Connect with us

Vijesti

Mons. Božo Milanović, istarski svećenik, otac Istre, nesalomljiv u progonu, odlučan u borbi za hrvatski identitet Istre i njezino uključivanje u domovinu Hrvatsku

Published

on

Povodom 130 obljetnice rođenja i 40 obljetnice smrti mons.dr.sc. Bože Milanovića

Za nas Istrane i Hrvate naročito su zaslužna i poštovana tri istarska velikana, a to su biskup Juraj Dobrila, odvjetnik Matko Laginja i mons. dr.sc.Božo Milanović,  koji su svoje življenje i cjelo životno djelovanje  žrtvovali za Boga, za istarski i hrvatski narod. Zato moramo o njima govoriti, propagirati njihove životne vrijednosti o poštenju i poštivanju drugih, nasljedovati  njihove vrline i pozitivne kvalitete koje za svagda ostaju kao stalne životne vrednote u današnjem globalističkom i protukršćanskom svijetu, za održavanje i opstanak našeg hrvatskog naroda i društva, Crkve i obitelji.

Mons. dr.sc.Božo Milanović ( (Kringa, 10. listopada 1890. – Pazin, 28. prosinca 1980.) Bio je već kao osnovnoškolac vrlo pobožan. U crkvi je ministrirao, a novcem koji je dobio kupio je molitvenik „Oče, budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile, za koji oduševljeno zapisuje: „Pročitao sam ga od početka do kraja“ Završivši pet razreda osnovne škole, Milanović se s ocem upućuje u Pazin gdje upisuje prvi razred hrvatske klasične Carsko-kraljevske velike državne gimnazije u Pazinu. Završio je teologiju u Gorici, a za svećenika je zaređen 1914. godine u Trstu. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je kratko vrijeme župnik u Kringi, a 1922. godine premješten je u Trst, gdje je vodio brigu o održavanju nacionalne svijesti istarskih Hrvata i Slovenaca. Priređivao je i tiskao molitvenike, katekizme, vjersku i poučnu literaturu, beletristiku i drugo. Bio je glavni pokretač Društva sv. Mohora za Istru, a sa suradnicima znatno je pridonio očuvanju hrvatskog identiteta u Istri između dvaju svjetskih ratova, u doba kada je fašistička vlast nastojala potpuno izbrisati hrvatsku i slovensku nacionalnu nazočnost. U Trstu je ostao do 1941. godine, a potom je do rujna 1943. godine bio interniran u Bergamu.

Zbog cjelokupnoga stanja u Istri tijekom međuratnoga razdoblja, Milanović uviđa važnost svećeničkoga poziva, ali i njihovu nacionalno-političku ulogu. Početkom 1938. godine u podužem pismu upućenome hrvatskim bogoslovima u Gorici, iznosi svoj koncept svećenstva kao narodnoga radnika, potrebu odgoja za tu ulogu, kao i neke praktične upute da bi bogoslovi, kao budući svećenici, mogli adekvatno ispuniti tu ulogu: „Vi imate postati ne samo svećenici nego i narodni radnici i vođe. Radi toga treba da se spremate za tu važnu zadaću“. Milanovića je na tu izjavu potaknulo i nastojanje talijanske fašističke politike da i crkvu talijanizira pa je bila u opasnosti upravo i njihova nacionalna pripadnost i svijest o potrebi nacionalnoga rada. Milanović se kao neprijeporni autoritet među istarskim svećenicima, osjetio pozvanim da svoje buduće kolege upozori da u ime vječnih ideala ne bi smjeli zanemariti ni one zemaljske, u koje je, po njemu, spadala borba za opstanak hrvatskoga naroda u Istri, dotično „da ostane svoj na svome, da zadrži svoj jezik i svoje običaje te da svoju dotadašnju kulturu ne izgubi nego da si je sačuva i dalje izgrađuje, ukratko da kao narod ne propadne nego i dalje da živi”

Nakon pada fašizma u rujnu 1943. godine vratio se iz internacije u Trst. Odmah nakon završetka rata predstavnici nove vlasti u Istri i Hrvatskoj uspostavili su s Božom Milanovićem kontakt, želeći dobiti potporu Crkve za pregovore o budućim državnim granicama. Presudno je bilo njegovo angažiranje s drugim istarskim svećenicima na susretima s međusavezničkim povjerenstvom za razgraničenje u ožujku 1946. godine, tijekom kojih je pomoću podataka iz crkvene statistike dokazivao da Istra i Slovensko primorje moraju pripasti Jugoslaviji. Također je sudjelovao i u radu Pariške mirovne konferencije. U studenome 1946. godine preselio se iz Trsta u Pazin te preuzeo dužnost ravnatelja sjemenišne gimnazije, obnašavši je do 1968. godine. Napisao je nekoliko povijesno-publicističkih knjiga o novijoj povijesti Istre. Umro je u Pazinu 28. prosinca 1980., a pokopan je na tamošnjem groblju Moj mir.

Njegove bitne uloge: “Otac Istre”, svećenik, znanstvenik, profesor, političar i antifašist, “karizmatični Istranin” (M. Bertoša, 2000), “Sin Istre” (M. Rakovac, 2009), “dosljedan kršćanin, katolički svećenik, borac za narodnu pravdu” (J. Pavlišić, 2017), “Otac Istre i istarskih Hrvata” (Hrvatski tjednik, 25.01.2017). S. Trogrlić (2011) u znanstvenoj monografiji “Mons. Božo Milanović: istarski svećenik (1890.-1980.), Crkveno- vjersko i javno-političko djelovanje”. Zanimljivo, autori koji pišu o mons. Božo Milanoviću najmanje koriste oznake domoljub i antifašist. Naime, mons. Božo Milanović je svoj antifašizam pokazivao u najtežim razdobljima talijanskog fašizma u Istri. Posebno je istaknuta uloga i zalaganje mons. B. Milanovića u međunarodnim pregovorima o razgraničavanju Istre prema Italiji poslije II. svjetskog rata. J. B. Tito i komunističke vlasti poštivali su zasluge mons. B. Milanovića u očuvanju nacionalnog identiteta Istre. Mons. B. Milanović je tri puta susreo J. B. Tita. Predsjedink Jugoslavije odlikovao je “Oca Istre” Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1973). Samo velikani dobiju čast da se njihov lik pojavi na poštanskoj marci. Mons. B. Milanović je tu čast dobio 1990. godine.

Život i rad u Trstu do 1945.godine

Nije bio nimalo lagan životni put mons. Bože Milanovića. Od samog početka svog rada i djelovanja nakon što je 1914. godine zaređen za svećenika. Bio je zložen stalnim pritiscima i prijetnjama, uhićenjima i saslušavanjima i prijetnjama fizičkom likvidacijom. Od samog početka talijanske okupacije Istre u studenom 1918. godine, prijetili su mu , da bi sve kulminiralo na početku 1922. kad su ga, po povratku iz Trsta, posjetila dvojica karabinjera i priopćila mu da fašisti iz 18 raznih istarskih mjesta kane doći u Kringu i ubiti ga, Milanović se odlučio skloniti u Trst, uvjeren kako će njegov kulturno-prosvjetni i nacionalno-politički rad manje biti primjetan u velikom Trstu, nego u maloj Kringi. Da se ne radi o ispraznim prijetnjama uvjerila ga je napomena jednog posjetitelja kako će, u slučaju da vjernici Kringe ustanu u obranu svog mještanina i svog župnika, spaliti cijelo selo.

O svemu je obavijestio biskupa Angela Bartolomasija, a on ga je 7. veljače 1922., na nagovor tršćanskog kanonika Ivana Mandića, imenovao župnim pomoćnikom u župi sv. Ivana u tršćanskom predgrađu Guardiella, župi nastanjenoj pretežno slovenskim vjernicima. Dolaskom u Trst počinje novo razdoblje u životu i djelovanju Bože Milanovića, gdje se mogao bez prijetnji u mirnijem okruženju posvetiti nacionalno-političkom i kulturnom radu kao važnim dijelovima pastoralnog rada. Za 21-godišnjeg boravka u Trstu, uz ostale poslove, Milanović je osnovao, upravljao i usmjeravao rad Društva sv. Mohora za Istru. Sve vrijeme obavljao je poslove predsjednika, tajnika i blagajnika. Za izdavanje i uređivanje knjiga brinuo se Vladimir Sironić. Do 1945. godine Društvo je izdalo 58 naslova. Redovito izdanje za svaku godinu bila je Istarska Danica, koja izlazi i dan danas.

Istarska Danica bila je i još je hrvatski katolički kalendar neprocjenjive vrijednosti za cijelu obitelj, koji donosi astronomske i vremenske podatke, vrelo je različitih informacija: opisuje crkvenu i društvenu stvarnost i povijesne trenutke, osobe, velikane Crkve i naroda, kulturnu baštinu, jednostavnim jezikom govori o gospodarskim i inim temama, pruža liječničke savjete, informacije ratarima, uzgajivačima stoke, ljubiteljima prirode, umjetnosti, folklora i dr.

https://www.istrapedia.hr/hr/natuknice/1217/istarska-danica

Društvo sv. Mohora za Istru bilo je prvim izdavačem Istarske Danice. Prvotno je kalendar tiskan u 3200 primjeraka. Naklada se povećala na više od 10 000 primjeraka. Izlazio je s prekidima od 1940. do 1947. godine. Prekidi su uslijedili nakon što su ga zabranile talijanske okupacijske vlasti, kao i ostali hrvatski i slovenski tisak. Izlazio je s prekidima od 1954. do 1971., kad su ga zabranjivale jugoslavenske komunističke vlasti. Između tih dviju zabrana počeo je izlaziti u Pazinu, kamo se preselio Božo Milanović i Društvo svetog Mohora za Istru (od 1947. Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda). Ponovno ga je pokrenuo Antun Hek s mladim intelektualcima 1971. u Zagrebu, pripremivši ga za 1972. godinu, ali i taj su broj vlasti zabranile i zaplijenile. No, od 1973. izlazi redovito, na oko 250 str. veličine 14cm×20cm, i tiska se u više tisuća primjeraka.

Kapitulacijom Italije u Istru su došli Nijemci. Pokušali su je zadržati u svojoj vlasti i spriječiti prodiranje engleskih i američkih trupa. Tada su Nijemci bili ti koji su donosili odluke, a s obzirom na to da talijanska vlast više nije odlučivala ni o tisku u Trstu i Istri, Milanović se prihvatio posla. Najprije je sastavio zidni kalendar, koji je 1944. godine tiskao u 10 tisuća primjeraka, a ponovno je 1945. kalendar tiskao u 15 tisuća primjeraka. Iste je godine tiskao i Prvu čitanku u 23 tisuće primjeraka, molitvenik Oče budi volja tvoja u 50 tisuća primjeraka te Oče naš 40 tisuća primjeraka.

Nakon završetka 2.svjetskog rata u Titovoj Jugoslaviji

Drugi se svjetski rat približavao kraju, a Titove su čete nadirale u Istru, tjerajući s tih prostora preostale Nijemce. No, čak i kada je Njemačka vojska bila protjerana i teritorij je bio oslobođen, za pripojenje je trebalo čekati odluku Mirovne konferencije u Parizu, u kojoj su odlučivali predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Engleske, Francuske i Rusije. Da priključenje Istre Jugoslaviji ne zahtijeva samo nova komunistička vlast, trebalo je dokazati i istarsko svećenstvo, koje je po tome pitanju, na čelu s Božom Milanovićem, dalo svoj izuzetan doprinos. Dok je još trajao rat komunističko-partizansko vodstvo smatralo je istarsko katoličko svećenstvo jednim od glavnih protivnika partizanskog pokreta i suradnika okupatora.Iako su svo to vrijeme komunistički moćnici sustavno napadali katoličko svećenstvo, nakon rata je prevladao politički pragmatizam.

Predstavnici nove vlasti, tajnik Oblasnoga narodnog odbora za Istru, Dušan Diminić i blagajnik Ivan Motika tražili su sastanak sa Milanovićem. Do Milanovića su došli preko seljaka Ivana Kolića iz Barbana, koji je savjetovao članovima Oblasnoga odbora da se obrate njemu, ako žele biti u vezi s istarskim svećenstvom. I Ljubo Drndić, jedan od prvih organizatora NOP-a u Istri, u svojim je sjećanjima, također, pisao da mu je tinjanski svećenik Zvonimir Brumnić savjetovao da kontaktira Milanovića, tj. da se na njega može osloniti. O razgovoru zapisuje kako je Brumnić govorio o Milanoviću s izuzetnim poštovanjem.

Evo što o tom razdoblju govori povjesničar prof, dr. sc. Ivan Milotić;

Proglas istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943.godine, odnosno lažiranoj odluci o priključenju Jugoslaviji 25.rujna 1943.godine, koju su komunisti preradili.

Kriterij za priključenje nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička linija stanovništva.

Tito je u 40 dana 1945.godine, što je držao Trst dao pobiti 15 000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8.rujna 1943. godine.
Sve te masovne likvidacije pravdaju se antifašizmom, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva.

Uloga Katoličke crkve kao zaštitnice naroda je bila presudna!
Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunistički antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama.
Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!

Izvadak iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže ,prvo poglavlje

Sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine.

“Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru.”

Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.

Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52

Tada su svećenici iznijeli podatke da od ukupno 154 svećenika u Istri, 88 je talijanskih, 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.

Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik »Jadranskog instituta«, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: »Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja« Obilazak Međusavezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.

Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).

Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine zaključio je: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«

I stvarno je nakon završetka Mirovne konferencije u Parizu počeo progon vjernika i svećenika!

Komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike. Potpisivanjem mirovnog ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. formiran je Slobodni Teritorij Trsta.Narodna skupština FNRJ ratificirala je Mirovni ugovor s Italijom 23. kolovoza 1947. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske donio je »Ukaz o proširenju Ustava, zakona i drugih propisa Narodne Republike Hrvatske na područje Istre, gradova Rijeke i Zadra te otoka Lastova« 25. rujna 1947. Tom prilikom su cijela Istra južno od rijeke Mirne, uključujući grad Pulu, kao i Rijeka, Zadar, Lastovo i Palagruža, postali dijelom Hrvatske.

Područje Istre između rijeka Mirne i Dragonje ili Bujština sa susjednom je Koparštinom postala dio Zone B novoosnovanoga Slobodnog Teritorija Trsta (STT), što je značilo da i nadalje ostaje pod upravom Jugoslavenske armije. Konačno je 5. listopada 1954. potpisan Londonski memorandum o sporazumijevanju. Po njemu su Italija i Jugoslavija razdijelile STT tako da je Italija anektirala Zonu A STT, a Jugoslavija Zonu B STT (kotareve Buje i Kopar) zajedno s djelićem Zone A. Već 7. listopada 1954. jugoslavenska vlada, Savezno izvršno vijeće (SIV), donosi Rješenje po kojem tijela NR Hrvatske preuzimaju upravu nad Kotarom Buje.Konačno razgraničenje između Jugoslavije i Italije postignuto je osimskim sporazumima 1975.godine!

Talijanski biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50-tak talijanskih svećenika napustio Istru. To i strah talijanskog stanovništva od komunističke represije izazvalo je drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I tršćanski biskup Santini bio je isto pogođen takvim rješenjem, jer mu je biskupija bila podijeljena i to nikako nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija”

No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja, iživljavanja, mučenja i ubijanja .

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kofera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke, komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, što je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika.

Represija komunističkih vlasti prema Katoličkoj crkvi u Istri

Na sjednici Politbiroa CK KPH 1.kolovoza 1947.godine, izvješćujući o Istri, Antun Biber-Tehek je upozorio, da je zbog slabosti u radu po raznim linijama, UDB-e, sudstva i slaba briga o prehrani stanovništva, ojačala pozicija svećenika i aktivnost drugih neprijateljskih elemenata. Predložio je da se u borbi protiv svećenstva i tih drugih elemenata povede oštriji kurs, te da se svećenike prisili na poštivanje zakona i drugih državnih propisa.Ustvrdio je da borba protiv svećenika ne može biti uspješna , dok partijskoj organizaciji ne bude jasan stav u svezi sa religijom.

U Elaborat o političkom stanju i aktivnostima Narodne fronte u 1947.godini priređenom za potrebe Politbiroa CK SKH u poglavlju ” Utjecaj i uloga klera u Hrvatskoj” o prilikama u Istri navedeno je, da svećenici u Pazinu djeluju preko Biskupijskog sjemeništa, nemaju nastavni plan i služe se nepropisnim udžbenicima iz doba NDH, u pisanim radnjama učenici pišu” Poslije rata ppojavio se komunizam”, “Ljudi su očekivali slobodu, ali većina tom slobodom nije zadovoljna” Navodi se da je društvo Sv.Pavla na čelu sa Milanovićem, svoje sastanke koristilo u protunarodne svrhe.

Zaoštravanje odnosa komunističkih vlasti prema Katoličkoj crkvi u Istri, kulminiralo je stravičnim ubojstvom Miroslava Bulešića prigodom podjele svete potvrde u Lanišću 24.kolovoza 1947,godine, kada su komunističke vlasti svu odgovornost prebacile na svećenstvo, a za ubojstvo nitko nije odgovarao, kao što za niti jedno ubojstvo počinjeno od strane komunista nikada nitko nije optužen, ni osuđen. Iako je ubojica poznat, nije kažnjen! Svjedočenje Marije Šajine;

http://www.miroslavbulesic.com/svjedocanstva/212-svjedocanstvo-marije-sajine.html

Nakon nemilog događaja Milanović se nekoliko puta oglasio o događaju, naveo je ime ubojice, obdukciju liječničke komisije, spominjao posljedice ubojstva, ne zaboravljajući napomenuti kako je Bulešić bio najbolji svećenik u Porečko-pulskoj biskupiji i drugo. Miroslav Bulešić i Božo Milanović bili su izrazito bliski prijatelji, a o njihovom prijateljstvu svjedoči i prepiska koja je trajala do Bulešićeve smrti. Dakle, vidilo se koliko je tragična smrt Bulešića rastužila i uvrijedila Milanovića, ali i čitavo istarsko svećenstvo:„Nikada se nije u Istri toliko plakalo i ljutilo koliko poslije teških događaja u Lanišću“ zapisao je jednom prilikom. Izrazivši duboko poštovanje prema Bulešiću, Milanović je uz ostatak svećenika iz sjemeništa, odrezao komad okrvavljene Bulešićeve košulje te spremio kao uspomenu na prijatelja i mučenika koji je zbog vjere izgubio život.

Pedesetih godina 20.stoljeća komunistička vlast je imala za cilj trajno zatvoriti Riječko bogoslovsko sjemenište i njegova učilišta. Opće pogoršanje odnosa između Beograda i Vatikana (prekid diplomatskih odnosa krajem 1952.) odrazio se poglavito na sjemeništa i vjerske škole kojima se oduzelo pravo javnosti, a učenicima i sva učenička i studentska prava. Budući da je od 1950. Riječko bogoslovsko sjemenište bilo centralno bogoslovsko sjemenište za Riječku, Senjsko–modrušku, Krčku i Porečko-pulsku biskupiju te za pazinsku apostolsku administraturu, njegovim je zatvaranjem otvoren problem školovanja svećeničkih kandidata na jednom širem području. Našavši se u nezavidnom položaju, pred skorim početkom nove akademske godine biskupi spomenutih pokrajina odlučili su se za otvaranje Bogoslovskog sjemeništa i Visoke teološke škole u Pazinu. S obzirom na to da je Milanović već ranije surađivao s vlastima i da je imao bogato iskustvo u uspostavljanju diplomatskih odnosa između Crkve i države, uvelike je pomagao biskupima u pregovorima s vlasti. Kada su u naumu uspjeli, biskup Nežić je imenovao Milanovića ravnateljem škole i profesorom filozofije.Ta je visoka teološka škola bila otvorena u sjemenišnoj zgradi 1955. godine pri čemu je kao ravnatelj Milanović održao početno predavanje. Škola je u Pazinu radila 10 godina, do obnove Riječkog sjemeništa kada se i Visoka teološka škola premjestila natrag u Rijeku danastavi svoj prijašnji rad.

Zbog dosad spomenutih Milanovićevih zasluga i njegova zaista respektabilnoga rada,godine 1957. imenovan je prelatom pape Pia XII ili prelatom Njegove Svetosti, što je najviša crkvena počasna titula za jednog svećenika.

Novo odlikovanje uslijedilo je 1960. godine, kada ga je Sveta stolica imenovala „delegiranim zamjenikom sa svim pravima Jugoslavenskih Ordinarija“, što znači da je mogao mijenjati biskupa u svemu osim onoga u čemu se zahtijeva biskupsko posvećenje, pa1962. kada mu je dr. Stjepan Bakšić uručio povelju o promociji počasnog doktora teologije, te1964. kada je imenovan od pape Pavla VI. za „Apostolskog protonotara“, čime je dobio ovlaštenje misiti s mitrom (U katoličkoj je liturgiji mitra kapa crkvenih dostojanstvenika: biskupa, nadbiskupa, patrijarha i papa). Posljednje je imenovanje dobio prigodom „Zlatne mise“ (50-te godišnjice svećenštva), koju je slavio u Pazinu te zatim u Kringi.

Moje uspomene (1900.-1976.), Pazin 1976.godine

Iz knjige moje uspomene i drugih Milanovićevih knjiga isčitavaju se sljedeće njegove mudre izreke i ideje vodilje kao:

Politički režimi prolaze a narod ostaje.

S protivnikom, ako nije moguće rješenje, traži kompromis.

Za opće dobro treba stupiti u dijalog pa makar i sa političkim neprijateljem. (bivši komunistički sustav)

U životu i radu uvijek- uz Božju pomoć i jaku volju.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Vijesti

Muftiji Zukorliću: “Ljuta sam jer smo mnoge stvari ostavljali za sutra… dok si ti žurio!”

Published

on

Sjećanje na jednog od najvećih sandžačko-muslimanskih intelektualaca, bivšeg muftiju, za Sandžak i Srbiju, Moamera Zukorlića u dirljivom govoru …

Efendija Muamer Zukorlić, teolog i političar, bio je pravi vođa svoga naroda i pučki tribun u Sandžaku ali i šire, umro je iznenadnom smrću u studenom 2021. godine.

Godine 2010. Zukorlić je formirao Bošnjačko nacionalno vijeće, te bošnjački narod proglasio konstitutivnim. Kad tijela države Srbije nisu priznala BNV, on je dao slijedeću izjavu:

 »Igranje Sandžakom znači poigravanje sa ovim dijelom Srbije. Država je kao zgrada u kojoj stanari mogu da se vole ili ne vole. Ukoliko većinski stanari odluče da zapale jedan stan, rizikuju da se upali cijela zgrada. Zato se nije igrati sa vatrom. Ili će nam svima biti lijepo, ili će vatre biti do vrha. Samo naša kuća gorjeti neće.«

Poslušajte dirljiv govor u spomen na velikog muftiju…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved