Connect with us

Društvo

Okrenimo se budućnosti, prihvatite laži SDSS-a

Published

on

Slika 1. Spomenik u Dvoru na Uni (MJ)

Gostujući u Dnevniku Nove TV (31. srpnja 2020.) čelnik SDSS-a Milorad Pupovac izjavio je da je njihov igrokaz razrađen i da su se dogovorili gdje će tko ići povodom obilježavanje 25-te obljetnice “Oluje”.

Pupovac je govorio o trgovini s Andrejom kojom je dogovoreno da Milošević dođe u Knin, a Tomo Medved će ići u Grubore. Zar nije moglo bez trgovine?

Kazao je da će on ići u Dvor na Uni gdje su ubijena 64 psihijatrijska bolesnika!

Gdje ih je Milorad našao 64?

Evo svjedočanstva hrvatskog vojnika iz Dvora na Uni, preneseno:

9. kolovoza 1995. Dvor na Uni – svjedočanstvo hrvatskog vojnika o zločinima Srba u Dvoru nakon Oluje

Objavio Petar Horvatić

9. kolovoza 2018. u 16:51

Srpski vojnici ubili su bračni par Ivelić, Hrvate koji su cijelo vrijeme okupacije bili kod kuće na Uni, ljude koji su bili svjedoci ubijanja mentalnih bolesnika i drugih zločina ljudi u povlačenju Srba nakon poraza u Oluji.

„Danski vojnici UNPROFOR-a, da su htjeli, mogli su 8. kolovoza 1995. godine spriječiti pokolj deset mentalno bolesnih i invalidnih osoba ostavljenih u holu osnovne škole u Dvoru, manje od deset metara od baze UNPROPFOR-a.Njihovo oklopno vozilo bilo je smješteno tik do škole, oni su kroz prozore gledali bolesnike, oni su vidjeli stravično ubojstvo, oni su svjedoci tog događaja, a ništa nisu poduzeli. Nisu ništa poduzeli ni tjednima nakon toga, koliko su još ostali u Dvoru nakon završetka akcije Oluja, a nisu ništa učinili da spriječe pokolj dok je borba trajala, da bolesnike prebace u svoj kamp, ili da oružjem otjeraju ubojice“, to je u Dvoru rekao Predrag Begić, bivši pripadnik 2. gardijske brigade, koji je u oslobođeni Dvor ušao 9. kolovoza kao pripadnik 151. samoborske brigade, kojoj je kao rođeni Dvoranin bio pridodan pred Oluju, piše jutarnji.hr

Kaže kako je 9. kolovoza prijepodne, nakon što su hrvatske snage bez ispaljenog metka ušle u Dvor, zajedno sa zapovjednikom 17. domobranske pukovnije brigadirom Željkom Krapljanom ušao u zgradu škole jer je obaviješten da je tamo više masakriranih tijela.

„Hol je bio prepun mrtvih ljudskih tijela, neki su ležali na podu, neki u invalidskim kolicima, neki na klupi. Bili su pobijeni izbliza, rafalima iz automatskih pušaka. Još i sada pamtim nesnosni smrad i rojeve muha, bilo je to nešto najružnije i najužasnije što sam vidio u ratu. Vidio sam kroz prozor vojnika UNPROFOR-a kako me gleda s oklopnog vozila. Gestama sam ga upitao što je ovo, zašto su to dopustili, a on je samo spustio poklopac BOV-a. Nije ga bilo briga. Pamtim da je imao brkove, sliči mi na onoga koji sada priča o tom pokolju. Zašto je šutio do sada, zašto danski vojnici o tome nisu progovorili sve ove godine, čak ni prigodom svojih redovitih posjeta Dvoru nakon rata?“, pita Begić.

Toga dana, osim deset mentalnih bolesnika invalida u kolicima, u Dvoru su ubijeni bračni par Danica I Nedjeljko Ivelić, Hrvati koji su ostali u Dvoru tijekom okupacije, a zaklani su u svojem domu, zadnjeg dana rata.

„Ubili su ih da ne svjedoče o posljednjem zločinu, ubojstvu deset bolesnika. Njihova kuća je pedesetak metara od škole i mogli su vidjeti ne samo tko je doveo nesretnike nego i tko ih je pobio. Predrag Begić ojađen je što hrvatska država ne regira istinom na laži da su pokolj u Dvoru počinili hrvatski vojnici, te na neistinu da postoje svjedoci, srpski vojnici i oficiri, koji su s druge strane Une gledali pokolj, kako tvrdi Savo Štrbac iz Beograda. S druge strane Une ne može se vidjeti škola niti hol u kojem se dogodilo ubojstvo, zakoni fizike to ne dopuštaju“, kaže Begić.

I dok Županijsko državno odvjetništvo u Sisku izdaje priopćenje prema kojem policija po zahtjevu Državnog odvjetništva provodi kriminalistička istraživanja teškog ratnog zločina u Dvoru 1995., ali da se još ne zna identitet počinitelja koji su tada ubili jedan bračni par i deset mentalno oboljelih osoba, mi smo pronašli svjedoka koji je vidio stravično ubojstvo.

Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) ispričao se hrvatskoj javnosti zbog dokumentarnog filma “15 minuta – Masakr u Dvoru” koji je nanio nemjerljive štete Hrvatskoj.

O spornom filmu govorili su umirovljeni pukovnik HV-a Bruno Čavić i HRT-ov istraživački novinar Dražen Majić.

“Pri kraju Oluje u Dvoru na Uni pobijeno je sedam psihijatrijskih bolesnika i hendikepiranih ljudi i nije jasno tko je to napravio. U blizini je bilo puno vojnika svih vojski, danski vojnici su bili promatrači. Grupa vojnika koja je snimljena u filmu kako prolazi kroz žito 10 minuta prije zločina je potpisana kao Hrvatska vojska i time bez ikakvih dokaza optužena za zločin. Istraživao sam puno materijala, radi se o prevari – a tu je prevaru financirao HAVC sa 250.000 kuna”, rekao je Dražen Majić.

Treba istaći da je od samog završetka rata, a osobito od 2000. godine došlo do sustavnog iskrivljvavanja slike Domovinskog rata kroz medije, politiku, kulturu, nevladine udruge što je na kraju bilo toliko bjelodano da je hrvatskoj javnosti postalo jasno da je to vođeno “nevidljivom rukom” u kojoj se vidi djelovanje ostataka paraobavještajnih struktura unutar Hrvatske i obavještajnih službi Srbije.

U tu svrhu trebao je poslužiti i film prepun laži, sufinanciran od HAVC-a novcem hrvatskih poreskih obveznika.

Izvor: narod.hr/jutarnji.hr

https://narod.hr/kultura/9-kolovoza-1995-dvor-na-uni-svjedocanstvo-hrvatskog-vojnika-o-zlocinima-srba-u-dvoru-nakon-oluje

Dakle, Pupovac kaže okrenimo se budućnosti i prihvatite naše laži o 64 psihijatrijska bolesnika koja su ubijena u Dvoru na Uni. Koliko je tijela nađeno u školi 10 ili 64? Zna li Pupovac imena 64 psihijatrijska bolesnika? Zašto su bili u školi? Andrej Plenković i Tomo Medved bi trebali svog koalicijskog partnera pitati otkud sada 64 psihijatrijska bolesnika i što on svojim činom želi poručiti? Optužuje li on Hrvatsku vojsku i temeljem kojih dokaza?

Slika 2. i 3. Foto Patrika Maceka (preslik)

Komentirao je govor SDSS-ove zastupnice u Saboru. To je dio SDSS-ov igrokaz, dogovorili su se gdje tko ide i što će raditi. Drugarica nije kazala, a nisu je ni pitali, zašto se našla u koloni. Nisu je pitali: Tko je naredio evakuaciju i organizirao kolonu. Nisu je pitali zna li da je iz Zapadne Bosne protjerano 140.000 – 150.000 Hrvata i Muslimana nakon „Oluje“ (od sredina kolovoza do studenoga 1995.). Nitko je nije pitao zašto se Hrvati i Muslimani nisu mogli vratiti u Banja Luku i bosansku Posavinu, a ona se mogla vratiti. Medalja ima dvije strane, ali i onu treću. Dosta nam je SDSS-ovih igrokaza i laži?

Nema budućnosti, pravog suživota bez istine!

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved