo prisilno ili slobodno) od ljudi pod kontrolom. Josip Staljin je imao vlast u Sovjetskom Savezu jer mu se nitko ispod njega nije usudio suprotstaviti. Mihail Gorbačov je isto tako imao vlast, sve dok mu se narod Sovjetskog Saveza nije suprotstavio.

Autoritet, s druge strane, dolazi odozgo, u konačnici od samog Boga. Otac, biskup ili čak katolički monarh ima ovlasti u određenim sferama koje mu je Bog dao za opće dobro njegove obitelji, biskupije, odnosno kraljevstva. Oni koji su pod vlašću dužni su slijediti zapovijedi nadređenog, ne zbog pristanka, već zato što vlast u konačnici dolazi od Onoga koji ima istinski autoritet nad svima.

Zbog grešnog pada čovjeka, moć može postati praktički neograničena u ovom svijetu, silom ili utjecajem. Što Staljin nije mogao učiniti za vrijeme svoje vladavine? Osoba s moći obično želi steći više moći. Kao što je lord Acton primijetio: „moć kvari; apsolutna moć apsolutno iskvaruje (čovjeka)”. Biti u poziciji reći ljudima što smiju činiti može biti opojno.

Autoritet je, s druge strane, uvijek ograničenog opsega. Samo Bog ima neograničen autoritet i on pojedincu dodjeljuje aspekte svoga autoriteta kako bi ljude približio Njemu.

I važno je napomenuti da se ovo ograničenje odnosi na svakoga sa zemaljskim— uključujući crkveni— autoritetom, jer samo Bog ima potpunu vlast nad čovjekom, kao što sveti Toma Akvinski kaže: „Čovjek je podložan Bogu u pogledu svega, kako iznutra tako i izvana, stoga je dužan da Mu se pokorava u svemu. S druge strane, podređeni nisu u svemu podložni svojim nadređenima, već samo u određenim stvarima i na partikularan način” (Summa Theologiae II-II, q. 105, a. 5).

Prvi vatikanski koncil je prepoznao ta ograničenja i u službi papinstva. Govoreći sljedeće:

            „A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola“.

Drugim riječima, legitimna papinska vlast ostvaruje se kada papa „čuva i vjerno izlaže objavu ili vjeru koju su prenijeli apostoli”. Stoga događa se nelegitimno korištenje moći kada on pokušava „obznaniti neku novu doktrinu”. Čak i papa ima ograničenu vlast u Crkvi, iako u suvremenoj praksi ima gotovo neograničenu moć. Ako papa ima samo ograničenu ovlast, onda to sigurno imaju i biskupi i svećenici.

Problemi nastaju kada vjerske ili svjetovne vođe zamijene svoj Bogom dani autoritet za moć. Zlorabe svoj autoritet jer imaju moć da se izvuku. Dakle, otac zlostavljač može zapovijedati svojoj djeci više od onoga što mu dopušta autoritet, jer mu se djeca ne mogu oduprijeti. On ima moć nad njima. Biskup isto tako odlučuje da učini što god želi– preraspodijeliti svećenike koji mu nisu dragi, koristiti biskupijska sredstva za putovanja privatnim avionom– jer za to ima moć.

Naš Gospodin oštro je osudio ovu zlouporabu autoriteta nezakonitim korištenjem moći:

            „Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga“ (Mt 20, 25 – 27).

Istinski autoritet, koji dolazi od Boga, uvijek se stavlja u službu onih koji su pod vladarom. Sveti Grgur Veliki je to dobro razumio, rekavši da „tko god sebe naziva univerzalnim biskupom ili želi ovu titulu, po svom je ponosu preteča Antikrista” i sam je Grgur Veliki ulogu pape nazvao „slugom slugu Božjih”.

Isto tako je nedostatak razlike između moći i autoriteta ono što često zbunjuje u raspravama o poslušnosti. Većina vjernih katolika instinktivno zna da je poslušnost važna i neophodna vrlina. Ali kada crkveni vođa izda upitnu naredbu, čini se da je cijeli fokus rasprave na onima koji su pod njegovom vlašću i njihovoj potrebi da se pokoravaju. Jer malo je ili uopće nema rasprave o tome koriste li vođa Crkve svoj autoritet ili jednostavno koriste moć. I zapravo, tiha poslušnost lažnim odredbama povećava njegovu moć, što dovodi do više lažnih odredbi u budućnosti.

Kako razlikujemo zapovijedi dane od legitimnih autoriteta i zapovijedi koje nadilazi ovlasti vlasti? Granica između autoriteta i moći dolazi unutar dane zapovijedi. Otac koji svome šestogodišnjem sinu govori da jede povrće zapravo koristi svoj legitimni autoritet kao opskrbljivač svoje obitelji. Ali otac koji svome sinu kaže da je zapravo djevojčica jer voli plesati, zloupotrebljava moć nad svojim sinom. Prva je zapovijed radi dobrobiti sina, dok je druga štetna.

Dakle, legitimne zapovijedi su one unutar sfere vlasti vladara koje koristi za dobro onih pod njegovom vlašću. Sve drugo postaje vježba moći.

Katolička crkva danas trpi krizu autoriteta, ne zato što nema legitiman autoritet, već zato što je previše njezinih vođa opijeno moći. Umjesto da koriste svoj Bogom dani autoritet za opće dobro– naše spasenje– oni provode svoju volju. Katolici trebaju prihvatiti autoritet hijerarhije, a istovremeno odbaciti zlouporabu moći od strane hijerarhije. Tek tada će se današnja klerikalna neravnoteža vratiti na nešto što je u skladu sa željom našeg Gospodina da naše vođe budu sluge koji nas nadahnjuju i vode, a ne diktatori koji uživaju opijeni moći.

Izvor: | Quo Vadis Croatia

Eric Sammons, glavni urednik časopisa Crisis. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi Deadly Indifference (iz svibnja 2021.) istražuje porast vjerske ravnodušnosti i kako je to dovelo do toga da je Crkva izgubila misionarski žar.