Connect with us

Vijesti

Novinarka iz Opusa Dei: Živim u celibatu, ali se moderno odijevam

Published

on

Kako funkcionira Opus Dei? Je li to tajna vatikanska policija, najmoćnija služba na svijetu koja bira i smjenjuje predsjednike država ili obična organizacija u kojoj ljudi pronalaze svoj mir? 

Novinarka Cristina Fernandez direktorica je španjolske privatne televizijske kuće TV Produccion. Sada joj je 45 godina, a najviše bismo joj dali 35, odjevena je prema najnovijoj modi i odlično govori tri jezika. Na prvi pogled, riječ je o ženi koja ima dovoljno novca, koja puno pozornosti posvećuje svojoj karijeri i izgledu.

No, njezina priča zapravo pokazuje kako smo u velikoj zabludi. Članica je Opus Dei, organizacije unutar Katoličke crkve kojoj se i danas pripisuju različiti mitovi.

– Moj je otac bio član Opus Dei, tako da sam odgojena u obitelji koja je živjela u njegovu duhu. Kad sam napunila 16 godina, znala sam da želim biti numeraria (jedna od dvije vrste članova Opus Dei). Moj me otac više puta pitao jesam li sigurna u svoj izbor. Iako sam bila mlada, znala sam da nisam pogriješila. Radim novinarski posao koji obožavam, pomažem hendikepiranoj djeci, prošle smo godine na televiziji skupili milijun eura pomoći gluhoj i nijemoj djeci Španjolske, i uživam u životu – priča nam Cristina.

No prava se slika o toj organizaciji dobiva tek kada opisuje način svog života.

– Meni kao numerariji celibat je životni izbor. Da nema celibata, moj bi život prilično nalikovao životima ostalih žena. Svi me pitaju nedostaju li mi obitelj, djeca… Ja živim s drugim članovima Opus Dei i oni su moja obitelj. Živimo u jednoj zajednici, u zajedničkoj kući, u kojoj svi dijelimo materijalno, ali i imamo intenzivan društveni život. Nikada nisam usamljena niti znam što znači biti depresivan. Svi mi puno meditiramo, raspravljamo o aktualnim stvarima, pomažemo jedni drugima u teškim trenucima u koje svi ponekad zapadnemo. Iskreno, mislim da smo ponekad u harmoničnijim odnosima nego obitelji jer su mnoge od njih na rubu kraha, smljevene životnim ritmovima.

– Mi živimo kao u stara dobra vremena, zajednička meditacija nam pomaže u oslobađanju od svakodnevnog stresa. Nismo u utrci za novcem niti nas je zahvatila potrošačka groznica. Svoju plaću stavljam u zajednički proračun naše kuće jer nisam vična vođenju financija. A za sve troškove uzimam novac s tog zajedničkog računa i vjerujte mi – sve savršeno funkcionira. Za mene je nepoznanica plaćanje računa za struju, vodu, kupnja u supermarketu… I stoga je naš način života meni idealan. A što se tiče dječice – pa ja ih imam tisuće, svi ovi mališani za čije liječenje se borim u Fondaciji moja su djeca.

Nema kućanskih obaveza

U zajedničkom domu postoji određeni režim života. Ustaje se svako jutro u 6.30, slijedi misa, a poslije toga meditacija. Nakon doručka Cristina odlazi u svoj ured i radi cijeli dan. Navečer izlazi s prijateljima. Nema kućanskih obaveza, dočekuje je pripremljen stol jer svatko radi svoj posao.

Zanima nas ipak opredjeljenje za život u celibatu. Je li ikad bila u dvojbi da odustane, udvaraju li joj se muškarci…

– Da, događa se da mi se muškarci udvaraju. Susretala sam ih poslovno i nisu znali tko sam i što sam. No nikada zbog toga nisam imala problema jer im odmah objasnim svoje životno opredjeljenje i oni ga poštuju. Sve u svemu, živim normalan i ispunjen život. Jedna moja razvedena prijateljica, koja je ostala sama, nedavno mi je rekla: “Uvijek sam mislila koliko odricanja nosi život numerarije, ali danas ti zavidim na tvojoj uravnoteženosti. Tako bih se rado mijenjala s tobom nakon svim mojih razočaranja i samoće”.

Mnogi se pitaju kako živjeti ovakvim životom, kako postati članom Opus Dei? Tu nema misterija. Biti članom Opus Dei mogu biti samo oni koji istinski vjeruju u tu doktrinu i primjenjuju je svakodnevno. Normalno, mora vas preporučiti stariji član. Prvi je uvjet pridržavati se svih kršćanskih kodeksa, ne samo odlascima na nedjeljne mise, nego i njihovom provedbom u svakodnevnom životu. Rad novog aspiranta člana prati mentor koji s njim provodi puno vremena dok se ne uvjeri da posjeduje naklonost doktrini Opus Dei te da konstruktivno radi za dobrobit društva. Postoje dvije vrste članova Opus Dei. Prvi su – numerirani (kao naša sugovornica Cristina). To su članovi čije je životno opredjeljenje celibat, ali ne i svećenički poziv. Oni obavljaju svoje profesije, žive u zajedničkim kućama Opus Dei.

Drugi red članova su – supernumerirani, to su većinom normalne obitelji, ljudi s djecom, ali i mladi koji se planiraju vjenčati i imati djecu. Oni se redovito nalaze jednom na tjedan u župama koje i financiraju i ulažu u zajedničke aktivnosti. Najčešće je riječ o društvenim aktivnostima, naročito onima za djecu, osnivaju kulturna društva u kojima se okupljaju djeca, uče nakon škole ili pripremaju ispite.

Mnogi još zapravo ne znaju što je Opus Dei. Pripisuju mu se razni mitovi, od toga da je to “tajna vatikanska policija, najmoćnija tajna služba svijeta, da postavlja i smjenjuje predsjednike država i vedri i oblači nebo nad Vatikanom.” Tome su pridonijeli skandalistički članci o ispovijesti Ruth Kelly, bivšoj britanskoj ministrici i njezinom članstvu u Opus Dei, kao i čileanskom političaru Joaquinu Lavinu, španjolskom premijeru Adolfu Suarezu…

I loša reklama je dobra

– Za taj imidž možemo zahvaliti i Danu Brownu i njegovoj knjizi “Da Vincijev kod”. Zapravo, zahvalni smo mu za besplatnu reklamu koju nam je dao – kaže rev. dr. Juan Aurelio Ansando, jedan od najvećih živih stručnjaka teologije i dugogodišnji član Opus Dei, a drugi čovjek najznačajnije crkve Opus Dei – Espiritu Santo.

– Međutim realnost je nešto sasvim drugo. Mi nismo ni sekta ni neki pokret unutar Crkve. Riječ je jednostavno o osobnoj opredijeljenosti vjernika da slijedi put sv. Josemarije Escrive čija je poruka “naći Boga u svakodnevnom životu i biti svjestan da je on uvijek pokraj nas i kada nam je teško i kada nam dobro ide, da nikada nismo sami, prepušteni sabi.” Mi smo samo jedna doktrina koju je utemeljio sv. Josemaria Escriva u svojoj 26. godini kada je odlučio okupiti oko sebe istomišljenike u strogom praćenju crkvenih načela, od predana rada kao prvog zadatka svih nas, odajući svakodnevno ljubav Bogu u malim životnim stvarima, ne štedeći se u stvaranju novog i boljeg svijeta. Kao što vidite, nikakvih zakulisnih scenarija. Međutim, moram vam reći da je u ovom slučaju dokazano da je i loša reklama na kraju dobra reklama, jer nakon izdavanja Brownove knjige, odjednom je porastao interes za nas, od novinara koji su nas svakodnevno bombardirali zahtjevima za intervjue do mladih koji su htjeli ući u naše redove. Prije nego je knjiga Dana Browna objavljena, vrlo je malo Amerikanaca znao je za Opus Dei, a poslije se broj članova u SAD-u povećao 20 posto – kaže Juan Aurelio Ansando.

Iako su mnogi svjetski moćnici postali članovi Opus Dei, još je većina iz srednjeg staleža, skromne obitelji koje su se pronašle u povratku tradicionalnim vrijednostima života i kršćanstva. Riječ je o jednostavnoj, svakodnevnoj primjeni religioznih načela i pronalaženju Boga u malim stvarima, od rutinskih poslova, pa do najsofisticiranijih intelektualnih studija što je sve “Božje djelo” prema načelima osnivača Josemarije Escrive. Malo tko zna da u Opus Dei ima više žena nego muškaraca, čak ih je 55 posto u njegovim redovima. Ukupno broji 90.000 članova diljem svijeta. Prisutan je u 65 zemalja, a najbrojniji su u svojoj domovini – Španjolskoj. (Foto: ‘Luis Miguel Gonzalez’, AUTOR: Sanja Mihaljinec/VLM)

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju.

Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved