Hrvatska baština
Narodna stranka
Slika 1. Spomenik Ljudevitu Gaju u Krapini (MJ)
Prva hrvatska politička stranka utemeljena je 1841. Djelovala je od 1841. do 1906. Prvo se zvala Ilirska stranka koja postaje Narodna stranka, 11. siječnja 1843., nakon zabrane ilirskoga imena u političkom životu.
Jedan dio hrvatskoga plemstva nije prihvaćao ilirske ideje već je bio za stvaranje jačih veza s ugarskim plemstvom, a protiv bečkog centralizma pa su osnovali Horvatsko-vugersku stranku. Nakon toga Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević i Ivan Mažuranića osnivaju Ilirsku stranku (1841.). Ilirska stranka zalagala se za ujedinjenje hrvatskih zemalja (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u okviru Monarhije, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenog, zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Bila je za ravnopravan položaj Hrvatske i Ugarske, a protiv mađarizacije.
Slika 2. Spomenik Ivanu Mažuraniću u Zagrebu (MJ)
Jedan od ciljeva Narodne stranke bilo je uvođenje hrvatskoga jezika u službenu uporabu, a najznačajniji korak u tom smislu bio je govor što ga je 2. svibnja 1843. u Hrvatskom saboru izrekao Ivan Kukuljević Sakcinski. Zbog sukoba iliraca i mađarona car i kralj Ferdinard I. zabranjuje uporabu ilirskoga imena u političke svrhe pa se od 11. siječnja 1843. Ilirska stranka naziva Narodna stranka, a novine se nazivaju “Narodnim novinama”. Sukob s mađaronima došao je do vrhunca u srpnju 1845. kad je obnovljena Zagrebačka županija. Neki su potpisi bili krivotvoreni, a kraljevom naredbom popis plemića za skupštinu napravljen je prema popisu iz 1835. godine, što je išlo na ruku mađaronima. Izbili su neredi na Markovu trgu u Zagrebu, a u sukobu s vojskom poginulo je 13 ljudi i ranjeno 27, većinom narodnjaka (Srpanjske žrtve).
Revolucionarne 1848. godine održan je posljednji hrvatski staleški sabor. Narodnjaci imaju većinu te traže ujedinjenje svih hrvatskih zemalja (Hrvatska, Slavonije i Dalmacija), raskid veza s Ugarskom, ostvarivanje crkvene neovisnosti od Ugarske te promicanje Zagrebačke biskupije u rang nadbiskupije. Pritisnut takvom opozicijom, ban Haller, inače sklon mađaronima, odstupa, a kao banski namjesnik vlast preuzima biskup Juraj Haulik, sklon narodnjacima. Jedna je od odluka ovoga sabora i uvođenje hrvatskoga jezika kao „diplomatičkog” i “službovnog“ jezika u Hrvatskoj, zamijenivši dotadašnji latinski. Ta je odluka donesena 23. listopada 1847. Time je Sabor u kojem su dominirali narodnjaci zapravo ostvario jedan od ciljeva hrvatskoga narodnog preporoda.
Slijedeći revolucionarna zbivanja u drugim dijelovima Monarhije, narodnjaci, predvođeni Kukuljevićem i Ambrozom Vraniczanyjem, na Velikoj narodnoj skupštini sazvanoj u Ilirskoj dvorani (Opatička ulica u Zagrebu) donose „Zahtijevanja naroda“ u 30 točaka. U njima se, između ostaloga, traži da Josip Jelačić, tadašnji zapovjednik Prve banske pukovnije, bude imenovan hrvatskim banom. On je pak, odmah po imenovanju zabranio primanje zapovijedi od drugih, čime je prekinuo veze s Ugarskim kraljevstvom. Jelačić je za 19. svibnja 1848. raspisao izbore za novi Hrvatski sabor u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji uključujući sada i Vojnu krajinu. To je bio prvi hrvatski nestaleški sabor, a sastao se 5. lipnja 1848. Narodnjaci su, ponovno, imali ogromnu većinu.
Od toga trenutka, a osobito nakon što je Ivan Kukuljević Sakcinski 1850. utemeljio Društvo za povjesnicu jugoslavensku, u Narodnoj stranci sve više jača jugoslavenska ideja. Nju snažno podržava istaknuti narodnjak, biskup Josip Juraj Strossmayer, koji već 1849. piše da je njegov cilje „jugoslavjana sdružiti se, složiti i ujediniti“. Pod utjecajem Bogoslava Šuleka, članstvo i vodstvo Narodne stranke u velikoj mjeri prihvaća austroslavizam ̶ koncept koji podrazumijeva održavanje Austrijskog carstva, ali uz federalne jedinice za slavenske narode. Bečki dvor to odbacuje i uvodi Bachov apsolutizam pa se tako nastavlja austrijska hegemonija.
Slika 3. Bista Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (MJ)
Za vrijeme Bachova apsolutizma djelovanje Narodne stranke bilo je zabranjeno, od 1851. do 1860. Od 1861. Narodna stranka je djelovala pod vodstvom Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkoga, Ivana Mažuranića i Matije Mrazovića. Zahtijevala je teritorijalnu cjelovitost i samostalnost Hrvatske i uniju s Ugarskom. Sabor se sastao 15. travnja 1860. radi ustoličenja bana Josipa Šokčevića (1860. ̶ 1867.). U tom su razdoblju, koje je prethodilo Austro-ugarskoj i Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, narodnjaci zagovaraju povezivanje s Ugarskom pod uvjetom da bude poštovana politička i kulturna autonomija Hrvatske. S druge strane bila je znatno slabija Stranka unionista (mađaroni), koja je tražila bezuvjetni savez s Ugarskom. Tu su stranku predvodili Mirko Bogović i grof Julije Janković Daruvarski.
Godine 1862. dolazi do rascjepa Narodne stranke; izdvaja se Samostalna narodna stranka, (poznatu i kao Narodno-liberalna stranka). Na čelu Samostalne narodne stranke bili su: Ivan Mažuranić, Julije Haulik, Ivan Kukuljević i M. Prica. Stranka je iznijela program Uvjetno ili bezuvjetno, zahtijevala samostalnu Hrvatsku u federalnoj Monarhiji, protivila se uniji s Ugarskom koja nije priznavala slobodu nemadžarskim narodima, zauzimala se za nagodbu s Austrijom. Na izborima 1865. ova je stranka teško poražena od udruženih narodnjaka i unionista (mađarona). To je pak znatno oslabilo položaj Hrvatske u doba preustroja Monarhije.
Narodna stranka, koju je činila matica stranke, pobijedila je na izborima 1865. i ušla u koaliciju s Unionističkom strankom koja je 1868. sklopila Hrvatsko-Ugarsku nagodbu, kojom je bio određen državnopravni položaj Hrvatske do kraja Monarhije. U Hrvatskoj je vladalo veliko nezadovoljstvo nagodbom i pritiscima jakoga dualizma Pešta – Beč.
U sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe narodnjaci nisu htjeli sudjelovati pa je ban Šokčević odstupio, a zamijenio ga je unionist Levin Rauch. U otporima Nagodbi Narodna stranka ima vodeću ulogu te je u izborima održanima u svibnju 1869. godine, nasuprot trinaestorici unionista i jednom pravašu, Narodna stranka imala čak 51 zastupnika. Nakon što je ban Rauch 1870. dao izglasati zakon kojim je borba protiv Nagodbe proglašena kaznenim djelom, Narodna stranka u vojnom dijelu Siska koji je još pripadao Vojnoj krajini pokreće novine „Zatočnik“ u kojima napada unioniste. Rauch je podnio tužbu, no sud u Petrinji tu je tužbu odbio, a ban je morao podnijeti ostavku.
U rujnu 1871. narodnjaci zajedno s pravašima izdaju Rujanski manifest kojim se Nagodba proglašava nezakonitom. Zauzimajući se za reviziju Nagodbe na izborima za Sabor 1872. Narodna stranka i Stranka prava odnose pobjedu, a za bana je izabran prvi „ban pučanin“, Ivan Mažuranić ̶ dakle, najviđeniji protivnik Hrvatsko-ugarske nagodbe. Taj je sabor raspušten već sljedeće godine, no Nagodba je revidirana, a u novom saboru iz 1873., ponovno je za bana izabran Mažuranić (1873. ̶ 1880.). Mažuranića je na banskoj dužnosti nasljedio Josip Pejačević; makar je i on bio narodnjak, on prihvaća unionističku politiku te je za njegove vlasti prekinut napor za samostalnijim položajem Hrvatske u odnosu na Ugarsku i umjesto toga nastavljena postupna mađarizacija (Ante Starčević proziva stoga J. Pejačevića i njegove pobornike iz Narodne stranke “mađarolcima”).
Matija Mrazović izišao je iz stranke s dvadeset i trojicom saborskih zastupnika te 1880. osnovao Neodvisnu narodnu stranku, koja je u početku zahtijevala cjelovitost, samostalnost i povoljniji financijski položaj Hrvatske. Neodvisnu narodnu stranku podržao je i biskup Strossmayer. U svom glasilu „Obzor“ ova je stranka iznosila izvorna načela Narodne stranke iz doba prije revizije Nagodbe.
Nastavkom mađarizacije došlo je do narodnoga otpora, a on je ugušen intervencijom austrijske vojske. Banom je 1883. godine imenovan Károly Khuen-Héderváry, a mađarizacija se u dva desetljeća njegovoga upravljanja Hrvatskom još oštrije nastavila. Tijekom vladavine Khuen-Hédervárya na izborima za Sabor, održanima 1884., 1887., 1892., 1897. i 1901., većinu je dobivala Narodna stranka koja je postala glavni oslonac promađarske politike. Manipulacijama (izborni zakoni, izborne jedinice) se provodila mađarizacija. Narodna stranka je provodila volju Ugarske pa su je zvali i mađaronska. Jedina prava hrvatska opozicija tada je bila Stranka prava. Khuen-Héderváry je bio prisiljen na odstup, a na bansko mjesto dolazi Teodor Pejačević. U tom je razdoblju, temeljem Riječke i Zadarske rezolucije, formirana Hrvatsko-srpska koalicija (1905.) u koju su s hrvatske strane ušli narodnjaci i pravaši, a iz redova srpskoga naroda samostalci i radikali. Kraće vrijeme u koaliciji su bili i hrvatski socijaldemokrati. God. 1906. poražena je na izborima pa se raspala.
Hrvatsko-srpska koalicija ostat će na vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji do kraja Prvoga svjetskog rata, no duboko će se kompromitirati suradnjom s Mađarima (u vrijeme kada se austro-ugarskom dualizmu nije nazirao kraj) i nepripravljenošću za ishod rata. Nakon rata, politički prostor što ga je nekoć zauzimala Narodna stranka, zauzet će Hrvatska seljačka stranka.
Utjecaj Narodne stranke na Dalmaciju i Istru
Narodna stranka u Dalmaciji (Kraljevini Dalmaciji) osnovana je 1861. Dalmacija je bila pod austrijskom vlašću unutar Austro-Ugarske Monarhije. Narodnjaci su u srpnju 1862. utemeljili Maticu dalmatinsku koja je promicala preporodne ideje, ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga i drugo. Dalmatinski narodnjaci su 1862. pokrenuli svoj “Narodni list”. Prvi urednik bio je Natko Nodilo. Također su imali čitaonicu. Protivnici Narodnoj stranci bili su autonomaši (Talijani, Srbi i Hrvati) koji su bili protivnici sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Godine 1870. Narodnjaci su pobijedili na izborima za Dalmatinski sabor. Narodna stranka dolazi u Knin 1865., Šibenik 1873. Narodnjaci su pobijedili u Splitu 1882. godine čime je pobjeda narodnjaka u Dalmaciji bila potpuna. Hrvatski jezik 1883. postaje službenim jezikom u Dalmaciji, a do kraja 19. stoljeća postao je nastavnim jezikom u svim školama (osim u Zadru), dok su njemački i talijanski jezik služili samo za obraćanje državnim vlastima.
Istaknuti predstavnici Narodne stranke u Dalmaciji su: svećenik Mihovil Pavlinović, Miho Klaić, Šime Ljubić, Juraj Biankini, Lovro Monti, Natko Nodilo, Gajo Bulat. Narodnjaci su pobijedili na izborima u Splitu 1882. Prvi narodnjački gradonačelnik Splita bio je Dujam Rendić- Miočević (1882. – 1885.), a naslijedio ga je Gajo Bulat (1885. – 1893.). Narodna stranka u Dalmaciji ujedinila se 1905. sa Strankom prava u Hrvatsku stranku.
Hrvatsko-slovenska narodna stranka
Narodnjaštvo u Istri izravno je poticao Strossmayer, a Narodna stranka iz Hrvatske i Slavonije slala je i financijsku pomoć istarskim narodnjacima. Na Istarskom saboru je 1884. osnovan Hrvatsko-slovenski klub. Narodni preporod započeo je u Istri otvaranjem čitaonica. Prva je otvorena u Kastvu 1866. godine. Istarski Hrvati su pokrenuli istarske novine “Naša sloga”. Godine 1899. u Pazinu je otvorena prva hrvatska gimnazija u Istri. Ona je mnogo učinila na razvoju prosvjete i pripomogla kulturnom uzdizanju tamošnjega hrvatskog puka. Time su Kastav i Pazin postali glavna središta hrvatskih preporodnih gibanja u Istri. Glavni organizatori narodnoga preporoda u Istri bili su biskup Juraj Dobrila i Dinko Vitezić iz Krka.
Hrvatsko-slovenska narodna stranka (HSNS; poslije Jugoslavenska narodna stranka), bila je politička organizacija Hrvata i Slovenaca u Istri (1884. – 1926.).
Izvori: Opća i nacionalna enciklopedija
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka
Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice), Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk, Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.
Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.
Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.
Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je
riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.
Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.
Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.
Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.
Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.
Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…
Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica
Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.
Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.
Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.
Sakralne znamenitosti:
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.
Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.
Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.
Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.
Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu: Ribarska noć, Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.
Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.
-
Vijesti6 dana ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti21 sat ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti1 tjedan ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti1 dan ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?