Hrvatska manjina u Srbiji

Donošenjem Zakona o pravima i slobodama nacionalnih manjina u Skupštini SRJ 26. veljače 2002., hrvatskoj je nacionalnoj zajednici u Srbiji,  prvi put priznat status manjine. Priznanje statusa omogućilo je formiranje Hrvatskog nacionalnog vijeća, kao krovne  udruge hrvatske nacionalne zajednice u Republici Srbiji.

2009. godine donesen je i Zakon o nacionalnim savjetima (vijećima) nacionalnih manjina (Službeni glasnik RS br.72/2009). Zakonom se uređuju nadležnosti nacionalnih vijeća u području  kulture, obrazovanja, informiranja i službene uporabe jezika i pisma, postupak izbora, financiranje i druga pitanja značajna za rad nacionalnih vijeća. Zakonom je predviđeno osnivanje Savjeta za nacionalne manjine i Fond za poticanje društvenog, ekonomskog, kulturnog i općeg razvoja nacionalnih manjina kojim bi se iz proračuna financirale aktivnosti i projekti vezani za poboljšanje položaja i razvija kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina.

Hrvatsko nacionalno Vijeće osnovano je 2002. godine, a konstitutivna sjednica održana je 25.01.2003. godine. HNV kao krovna udruga zastupa Hrvate u ostvarivanju svojih prava, službene uporabe jezika, obrazovanja, informiranja, kulture i gospodarstva.

Hrvatsko nacionalno vijeće je godine 2003. obnovilo izdavanje informativno političkog tjednika “Hrvatska riječ”, koji je izlazio od 1945 do 1956. godine. Vlastitim sredstvima kupljena je i obnovljena kuća u kojoj je sjedište HNV-a u Subotici.

Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o izboru narodnih poslanika Republike Srbije od 25. veljače 2004. godine ukinut je cenzus za predstavnike nacionalnih manjina. Promjene izbornog zakonodavstva ipak ne omogućavaju brojčano malim nacionalnim zajednicama da imaju svoje predstavnike u najvišem predstavničkom tijelu Republike Srbije, budući da izmjene zakona podrazumijevaju izravan ulazak u parlament samo onim predstavnicima manjinskih zajednica koje imaju prirodan prag.

Za stranke nacionalnih manjina u Skupštini AP Vojvodine ukinut je cenzus od 5%, odnosno za manjinske stranke predviđeni prag je onaj koji je potreban da prođe barem jedan predstavnik manjinske zajednice, što ovisi o broju birača koji su izašli na birališta  (15.000.-17.000. glasova).

U Beogradu, 15. studenog 2004. godine, je potpisan Sporazum o zaštiti prava hrvatske manjine u SCG i srpske i crnogorske manjine u RH. Sporazum predviđa ostvarivanje nacionalnih prava za hrvatsku manjinu u SCG na isti način kako to ostvaruju predstavnici srpskog i crnogorskog naroda u RH, a u skladu s opće prihvaćenim standardima.

Sukladno Sporazumu osnovan je Mješoviti odbor za praćenje njegove provedbe i predlaganje mjera za poboljšanje statusa nacionalnih manjina u jednoj i drugoj državi. Održane su tri sjednice Mješovitog odbora za manjine međutim preporuke Mješovitog odbora ne ostvaruju se naročito glede zastupljenosti predstavnika hrvatske nacionalne manjine u predstavničkim i izvršnim tijelima te lokalnim tijelima vlasti.

Na području Srbije postoji niz hrvatskih udruga i institucija čija je osnovna djelatnost očuvanje običaja, kulture, jezika i informiranje. Najviše udruga i institucija nalazi se na području općine Subotice, a među njima najznačajnije su: Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV), Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, „Hrvatska riječ“, Hrvatsko akademsko društvo, «Bunjevačko kolo», Hrvatska čitaonica, Matica hrvatska, HKPD «Matija Gubec» iz Tavankuta i dr.

Na području Sombora i Podunavlja aktivno je šest udruga, a najpoznatije su HKD «Vladimir Nazor» iz Sombora, KUD HRVATA «Bodrog» iz Bačkog Monoštra, HKPZ Šokadija iz Sonte. U Srijemu djeluje pet udruga: u Petrovaradinu, Novom Slankamenu, Rumi, Golubincima i Srijemskoj Mitrovici.

U Zemunu postoji udruga Hrvata «Ilija Okrugić»i Društvo hrvatske mladeži.

U skladu s odredbama tih zakona moguće je formirati razrede na jeziku nacionalne manjine uz uvjet da je najmanje 15 učenika u razredu.

U Republici Srbiji nastava na hrvatskog jezika izvodi se od 2002./2003. godine, a nastava u srednjim školama izvodi se od 2006./2007. godine. Trenutačno se nastava izvodi u pet osnovnih škola u Subotici, Đurđinu, Maloj Bosni i Tavankutu i tri srednje škole na području Grada Subotice.

Hrvatski jezik također je zastupljen u dvojezičnoj, mađarsko-hrvatskoj Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu„Paulinum“ u Subotici. Od visokoškolskih ustanova jedino Teološko-katehetski institut, kao viša školska ustanova Subotičke biskupije u Subotici izvodi nastavu i na hrvatskom jeziku. Predškolsko obrazovanje na hrvatskom jeziku izvodi se u okviru vrtićkih odjela: u Subotici (vrtić „Marija Petković“), u Tavankutu (vrtić „Donji Tavankut“), u Maloj Bosni (vrtić „Bambi“), te u predškolskoj ustanovi „Naša radost“ u Subotici gdje se nastava izvodi po Montessori programu.

Nastavu na hrvatskom jeziku u školama u Vojvodini izvodi i četiri nastavnika iz Republike Hrvatske, upućenih od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te postojeći nastavnici u redovitim školama (bez obzira na predmet koji predaju), koji svoju satnicu nadopunjavaju predajući hrvatski jezik i kulturu.

http://rs.mvep.hr/hr/bilateralni-odnosi/hrmanjina/

Unatoč svemu navedenom ,položaj Hrvatske manjine u Srbiji je težak. Pritisci, prijetnje i napadi na Hrvate u Srbiji česti su.

Republika Srbija je u procesu pridruživanja EU bila u obvezi  usvojiti Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u okviru Pregovaračkog poglavlja 23,  pregovora sa EU, koji je dobio potporu  i pozitivne ocjene Europske komisije i pojedinih zemalja članica Europske unije, pa čak i Hrvatske.

https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-dala-pisanu-suglasnost-za-otvaranje-poglavlja-23-pregovora-o-pristupu-srbije-u-eu—439093.html

Prema posljednjem popisu stanovništva u Srbiji održanom 2011. godine, 57.900 osoba se izjasnilo kao Hrvati (12.702 osobe manje nego 2002. godine; udio Hrvata u ukupnom broju stanovnika s 0,94 posto pao na 0,81 posto). Najviše Hrvata živi na području Vojvodine – u Bačkoj i Srijemu – 47.033, Subotici i okolici – 14.536 te Beogradu i Zemunu.

Bunjevci žrtve velikosrpske politike

Bunjevci su jedna od najbrojnijih grana hrvatskog naroda čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič), a kasnije i u Vojvodini,Podunavlju i Potisju.

Ni jedan narod u Bačkoj nema toliki broj prepoznatljivih i lijepih svojih pesama, kao što ih imaju bački Bunjevci. Ali, istovremeno, ni jedan narod u Bačkoj nije toliko bio izložen pokušajima asimilacije kao što su to, već duže od dva stoljeća, Bunjevci. U zvaničnim dokumentima ovi potomci doseljenika iz zapadne Hercegovine, jugozapadne Bosne, severne Dalmacije i Like, katoličke vjere i ikavsko-štokavskog narečja,  koji su pristigli u Bačku u nekoliko migracijskih valova,  od početka do kraja 17. stoleća, nazivani su Dalmatima, Ilirima i katoličkim Racima. Ipak, u svojoj internoj tradicionalnoj komunikaciji oni su sebe uvijek nazivali Bunjevcima.

Taj patrijarhalan, fizički naočit, vrijedan, čestit, ponosan, veseo, ali dostojanstven i svim darovima zemlje i neba obdaren narod, sa svojim lijepim, melodičnim i pomalo arhaičnim ikavskim govorom, sa otmjenim nošnjama, salašima, tamburama, divanima i prelima, sa svojim vrancima, mrkovima i čilašima, dugo je odolijevao nametanju tuđeg jezika i nacionalnog identiteta.

Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj, ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad (pretpostavlja se da su se Bunjevci pomađarili tijekom 18., 19. i 20. stoljeća). Ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmak i druga. Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića, Rikarda Pavelića i drugih. Bunjevačka “himna” je Kolo igra. To je preljska pjesma Nikole Kujundžića koji ju je napisao za Veliko bunjevačko prelo 1879. godine u Subotici. Srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika tretirala ih je kao posebnu etničku skupinu.

Godine 1879. mladi 18-togodišnji subotički Bunjevac i peštanski student Nikola Kujundžić (1861-1906), napisao je stihove pesme „Kolo igra, tamburica svira“, ujedno i rodoljubne , i poletne, i sjetne, i prkosne, sa osnovnom porukom izrečenom kroz stih koji se ponavljao na kraju svakog od četiri stiha : Nek’ se znade da Bunjevac živi! (ali i sa dva puta ponovljenim stihom: Da Bunjevac dušu ne izdade).

Glazbu  na Kujundžićeve stihove skladao je  je Stipan Mukić (1838-1903), istaknuti subotički tamburaš svog vremena, koji je napisao jednako skladnu i melodičnu prateću kompoziciju.

Pjesma je prvi put izvedena 2. veljače 1879. godine, kada je subotička „Pučka kasina“ priredila prvo bunjevačko „Veliko prelo“, a na početku svečanosti odsvirala su je i otpevala 24 tamburaša, što je na gledatelje ostavilo snažan dojam  i na samom početku dovelo do oduševljenja i ushićenosti subotičkih Bunjevaca okupljenih na svom prvom Velikom prelu

.KOLO IGRA, TAMBURICA SVIRA

Kolo igra, tamburica svira,
Pisma ječi, ne da noći mira.
Svud se čuje, svud se šorom znade,
Da Bunjevac dušu ne izdade!
Veseli se, svaki mu se divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!

Nije majka rodila sinaka,
Ko što j’ sinak divnih Bunjevaka.
Nit’ će majka roditi junaka,
Ko Bunjevca, tak’a veseljaka.
Kolo vodi, svaki mu se divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!

Ni divojke ne biše u nane,
Ko što j’ ćerka bunjevačke grane.
Svilu nosi, a zlatom se krasi,
Crne oči, crne su joj vlasi.
Kolo igra, svaki joj se divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!

Ori pismo, tambur’ tamburice,
Nek’ se čuju daleko ti žice.
Nek’ se gori, a i doli znade,
Da Bunjevac dušu ne izdade!
Prelo kupi, nek’ se svako divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!

Kulturno bogatstvo Bunjevaca

Bunjvački Hrvati imaju bogatu tradiciju u” otmjenim nošnjama, salašima, tamburama, divanima i prelima, sa svojim vrancima, mrkovima i čilašima.”

Najpoznatija manifestacijaje  Dužijanca

Dužijanca je svetkovina završetka žetve kojom bunjevački Hrvati iskazuju vjeru i zahvalnost Bogu. Kulturna svečanost počinje blagoslovom žita 25. travnja i traje do zadnje nedjelju u kolovozu. U tome periodu održavaju se razne manifestacije. ples, tamburaška glazba, tradicijsko pjevanje, narodne nošnje te tradicijske vještine na instrumentima  Bunjevaca.

HKUD »Bunjevačko kolo« organizira Prelo

»Prelo« uključuje  bogat sadržaj, jer se pokraj natječaja za »Preljsku pismu«, održava i izbor »Najlipče prelje«.Sadržaj Prela obogaćen je od novijeg datuma izborom ‘Najlipče prelje’ čime se želi pokazati ljepota narodne nošnje bunjevačkih Hrvata, kao i ljepota bunjevačkih  djevojaka.

Festival bunjevačkih pisama

Glazbena je priredba koja se održava svake godine u Subotici. Jedan je od najvažnijih, ako ne i najznačajnijih manifestacija bačkih Hrvata. Cilj ovog festivala je očuvanje, promicanje i populariziranje glazbene kulture Bunjevaca, posebno  nove bunjevačke glazbe, pri čemu je važno što kvalitetnije interpretirati nove narodne pjesme napisane na bunjevačkoj ikavici.
Također, cilj je i potaknuti sve ljude, s naglaskom na mlade, neka sami pridonesu očuvanju i unapređenju kulturnog naslijeđa bunjevačkih Hrvata.

Bunjevačka vila, je bunjevačka svečana pjesma

PODVIKUJE BUNJEVAČKA VILA

Podvikuje Bunjevačka vila,
iz oblaka raširila krila.
Oj, Bunjevče probudi se sada,
starešino Subotice grada.

Mene mati učila pivati,
pivaj sine da Bunjevci žive.
Nek nam živi naša mila Bačka,
tamburica, pisma bunjevačka.

Ne zovemo samo bogataše,
već i druge stanovnike naše.
Ja sam sinak Subotice grada,
nedam više da moj narod strada.

http://www.bunjevci.net/o-bunjevcima

Branko Ištvančić, višestruko  nagrađivan filmski režiser, rođeni Bunjevac iz Tavankuta, promiče kulturno i tradicijsko bogatstvo svog rodnog kraja. Tako je u produkciji Hrvatske radiotelevizije snimio Pisme, bande, ljudi , tri polusatne epizode iz života Bunjevaca.

Epizode nose naslove Hajo i njegovo vrime, U mijanama i svatovima, Treća  epizoda pokriva razdoblje od 1990-ih do danas. Bavi se promjenama repertoara i društvenih okolnosti svirke na tamburama , te promjenom njezine uloge na području simbolike identiteta Hrvata Bunjevaca Bačke. Pozornost je dana osnovanom Festivalu bunjevački pisama koji potiče proizvodnju nove (popularne) glazbe za tambure.

U drugoj epizodi se prikazuje društvena praksa funkcioniranja glazbe za tambure u Subotici i njezinoj okolici, od ’60-ih do ’80-ih godina 20. stoljeća, kad je bunjevačkim Hrvatima glazba bila dodatni ali značajni izvor prihoda, i većinom su svirali po dva dana na svatovima neprekidno, te svirka u mijanama.

U prvoj epizodi bavi se Perom Tumbasom Hajom, poznatim  i uglednim,  utjecajnim subotičkim profesionalnim glazbenikom i njegovim značajem i utjecajem na tamburaše Subotice i okolnih sela.

Pere Tumbas – Hajo (1891-1967), dirigent, skladatelj i poznati tamburaš, bio je vrlo aktivan među bačkim Hrvatima u Subotici.  Njegov najveći uspjeh bio je senzacionalni trijumf na “Međunarodnom festivalu folklora” u Langolenu u Walesu (Velika Britanija) 1952. godine, gdje je njegov smanjeni 4 članski orkestar (obično 7 svirača) i 8 plesača osvojio prvu nagradu, među 16 najboljih folklornih skupina svijeta (uključujući rusku balalaičku skupinu i španjolske igrače flamenka).

Vlasti u Beogradu više mu nisu dale priliku da pokaže svoju sjajnu tamburašku igru ​​izvan bivše Jugoslavije. Unatoč tome, Hrvatska tamburaška društvo iz Pittsburga, u režiji Waltera Kolara, izveli su diljem SAD-a mnoge pjesme koje je priredio ili skladao Hajo. U časopisu Tamburitzan u režiji Waltera Kolara (Pittsburgh) Hajo je predstavljen kao najpoznatiji tamburaš.

26. srpnja 1945. godine subotički dnevnik Hrvatska riječ objavio  je podulji članak naslovljen “Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati”, u kojem su obrazložili nacionalnom podrijetlu Bunjevaca. Od bitnijih dijelova, valja istaknuti ove: „Starije ljude, koji još žive u tradicijama, mi razumijemo. I nama je ime ‘Bunjevac’ drago, ali kao oznaka porijekla, a ne kao nacije, jer po naciji mi smo Hrvati. Mi smo samo protiv onih koji ovakav naš stav zlonamjerno tumače kao zabranjivanje imena Bunjevac’.

Velikosrpskim krugovima, nikako  nije  odgovaralo buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Bunjevaca. Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata bio je dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promicanje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima (“Srbi katoličke vjere”) bilo je izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovnim ekspanzionističkim krugovima još i prije.

Sliku o dekroatizacijskim nastojanjima vladajućih krugova u Srbiji najbolje je dao bunjevački Hrvat, filozof Tomislav Žigmanov: “Milošević je odlučio Hrvate u Vojvodini umjetno podijeliti, pa je financijski podupirao organiziranje Bunjevaca, davao im je novac za izdavanje knjiga i novina, a oni su kao sluge za uzvrat lovili Hrvate po Vojvodini kako bi ih Milošević mogao slati na frontove. Dolaskom Koštunice Bunjevci proživljavaju renesansu. Hrvatska politička elita u Vojvodini i vodstvo DSHV-a nisu dorasli rješavanju toga problema, a vlasti u Hrvatskoj za njega su posve nezainteresirane”. Naglasio je i da se brojni vojvođanski Hrvati i danas izjašnjavaju kao Bunjevci zbog straha za svoju egzistenciju, jer biti Hrvat u Srbiji nije baš popularno.

https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-dala-pisanu-suglasnost-za-otvaranje-poglavlja-23-pregovora-o-pristupu-srbije-u-eu—439093.html

Bunjevci su podijeljeni, 16 tisuća Bunjevaca u Srbiji tvrdi da nisu Hrvati i njih predstavlja Savez bačkih Bunjevaca iz Subotice, čak su tražili da Skupština Vojvodine ukine i  proglasi ništavnim akt iz 1945. kojim se svi Bunjevci, bez obzira na osobnu izjavu, smatraju Hrvatima, izdan jer mađarske okupacijske vlasti između 1941. i 1944. Bunjevcima nisu dopuštale da se izjašnjavaju kao Hrvati.

Veliksrpska politika uspjela je očistiti posljednje tragove hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta u Vojvodini. Prema pisanju Večernjih novosti: “Bunjevci ubuduće ni na papiru neće biti dovođeni u vezu sa Hrvatima. Dekret iz 1945. godine kojim im je “naređeno” da se izjašnjavaju kao Hrvati, je poništen!

Predsjednik te stranke zajednice Bunjevaca, koji niječu hrvatsku pripadnost, Mirko Bajić izjavio je “”I danas, oni koji predstavljaju hrvatsku manjinu u Srbiji, a koji šute na povampirenje ustaštva u Hrvatskoj, nas Bunjevce prikazuju kao Hrvate otimajući nam jezik, kulturu i tradiciju, nazivajući nas nekakvim ‘bunjevačkim Hrvatima’, a država to šutke promatra” Ništa čudno, jer Bunjevačko nacionalno vijeće u Srbiji , blisko je  s vladajućom Srpskom naprednom strankom Aleksandra Vučića, a podržali su kandidaturu Aleksandra Vučića za predsjednika Srbije.

To isto Bunjevačko nacionalno vijeće, nastoji osporiti  izgradnju Hrvatskog školskog centra u Subotici, a pojedina državna tijela Srbije ne drže neutralnu poziciju, ocijenio je  međunarodni tajnik Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) Darko Baštovanović dodavši da ta zajednica ne-Hrvata, neprestano opstruira svaku inicijativu u korist Bunjevaca koji su se izjasnili Hrvatima.

https://www.glasistre.hr/svijet/hnv-bunjevci-ne-hrvati-blokiraju-ustroj-hrvatskog-skolskog-centra-u-subotici-621173

Ostali dio Bunjevaca kojoj pripada i vodstvo vojvođanskih Hrvata, deklariraju se kao Hrvati bunjevačkoga roda, odnosno kao bunjevački Hrvati ili Hrvati-Bunjevci. Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini je Tomislav Žigmanov; “Pri tomu se previđa elementarna činjenica da se više od dvije trećine Bunjevaca u Vojvodini u nacionalnom smislu osjeća i izjašnjava Hrvatima te da su mjere ‘zaštite’ Bunjevaca ne-Hrvata zapravo postupci koji imaju za prvotni cilj onemogućavanje većini Bunjevaca da se slobodno i bez pritisaka izjasne kao Hrvati”,

Takozvano bunjevačko pitanje u vrhu je popisa otvorenih pitanja u odnosima Srbije i Hrvatske.

Srbija koja Jasenovcem nastoji izbrisati vlastite nepojmljive zločine, bombardiranja, masakre i genocid od 1991. do 1995. na tlu Hrvatske ne staje u svojoj svjetskoj promidžbi dok istovremeno dovršava projekte etničkog čišćenja od Vojvodine do Kosova.

Tragedija iseljavanja hrvatskog stanovništva iz Vojvodine traje desetljećima, a sada se dovršava i brisanje gotovo svakog spomena hrvatskog (bunjevačkog) ideniteta i kulture, dok vlasti u Zagrebu šute zajedno s glavnim medijima.

Tomislav Žigmanov, predsjednik DSH-a u Vojvodini: Hrvatska je digla ruke od 50 tisuća Hrvata u Srbiji

https://slobodnadalmacija.hr/sd-plus/spektar/tomislav-zigmanov-predsjednik-dsh-a-u-vojvodini-hrvatska-je-digla-ruke-od-50-tisuca-hrvata-u-srbiji-1028953

U govorima i izjavama, dodao je, previše je strasti, prijetećih poruka i uvredljivih iskaza, što zacijelo ne pridonosi daljnjoj normalizaciji odnosa između Srbije i Hrvatske.

„Takva atmosfera negativno će se, bojim se, odraziti i na budući društveni položaj Hrvata u Srbiji, što će dodatno otežati ostvarivanje prava i artikuliranje naših interesa“ rekao je Žigmanov.

Napominjem da i jugoslavenski orijentirani pojedinci u Hrvatskoj vrlo uspješno medijski nameću svoje teze o odcjepljenju Istre, a vjerojatno potom i podijeli čitave Hrvatske na “pokrajine” što je svojedobno i predlagao bivši predsjednik. Predstavljena je i putovnica Istre, pa Vučić ima vrlo mnogo sljedbenika i u Hrvatskoj u kojoj opet pod krinkom jugoslavenstva bukte velikosrpske ideje brisanja jezika, kulture, identiteta, pa onda logično i države i država nastalih raspadom SFRJ. Paradoksalno, pobornici i zaštitnici različitosti brišu i zatiru svaku različitost.

U nesklonom okruženju njihovu hrvatsku pripadnost nagrizale su srbizacija i mađarizacija. Naziv su vjerojatno dobili po kućama koje su gradili ili po rijeci Buni, odakle su došli. Sada će im biti izbrisani hrvatski korijeni i nadimak će im postati nacionalnost.

Nameće se pitanje je li Hrvatska kroz povijest dovoljno čuvala hrvatstvo kod Bunjevaca i svih drugih nacionalnih manjina koje žive izvan domovine?

Hoće li se i one za nekoliko desetljeća osjećati isključivo pripadnicima država u koju su se doselili njihovi očevi ili djedovi. Tako više neće biti Hrvati u Australiji, Hrvati u Kanadi, Hrvati u Njemačkoj…, nego samo “naši” Australci, Kanađani, Nijemci… Čak i u BiH, gdje su konstitutivni i suvereni, već se traži da se zovu samo Bosancima. Danas je nacionalna pripadnost ugrožena gotovo svakom od tri milijuna Hrvata koji žive izvan RH. Različiti su “neprijatelji”. Ponajprije, nagriza ih asimilacija, a u pojedinim državama i politička diskriminacija. Osobito su, poput Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini, ugrožene hrvatske organizirane skupine Bokelja u Crnoj Gori, Krašovana u Rumunjskoj, moliških Hrvata u Italiji te gradišćanskih u Austriji.

Međutim, važniji od “tuđih” zakona o nacionalnim manjinama jest odnos matične domovine prema Hrvatima izvan Hrvatske. Ponovno treba stvoriti ozračje, kao uoči Domovinskog rata, u kojemu će svi osjećati bliskost iseljenih i domovinskih Hrvata. Sada postoji nerazumijevanje. S obje strane. Dijasporu se još uvijek doživljava kao banku za pomoć. Ta vremena davno su prošla. Iseljeni Hrvati mogu biti najjači resurs Hrvatske. Kroz mnoge projekte mogu se pronaći zajednički interesi. I trajna povezanost. Ovako, Hrvatskoj je dijaspora teret koja se i zbog toga sve više od nje udaljava. Zbog toga prijeti opasnost da, nakon Bunjevaca, i drugim Hrvatima u svijetu nadimak postane nacionalnost.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/bunjevci-hrvati-srbija-bih-dekret-dalmacija-hercegovina-1224479 – http://www.vecernji.hr

Hrvatskoj dijaspori oduzeta su zastupnička mjesta u Saboru i dodijeljena manjinama. Naime kada je odlučeno da se pristupi promjeni Ustava RH zbog referenduma o pristupanju Europskoj uniji, prema prijedlogu koji je podnijela HDZ-ova Vlada Jadranke Kosor, 1. listopada 2009. godine i prema prijedlogu koji su podnijeli zastupnici u Hrvatskom saboru 16. listopada 2009. godine, promjenjen je Ustav RH  16. lipnja 2010.godine po kojem je dijaspori  sa 12 zastupnika smanjeno na  samo 3 zastupnika, a nacionalnim manjinama povećan je broj na 8 zastupnika. Na taj način srpska nacionalna manjina automatski dobija 3 zastupnika, a talijanska nacionalna manjina 1 zastupnika.

Primjerice, 14.048 Mađara predstavlja jedan zastupnik, kao i 17.807 Talijana te 14.394 Čeha i Slovaka.

S druge strane, 68.168 Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Makedonaca i Slovenaca predstavlja tek jedan zajednički zastupnik, dok 186.633 pripadnika srpske manjine predstavljaju trojica zastupnika, odnosno jedan na 62.211 Srba. Nadalje, 27.692 Austrijanaca, Bugara, Nijemaca, Poljaka, Roma, Rumunja, Rusa, Rusina, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha i Židova predstavlja jedan zajednički zastupnik, što približno odgovara i participaciji većinskog naroda u Hrvatskom saboru. Naime, 3.874.321 osoba hrvatske nacionalnosti te 81.830 osoba koje su se izjasnile regionalnom pripadnošću, koje se nisu izjasnile o narodnosti, čija je narodnost nepoznata ili su svrstani u kategoriju „ostali“, u Hrvatskom saboru predstavlja 140 zastupnika, odnosno jedan na svakih 28.258 stanovnika.

I tako  dok je Hrvatska usvojila Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, a manjine su izrijekom nabrojane i u preambuli Ustava Republike Hrvatske i zajamčen im je broj zastupnika u Saboru, vojvođanski Hrvati nisu uspjeli ući u Skupštinu Republike Srbije. U srpskom zakonu  o pravima nacionalnih manjina nema osiguran broj pripadnika nacionalnih manjina za Skupštinu Srbije!

A gdje je reciprocitet?

Lili Benčik/hrvatskepravice