Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je nakn dugo godina došao u BIH, a odmah potom i u Hrvatsku. Njegov dolazak je godinama očekivan, a pripreme su dovršene tek kada su posloženi svi uvjeti za uspjeh.

Koje prepreke na tom putu je trebalo riješiti može se iščitati tek nakon analize interesa svih važnijih aktera bosanske zavrzlame.

Najvažniji akter ove geostrateške igre su muslimani Bošnjaci koji su uz podršku Turske došli do zaključka kako mogu stvoriti prvu muslimansku državu u Europi. Za realizaciju ovog njihovog plana nužno je Srbe i Hrvate pretvoriti u nacionalne manjine, a to je moguće uvođenjem koncepta građanske države u BIH, što je koncept koji prihvaća i Europa, ali i SAD. I svi oni koji ne vide kako je to samo prijelazna faza u kreiranje jakog islamskoga uporišta u Europi – piše Tihomir Čuljak u NoveNews.

Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Bošnjaci dobiju izlaz na otvoreno more oko Ploča, kako bi morem bili spojeni sa drugim muslimanskim državama.

U ovome je i Putin vidio mogućnost da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala, te se pripoji Srbiji, čime bi i Rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran A i jedno i drugo se može dobiti samo ratom u pogodnom trenutku.

Kako bi se Bošnjački plan proveo u djelo nije dovoljno samo izbornim inženjeringom potpuno marginalizirati Hrvate, već je potrebno podijeliti i Srbe, te nakon toga i njih marginalizirati. Republika Srpska ima dva dijela, istočni sa sjedištem na Palama, i zapadni sa sjedištem u Banjaluci. Za podjelu Srba dovoljno je istočnima obećati pripojenje Srbiji, dok bi zapadni dio nakon toga ostao u BIH sa apsolutnom bošnjačkom većinom.

Prvi korak u realizaciji ovog plana dogodio koncem 2016. kada je uz suradnju Erdogana i Putina dogovorena bošnjačko- srpska koalicija. Zbog te srpsko muslimanske koalicije 31. 10. 2016. u Orašju policija uhićuje deset hrvatskih branitelja.

U veljači 2017. istovremeno i Bošnjaci i Srbi podižu optužnice protiv Hrvata po zapovjednoj odgovornosti. Hrvati smetaju i jednima i drugima dok javnim svađanjem oko nebitnog Srbi i Bošnjaci pokušavaju izazvati predratno stanje.

Predsjednica Kolinda i ministar Krstičević na to počinju govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i raspoređivati vojne snaga u dolinu Neretve oko Ploča.

Kako bi se pritisak na Hrvate smanjio predsjednica Kolinda organizira odlazak u Rusiju na sastanak sa Putinom koji se dogodio 18.10.2017. u Sočiju.

Nakon presude hrvatskoj “šestorci” bivših visokih funkcionera Herceg–Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću 29. studenog 2017. u Haagu po optužbi za “udruženi zločinački poduhvat” položaj Hrvata u BiH se dodatno pogoršava. Bošnjaci se dodatno ohrabruju, te pojačavaju broj istraga i pritiske na Hrvate. Kako se podjela BIH ne može provesti bez novog malog kratkotrajnog rata i Srbi i Bošnjaci se počinju militarizirati. Većina ovih nastojanja dolazila je iz Srbije, ali Dodik i bosanski Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti slijedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun sa Hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik shvaća kako bi se postavljeni ciljevi mogli ostvariti samo novim ratom, a u taj rat bi se mogla uključiti SAD, nakon čega bi oni mogli potpuno ukinuti Republiku Srpsku, te BIH pretvoriti u unitarnu državu pod dominacijom Bošnjaka. Ako bi se u to uključili i Rusi tada bi samo Istočni dio Republike Srpske mogao pripasti Srbiji, kao zamjena za gubitak Kosova, ali bi tada zapadni dio Republike Srpske ostao u BiH u kojoj bi Bošnjaci postali apsolutna većina. Radi tih spoznaja Dodik odustaje od progona Hrvata u svom dugoročnom interesu.

Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos sa Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu sa Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vućić, Izedbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio najbolje po Izedbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova nego što je prethodno dogovoreno na sastanku Predsjedništva BiH i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Europska unija primjećuje kako se Predsjednica Kolinda snažno zalaže za Hrvate u BIH, te preko Plenkovića pokušava utjecati na nju da se ne miješa u BIH sukobe. Ona te Plenkoviće pritiske odbacuje, te tihi sukobi između Pantovčaka i Banskih dvora jačaju.

Shvaćajući ove opasnosti za Hrvate u BIH Predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku marginalizaciju BIH Hrvata, te se 9. 1. 2018. sastaje sa Erdogan gdje od njega traži podporu za ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH. Iako je Erdogan slao pozitivne signale o dolasku Predsjednice Hrvatske u Tursku on ne želi izvršiti pritisak na Izedbegovića, te odgovara kako je pitanje Hrvata u BiH vezano uz Deytonski sporazum, i kako on ne daje direktive.

Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. Predsjednica putuje u Sarajevo kako bi razgovarala sa članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornoga zakona. Tada do osiguranja predsjednice dolazi informacija kako bošnjačka frakcija obavještajne službe OSA priprema atentat na predsjednicu Kolindu kako bi spriječila dogovore u Sarajevu, zbog čega je ona u Sarajevo došla tek idući dan.

Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izedbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vućićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjaka, a na štetu Hrvata. Istovremeno, ruski i bošnjački agenti nastoje što više pokvariti odnose između Srba i Hrvata i u Hrvatskoj i u Srbiji. Zahvaljujući takvim poticajima Srbi u UN-u organiziraju izložbu “Jasenovac-pravo na nezaborav“, a proruski orijentirani šef srpske diplomacije Ivica Dačić povodom otvaranja izložbe izjavljuje “kako je važno ukazati na zločine koji su odneli stotine hiljada života i koji ne smeju biti zaboravljeni“.

Susret između Izedbegovića, Vučića i Erdogana se dogodio 29.1.2018., a beogradski tisak ga najavljuje kao moguću prekretnicu u dosadašnjoj komunikaciji Beograda i Sarajeva. Za javnost, razgovarali su o povezivanju Sarajeva i Beograda autocestom, što je financijski spremna pomoći Turska. Obećavajuća bošnjačko – srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću je primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese banjalučkih Srba u korist Srbije. Nakon sastanka Bakir Izetbegović izjavljuje kako je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio “povijesno” obećanje da njegova zemlja više nikada neće biti uzročnikom problema za BiH. A o čemu se stvarno razgovaralo možemo doznati analizom reakcije Čovića i Dodika. Isti dan 29.1. 2018. Predsjedatelj predsjedništva BiH Dragan Čović kritizirao je trilateralni sastanak njegova bošnjačkog kolege Bakira Izetbegovića s predsjednikom Srbije i Turske Aleksanadrom Vučićem i Recepaom Tayyipom Erdoganom, a zbog susreta je nezadovoljan i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Kako bi to promijenio Čović preko Dodika traži trilateralni sastanak potpisnika Deytonskog sporazuma sa BIH vrhom, a to su Srbija i Hrvatska. Vućić pristaje pod uvjetom da dobije poziv od Predsjednice Kolinde za posjet Hrvatskoj i priliku da Pupovcu oduzme titulu najvećeg zaštitnika Srba u Hrvatskoj.

Kako bi sabotirala bošnjačko – srpsku koaliciju dogovorenu između Erdogana, Vučića i Izedbegovića koji je štetan za interese BIH Hrvata predsjednica hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj. Pošto je očito kako bi dogovor Vučić Izedbegović mogao biti štetan za BIH Hrvate u BiH i kako se na Balkanu definiraju novi odnosi, predsjednica Kolinda odlučuje se na ovaj potez koji je izuzetno štetan za njenu popularnost u Hrvatskoj.

Zbog dobrog odnosa sa Arapima mnoge države u Europi su spremne prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u Europi, a sve na štetu BiH Hrvata. Zbog toga vrše pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH. Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji sa lijeve strane, kao i desni emotivci neupućeni u stvarne razloge pozivanja Vučića u Hrvatsku. Bruxelles je odmah povukao poteze da se taj sastanak sabotira, te su se pojavili medijski zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni. Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem bi uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.

Odmah nakon sastanka predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrov koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak sa Erjavcem na razgovor o ‘Nestabilnom Zapadnom Balkanu’ pri čemu Slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju sa hrvatskom kao ‘faktor nestabilnosti’. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je ojačavanje ruskog poticanja Slovenije kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Iako je Slovenija članica NATO saveza i EU ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda svoj interes. A najvažniji interes joj je povećati promet preko luke Kopar u pravcu Austrije i Mađarske. U tome joj mogu pomoći Ruska poduzeća i banke, te im Rusi to uvijek mogu obećati, pa Slovenci često vode prorusku politiku. Odmah nakon posjete Ljubljani slijedećeg dana 22.02.2018. Sergej Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana. Po procjeni medija, cilj Lavrova je doznati jeli došlo do promjene usvajanjem te strategije, i je li došlo do promjene stavova Beograda po tim pitanjima. Ali, pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti i što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH.

Uprkos svim zalaganjima iz Hrvatske, te približavanja između Čovića i Dodika izborni zakon nije promijenjen, te je Bošnjak djelomičnog hrvatskog porijekla Komšić ponovno izabran za predstavnika hrvata u Predsjedništvu BIH. Nakon toga je došlo do naglog jačanja savezništva Hrvata i Srba u BIH na svim razinama, što je jedini način za obranu od stvaranja unitarne BIH pod dominacijom Bošnjaka.

To je Bošnjake iznenadilo pošto su smatrali kako zbog ratnih stradanja Hrvati ne mogu ući u koaliciju sa Srbima. Kada je Čović došao na svečanu akademiju povodom obilježavanju Dana Republike Srpske bošnjački lobisti i hrvatski emotivci su počeli govoriti o izdaji, iako su prijašnjih godina na tu proslavu dolazili Ivo Jospović i Jadranka Kosor. Kako bi razbili Srpsko-hrvatsku koaliciju u BiH Bošnjaci ponovno angažiraju turskog predsjednika Erdogana, te se on 16.1.2019. ponovno sastaje sa predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović. Međutim, predsjednica Kolinda Grabar Kitatović tu koaliciju podupire kako bi spriječila obnovu Srpsko-bošnjačke koalicije. Zbog toga je na sebe navukla bijes mnogih koji su počeli vući sve moguće političke, medijske i obavještajne poteze kako bi ju izbacili sa Pantovčaka, pri čemu su se rušenju Predsjednice pridružili i mnogi hrvatski naivci, takozvane “korisne budale”.

Čelnik bosanskih Srba Dodik je bošnjački plan prozreo te je nakon nekoliko godina i Putina uspio uvjeriti kako je i za ruske interese bolje održati nestabilnu BIH kao zajednicu tri ravnopravna naroda, nego samo istočni dio republike Srpske pripojiti Srbiji, nakon čega bi ostatak BIH pripao Europi i Turskoj. Tome su pripomogli i izbori u Srbiji gdje su izgubili proruski političari poput Dačića, a ojačao je Vučić koji želi dobre odnose i sa Rusijom i sa Europom i sa SAD-om. Time su Rusi Vučića prepoznali kao nesigurnog partnera pa su se odlučili jače vezati za Dodika.

I tako su Rusi postali zadnji veliki garanti Deytonskog ustava.

U ovim novim okolnostima bitno je kako će pojedini lokalni igrači prepoznati svoje interese i realne mogućnosti.

Bošnjaci od svojeg plana unitarne građanske države neće odustati i nastavit će nametanjem svojih kandidata Hrvatima, a postepeno će isto pokušati i sa Srbima.

Dodik je na lokalnim izborima izgubio vlast u Banjaluci i nekim manjim mjestima, ali je i dalje vođa republike Srpske. Još uvijek javno govori o odcjepljenju republike Srpske, ali je svjestan kako bi se realno mogao odvojiti samo istočni dio BiH i pripojiti Srbiji, dok bi tada zapadni dio republike Srpske bio opkoljen u sendviču između Bošnjaka i Hrvata. Zbog toga je i njemu potrebno ojačati Hrvate kako bi mu mogli biti snažni saveznici u borbi protiv bošnjačkoga nacionalizma. Za to je nužno promijeniti izborni zakon kako bi svaki narod mogao birati svoje političare, ali je isto tako potrebno gospodarski i prometno ojačati zapadni dio Republike Srpske. Zbog toga Dodik puno ulaže u izgradnju autoputa od Banjaluke do Gradiške gdje će se uskoro spojiti sa hrvatskom autocestom. Nakon toga, njegov interes je autoput od Banjaluke produžiti do Kupresa odakle bi se on trebao produžiti do Splita. Sa druge strane, Bošnjacima je interes ekonomski i prometno ojačati sebe, ali istočni dio Republike Srpske. To je već ranije dogovoreno kada je Erdogaon obećao Vučiću i Izedbegoviću izgradnju autoputa od Sarajeva preme Beogradu.

U ovoj trci za jačanje vlastitih pozicija najteža je pozicija Dragana Čovića. On mora biti dobar sa Dodikom kako bi imao saveznika za opstanak Hrvata kao konstitutivnog naroda. Radi toga mora biti dobar i sa Rusima, mora održavati dobre odnose sa Zagrebom, ali i sa Europom koja sve otvorenije gura bošnjačke interese.

Kako bi se Hrvati u BIH održali bit će nužno promijeniti izborni zakon, ali će i Hrvatska morati snažnije ulagati u gospodarstvo BiH Hrvata, te izgraditi više prometnica prema BIH. U Hrvatskom interesu je spojiti se na autocestu prema Banjaluci kod Gradiške, ali i što brže dovršiti koridor 5C kako bi se razvila luka u Pločama.

Osim toga, hrvatska bi trebala napraviti i brzu cestu od Dubrovnika do Trebinja. Ova cesta bi općinu Ravne pretvorila u predgrađe Dubrovnika gdje bi mnogi Hrvati mogli izgraditi svoje kuće, te tako smanjiti iseljavanje iz BIH.

Također je bitno izgraditi i autocestu od Splita do Kupresa. Ovom autocestom bi mnogi Splićani mogli u vrlo kratkom vremenu doći do skijališta oko Kupresa, te bi Kupres bio pun Dalmatinaca zimi za vrijeme skijaške sezone, ali i za vrijeme ljeta kada mnogi Splićani odlaze u svoje vikendice kako bi stanove iznajmili turistima. Time bi se smanjilo iseljavanja Kuprešana sa Kupreške visoravni, čime bi se ojačao hrvatski demografski potencijal u BIH.

A najvažnija je promjena izbornoga zakona, što se neće moći dogoditi bez pristanka međunarodne zajednice, i tu će pomoć od strane Rusije biti neophodna.

Osigurati izborni sustav u kojem će se svatko moći kandidirati za svako mjesto, a da istovremeno svaki narod sam bira svoje predstavnike uopće nije teško. Dovoljno bi bilo drugačije kreirati izborne jedinice.

Za izbor Predsjedištva BIH dovoljno bi bilo teritorij BIH podijeliti u tri izborne jedinice.

Prvu izbornu jedinicu bi trebale činiti sve općine gdje su Bošnjaci većina.

Drugu izbornu jedinicu bi trebale činiti sve općine sa srpskom većinom.

Treću izbornu jedinicu bi činile sve općine sa hrvatskom većino.

Sa ovakvim izbornim jedinicama svatko bi se mogao kandidirati u svakoj jedinici, bez obzira na nacionalnost, ali bi svaki narod odlučivao tko će ga zastupati.

Na sličan način bi trebalo kreirati i zakon o izborima za parlament BiH.

Jedan način bi bio da se u istim gore navedenim izbornim jedinicama biraju zastupnici u parlament koji bi trebao imati tri doma, jedan bošnjački, drugi srpski, i treći hrvatski.

Drugi način bi bio teritorij BIH podijeliti na stotinjak izbornih jedinica, te u svakoj izbornoj jedinici birati jednog zastupnika. Oni koji bi bili izabrani u većinski bošnjačkim izbornim jedinicama ulazili bi u bošnjački dom, bez obzira koje su nacionalnosti. Oni koji bi bili izabrani u većinski srpskim izbornim jedinicama ulazili bi u srpski dom, bez obzira na svoju nacionalnost, dok bi se na isti način popunjavao i hrvatski dom parlamenta.

Na ovaj način dobili bi tri parlamentarna doma u kojima bi veliku većinu činili zastupnici koji su po nacionalnosti jednaki većini izborne jedinice koju predstavljaju.

Na isti način bi se trebali birati i zastupnici parlamenta federacije BiH, s tom što bi ovaj parlament trebao imati dva doma, bošnjački i hrvatski.

Svi zakoni koji se donose u parlamentu BiH morali bi bit potvrđeni u sva tri doma. Isto tako sve odluke koje donosi parlament federacije morale bi biti potvrđene u oba doma ovog parlamenta.

Ovakvim izmjenama izbornoga zakona ne bi se zadiralo u teritorijalni ustroj definiran deytonskim ustavom, a bila bi i onemogućena marginalizacija bilo kojeg naroda. Čak bi i Židovi, kao i Romi mogli kandidirati svoje predstavnike na bilo koju funkciju, a tko će biti izabran odlučivala bi većina na izbornoj jedinici, što je sukladno izbornim demokratskim pravilima u svakoj građanskoj državi.