Connect with us

Vijesti

Novak i Draža, srpski sin i otac sveti!

Published

on

U emisiji U svome filmu gostovala je književnica Ivana Bodrožić. Kći nestaloga branitelja iz Vukovara i potpisnica Deklaracije za zajednički jezik. Uhvatila sam baš trenutak kada ona, ili stvarno bješe U svome filmu ili ju je poglavnik nacionalističke tvorbe RH, Milanović prije emisije pozvao na razgovor kao onomad ’67. Tito Krležu u SFRJ, te se ona ili pritisnuta povukla iz Deklaracije o zajedničkome, ili se samo javno outala da se izražava jezikom Hrvata.

Vidim da je njena potpora velikosrpskoj hegemoniji, potpis za zajednički jezik i dalje tu. Bar na internetu. I nadalje njena retorika svjedoči da zajedničko srce tuče, ali se više bar glede jezika, odlučila je odrješito ispred Tončice Čeljuske, neće javno blamirati. Kao Krleža ispred Tita. S bitnom razlikom. Krleža je Krleža i što god o njemu razmišljali, on je hrvatski pisac te je burnih godina dajući time i vjetra u leđa hrvatskome proljeću podupro borbu PROTIV velikosrpske hegemonije, a ne ovu ZA, kao naša Ivana. Krleža se povukao iz CK SKH, ali je ostavio potpis davši do znanja da se kao književni i intelektualni autoritet za hrvatski jezik vrijedi boriti i u tadašnjoj SRH, republici okupiranoj jednoumljem i velikosrpskom hegemonijom. Po tome pitanju tadašnja SRH ne razlikuje se mnogo od današnje RH. Mnogi potpisnici; jezikoslovci i književnici iz ’67. bili su na razne načine sankcionirani, ali odjek njihova djelovanja ostavio je bitan pečat u jačanju nacionalne svijesti kod hrvatskoga naroda koji je trpio desetljetnu sustavnu indoktrinaciju od koje se do današnjih dana nismo rekuperirali.

2017. našla se gomila kukavelji s hrvatske strane, među kojima i borkinja Ivana, željna stare dobre indoktrinacije i velikosrpske batine da pljune po junacima iz 67, da pljune po stoljetnim versima harvatskim, drevnom i lijepom jeziku Hrvata, da kako si vole laskati, ukradu zemlju Hrvata ustašama i nacionalistima (čitaj Hrvatima), te da je bez ispaljenoga metka predaju svojim gospodarima u Beogradu. Da, kako to Bodrožićka veli, isprave krive vrijednosti (čitaj stare, tradicionalne, drevne, kulturno identitetske) i postave nove koje imaju za cilj brisanje hrvatskoga imena, jer veli ona, klima je ta za koju će se i Srbi i Hrvati i svi živi u budućnosti zajednički poput zajedničara za zajednički jezik, boriti. Veli nadalje da što djecu opterećivati prošlošću. Brate pored tolikih ozonskih rupa i sličnosti sa srpskim jezikom.

Zanimljivi su ti klimatski nacisti, piše roman o svojoj osobnoj prošlosti, referira se na patrijarhalno, žensku snagu i bla bla…, daje značaj obiteljskom povijesnom stablu; baka, majka, kći, politički je zajedničar, bori se za zajednički jezik, a kad je hrvatstvo u pitanju, izbrisala bi mu povijest, utopila u bratstvo i zajednički jezik, a potom i u klimu.

Kod ekspresije tih novovalnih vrijednosti od rodne, multikulturne do klimatske ideologije, ne vidim da bi svi ideološki Ivanini burazeri njegovali to na način da budu sretni ako im je sin gay, kći zamotana od glave do pete, vlastiti stan pun migranata i da umjesto korištenja naftnih derivata putuju na svoje skupove konjima, umjesto mobitelom s litijem, komuniciraju dimnim signalima. Samo će zamjerati tuđim reakcijama i ponašanjima koje u manjoj ili većoj mjeri sami izražavaju. Licemjerje je to gore od političara na državničkim skupovima o brizi za planet Zemlju gdje se aktivistica Greta pojavljuje kao kakva maskota. S Gretom se fotkaju svi ozbiljni eko ministri kako bi pokazali koliko ozbiljno planiraju zaštititi Zemlju od ekološke katastrofe. Samo bacite pogled na fotografiju našeg Ćorića s tim djetetom, poraste vam povjerenje u zelenu budućnost.

Greta djeluje histerično, ali ne vidim da njen osobni aktivistički poriv ima nekakvu skrivenu rabotu kao što je to slučaj u nas.

Borkinja Ivana koja ne ulazi direkt u fenomen aktivizma, ali u jednu ruku ti isprazna misica govori o miru, feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i na koncu konca klimi, stavljaju je u širi kontekst pojma. Ono u čemu bitnije odudara od Gretine iskrenosti je što uz licemjernu priču o klimatskim promjenama s jedne strane ide konkretna borba za zajednički jezik s druge strane. Drugim riječima miss retorika borba za mir i za planet Zemlju, a s druge strane davanje štofa ratnoj politici Beograda da teritorijalne i svake druge aspiracije imaju plodnoga tla. Tako Srbi iz dana u dan gledaju multipliciranje podobnih aktivista za svoju stvar s hrvatske strane, Jakovinu, Dežulovića, Markovinu, Tomića, Jutarnji, Index, Slobodanku i sve potpisnike zajedničkoga jezika, većinom predstavnike društvenih silnica i kulturno-povijesne baštine, odnosno osobne taštine. Beogradu preostaje zaključiti: kultura je naša, ostalo je formalnost. Činjenično, hrvatska povijest i kultura nikad neće biti njihova, ali popriličan broj današnjih predstavnika kulture i kulturne politike, hoće. Posljedice su primjerice između ostaloga svojatanje stare dubrovačke i bokeljske književnosti.

Argument: napisane su na zajedničkome jeziku. Zar ne?

Isti ti aktivisti za srpsku stvar, bez sumnje, uočili su bratsku volju i želju komšija da se pronađe jedan nesretni mladi Splićanin u Beogradu dok nikakve humanosti ne pokazuju spram 1853 nestale osobe iz rata koje čekaju jednu jedinu informaciju srpskih vlasti i bilo koga sa srpske strane da samo prstom ili anonimnom porukom, ne moraju kopati, roniti, samo pokažu gdje su ta grobišta. Pitam se, s kojom vrstom komšijske ljubavi, zajedničari povezuju taj muk?

U svome filmu, Ivana Bodrožić je naperena na hrvatski nacionalizam kao uzrok rata, rame uz rame s osvajačkim, srpskim. I jedan i drugi jednako su bratski rajcali na rat. Vjerojatno po načelu bratstva i jedinstva i zajedničkoga jezika. Po tome djelovanju prepoznajemo i Bojana Glavaševića kojemu je kao i Ivani otac nakon pada Vukovara stradao od takva srpskog nacionalizma jednakoga hrvatskome.

U stvarnosti, u ratu smo, posebno u Vukovaru, svi za Srbe bili ustaše. Riječ Siniše Glavaševića iz etera, puška u ruci Bodrožićkina oca branitelja i dječji plač jednako su provocirali komšije na rat kao i mitske utvare ustaše kojima su se u doba Jugoslavije strašila dječica. Iz rezultata vidimo da se i usred oslobođene i samostalne Hrvatske nastavilo babarogama ustaškim strašiti malu Ivanu i maloga Bojana. Da su bar tako četnici senzibilni u gradaciji Hrvatstva. Da razlikuju Hrvatstvo koje ih motivira na rat i ubijanje od onoga koje ih po tumačenju maloga Bojana i male Ivane ne bi trebalo motivirati. Izuzeli bi možda od ubijanja 402 djece, i ova dva oca među toliko drugih očeva. Provokatora rata.

Sve gluparije o zajedničkoj provokaciji i krivnji za rat, građanskome ratu, povijest počinje od 45., prespavati devedesete, zajednički jezik, imaju politički background. Milanović je jednom prilikom, da ono o građanskome ratu nije samo lapsus, pokazao u govoru gdje veli da smo zbog ugroze prava manjina išli u rat. I onda se čudiš malome Bojanu i maloj Ivani. I ovaj, tada premijer, a danas predsjednik je odgajan na ustaškim babarogama. Ali više nije mali, nego veliki. Evo link u kojemu se, ako do sada niste, možete zapitati je li njegova lucidnost precijenjena: https://youtu.be/ClmvUyMwERo.

O priči o ugroženosti i zajedničarstvu uklapa se savršeno savršeni Novak Đoković. Novak je postao heroj na mrežama kod nas, a u Srbiji Isus. Nije mi jasno da neki naši krkani, a koji se smatraju nacionalistima, ne vide to srpsko pozorište, tu provokaciju javnosti na tobožnju srpsku ugroženost od vas celoga sveta. Nema to veze s necjepišama. Kad pogledate spiku njegovih roditelja o Novaku Isusu, jasna je špranca za svaki njihov mit, pa tako i onaj o Jasenovcu. Novak na jednoj fotografiji drži rakiju sa slikom Draže Mihailovića. Rekli bi Srbi: sin i otac sveti! Novak kao i svaka srpska propaganda, laže kako god okreneš. Treće nema.

Tu bih istakla još jednog širitelja hegemonije, Aleksandra Stankovića. Njegov mit se o Novaku Isusu srušio, ne nakon Dražine rakije, nego, saznajemo iz njegove patetične objave na faceu, nakon Australije. Aco piše pismo samome sebi gdje se vidi toliki navijački žar i ljubav spram srpskoga tenisača gdje sebi, nakon bolnoga razočaranja u svoju ljubav, zamjera sve ono što je godinama zamjerao najviše navijačima reprezentacije ističući tom prilikom kako je takva vrsta navijanja za Vatrene, nazadna. U toj objavi vidimo da bi do Australian Opena, Stanković spavao k’o sretna beba zarivši nos u Noletov netom rabljeni dres, na mjestu pazuha ili međunožja. Iako je gadljivo, bilo bi donekle ljudski i razumljivo da jednostavno nije bio bitan kotač i propagandist medijske harange na reprezentaciju uoči Svjetskoga prvenstva 2018. Sav bi se bjesomučno od mržnje zapjenio kad bi pričao o Vatrenima. Čak bih i to razumjela da čovjek ne radi na HTV-u i tu platformu nije koristio da i drugima nametne mržnju prema Vatrenima i svim drugim hrvatskim vrijednostima. Svoje je mrziteljsko nenavijanje licemjerno htio zakrabuljati u moralni i civilizacijski doseg ne bi li se tko od naših idiota zakačio, dok je cijelo vrijeme, kad je ljubitelj Draže, Đoković u pitanju, bio Planet majmuna.

Iako, začudo kao ni spomenuti Bojan Glavašević, nije potpisnik Deklaracije o zajedničkoj debilani, Aco i Bojan, svaki na svoj način imaju ulogu i raspoređenost u sustavu služenja beogradskoj politici kao uostalom i svi potpisnici.

Deklaracija o zajedničkom jeziku vijest je iz 2017., ali nas friško neprestano u medijima bombardiraju s izmišljenim sjajem bratstva i jedinstva koje je krepalo 1991., stoga ne smatram suvišnim nabrojati poneke potpisnike jer je Hrvatski tjednik jedan od rijetkih medija koji stavljaju to u pravi kontekst. Kontekst jada i sramote. Evo pojedinih sramotnika: Sandra Benčić, Boris Dežulović, Heni Erceg, Dejan Jović, Viktor Ivančić, Željko Komšić, Dragan Markovina, Vladimir Matijanić, Jurica Pavičić, Drago Pilsel, Vedrana Rudan, Sanja Sarnavka, Rade Šerbeđija, Vesna Teršelić, Lenka Udovički, Dubravka Ugrešić, Jasmila Žbanić, Petar Skansi, Ella Dvornik, Vilim Matula, Nadežda Čačinović, Leon Lučev, Ognjen Sviličić, Nikola Visković, Rajko Grlić, Ivana Bodrožić, Ante Tomić, Petar Panjkota, Snježana Banović…

Neka mi oproste oni koje sam slučajno izostavila.

Pomogli su ovim potpisnicima i razne kolege iz svih srpskih zemalja. Bošnjakinja Jasmila Žbanić primjerice. Lijevom rukom poništava hrvatski jezik dok desnom svakim svojim filmom jača bošnjačku nacionalnu svijest. Rade je opet benigni hegemonist, pa ne će na silu upirat samo na srpski, ali i on kao i svi ostali Srbi potpisnici, znaju da je to skala ka tome. Jasno, to naši ne kuže ni malo.

U svome filmu saznajem da je Jasmila pisala scenarij za Bodrožićkinu filmsku adaptaciju knjige Hotel Zagorje. To je propalo. Vele zbog nedovoljno Havcove love. Možda je i to, a možda je lukava i poprilično angažirana Bošnjakinja Jasmila zaključila: „Ne mo’š od ovih krvožednih ustaša napravit žrtve, da se hebeš. A to mi je specijalnost.“

A i teško je napravit moralne pobjednike i uopće išta dobro od Hrvata pored cenzora: iskrenih jugonostalgičara, Slobodankinih dalmatinera, Balaševićevih fanova i fanova srpske batine uopće. A baš nam to treba. A Jasmila je odradila za Bošnjake odličan pos’o. Odličan! Baš sam govorila, ako mi ne znamo snimiti film o sebi, a ne znamo baš iz spomenutih razloga i trošenja love od kretenizma do gretenizma, pa da kao i Hajduk, uzmemo stranca. Ali i to glede Ivanina Hotela neslavno propade. Ima još jedna nada. Amerikanci su joj otkupili pravo na film, pa jednom možda. Ako se od Smojinih jugoslavenskih besida i još u doba totalitarne SFRJ, mogla izvući i po koja hrvatska, u Malome mistu, pa možda i od Hotela Zagorje u formalno slobodnoj RH, uz pomoć Amera, može proći ispod radara, ako ne ništa posebno nacionalno, ono bar da nas liše smrada nostalgije za bivšom državom. Gledajući Matanovićevo Područje bez signala, uguše me tim smradom.

Nataša Božinović
Hrvatski tjednik

Advertisement

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved