Borba koju je Crkva u Hrvata vodila protiv kriptokomunističkih “staleških udruženja svećenika” tijekom 1950-ih, ponovno je oživjela sredinom 1977. godine.

Te je godine, naime, osnovano “Teološko društvo Kršćanska sadašnjost”.
Ili još preciznije rečeno, čelnici “Kršćanske sadašnjosti” odlučili su sami (bez znanja biskupa) napisati nova pravila i registrirati se po zakonima SFRJ, čime je to društvo, po riječima nadbiskupa Frane Franića, “palo pod jurisdikciju totalitarne komunističke države”.

No, krenimo redom…

TDKS je osnovan 31. svibnja 1977.
Osnivanje ovako opisuje A. Barišić (Dekanska služba T. J. Šagi-Bunića, BS, 85, 2015., str. 110.):

“31. svibnja 1977.
Toga je datuma u samostanu franjevaca-trećoredaca u Odri kraj Zagreba na inicijativu dekana Šagi-Bunića i njegovih najužih suradnika, osobito profesora Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića, zatim Živka Kustića, Bonaventure Dude, Danijela Labaša i drugih, nakon vrlo opsežnih priprema osnovano Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, čiji je prvi i dugogodišnji predsjednik bio dekan Šagi-Bunić…
U izvještaju o osnivanju TDKS-a stoji da je na osnivačkoj skupštini TDKS-a dana 31. svibnja 1977. godine ‘bilo pozvano 77 teologa, od kojih je na Osnivačku skupštinu došlo 48. Desetorica su se ispričala zbog bolesti ili neodložnih poslova…’
U novoosnovanom društvu bila je većina profesora s Fakulteta.
Na Fakultetu je poslije osnutka TDKS-a dolazilo do različitih napetosti i trzavica koje su kulminirale upravnom krizom u smislu poteškoće pri izboru najvažnijih službi fakultetskog vodstva, dekana i prodekana, te do drugih neočekivanih iznenadnih promjena.”

Sveta Stolica je odmah prepoznala TDKS-ovce kao sluge komunističkog režima, i zato Šagi-Bunić preko 10 godina nije mogao dobiti nihil obstat za dekansku službu
(Barišić, str. 113.):

“Nekoliko mjeseci kasnije, veliki kancelar Fakulteta Kuharić dekanu Šagi-Buniću dana 3. veljače 1978. godine šalje dopis s prilogom odgovora Svete kongregacije za katolički odgoj iz kojeg je odgovora vidljivo da je Kuharić više puta od dotične Kongregacije za izabranog dekana u ak. god. 1977./1978. Šagi-Bunića tražio, ‘inzistirao’ potvrdu dekanske službe, ali je nije dobio.
Kuharić u istom dopisu piše kako mu je ‘usmeno poručeno da sv. Kongregacija za katolički odgoj smatra da je Fakultet u akademskoj godini 1977./78. bio bez dekana i da će trebati sanirati važne akte potpisane od dekana koji nije imao Nihil obstat od sv. Kongregacije.’ “

TDKS-ovcima je zabranjeno napredovanje na fakultetu (Ibid, str. 116.):

“…Kongregacija za katolički odgoj dana 5. kolovoza 1978. uputila Kuhariću dopis iz kojeg se, između ostalog, moglo iščitati da profesori koji su članovi TDKS ne mogu biti u upravi Fakulteta.
Uslijedile su ostavke.
Veliki kancelar u svojem dopisu dekanatu KBF-a od dana 26. srpnja 1978. obavijestio je prečasni naslov da ‘prihvaća ostavku g. dra Josipa Turčinovića na dužnost predstojnika Instituta za teološku kulturu laika’. Tri mjeseca kasnije Kuharić novom dekanu dr. Tomiću šalje dopis u kojem ga obaviještava da mu je ‘veleučeni o. dr. Tomislav Šagi-Bunić OFMCap. svojim dopisom od 19. listopada o. g. predao ostavku na službu prodekana Fakulteta.’ U istom dopisu veliki kancelar moli dekana da Vijeće izabere novog prodekana. Vijeće KBF-a je primilo na znanje te dvije ostavke na svojoj I. redovnoj sjednici održanoj dana 21. listopada 1978. godine (pod 2. točkom priopćenja za Turčinovića i 15. točkom za Šagi-Bunića).
Na istoj sjednici dekan Tomić je pročitao Dekret sv. Kongregacije od dana 5. kolovoza 1978. godine (850/69/47). Dekan izjavljuje da je ‘osobno bio na Kongregaciji gdje mu je rečeno da članovi TDKS-a ne mogu biti u upravnim funkcijama fakulteta i napredovati.’ “

Ovo treba zapamtiti.
Kongregacija za katolički odgoj je izričito zabranila napredovanje članovima TDKS-a, a oni su unatoč tome preuzeli KBF, tako da praktički nitko tko nije bio član TDKS-a nije mogao postići ništa na tom fakultetu.

Metode TDKS-a: prikrivanje, taktiziranje, “vika i dreka”
Članovi TDKS-a su se redovito koristili metodom “uđi – izađi” kad god bi im to odgovaralo.
Kad je trebalo doći na neku poziciju, taktički bi se iščlanili iz TDKS-a, a onda bi se kasnije opet učlanili.

Metode kojima su se služili TDKS-ovci dobro je opisao preč. Stanislav Vitković
(Druga strana istine o TDKS-u):

“Od samog početka događale su se neobične stvari: jedan član inicijativnog odbora TDKS-a sam se nije učlanio u to društvo; g. Živko Kustić izabran je za dopredsjednika TDKS-a, a godinu dana kasnije istupio je iz tog društva, da bi kasnije opet počeo o njima najpohvalnije govoriti i pisati. (Kardinal Šeper pripovijedao mi je o jednom svom susretu s g. Kustićem dok je ovaj bio dopredsjednik TDKS-a; možda se i g. Kustić sjeća tog susreta i što mu je tom zgodom kardinal Šeper rekao.)
I neki drugi članovi TDKS-a istupili su kasnije iz njega; neki možda potaknuti stavom kardinala Šepera, nadbiskupa Franića i nekih drugih biskupa, a neki možda iz taktičkih razloga.”

TDKS-ovi su se ponekad koristili baš divljačim i agresivnim pristupom, kako kaže preč. Stanislav Vitković:

“Cijelu jednu akademsku godinu predsjednik TDKS-a vršio je službu dekana nepotvrđen od Svete Stolice. A kad je kasnije trebalo birati dekana i prodekana, događali su se na izbornim konferencijama nedostojni prizori vike i dreke članova i simpatizera TDKS-a (i to u nazočnosti predstavnika studenata!) i osporavanja prava Svete Stolice da donosi takove odluke.”

Pazite, to su ljudi koji su provodili “pokoncilsku obnovu” u Hrvatskoj!

TDKS – “pogibeljnije za Crkvu nego ono staro Staleško udruženje”
Nadbiskup Frane Franić je (uz kardinala Šepera) bio najžešći protivnik TDKS-a. Odmah u srpnju 1977. g., nadbiskup Franić je zabranio svim svećenicima Splitsko-makarske nadbiskupije učlanjenje u TDKS.

Franić je proširio zabranu iz 1953. g. (koja se odnosila na ona prva staleška udruženja) – i na TDKS.
Tako da zagrebački TDKS-ovci uopće nisu smjeli služiti misu i dijeliti sakramente na području Splitske nadbiskupije.

Prisjećajući se tih vremena, nadbiskup Franić piše 1999. g.
(Zabrana Teološkog društva “Kršćanska sadašnjost”):

“Činilo nam se da je TDKS pogibeljnije za Crkvu nego ono “staro” Staleško udruženje jer ovo novo nije bilo, po Statutu, samo svećeničko, pa su mogli biti njegovi članovi i laici. Kako se vidi, ovdje se radilo o politizaciji teologije i stavljanju Crkve pod jaram totalitarne ateističke države.”

Najvažnije u ovom Franićevom osvrtu je to što daje do znanja da je TDKS zavladao zagrebačkim KBF-om:

“Većina profesora na zagrebačkom Teološkom fakultetu učlanila se u TDKS. Onaj, koji nije bio član toga društva nije, de facto, mogao postati profesorom na tom fakultetu.
TDKS preuzelo je i izdavanje liturgijskih knjiga, što je donosilo znatan prihod.
Ja sam odmah pošto sam se vratio iz Rima, dotično čim je završilo jednomjesečno zasjedanje Biskupske sinode, od svršetka rujna do svršetka listopada, u skladu s kardinalom Šeperom protegnuo zabranu i sankcije donesene u našem dijecezanskom zakonu 7. VII. 1953. godine, na TDKS.
To je značilo, da velika većina profesora zagrebačkog Teološkog fakulteta nije smjela služiti svetu misu u splitsko-makarskoj nadbiskupiji, a isto tako i bilo koji drugi članovi toga društva, pa bili i redovnički provincijali, a bili su uglavnom svi.”

Ovo govori o cijeloj apsurdnosti pokoncilske situacije u Hrvatskoj.
TDKS-ovci koji su bili suspendirani “a divinis” u nekim našim biskupijama, istodobno su uređivali i izdavali liturgijske knjige iz kojih se služila misa u tim istim biskupijama!

I dalje na stazama revolucije…

Čini mi se da (bivši) TDKS-ovci nikada nisu posve prekinuli s komunističkom partijom, ili barem s njihovom strankom-nasljednicom.

Sjetimo se kako je Bono Zvonimir Šagi na izborima 2000. g. agitirao za SDP.

Možda je zbog toga dobio odlikovanje od Ive Josipovića 2014. god.
– izvješće Večernjeg lista:

“Josipović je poručio kako nagrađene povezuje doprinos koji su dali europejstvu u Hrvatskoj te kako odlikovani simboliziraju poštenje, ekumenizam, suradnju i uspjeh. Fra Bono Zvonimir Šagi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge za znanost i njeno promicanje u Hrvatskoj i svijetu, promicanje socijalnog nauka i ekumenizma.Predsjednik Josipović naglasio je kako je riječ o čovjeku koji kroz svoje brojne knjige i djelovanje zagovara univerzalnu etiku, koji se bori za ostvarenje socijalnog nauka crkve i ističe dobrohotnost, razumijevanje i ekumenizam kao načelo djelovanja.- Zasigurno je obilježio našu teološku misao, ali sasvim sigurno dao i doprinos europskim vrijednostima koje zagovaramo – kazao je Josipović.”