Connect with us

Istaknuto

NDH bez Istre

Published

on

Čitam tekst Zvonimir R. Došen: Deseti travnja, Dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, i razmišljam kako ljudi ne poznaju Istru. Ona je ostala izvan fokusa hrvatskih povjesničara.[1]

NDH i Istra se kroz povijest gotovo ne dotiču. Na terenu, u Istri 10. travnja 1941.godine, nije imao nikakvog odjeka.

Pavelićevo približavanje Talijanima počelo je 1927. godine. U srpnju te godine sastao se u Rimu s predstavnikom fašističke stranke Robertom Forgesom Davanzatijem i predočio mu promemoriju u kojoj je iz sklopa buduće hrvatske države izostavio sve one hrvatske krajeve koji su nakon Prvog svjetskog rata pripali Kraljevini Italiji. Od tada pa do rujna 1943. godine Pavelić nije spominjao Istru u kontekstu njezina mogućeg uključenja u hrvatsku državu.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. godine između sila  Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije) i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti ušli malom podmornicom u pulsku luku, postavili podvodne mine i 1.studenog 1918,godine, admiralski brod je  neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom, nazvanom Prepad na Pulu, Talijani su i prije formalno potpisanih Rapalskih ugovora ušli u Pulu, odnosno Istru.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 potpisan je u gradiću Rapallu ,blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. Time je Istra i formalno pripala Italiji. 

Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri, zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku. 13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe.

Nakon što su u Pulu  ušli talijanski squadristi (fašistički  odredi), počeli su  obilaziti  po  okolnim selima maltretirati seljake i oduzimati im hranu.

To maltretiranje seljaka bilo je popraćeno i talijanizacijom:“ Solo la lingua italiana“ -samo talijanski jezik!

Reakcija lokalnih seljaka sa Proštine na teror squadrista prerasla je u prvu otvorenu pobunu protiv fašizma u, Proštinsku bunu.

Istarski Hrvati imali su do dolaska Talijana:

Imali smo starinsko hrvatsko bogoslužje, sačuvano jedino u Istri neprekidno od 9.tog stoljeća.

Imali smo 504 crkve u kojem su narodni domaći  svećenici propovijedali na hrvatskom jeziku

Imali smo 207 pučkih škola-169 hrvatskih i 38 slovenskih

Imali smo veliku državnu gimnaziju u Pazinu, jednu općinsku realnu u Voloskom, jedno mušku učiteljsku školu u Kastvu i jednu žensku u Pazinu.

Imali smo u Istri 343 hrvatska i 77 slovenskih učitelja, sve ponikli iz Istre.

Imali smo 3 hrvatske i 4 slovenske tiskare

Imali smo 3 hrvatska dnevna lista i jedan slovenski

Hrvatski list-Pula, Riječki novi list-Rijeka, Riječke novine-Rijeka i Edinost -Trst.

Imali smo 414 gospodarskih zadruga, sa preko 100 000 članova, koje su bile stup gospodarstva u Istri.

Imali smo 500 športskih i omladinskih društava

Imali smo cijeli niz Narodnih domova.

Imali smo divna narodna imena  i još ljepša hrvatska prezimena.

Imali smo izvorne narodne nošnje

Imali smo drevne glagoljaške knjige, povelje, književnost

Kada su došli Talijani oni su da nas schiave oslobode naše kulture u Puli 1920.godine spalili Narodni dom i fundus od 7 000  knjiga

Talijani su sve to navedeno uništili, pa čak i natpise na nadgrobnim spomenicima.

Talijani su svojim dolaskom istjerali , i izazvali egzodus istarskih Hrvata između 50 -60 000 je otišlo iz Istre.

I usprkos tome, zahvaljujući svojim svećenicima istarski Hrvati su uspjeli sačuvati svoj identitet i 1943. godina napisali Proglas o priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj![2]

Blago sam se i osmjehnula, jer sam se čitajući  tekst, sjetila  jedne stare istarske poslovice  ” Svaka skuža ima muža” Skuža je opravdanje, izgovor ili isprika.

G. Došen  baš zdušno brani Pavelića i na moje riječi da za Istru nije učinio ništa, nalazi opravdanje zbog čega nije mogao učiniti ništa.  Pa realno i nije, to su činjenice. Bilo je nekih pokušaja ali bezuspješnih, jer se nije ni moglo učiniti ništa. U toj obrani lika i djela dr. Ante Pavelića je otišao ipak malo predaleko pa  optužuje za ulagivanje  yugo-komunističkim povjesničarima : “Ovi povjesničari ili slabo poznaju povijest onoga doba ili je namjerno preokreću, kako se ne bi zamjerili Goldsteinu, Klasiću, Jakovini i drugim “hrvatskim povjesničarima”  Nije li to pomalo djetinjasto?

Ne vidim vezu tih povjesničara sa Istrom, ni moju sa njima! Znam samo da sam se u više navrata konfrontirala s njima. Međutim u geopolitičkom odnosu snaga realno Pavelić po pitanju Istre nije ni mogao  ništa napraviti. Nije imao ni infrastrukturu, ni vojsku, ni ljude na terenu. A to je ono što je bitno. Umjesto da to konstatira g.Došen se upušta u usporedbu sa  jugo-povjesničarima.

Imam knjigu dr. Mladena Lorkovića, iz 1939.godine ( kojeg je Pavelić dao smaknuti nakon neuspjelog puča Lorković -Vokić) 

NAROD I ZEMLJA HRVATA

Vidi se točno tu kako Hrvat ide na Hrvata, jer kako sam istraživala ubio ga je general Drinjanin, pa je na koncu i on ubijen. Prošlost nam je  krvava, prepuna izdaja i raznih geopolitičkih interesa!

Dakle Narod i zemlja Hrvata je odlična knjiga u kojoj je obradio stvaranje hrvatskog naroda i Hrvatske, od natpisa iz 2.i 3 stoljeća  u TANAISU na dalje, da ne prepričavam cijelu knjigu. Usput znate li tko je Zmaj  od Tanaisa?  Tko je pokušao tanajske ploče odnijeti u Sabor, a Jandroković ga nije htio primiti?[3]

Lorković je posebnu pozornost i posebno poglavlje knjige posvetio Hrvatima izvan povijesne Hrvatske i tu je u najveću skupinu svrstao  istarske  Hrvate. Za hrvatsko pučanstvo Istre kaže da je pretrpjelo najveće gubitke. To je točno i taj dio povijesti obradila sam u tekstu  Istarski egzodusi[4] koji će izaći u Zborniku 5 Kongresa  iseljeništva, koji je održan u Mostaru od 30. lipnja do 3. srpnja 2022.godine.

I sam Lorković piše tada 1939. godine na strani 161 da se Hrvatima u Istri oduvijek posvećivalo premalo pažnje „posvećuje se premalo i danas“ odnosno te 1939. godine.

A kako vidim ni dan danas nema razumijevanja za istarske Hrvate, ne samo nerazumijevanja, već i velika doza neznanja i nepoznavanja povijesnih činjenica iz čega slijede razno-razne neutemeljene optužbe.

Dr.Tomislav Jonjić kaže: „U skladu s tim, ustaštvo se u političkom smislu može različito vrjednovati, ali ga se na red može pozivati samo s hrvatskih, a ne i s jugoslavenskih pozicija; može ga se kritizirati, pa i osuđivati ili ne osuđivati, ali uvijek i samo iz perspektive hrvatske nacionalne misli, a nipošto iz perspektive tuđih nacionalnih ili internacionalnih ideologija.“

Ja to i činim isključivo iz perspektive istarskih Hrvata i zato  je  usporedba sa yugo-povjesničarima potpuno promašena!

Pavelićeva odluka od 10 rujna 1943.godine o poništenju Rimskih ugovora, nakon kapitulacije Italije,  na terenu u Istri ni je imala nikakvog odjeka i jedino se tu dodiruju NDH i Istra.

Isto tako nije se znalo zbog čega je u Italiji  sjedište ustaške organizacije („Glavnoga ustaškog stana“). Nije se znalo da je rezultat nužde nametnute međunarodnom političkom situacijom, odnosno da je nakon atentata u  Marseilleu, ustaški pokret izgubio svaki oblik inozemne potpore, i da mu je aktivnost zabranjena praktično u čitavoj Europi.

NDH nije bila dobro primljena u Istri, zbog  percepcije da Pavelić surađuje sa Mussolinijem i Njemačkom. Tu suradnju je  u svom tekstu i je i g.Došen potvrdio  citiram:

„Ali, kako za velikosrbe, jugo-komuniste i Zapadne sile nikakva hrvatska država nije smjela postojati ni za “naše saveznike” Talijane i čim je proglašena na nju su se digle sve sile pakla.

Nezavisna Država Hrvatska se našla pod okupacijom Italije i Njemačke izvana i četničkih i komunističkih ustanika iznutra i hrvatski narod je bio prisiljen golim rukama braniti svoju mladu državu isto kao što će je opet morati braniti 50 godina kasnije.“

Istrani su prvi u Europi osjetili teror fašizma i prvi u Europi su se protiv tog terora pobunili. Labinska republika i Proštinska buna  iz 1921. godine,  kada ustaški pokret nije bio ni na vidiku, NDH  još nije ni postojala,  označila je Istrane kao antifašiste.

Proštinska buna je čista pobuna seljaka protiv fašističkog terora, bez ideoloških i političkih pretenzija. Zato su kasnije svi uhićeni seljaci i pušteni.

Dok je Labinska republika bila odraz klasne borbe za prava radnika, u ovom slučaju rudara za bolje uvjete rada.

Tako da  moj zaključak da Pavelić nije ništa konkretno učinio za Istru i dalje stoji što potvrđuju činjenice da realno nije ni mogao ništa učiniti. Na terenu  u Istru su se ubacili komunisti sa svojim antifašizmom i tu naišli na dobar prijem, čak i svećenstva, jer su Istrani od 1918. godine bili izloženi teroru talijanskog fašizma.

Taj dio povijesti Istre,  svi koji se bave poviješću NDH ne uvažavaju ili ne žele uvažiti, ili je pak ne poznaju. A dok su istarski Hrvati stenjali pod talijanskim fašizmom,  bili proglašeni schiavima, robovima uz njih je ostalo samo njihovo svećenstvo, koje je skupa s njima proživljavalo teret talijanskog fašizma.

Dolaskom komunističkih aktivista u Istru i prije kapitulacije Italije,  počela je je komunističke okupacije Istre, u kojoj je narod u Istri, ne samo Hrvati, nego i Talijani i Slovenci,  ponovno prolazio teror i ubijanje samo pod drugim predznakom, ne nacionalnim, nego ideološkim.

Londonskim  i Rapalskim ugovorima definiran je status Istre. Nisu samo Talijani bili u igri, već su Nijemci . Romelovom ofenzivom jasno su dali do znanja Paveliću, da se drži dalje od Istre. Istarski rodoljubi napisali se Proglas 13.rujna 1943.godine. ZAVNOH je proglasio priključene Istre 20 rujna, da bi potvrdili Pazinskim odlukama 25.rujna 1943.godina.

Na terenu su bili lokalni istarski rodoljubi.

Tito ne da se nije sjetio, Tito nije ni znao za Proglas istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943.godine, tek kada ga Ljubo Drndić odnio u Otočac , saznalo se i onda je poslao svoje političke komesare u Istru, Jakova Blaževića , Jozu Skočilića da te istarske rodoljube stavi pod kontrolu Komunista..

Međutim Romelova ofenziva je sve to poremetila.

NDH je nestala, ali Pavelić je ostao u memoriji Istrana kao suradnik  Mussolionija i Hitlera.  I ta je percepcija pojačana Romelovom ofenzivom  u Istri, nakon kapitulacije Italije i brojnim žrtvama koje je izazvala paljenjem sela i ubijanjem stanovništva,  ostala do danas.

Sestrična moje mame iz Muntića, je u jednoj takvoj akciji njemačke odmazde odvedena u Auschwitz. Vratila se bez ijednog vlasa na glavi, bolesna od pokusa kojima je u logoru bila podvrgnuta.

Pavelić je bijegom  spašavao  živu glavu, isto kao što su istarski Hrvati bijegom iz Istre spašavali svoje od terora Talijana nakon 1.svjetskog rata i terora komunista nakon 2.svjetskog rata.

Nisam povjesničar po struci, ali je povijest Istre prožeta u mojoj  obitelji i obitelji mog supruga. Mi, naši djedovi i bake i naši roditelji, mi smo tu povijest živjeli i imali sreću da čujemo živo svjedočenje iz prve ruke. Kroz naše obitelji prošla je povijest Istre 20-tog i 21 .stoljeća, i upravo kroz živo svjedočenje ja pišem o povijesti Istre.

 Obrazložiti ću što kraće mogu: 

Moj Nono rođen  1893,godine,  je istarski Hrvat potomak Hrvata koji su naselili Istru u 17.stoljeću nakon što je skoro ostala bez stanovnika koje je pokosila kuga. Služio je KUK mornaricu, naučio njemački pisati i čitati. Bio je vezan uz Katoličku crkvu, istarski narodnjak. Sudionik je Proštinske bune.

Moja prabaka, njegova mama bila  1915.godine,  internirana u Moravsku, tamo joj je umrlo dvoje djece. vratili su se 1918. godine  u svoje selo u devastirane kuće i tri godine neobrađivanu zemlju. Muški dio obitelji  se vratio iz rata, a onda ih je mnoge pokosila Španjolska groznica. Povratnici su na velikom križanju ceste od Marčane prema  Krnici i Raklju s jedne strane i prema selu Šegotići sa druge strane ( danas prema Dugoj uvali) koje se zove KRIŽ, podigli veliki kameni križ u znak zahvalnosti Bogu što su se živi vratili kućama.

Koliko vas vrsnih hrvatskih povjesničara znade za ovu patnju istarskih Hrvata od 1915-1918.godine?  Vjerojatno nitko ili malo. A ja znam od djetinjstva kroz priču mog Nona.

Nitko njih nije pitao žele li otići ili ne. Vlast je tako odlučila misleći da će zaštititi stanovništvo od ratnih operacija iskrcavanja sila Antante na jug Istre. Prisilna  deportacija stanovnika južnog dijela istarskog poluotoka u Južnu Austriju, Moravsku i Češku, sprovedena je 1915. godine. U samo tjedan dana južnu Istru moralo je napustiti 60.000 ljudi. Do logora su putovali  u zatvorenim stočnim vagonima. Samo do austrijske granice putovali su čak tri dana. Loši uvjeti u barakama , loša hrana , zima i bolesti, pokosili su 10 000 Istrana koji se nisu vratili svojim kućama.

Da se ne zaboravi ovaj egzodus pridonijeli su Ivan Zuccon, koji je uložio nadljudske napore da im poboljša uvjete života.  zatim Joso Defrančeski iz Ližnjana koji je sjećanja zapisao u listovima Istarska riječ i Istra i u knjizi o vlastitoj nakladi, pa velečasni Lucijan Ferenčić, koji je 1973. godine napisao znanstveni rad koji je nezaobilazan u razumijevanju evakuacije od 1915. do 1918. godine, doktorsku disertaciju Porečko-pulska biskupija za vrijeme biskupa Trifuna Pederzollija (1913. – 1941.) i Andrej Bader u knjizi Zaboravljeni egzodus 1915-1918, ali on je opisao patnje stanovništva, samo  za područje Ližnjana, Medulina, Pomera i Premanture.

I kada su se vratili podigli su taj  veliki zavjetni kameni križ na KRIŽU, koji su 1947.godine srušili komunisti. Sada smo mi potomci djedova koji su postavili križ osnovali udrugu KRIŽ i vratiti  ćemo križ , unatoč protivljenju potomaka onih čiji su djedovi križ srušili.

Djed i baka moga supruga napustili su Istru u prvom egzodusu istarskih Hrvata, kada je Istra Rapalskim ugovorom 1920. godine pripala Italiji. Otišli su u Višnjevac, kraj Osijeka. U tom prvom istarskom egzodusu Istru je napustilo oko 50-60 000 Hrvata i odselilo najviše u Zagreb, Osijek, Suboticu, ali i u Švedsku, Sjevernu i Južnu Ameriku.

Suprug od moje tete, mamine sestre bio je unovačen u Talijansku vojsku i za Talijane ratovao u Abisiniji ( Etiopiji). 80-tih godina Talijani su priznali novačenje Istrana u talijansku vojsku i dodijelili im tzv. Talijanske mirovine, oko kojih se ne mali broj nasljednika žestoko posvađao.

Najstarija mamina sestra bila je u partizanima, što je mog Nona spasilo da ga partizani ne bace u fojbu, jer je za vrijeme Italije imao butigu (trgovinu) u selu. Poslije je ta teta stradala u Informbirou.

Srednja sestra moje mame je u drugom egzodusu, nakon što je Istra 1947.godine pripala Italiji otišla u Italiju skupa sa oko 200 000 Istrana,  ne samo Talijana, koji nisu htjeli ostati živjeti u komunizmu.

Moja mama morala je pohađati  talijansku školu, gdje djeca ni međusobno nisu smjeli govoriti svojim materinjim jezikom, već bi za to dobivali šibom packe po rukama.

Otac od mog supruga, moj svekar,  prošao je cijeli Križni put od Bleiburga do Kičeva u Makedoniji. Nikada o tome nije pričao, već nam je omama, baka mog supruga pričala nakon 1990. godine i pokazala slike koje je tolike godine krila.

Kao dijete 50-tih godina slušala sam priče kod ognjišta o  jamama, fojbama , jer je jedna od njih Golubinčina između Krnice i Raklja bila blizu Cokuni, pa su seljani pričali kako se širio nesnosan  smrad oko jame u koji su partizani bacili njemačke zarobljenike i nepodobne stanovnike, uglavnom iz privatne osvete. Čak se u Raklju pojavio i tifus, jer su podzemne vode bile zagađene. To mi je pričao čovjek  iz Raklja , koji je kao dijete preživio tifus.

Još u djetinjstvu sam  čula  za partizansku bolest  ( mnogi od vas niste ni čuli za taj pojam) Moja mama radila je kao bolničarka i vidjela  kada bi doveli ljude sa napadima, koje su kasnije prozvali partizanska bolest. Te bi odmah svezali u luđačku košulju i smjestili na psihijatriju, a medicinskom osoblju je strogo bilo zabranjeno o tome pričati. Danas te simptome  zovu PTSP, a tada su od njega obolijevali oni partizani koji se nisu mogli nositi sa savjesti masovnih likvidacija. Iako je  većina tih  partizanskih egzekutora cijeli život mudro šutjela, bilo je i onih kojima je proradila savjest pa su oboljeli.

Eto, moj Nono je živio u tri države, mada je živio u svom selu, koje je napustio samo kada je bio u K u K mornarici. Moja mama živjela je u tri države, mada se nije makla iz Istre. Oni su najmanje krivi za tragedije koje su im bile nametnute, ali su usprkos svemu sačuvali svoj identitet, svoj  hrvatski jezik, svoje ČA i svoju Katoličku vjeru.

I ne može im se osporavati  hrvatstvo,  zato što nisu podržavali Pavelića i NDH. Po povijesnom  slijedu događaja ga nisu ni mogli podržati zbog suradnje sa njihovim neprijateljem Talijanima, koji su ih sustavno uništavali kao narod! Zar je to tako teško shvatiti?

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://www.dragovoljac.com/index.php/zvonimir-r-dosen/34584-zvonimir-r-dosen-deseti-travnja-dan-proglasenja-nezavisne-drzave-hrvatske

[2] Iz knjige   Istarski zapisi. Ernest Radetić

[3] prof. dr. sc. Ivan Biondić, Zmaj od Tanaisa, ZNANSTVENO DRUŠTVO ZA PROUČAVANJE PODRIJETLA HRVATA

Livadićeva 4, 10000 Zagreb, Hrvatska/Croatia

[4] file:///C:/Users/Lili/Documents/ISTARSKI%20EGZODUSI-dopunjeno.pdf, ili https://hrvatskepraviceblog.com/2021/02/20/istarski-egzodusi/

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

on

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Continue Reading

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

on

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!

Published

on

Zastave LGBT ne mogu  samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.

A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!

TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“

I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“

Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da,  on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o  grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika  Republike Hrvatske  ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )

Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?

Nije, to je zastava jednog pokreta!

Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.

Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html

Članak 15.

Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.

Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.

U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.

Članak 18.

Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.

LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Što znači da su člankom 15 i člankom 18  Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.

Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući  prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.

Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

Što radi MUP? Zar nitko ne štiti  Ustav i zakone RH?

Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.

Po Istri su se vijorile  IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.

Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov  IDS-a, po istarskim gradovima vijore se  na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….

Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved