(Izvor za foto: koreni.rs/)

                               “Tu nekažnjeno netko teško bludi

                                A tamo se za jednu grešku sudi“

                                                                   W. Shakespeare

  Iako su arhivi KPH/SKH najvećim djelom bili i ostali nedostupni javnosti (posebice kada je riječ o dokumentima najviših partijskih tijela, koji su “osjetljive” naravi, jer na njima svoju šapu još uvijek drži ideološki i mentalni derivat KPH, stranka djece komunizma – SDP), ponešto od toga zahvaljujući prije svega naporima entuzijasta – istraživača, izlazi na vidjelo već od druge polovice 80-ih godina, nakon smrti ” najvećeg sina naših naroda” Josipa Broza Tita.

 U jednom od takvih dokumenata, govori se na zanimljiv način o vrlo važnoj temi.

Na prvi pogled, ništa posebno značajno – pismo koje jedan partijski dužnosnik upućuje drugome, vezano za određena organizacijsko-kadrovska pitanja. U njemu se, međutim, pojavljuju neki detalji koji nam otkrivaju drugu stranu medalje kad je u pitanju djelovanje jugoslavenskih komunista tijekom Drugoga svjetskog rata, a na posredan način svjedoče i o naravi i karakteru njihovog pokreta.

Evo o čemu je riječ.

Dileme oko “kriterija za likvidaciju”

 Visoko pozicionirani dužnosnik tadašnje KPJ, Ivo Lola Ribar (član CK KPJ i Vrhovnog štaba, obnašao dužnost šefa vojne misije VŠ NOV i POJ pri Savezničkoj komandi za Srednji istok),uputio je 1942.godine pismo svome suborcu i prijatelju Edvardu Kardelju Bevcu, vezano za predstojeći odlazak druga Josipa Kopiniča u Sloveniju. No, prije nego što prelazi na glavnu temu, Lola upozorava Kardelja:

“(…) S obzirom na crnogorsko i hercegovačko iskustvo, trebalo bi da budete naročito oprezni u pogledu kriterijuma likvidacije narodnih neprijatelja. Ja ne znam kako u tom pogledu stoje stvari kod vas, ali ne isključujem mogućnost da tu ima pretjerivanja i pogrešaka kod nižih organizacija. Teror odozdo protiv izdajnika je odlična stvar, ali samo dotle dok se zaista radi o izdajnicima i dok narod te mjere razumije i odobrava; ako to pređe u jedan teror u kome narod ne vidi jasan kriterijum, i tako se stvori opšti osjećaj nesigurnosti, imaćemo od toga više štete no koristi…”

(Milenko Doder, Kopinič bez enigme, Zagreb, 1986.; faksimil dokumenta iz beogradskog arhiva CK SKJ, zaveden pod br. 600085, objavljen između str. 84. i 85. – četvrta stranica priloga arhivske građe; istaknuo:Z.P.)

Budući da je u pitanju pismo vrlo utjecajnog komunističkog dužnosnika iz samoga vrha tadašnje vojno-partijske nomenklature, nije suvišno malo detaljnije i pozornije promotriti poruke iz ovog teksta.

Prva rečenica govori o negativnom “crnogorskom i hercegovačkom iskustvu” vezano za “kriterije” kojima su se rukovodili partizani pri likvidaciji “narodnih neprijatelja” – jer, Lola to navodi kao razlog za “oprez”, kako se nešto slično ne bi ponovilo i u Sloveniji.

“Utvrđivanje kriterijuma” temeljem kojeg se netko definira kao “narodni neprijatelj” (da bi potom na osnovu te optužbe mogao biti “legalno”, bez suda, lišen života, odnosno, ubijen), ovdje je, čini se, najveći problem.

Koji i kakvi su to “kriterijumi” bili, Lola ne navodi (iako napominje da su u Hercegovini i Crnoj Gori u tom smislu napravljene greške – što će reći, pobijeni su ljudi za koje nije utvrđeno da su “narodni neprijatelji”). Po logici stvari, da bi se za nekoga pouzdano utvrdilo kako je “narodni neprijatelj”, moralo se na neki način dokazati njegovo  “protunarodno” djelovanje ili suradnja s okupatorom.

Postavlja se pitanje, tko, na temelju čega i kako je utvrđivao te činjenice za svaki pojedinačni slučaj likvidacije? Za očekivati bi bilo, da su partizani (i njihova “avangarda” komunisti) koji su te 1942. godine već bili organizirana oružana sila (ili su tako barem tvrdili) morali imati pouzdan sustav utvrđivanja ovih okolnosti – ali, očito da nisu.

U drugoj  rečenici Lola priznaje da ne zna kako tamo (u Sloveniji) po tom pitanju “stoje stvari”, ali “ne isključuje mogućnost” da “ima pretjerivanja i pogrešaka kod nižih organizacija”. Dakle, poučen spomenutim negativnim hercegovačko-crnogorskim iskustvom, on pretpostavlja da se takvo što događa i u Sloveniji, ali su za ta eventualna “pretjerivanja i pogreške” (ako ih ima), unaprijed odgovorni komunisti na najnižim razinama u partijskoj hijerarhiji (“niže organizacije”). Njihov zapovjedni i politički vrh, kako se vidi, u svakom slučaju je izuzet od odgovornosti za te ozbiljne deformacije.

“Teror odozdo” (koji provode obični ljudi-borci na terenu ili komunistički aktivisti i simpatizeri, pa i civili), po Loli je “odlična stvar”, ali samo ako su teroru izloženi oni koji su stvarno izdajnici i ako narod taj teror odobrava, u protivnom, kod naroda dolazi do osjećaja “opšteg osjećaja nesigurnosti”, pa komunistički pokret zbog toga može imati više štete nego koristi.

Iz ovoga možemo izvući bar dva zaključka: prvo, ubijanja ljudi za koje nije pouzdano utvrđeno spadaju li u “narodne neprijatelje” ili ne, nisu bili nikakvi pojedinačni i sporadični incidenti – inače Lola takvo što ne bi spominjao, niti bi imao razloga unaprijed pretpostavljati da je nešto slično na djelu i u Sloveniji; i drugo, odgovornost za sve što se u tom smislu događa, već se unaprijed prebacuje na “niže organizacije” – kao da one rukovode partizanskim otporom, a ne nadređena im zapovjedništva i partijski politički vrh.

Dakle, Lola daje punu potporu “teroru odozdo” (koji dolazi s dna hijerarhijske ljestvice u vojnom zapovjednom i partijskom lancu), ali samo dok to narod odobrava i dok taj “teror odozdo” ne šteti Partiji. Kako je jasno vidljivo, ovdje su najmanje bitni ljudski životi. Ugled Partije je na prvom mjestu i tomu je podređeno sve. Čak ni ubijanje nevinih ljudi (odnosno onih za koje nije utvrđeno da su “narodni neprijatelji”) za njega nije problem – osim u kontekstu nanošenja štete Partiji.

Nakon ove kratke analize Lolinog teksta, može se konstatirati sljedeće:

1. U Hercegovini i Crnoj Gori ubijeni su mnogi civili, za koje nije utvrđeno da su “narodni neprijatelji”. Sasvim sigurno, riječ je o civilima, jer u protivnom (ako bi bili u pitanju vojnici bilo koje neprijateljske formacije, odnosno uniformirane osobe) ne bi se imalo što utvrđivati, jer bi ih sama pripadnost okupatorskoj ili “kvislinškoj” vojsci po logici stvari svrstavala u “narodne neprijatelje”.

2. Ako takvih pojava (dakle, ubojstava ljudi za koje nije utvrđeno da su “narodni neprijatelji”) ima i u Sloveniji (jer Lola pretpostavlja da se takvo što i tamo događa), za to su (prema njemu) unaprijed odgovorni oni na nižim razinama. Poučen iskustvom od ranije (iz drugih krajeva) Lola eventualnog krivca već zna unaprijed, ali nema ni spomena bilo kakvih sankcija za one koji lišavaju života nevine ljudi, niti naznaka pijeteta u odnosu na žrtve.

3. Usprkos svemu, Lola i dalje smatra da je taj sustav terora (u kojem obični vojnici, partijski dužnosnici ili njihovi simpatizeri, na temelju svoje subjektivne, slobodne procjene donose sud o tomu je li tko “narodni neprijatelj” ili ne), “odlična stvar” – sve dok narod to podržava. Ova masovna ubojstva se dakle, mogu nastaviti sve dok se kod naroda ne stvori osjećaj nesigurnosti – tada treba reagirati, da Komunistička partija i partizanski pokret ne bi trpjeli političku štetu.

Eto što znači biti ideološki pragmatik i voditi brigu o ugledu svoje Partije: poticati teror odozdo, u kojem se bez jasnih kriterija ljude obilježava kao narodne neprijatelje i potom ubija, a reagirati tek onda kad to postane politički štetno i opasno po ideologiju i pokret.

Tako je na te stvari gledao narodni heroj i idol mladih u vrijeme komunizma, Ivo Lola Ribar, kojega i danas u Hrvatskoj mnogi glorificiraju.

Andrija Hebrang kao dežurni krivac

 Za razliku od mnogih drugih, međutim, Lola je ipak smogao snage i ljudskog poštenja, pa je istini pogledao u oči – što ga je možda i koštalo glave.

On je (navodno) poginuo 27. 11. 1943. godine, u 28. godini života, “na Glamočkom polju, od bombe neprijateljskog zrakoplova, spremajući se da poleti za Kairo”– kako ukratko glasi službena (komunistička) verzija.

O ovom, a i nekim drugim događajima vezano za nikad razjašnjene pogibije visokih dužnosnika KPJ, govorio je samo Josip Broz Tito i to vrlo rijetko (primjerice, 21. prosinca 1979. godine u Karađorđevu, u razgovoru s predstavnicima JNA, povodom proslave dana jugoslavenske vojske):

“Kako ćemo raščistiti slučaj pogibije Lole? Pa hapšenje i streljanje Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovića i niz drugih nerazjašnjenih historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom, ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te izdaje i koji joj je bio cilj.“

 U istom razgovoru, on, međutim, svaljuje krivnju za pogibiju Lole na Andriju Hebranga i CK KP Hrvatske:

“Hebrangu i društvu u CKH smetao je Lola i kad su doznali kada leti za Kairo, preko ustaškog agenta ubačenog u Glavni štab Hrvatske, obavestili su Zagreb kada i sa kog našeg priručnog aerodroma poleće.”

(http://www.nasajugoslavija.org/txt/titova_ispovijest.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.3.2017.)

Andrija Hebrang i CK KP Hrvatske bili su dežurni krivci za sve i takvu famu širio je sam Broz uz pomoć Josipa Kopiniča i velikosrpskih kadrova predvođenih Rankovićem i Čolakovićem. Sam Hebrang bio je jedan od najpouzdanijih ljudi u vrhu KPJ tijekom cijelog rata i u prvim poratnim godinama, da bi nakon “Rezolucije Informbiroa” postao meta zakulisnih igara u vrhu Partije, u čemu su aktivno sudjelovali: Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Ivan Milutinović, Milovan Đilas, a iza kulisa i Slovenac Josip Kopinič Valdes (jedna od najmračnijih figura ratne i poratne povijesti KPJ, spletkar i konfident zbog kojega su mnogi gubili glave).

Nakon što je uhićen pod optužbom da je “sabotirao privredni plan razvoja”, Hebrangu je prikačeno mnogo toga, pa je optužen da je bio špijun starojugoslavenskog režima, ustaški suradnik, staljinist, hrvatski nacionalist, pa čak i agent Gestapoa u vrijeme rata. U optužbama za nacionalizam prednjačio je Kardelj, koji je tvrdio kako se on “loše ponaša prema Srbima”, pa je čak predlagao da se formira poseban “Narodnooslobodilački front Srba u Hrvatskoj”, što nije prihvaćeno.

Nijedna od tih optužbi nije imala nikakvoga uporišta, ali su se one po potrebi izvlačile uvijek kad je trebalo sakriti istinu o zločinu koji je Partija počinila nad Andrijom Hebrangom i njegovim najbližima. Taj slučaj predstavlja ogledni primjer staljinističkog obračuna s političkim neistomišljenicima i analiza Hebrangove sudbine i sudbine njegove obitelji – koja je također bila progonjena –  u cijelosti razotkriva patološku narav tog sustava.

Broz, u svome (naprijed djelomično citiranom) obraćanju, naravno, “zaboravlja” sve one koji su završili pred streljačkim vodovima NKVD-a u Moskvi ili u sovjetskim gulazima upravo u vrijeme dok je on boravio tamo (1935-1937.) i kada je prema nekim izvorima ubijeno čak 600 do 700 najutjecajnijih i najuglednijih jugoslavenskih komunista. Čitave garniture starih jugoslavenskih partijskih kadrova nestajale su preko noći u podrumima NKVD-a ili sibirskim logorima zahvaljujući konfidentu Josipu Brozu i njegovim izvješćima Georgiju Dimitrovu u kojima je teško optuživao svoje kolege i tako im presuđivao. Nije poštedio ni svoje dvije supruge – Anu Koenig je poslao pred streljački vod NKVD-a, a Pelagiju Belousovu (s kojom je imao sina Žarka) na dugogodišnju robiju u sibirski gulag. Upravo poslije tih velikih čistki on dolazi na čelno mjesto u KPJ i za svoje glavne suradnike postavlja srpsko-crnogorske kadrove Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa koji će od tada nadalje biti njegovi ljudi od posebnog povjerenja.

Masovni zločini prije velike bježanije preko Drine

Teror komunista osmišljen je u samom vrhu Partije po uzoru na onaj koji je provođen u SSSR-u i on je izravno vođen prema direktivama najutjecajnijih, vodećih partijskih ljudi, od kojih su mnogi ne rijetko i sudjelovali u pojedinim zločinima dajući tako primjer niže rangiranim suradnicima i običnim borcima.

Tako je jedan od njihovih prvih masovnih zločina (izuzimajući one u zapadnoj Bosni, te u Hrvatskoj – u Lici, na Kordunu i Banovini što su ih počinili s četnicima u početku rata) zabilježen u Srbiji, u vrijeme tzv. Užičke republike, u jesen 1941.godine, kad je došlo do konačnog razlaza između njih i četnika, pri čemu je za vrlo kratko vrijeme bilo posve razvidno kako komunisti tamo nemaju nikakvog uporišta, niti njihove ideje nailaze na plodno tlo u širokim slojevima naroda. Srbi su, naime, u ogromnoj većini bili naklonjeni monarhiji, pa su četnici imali daleko veći utjecaj među njima, čemu je dodatno pogodovala i činjenica da su u redovima komunista bili angažirani mahom ljudi sumnjive prošlosti i bez ikakvog ugleda (pa i veliki broj razbojnika i kriminalaca koji su pobjegli iz zatvora poslije sloma Kraljevine Jugoslavije), a uz to, većina pridošlica nisu bili njihovi domaći ljudi. U Srbiju je došlo oko 400 profesionalnih revolucionara i budući da to nije bilo dovoljno, komunisti su angažirali i brojne osobe sumnjive prošlosti koje su potom koristili za odrađivanje najprljavijih poslova, ali u narodu nisu imali nikakvu značajniju potporu.

Lišeni bilo kakve mogućnosti omasovljenja svoje Partije i logističke potpore, a iznevjereni od saveznika – četnika, oni su donijeli odluku da se ne ide u sukob s okupatorskom vojskom, nego da napuste Srbiju i povuku se preko Drine u Bosnu i Hercegovinu. Samim time što su kukavički pobjegli s bojnog polja i izvukli se iz sukoba koji su po direktivi Staljina zakuhali, komunisti su prepustili narod na milost i nemilost okupatoru i srpskim kvislinzima koji su poslije njihovih akcija i sabotaža poduzimali opsežne operacije odmazde nad civilnim stanovništvom. S pravom se može reći da su u najmanju ruku bili sukrivci za ono što se sljedećih mjeseci u Srbiji događalo vezano za zločine nad narodom kojega su svojim nepromišljenim postupcima doveli u nezavidnu situaciju.

No, prije nego su napustili svoj “slobodni teritorij” i pobjegli preko Drine, ogorčeni što nisu u djelo proveli nalog svoga vođe Staljina i sami su izvršili masovne zločine nad zarobljenicima, političkim oponentima i pripadnicima građanskog sloja, odnosno, nad svima koji nisu pristajali uz njih.

Za jedan od tih masovnih zločina doznalo se posredno, preko sudbine Živojina Pavlovića zvanog Ždrebe, koji je bio član SKOJ-a i KPJ od samoga osnivanja (1919. godine) i pokretač i urednik ilegalnog glasila KPJ Proleter.

U nemilost svojih partijskih drugova pao je nakon objavljivanja knjige Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji Staljinskog terora u kojoj je bez kompromisa ogolio do srži i oštro osudio staljinistički teror u SSSR-u i raskrinkao zločinačku narav sovjetskog režima. Knjiga je izašla iz tiska 1940.godine, ali odmah je povučena i zabranjena. Pavlović je najprije oštro napadnut od Milovana Đilasa u partijskom organu KPJ (listu Komunist) nepotpisanim člankom (čije je autorstvo desetljećima poslije sam priznao), a u kojemu je među ostalim stajalo da je knjiga Živojina Pavlovića “zbirka provokacija i kleveta protiv naše partije, KI i SKP(b), Sovjetske vlade i druga Staljina“.

(Za dio pod navodnicima vidi: http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/274-275/274-275_24.htm; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.3.2017.)

Time je sudbina autora bila zapečaćena.

U vrijeme kad je već bilo posve razvidno da se “Užička republika” ne može održati, komunisti su se “klasnim neprijateljima” osvećivali gdje god su mogli, ali isto tako i partijskim drugovima koji su na bilo koji način skrenuli s tadašnjeg partijsko-staljinističkog kursa.

Živojina Pavlovića uhitili su u selu Kremnoj (nakon što su opkolili štalu u kojoj se skrivao i zaprijetili da će je zapaliti), a akciju je vodio Slobodan Penezić Krcun. Sljedećih dana, muče ga i saslušavaju Vladimir Dedijer, Petar Stambolić, Aleksandar Ranković i Rodoljub Čolaković. Naizmjenično su ga sadistički tukli i psihički zlostavljali pod optužbom kako je “izdao mnoge drugove” i surađivao s policijom, mada je bilo posve jasno da je uzrok svemu njegova knjiga i stavovi koje je imao prema staljinizmu i zločinima počinjenim u SSSR-u. Nesretni čovjek nije imao što priznati i nije popuštao, svjestan da će ionako biti pogubljen.

Detalje o egzekuciji Živojina Pavlovića objelodanio je jedan od sudionika u zločinu (koji je priznao i to da je osobno ubio Pavlovića) Vidan Mićić, partizanski prvoborac iz Godovika kod Požege, u autoriziranom iskazu kojega je dao tijekom prosinca 1985. i ožujka 1986. godine. Kako bi mu dodatno otežali i zagorčali posljednje trenutke života, komunistički krvnici su po direktivi Aleksandra Rankovića i drugih, Pavlovića ostavili za kraj i ubili ga tek nakon što je onako izmučen i polumrtav bio svjedokom svih egzekucija koje su obavljene te večeri na lokalitetu Krčagovo, na području Užica. A tada je u nekoliko sati ubijeno preko stotinu zarobljenika. Žrtve su postavljane na rub prethodno (u tu svrhu) iskopanih “tranšeja” i ubijane iz pištolja, metkom u potiljak, nakon što su prethodno bile poskidane u košulje i gaće, dok je ruho oduzimano i kasnije dijeljeno borcima.

(Slobodan Gavrilovic, Živojin Pavlovic. Izmedju dogme i kritike, biografija, Grafocard, Beograd 2001, str. 276–280.; tekst “Beleške jednog dželata”; http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/273/273_23.html;stranica posjećena 19.03.2017.)

Poslije rata, glavni komunistički agitpropovac, zločinac Milovan Đilas slavodobitno će izjaviti (govoreći o sudbini Živojina Pavlovića): “Sedam glava da je imao, ni jednu sačuvao nebi”.

(Vidi: http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:276063-Ruka-dzelata; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.03.2017.)

Prema tvrdnjama Mićića, tih dana je u Užicu i okolici ukupno ubijeno oko 400 ljudi, a priznao je da je on osobno neke ubio i maljem. Posljednju skupinu od 50 zarobljenika (među kojima je bio i akademski slikar Mihailo Milovanović) likvidirali su prije samoga povlačenja iz Užica, 28. i 29. studenoga.

Srpski izvori govore kako su i u Čačku komunisti također počinili grozne masovne zločine, a isti se pozivaju i na njemačke izvještaje u kojima navodno stoji da je najveći broj ljudi zaklan, a bilo je i leševa bez glava, te razbijenih lubanja.

(Vidi: http://www.pressonline.rs/zabava/life-style/62117/prvi-put-u-srpskoj-javnosti-zlocini-komunista.html; stranica posjećena 19.3.2017.)

Ovi masovni zločini nisu bili nikakvi incidenti niti pojedinačni ispadi, nego strategija koja je bila razrađena još 30-ih godina u SSSR-u.Teror i nasilje bili su u samoj srži komunističke ideologije i revolucionarne prakse i ta okrutna krvožedna zvijer hranila se ljudskom krvlju i leševima, a strah koji su širili bio je jedna od osnovnih poluga za učvršćivanje moći.

Ono što se događalo nakon svršetka rata, bacilo je, nažalost, u sjenu sve zločine naših “antifašista” počinjene do 9. svibnja 1945., jer broj poratnih komunističkih žrtava mjeri se stotinama tisuća.

Prema “Knjizi strijeljanih” (dakle, evidenciji koju su vodili sami partizani), u Srbiji je OZN-a poslije rata pobila 59. 912 ljudi, dok njihovi vlastiti arhivski podaci o masovnim poratnim egzekucijama u Sloveniji i Hrvatskoj govore o preko pola milijuna žrtava. Stavi li se to u kontekst ukupnih izravnih žrtava na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata (poginulih, nestalih i umrlih od posljedica rata) koje na temelju svih dosadašnjih istraživanja iznose oko 1 milijun, tek tada su u pravoj mjeri vidljive razmjere ovog velikog zločina.

Zlatko Pinter