Connect with us

Povijest

NEVJEROJATNO OTKRIĆE turskog povjesničara: 10 milijuna Turaka ima hrvatske korijene?!

Published

on

Po nekim mjerilima, najbrojnija hrvatska dijaspora živi u Turskoj?

Nedavno sam pročitao upravo na ovom portalu službene brojke Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske o hrvatskim iseljenicima. Mislim da su te brojke netočne, proizvoljne, pogotovo ako se preskoči činjenica koja kaže koliko, primjerice, američkih građana imaju hrvatsko podrijetlo. To je bitno. A to me je naučio Nelson Mandela kad sam s njim radio intervju u Pretoriji 1995. godine.

Kad sam ga upitao koliko živi Hrvata u njegov zemlji, on mi je odgovorio malim uvodom, koji mi je otvorio oči pa sam posve drukčije kasnije gledao svaku dijasporu, a tako i hrvatsku. Mandela je najprije rekao da su po njegovu saznanju hrvatski moreplovci prije Magellana doplovili na jug Afrike i tu su neki ostali živjeti. Dogodilo se to početkom 16. stoljeća, tvrdio je Mandela, pa je rekao kako tada Hrvati nisu imali svoju državu, povijest naseljavanja i raseljavanja ljudi raznih naroda pisali su oni koji su imali svoja kraljevstva, carstva i države. Tko bi znao za Magellanov pothvat da je bio Hrvat?

Hrvati u Africi i Turskoj

Iz njegove priče sam shvatio da je stotinjak tisuća građana te zemlje na jugu Afrike, koji imaju hrvatsko podrijetlo. Po toj logici, onda treba pitati, koliko američkih građana imaju hrvatsko podrijetlo, hrvatske korijene, koliko kanadskih, australskih, turskih…

Ako rečeno bude mjerilo i statističko pravilo raseljavanja naroda, onda bismo morali uvažiti tezu jednog bosanskog Turčina (kao desetogodišnjak odselio iz Sarajeva u Istanbul), koji je doktorirao na hrvatskoj djeci koje su Turci odvodili u sepetima u Tursku ili zarobljavali u bitkama. On je uzeo četiri stoljeća osmanlijske vladavine u Bosni i Hercegovini i nekim dijelovima Hrvatske pa je došao do broja od 10 milijuna Turaka koji vuku hrvatsko podrijetlo.

Dakle, po spoznanju doktora Abaza od 78 milijuna živućih Turaka u Turskoj, 10 milijuna imaju hrvatske korijene. Ako je tomu tako, a izgleda da jest, najveća i najbrojnija hrvatska dijaspora je ona turska. Abaz je u svojoj doktorskoj dizertaciji, godinama kopajući po arhivi u Istanbulu, brojio, zbrajao i došao do, za nas, zapanjujuće brojke. Samo jedne godine (1493., kad se dogodila i Krbavska bitka), kaže on, dopremljeno je u sepetima 10 tisuća hrvatske djece iz Bosne i Hrvatske.

Sad mi je donekle jasno zašto je samo predsjednik Turske Demirel, jedini od svih predsjednika zemalja na svijetu, došao Tuđmanu na pokop. Tada je onako, kao uzgred, rekao da i on vuče daleko hrvatsko podrijetlo iz Bosne. Možda je i neki njegov pradedo došao u Tursku u sepetu. Andrić je to opisao u svojoj poznatoj priči Danak u krvi. Taj hrvatski danak u krvi trajao je pet vjekova.

Hrvati u Argentini i Australiji

Prema podacima Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, danas u svijetu živi više od 3 milijuna Hrvata i njihovih potomaka, dok neki smatraju da se taj broj penje i do 4 milijuna.

Tako kažu , da u Argentini živi 250 tisuća Hrvata. Bilo bi zanimlijvo znati koliko argentinskih građana vuku hrvatsko podrijetlo. Hrvati su se u Argentinu u većem broju počeli doseljavati poslije 1848. godine, a taj se broj povećavao sve do 1918. Valja spomenuti da su Hrvati pojedinačno na ovo područje počeli dolaziti već od sredine 18. stoljeća. Prvi sigurni povijesni podaci postoje za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića, rođenog u Zagrebu 1720. godine koji je na područje tadašnje Argentine došao godine 1748.

Po toj procjeni u Australiji živi 250 tisuća Hrvata. Prema posljednjem popisu stanovništva od 2006. godine, 118.051 osoba se izjasnila da je hrvatskog podrijetla, što čini 0,56% od ukupnog stanovništva Australije. Australsko Ministarstvo vanjskih poslova smatra da u Australiji živi oko 150.000 Hrvata dok se u hrvatskoj zajednici tvrdi da Hrvata ima 250.000. U 2016. godini u Australiji se sprema popis stanovništva pa bismo uskoro mogli dobiti i novije podatke. Hrvati su se u Australiju počeli doseljavati već sredinom 19. stoljeća.

Hrvati u Kanadi

Također, slično Australiji, procjenjuje se da u Kanadi živi 250 tisuća Hrvata.
Temeljem procjene Veleposlanstva RH i Generalnog konzulata u Kanadi, Hrvatskih katoličkih misija, popisa stanovništva Kanade, te temeljem samih procjena hrvatske zajednice – smatra se da danas u Kanadi živi oko 250 tisuća hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka.

Najviše Hrvata je nastanjeno u provincijama Ontario, British Columbia, Alberta, Quebec i Manitoba, te u gradovima: Torontu, Mississaugi, Vancouveru, Montrealu, Winnipegu i Calgaryu.

Hrvatski iseljenici u Njemačkoj su priča za sebe

Po nekoj procjeni u Njemačkoj živi 400 tisuća Hrvata. Hrvati su počeli naseljavati Njemačku još u 19. stoljeću. No, kako navodi dr. Adolf Polegubić u tekstu o dužobrižništvu Hrvata u ovoj zemlji, u Njemačkoj je prije Drugoga svjetskog rata bilo vrlo malo Hrvata i njihov je broj gotovo zanemariv. Oni koji su bili u Njemačkoj radili su kao obični radnici u rudarstvu i industriji. U to vrijeme Hrvati su ponajviše iseljavali u prekooceanske zemlje. Najveći broj Hrvata u Njemačku pristigao je na ‘privremeni rad’ 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća. Posebice nakon što je Njemačka 1968. godine potpisala ugovor s Jugoslavijom o razmjeni radne snage. Ova emigracija, pored političkog, imala je uglavnom ekonomski karakter.

U Saveznoj Republici Njemačkoj danas, prema podacima Veleposlanstva RH u Berlinu i Hrvatskih katoličkih misija, živi preko 350.000 Hrvata. Hrvatski dužobrižnički ured spominje čak i brojku od 400 tisuća.

Najspornija je brojka hrvatskih iseljenika u Sjedinjenim američkim državama. Hrvatska dijaspora u SAD-u jedna je od najbrojnijih u svijetu. Temeljem procjena Veleposlanstva Republike Hrvatske i Generalnih konzulata RH u SAD, Hrvatskih katoličkih misija, popisa stanovništva u SAD-u, te temeljem same procjene hrvatske zajednice, u SAD-u danas živi oko 1 200 000 Hrvata i njihovih potomaka.

Razdoblje masovnijeg iseljavanja iz Hrvatske u SAD započelo je potkraj 19. st., između 1890. i Prvog svjetskog rata (procjenjuje se da je u tom razdoblju iz Hrvatske u SAD iselilo 500.000 Hrvata). Između dva rata iz Hrvatske se iselilo oko 150.000 ljudi u SAD.

Na kraju, opet se vraćam u Tursku. Ako je istina što je u svojoj doktorskoj dizertacijii napisao Abaz, onda je neoprostivo hrvatskim ljudima koji su istraživali hrvatsko iseljeništvo i o tome pisali, kako su zaboravili na Hrvate koji su u sepetima, kao dječaci, otpremani u Tursku. Notorna istina da je 18 vezira i velikih vezira bilo podrijetlom Hrvati i da je 150 godina jedan od službenih jezika na Porti bio i hrvatski jezik. Točnije, bila je to hrvatska bosanska ikavica.


Piše: Ante Matić   O autoru

Foto: Dakota47/Wikimedia commons

Ante Matić (Borčani, Tomislavgrad, BiH, 27. veljače 1945.), hrvatski pjesnik, prozaik, kritičar, esejist i polemičar.

Osnovnu školu učio je u rodnom selu, Kongori, Šujici i Duvnu, a gimnaziju u Zadru, Pazinu i Splitu, teologiju je studirao u Firenci, talijanski jezik u Sieni, filozofiju i sociologiju u Skopju i Beogradu te novinarstvo u Zagrebu.

Prozu i poeziju piše i objavljuje od 1965. Prevodio je talijanske, španjolske, njemačke i engleske pjesnike. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti[nedostaje izvor] i član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Hrvatskog novinarskog društva. Suosnivač je mjesečnika Naša ognjišta, tjednika Susedgradski list i dvotjednika Grafičar. Bio je novinar, kolumnist i urednik u Večernjem listu. Surađivao je i surađuje u književnim glasilima i časopisima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Argentini, Australiji, Njemačkoj i Italiji. Bio je dobrovoljac Hrvatske vojske u obrambenom i oslobodilačkom ratu 1991. – 1995. godine i ratni izvjestitelj. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata 1991.. Osnivač je i predsjednik Stranke hrvatskog prava.

Dobitnik je Danteove nagrade za poemu Canto dolente u Firenci 1971. godine. Dvije godine kasnije nagrađen je Areninom nagradom za kratku priču Crni orlovi u Zagrebu, a Šimićevom nagradom 2001. godine za knjigu pjesama Nebeska galija i Matice hrvatske 2002. godine za novelu Sizif i mrav. Živi i radi u Zagrebu.Izvor: CroExpress

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Muzej Domovinskog rata (Karlovac – Turanj)

Published

on

By

Muzej Domovinskog rata Karlovac – Turanj povijesni je muzej koji svjedoči o nastanku suvremene Republike Hrvatske i borbi za neovisnost u Domovinskom ratu na karlovačkom području.

U Domovinskom ratu 1991. – 1995. Turanj je bio strateški važna točka u obrani grada, mjesto na kojem je zaustavljen pokušaj zauzimanja grada i presijecanja Hrvatske. Turanj je danas simbol pobjede, svjedok borbe za slobodnu i samostalnu Hrvatsku i trajni spomen na junake Hrvatske vojske koji su na Turnju obranili Karlovac i Hrvatsku.

U obnovljenoj zgradi, koju su branitelji nazvali Hotel California, uređen je suvremeni muzejski prostor. Ideju o  osnivanja muzeja na ovome mjestu inicirao je brigadir u miru Dubravko Halovanić koji je i prikupio prve predmete krupne vojne tehnike koji su na ovoj lokaciji postavljeni prije otvaranja muzeja.

Stalna izložba i programi Muzeja Domovinskog rata Karlovac – Turanj promiču temeljne vrijednosti Domovinskog rata, ideju domoljublja i humanizma.

Continue Reading

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Pokolj u Skeli kod Gline, 29. kolovoza 1991.

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Skeli kod Gline (Radio Ljubuški)

Velikosrpske vojne postrojbe su 29. kolovoza 1991. ubile 10 hrvatskih civila u Skeli kod Gline, a selo su spalili. Većina stanovnika bili su Hrvati.

U Domovinskome ratu na području općine Glina poginulo je 396 osoba; od toga više od 300 civila (većinom osobe starije od 60 godina; život je izgubilo i petoro djece). Bio je to ratni zločin i etničko čišćenje za koji zločinci nisu odgovarali.

JNA je zaštitila pobunjenike kada su specijalci AT jedinice Lučko potjerali pobunjenike iz policijske postaje, ali nisu mogli osloboditi zarobljene policajce jer ih je u tome onemogućila JNA.

Istog 26. srpnja 1991. velikosrpske snage zarobile su i masakrirale hrvatske civile u Kuljanima, napale hrvatske policajce u Zamlačama i počinili masakr nad njima te napale Kozibrod.

Sljedećega dana, 27. srpnja 1991., pobunjeni Srbi koje je ohrabrila pomoć JNA, ponovno su napali policijsku postaju i naselje Jukinac i u tom su pokušaju okupirali cijeli grad Glinu. Istoga dana velikosrpske snage napale su obližnja hrvatska sela u Pounju, Strugu i Zamlaču. U Strugi su četnici masakrirali petoricu zarobljenih, ranjenih pripadnika MUP-a.

Zbog nedostatka ljudstva i oružja hrvatska policija napustila je policijsku postaju i zajedno s narodom krenula u progonstvo.

Srbi su počinili ratne zločine (ubijali su civile i ratne zarobljenike) nad Hrvatima u svim selima općine Glina: Ravno Rašće, Šatornja, Maja, Skela, Svračica, Donji i Gornji Viduševac, Donji i Gornji Selkovac, Novo Selo Glinsko, Marinbrod, Desni Degoj, Gornje i Donje Jame, Ilovačak, Mala Solina, Slatina, Gračanica Šašinečka, Slatina Pokupska, Zaloj, Gornje i Donje Taborište, Joševica, Dvorišće, Gornja i Donja Bučica, Stankovac, Velika i Mala Solina, Dolnjaki i Jukinac.

Srbi su prvi put topništvom napali Gornji Viduševac 16. srpnja 1991. godine. Nakon srpskog napada na policijsku postaju u Glini i na širem području organizirana je evakuacija civila preko Gornjeg i Donjeg Viduševca.

Prvoga listopada 1991. godine Srbi su okupirali Gornji Viduševac. Na području Gline i Viduševca počinjeni su ratni zločini protjerivanja stanovništva, ubojstava, pljačke i paljenja hrvatskih domova. Zločine se počinili pripadnici glinske terorističke skupine Šiltovi i JNA.  

Za počinjene zločine na Banovini bili su osumnjičeni Dušan Maslovar, Siniša Martić Šilt i Borislav Milašinović. Bili su osumnjičeni da su Anu Vučičević i Anu Nogić zatvorili u kuću i ubili (ubacili su eksplozivnu napravu u kuću, koja ih je ubila). Za druge zločine ih nisu teretili zbog navodnoga nedostatka dokaza. Nisu procesuirani jer je hrvatsko pravosuđe primijenilo Zakon o oprostu. Zakon o oprostu se ne odnosi na ratne zločine pa je zločince trebalo procesuirati.

Hrvatsko pravosuđe je tek 2006. godine raspisalo međunarodnu tjeralicu za Draganom Vasiljkovićem (kapetanom Draganom). On je bio zapovjednik četničke postrojbe za posebne namjene koji je planirao i vodio napade na Banovini. Odgovoran je za ubijanje i progon stanovnika, pljačku i paljenje hrvatskih domova. Odgovoran je i za smrt jednog stranog novinara (Egon Scotland).

Vasiljković je pravomoćno osuđen na 13 i po godina zatvora zbog ratnoga zločina u Kninu i Glini tijekom Domovinskoga rata. Osuđen je zbog zlostavljanja zarobljenika u kninskoj tvrđavi i za napad na Glinu 1991. godine kada je zapovijedao napadom koji je izvršila JNA.

Za počinje zločine sudilo se Đuri Solaru, Zoranu Duranu i Rodoljubu Baltiću. Dana 27. veljače 2017. godine suđenje je okončano oslobađajućom presudom za Đuru Solara zbog nedostatka dokaza, optužnica za Zorana Duruma je odbijena, a treći optuženi je u međuvremenu umro po je postupak bio obustavljen. Prvostupanjska presuda žurno je potvrđena već 30. svibnja 2017. Iz navedenoga vidljivo je da hrvatsko pravosuđe nije odradilo svoj posao i da nije kaznilo mnoge počinitelje zločina.

Izvori: HIC, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata 1991., DORH, Petar Horvatić

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Srpski napadi i zločini na gospićkom području

Published

on

By

Kronologija događanja

  • 3. veljače 1991. počinju pripreme za osvajanje Gospića. U Gospiću je održan „miting svih Srba Like i svijeta“, bilo je to okupljanje pobunjenih Srba (njih oko 5000) i priprema za zauzimanje Gospića.
  • 26. lipnja 1991. godine Srbi su proglasili ratno stanje.
  • 5. kolovoza 1991. četnici su odveli 5 Lovinčana u nepoznatom pravcu; kasnije su nađeni izmasakrirani uz željezničku prugu. Jedan od ubijenih imao je 72 godine!
  • 25. kolovoza 1991. godine postrojeni su gospićki dragovoljci za obranu grada.
  • 28. kolovoza 1991. velikosrpski pobunjenici napali su selo Lički Osik iz Novog Ličkog Osika (pretežno naseljeno Srbima).
  • 29. kolovoza 1991. napadnuti su Lički Osik, Perušić i Gospić. Početak je to bitke za Gospić. Na Gospić su „goloruki“ Srbi ispalili 43 granate. Strateški položaj Gospića je bio jako važan jer je prometno povezivao sjever i jug Hrvatske. U velikosrpskim planovima Gospić je dio Velike Srbije i trebao se zvati Teslingrad.
  • 4. rujna 1991. utemeljena je 118. brigada HV-a čiji je prvi zapovjednik bio Mirko Norac.
  • 5. rujna 1991. velikosrbi su ponovno granatirali Gospić i Stari Lički Osik. Pripadnici Specijalne policijske postrojbe Lučko i bojne “Zrinski” zarobili su generala JNA Krstevskog, koji je s 30-ak vojnika išao u pomoć posadi JNA koja se nalazila u vojarni u gradu. Nakon zarobljavanja generala Krstevskog, brzo je reagirala međunarodna zajednica, pa su dan kasnije u Gospiću upriličeni pregovori o razmjeni. Organizirali su ih europski promatrači koje je predstavljao nizozemski diplomat Henry Wijnaents, a u ime JNA sudjelovao je general Andrija Rašeta. Premda je bilo dogovoreno primirje, velikosrbi su počeli s napadom čim su međunarodni posrednici s predstavnicima JNA napustili grad. Na Gospić je poslije u velikosrpskim granatiranjima padalo po 1000 (tisuću) granata dnevno.
  • 10. rujna 1991. vođene su teške borbe za obranu Gospića. Velikosrbi su krenuli u pješački napad na grad. Najžešće borbe pješaštvom vodile su se od Novog mosta na Novčici do Alarovog brda. Tog su dana velikosrpski tenkovi gotovo ušli u grad.
  • 14. rujna 1991. zauzeta je vojarna u Perušiću; branitelji dolaze do oružja za obranu grada.
  • 17. rujna 1991. godine slijede siloviti napadi na grad i velika razaranja.
  • 19. rujna 1991. branitelji osvajaju vojarnu u gradu i sprječavaju da grad padne u ruke agresora. Hrvatske su snage zarobile 35 časnika JNA, 170 vojnika te 30 civila. Zaplijenile su razna oklopna vozila, topove i ino oružje. Hrvatske su postrojbe došle do oružja kojim su se mogle braniti.
  • 21. rujna 1991. oslobođena su hrvatska sela u blizini grada Lički Ribnik i Bilaj. U širem području Gospića nalazila se hrvatska enklava oko Lovinca do koje hrvatske snage nisu mogle doći jer je JNA postavila 9 tenkova na cesti Gospić – Medak –Lovinac. Kasnije je JNA Hrvate Lovinca pustila u nemilost lokalnih četnika pa su se Lovinčani morali izvlačiti preko Velebita da bi spasili svoj život. Pokušaj deblokade Lovinca nije uspio.
  • 26. rujna 1991. hrvatske snage pokrenule su oslobodilačku akciju „Medvjed“ radi deblokiranja najvažnije i skoro jedine kvalitetne cestovne prometnice kroz Liku i Gacku koja je spajala hrvatski sjever i jug. Otočac je bio strateški važan gradić pa su ga JNA i četnici napadali i pokušali osvojiti. Nalazio se na važnoj cestovnoj prometnici koja je povezivala hrvatski sjever i jug. Akcijom „Medvjed“ hrvatske snage deblokirale su prometnicu Otočac – Žuta Lokva i sam grad Otočac.

Pobunjeni Srbi i četnici su na okupiranim područjima ubijali hrvatske civile i uništavali njihovu imovinu: Lovinac (8. listopada), Vaganac (9. listopada), Čorci, Perušićka Kosa, Široka Kula (13. listopada), Bukovac (16. listopada) i drugdje.

Oko Gospića i u samom gradu djelovali su „Beli orlovi“ i specijalne postrojbe iz Niša. Oni su vršili upade u grad i ubijali stanovnike. Na Lipovoj Glavici niški su specijalci ubili 7 osoba, a dva dana kasnije ubijene su još tri osobe na Marinu brdu.

  • 13. listopada 1991. četnici su izvršili pokolj u Širokoj Kuli; ubili su 41 civila.
  • 16. listopada 1991. godine hrvatske su snage izvele uspješnu akciju u Divoselu. Za osvetu četnici i JNA tukli su topništvom Gospić neprekidno 10 sati.
  • 16. – 18. listopada 1991. uslijedio je odgovor hrvatske strane na pokolj u Širokoj Kuli i stalne upade četnika u Gospić uz pomoć pete kolone u Gospiću. Stradalo je 50 „civila“, 24 su bila srpske nacionalnosti. Hrvatsko pravosuđe provelo je postupak i izreklo kazne po zapovjednoj odgovornosti. Za zločine nad Hrvatima i za razaranje grada Gospića nitko nije odgovarao!

Forenzičari ICTY-a pozvani su u Gospić u svibnju 2000. kako bi istražili lokacije za koje se sumnja da su sadržavale tijela poginulih. Tijekom istrage koja je trajala dva tjedna, forenzičari su pronašli deset kostura.

Kontekst vremena bio je takav da su mnogi civili nosili vojnu odjeću, što su istaknuli istražitelji UN-a u drugom slučaju s ličkog bojišta, zbog čega su držali upitnim svjedočenja lokalnih Srba o stradanjima civila. Posvjedočili su o problemu naoružanih civila, jer su vidjeli civile da su bježali naoružani.

  • 1. studenoga 1991. godine general JNA Andrija Rašeta zaprijetio je da će Gospić biti sravnjen sa zemljom. Prijetnja je izvršena te je 2. i 3. studenoga Gospić napadnut minobacačima, topovima, tenkovima i zrakoplovima. Na grad je palo više od 1000 granata.
  • 16. studenoga 1991. godine četnici su pokušali ponovno zauzeti grad. Toga su dana poslali 200 posebno izvježbanih vojnika, pričuvnika i četnika radi zauzimanja cestovne prometnice Gospić – Karlobag. Hrvatske snage su ih odbile uz velike gubitke.

Grad Gospić, unatoč okruženju i silnoj agresiji, nikada nije pao u ruke agresora za što su zaslužni branitelji grada. U potpunosti je oslobođen operacijom VRO „Oluja“. Deveta gardijska brigada iz Gospića i lokalne domobranske postrojbe dale su veliki doprinos oslobađanju grada.

Prekomjerno i neselektivno granatiranje obilježilo je čitav rat u Gospiću. Tisuće projektila palo je na grad, a 70% stambenih i gospodarskih objekata je uništeno. Nikome nikada nije suđeno za to, ni na međunarodnom ni na domaćem sudu. Poslije Vukovara Gospić je drugi najrazoreniji grad u Domovinskome ratu.

Ovdje treba spomenuti činjenicu da hrvatsko pravosuđe, ni međunarodna zajednica, nisu osudili četnike, pobunjene Srbe ni pripadnike JNA za ubijanje hrvatskih civila i za razaranje grada Gospića. Poimence su nabrojena 82 ratna zločinca na koje je hrvatsko pravosuđe primijenilo Zakon o oprostu!

Foto: Lika Online

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved