“Ljudi, izolirani u svojim domovima, gladni su informacija, a novinari su tu da im ih pruže. Dok ste svi u kućama, mi smo na ulici. Mi vam prenosimo što se događa, što kažu stručnjaci, pričamo vaše priče, tražimo odgovore na vaša pitanja. Mi smo vaš prozor u svijet. Zato smo pred domom u kojem je koronavirus, dok ga ostali zaobilaze u širokom luku, mi smo s epidemiolozima, sestrama, policijom… I trebamo biti jer smo novinari. Trudimo se kako biste vi u ovom zbunjujućem vremenu doznali sve što vas zanima i što trebate znati.”

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/oni-koji-napadaju-novinare-zele-da-ste-slijepi-i-gluhi-1394086 – http://www.vecernji.hr

Tako piše  Slavica Vuković novinarka Večernjeg lista.

Kako sam dugogodišnji pretplatnik VL, ujutro sam odmah uočila njen UVODNIK. Recimo da bi se tako novinari trebali ponašati u obavljanju svog posla, kao što je ona napisala, ali nije sve baš po njenom opisu. Dalje novinarka Vuković piše: “I zato se pitam kakav čovjek trebaš biti da bi gurnuo vrata teška dvije tone i visoka pet metara na ruku jedne žene, koja u tom trenutku ne radi ništa drugo nego svoj posao, ili da snimateljici iz auta u vožnji zabiješ kameru u lice? I kakav si ti čovjek ako gledaš s balkona kako skupina muškaraca maltretira dvije žene, dižeš srednji prst, dovikuješ “lešinari”, “crvi” i obavezno “kurve”? U redu, zakon rulje, ali najviše rastužuju komentari ispod izvještaja o tom događaju. Nevjerojatna je količina mržnje upućene dvjema novinarkama”

Sa ovim djelom teksta novinarka Vuković već iznosi svoju pristranu stranu priče, braneći svoje kolegice i svoju profesiju, ali je ujedno i sramoti, jer njene kolegice nisu profesionalno i  objektivno radile ” svoj posao”, a ona nije postavila javno sve fotografije koje kompromitiraju novinarsku ekipu, već samo fotografiju uznemirenog svećenika, što jasno i nedvosmisleno ukazuje na  njenu manipulaciju sa ovom pričom koju prodaje ljudima koji su ” izolirani u svojim domovima, gladni su informacija, a novinari su tu da im ih pruže” Da je novinarka Vuković predočila javnosti i ove fotografije, rekla bi da objektivno informira ljude”gladne informacija” međutim nije i to je čista manipulacija sa njene strane, Takvih informacija zasigurno nismo ” gladni”, dapače puna nam je zdjela.

“Nikad tužnijega Uskrsa za sve nas koji se bavimo novinarstvom, za kulturu, za dijalog, za ljudskost, za civilizirane ljude!

Točno gospođa Vuković piše, ali za novinare koji se civilizirano i kulturno ponašaju, za novinare koji žele raditi svoj posao sa ljudskim dijalogom, ne sa provaljivanjem u Crkvu i provociranjem svećenika i vjernika.

Crkva je institucija, Crkva je građevina koja je uvijek služila kao utočište svih ljudi kojima je bila potreba. Zar novinarke nisu mogle kao i ostali vjernici ući u Crkvu na kulturan i civiliziran način? Po fotografijama novinarka nije normalno ušla u Crkvu kao i drugi malobrojni vjernici, koji su u Crkvi poštovali razmak, već je prekršila više zakonskih odredbi i preporuka Stožera;

• Nije ulazila normalno kao i drugi vjernici, nego je provaljivala u Crkvu, nasilno i u u grupi, bilo  je najmanje 6 osoba,
• Provala znači uništavanje tuđe imovine
• Nisu imali zaštitne maske ,
• nisu se držali preporuke Stožera o udaljenosti i broju osoba koliko ih može biti u grupi
• Prekršila je  Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica
  pročišćeni tekst zakona, NN 83/02, 73/13 c) Nepovredivost prostora vjerskih zajednica Članak 12. Zgrade i prostorije namijenjene obavljanju vjerskih obreda nepovredive su, osim u slučajevima i pod uvjetima i na način propisanim posebnim zakonom. https://www.zakon.hr/z/284/Zakon-o-pravnom-polo%C5%BEaju-vjerskih-zajednica
• Prekršila je

Sporazum između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, potpisan u Zagrebu 18. prosinca 1996. na hrvatskom i talijanskom jeziku

UGOVOR IZMEĐU SVETE STOLICE  I REPUBLIKE HRVATSKE O PRAVNIM PITANJIMA

Članak 7

1. Republika Hrvatska jamči Katoličkoj crkvi slobodu prakticiranja bogoslužja.

2. Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkve, kapele i crkvene prostore.http://digarhiv.gov.hr/arhiva/263/33322/www.nn.hr/clanci/medjunarodni/1997/019.htm Članak novinarke Vuković pun je poluistina i manipulacija;

“Zar stvarno nekome treba objašnjavati što su novinari radili pred jedinom crkvom u ovom dijelu svijeta u koju su na Uskrs pozvani vjernici na svetu misu unatoč preporukama Svetog Oca i nadbiskupa te zabranama Nacionalnog stožera civilne zaštite? Nisu one došle ništa zabranjivati ni špijunirati, to je posao nekog drugog,one su došle izvijestiti” piše dalje  novinarka Vuković.

Da su novinarke samo došle izvjestiti, normalno bi ponizno i tiho ušle u Crkvu, kao što mi vjernici ulazimo. Potražile bi prigodno mjesti na propisanoj udaljenosti i sačekale da vide što će se događati. Međutim kako novinarke nemaju nikakvo poštovanje prema Crkvi, vjeri i vjernicima, one su provalile u Crkvu i napravila skandal. U tom naguravanju što se lijepo vidi po fotografijama, netko je gurnuo vrata, za koja novinarka Vuković tvrdi da su teška ni manje, ni više nego dvije tone i to po njoj namjerno? Takvo ponašanje novinarka Vuković naziva “svoj posao”?

Zar novinari nemaju kodeks ponašanja svoje struke? Imaju naravno, citiram ;

Tražiti istinu i izvještavati o njoj

• Novinari moraju biti pošteni, pravični i hrabri u prikupljanju, izvještavanju i tumačenju informacija.
• Novinari moraju: Provjeriti točnost informacija iz svih izvora i uložiti napor da izbjegnu nenamjernu pogrešku. Namjerno iskrivljavanje apsolutno je nedopušteno
•  Osobama koje se pojavljuju kao činioci vijesti pružiti mogućnost da odgovore na optužbe o svom djelovanju.
• Identificirati izvore kad god je to moguće. Javnost u najvećoj mogućoj mjeri ima pravo na informaciju o pouzdanosti izvora informacija.
• Uvijek ispitati motive izvora informacija prije nego se obeća anonimnost.
• Razjasniti uvjete vezane za obećanja kao zamjenu za dobivene informacije. Održati obećanja.
• Provjeriti da naslovi, džinglovi i promotivni materijal, fotografije, videozapisi, audiozapisi, grafike, zvučni materijal i citati ne iskrivljuju priču. Oni ne smiju suviše pojednostaviti ili suviše naglasiti dijelove izvučene iz konteksta.
• Paziti da se ne iskrive sadržaj fotografije ili videozapisa. Uvećavanje slike radi tehničke čistoće je dopušteno.
• Treba jasno označiti montaže i fotografske ilustracije. Izbjegavati zbunjujuće prikaze „dramatizacije događaja“. Ako su te „dramatizacije“ neophodne za priču, treba jasno označiti da se radi o „dramatizaciji“.
• Izbjegavati tajne i slične metode prikupljanja informacija, osim kada tradicionalne, otvorene metode neće omogućiti da se dođe do informacija od vitalnog značenja za javnost. Upotrebu takvih metoda treba izložiti kao dio priče.
• Ne plagirati. Iznijeti priču o različitim ljudskim iskustvima hrabro, pa i u slučajevima kada je to nepopularno.
• Ispitati vlastite kulturne vrijednosti i izbjegavati nametanje tih vrijednosti drugima.
• Izbjegavati stereotipe vezane za rasu, spol, dob, vjeru, etničko podrijetlo, geografsko podrijetlo, seksualnu orijentaciju, invaliditet, fizički izgled ili društveni položaj.
• Podržavati slobodnu razmjenu mišljenja, čak i kad se radi o stavovima koji su teško prihvatljivi.
• Biti glas onih čiji se glas ne čuje; službeni i neslužbeni izvori informacija mogu biti jednako vrijedni.
• Razlikovati izvještavanje o događajima od komentara. Analiza i komentar moraju biti jasno označeni i ne iskrivljavati činjenice ili kontekst.

Umanjiti moguću štetu

• Etični novinari tretiraju svoje izvore informacija, osobe koje su predmet njihovih priča i svoje kolege kao ljudska bića koja zaslužuju poštovanje.
• Novinari moraju: Pokazati sućut prema onima koji mogu biti pogođeni izvještavanjem. Posebna osjetljivost mora se pokazati kada se radi o djeci i neiskusnim izvorima informacija ili protagonistima novinskih priča
• Biti osjetljivi kada traže ili koriste intervjue ili fotografije osoba pogođenih tragedijom ili su u žalosti.
• Shvatiti da prikupljanje informacija i izvještavanje o njima može uzrokovati štetu ili neugodnost.
• Traganje za informacijama ne daje licencu za aroganciju.
• Prihvatiti činjenicu da privatne osobe imaju veće pravo na kontrolu informacija o sebi od javnih osoba i ostalih koji teže za moći, utjecajem ili javnom pozornošću. Samo izuzetno važna potreba javnosti opravdava ulaženje u nečiju privatnost.
• Pokazati dobar ukus.
• Izbjegavati bolesnu znatiželju.
• Biti oprezan kod identificiranja maloljetnih osumnjičenika ili žrtava seksualnih zločina. Biti oprezan u imenovanju osumnjičenika prije službenog podizanja optužbe. Uravnotežiti pravo osumnjičenika na pošteno suđenje s pravom javnosti na informaciju

I na kraju UVODNIKA novinarka Slavica Vuković piše;

“Mi smo, dragi naši čitatelji, u današnjim uvjetima vaše oči i uši. Oni koji su napali novinarke, oni bi željeli da ste i gluhi i slijepi.”

Zar mi čitatelji i pretplatnici , dragi naši novinari i urednici po vama trebamo biti  gluhi i slijepi kada vaši kolege novinari nasilno upadaju u Crkvu ili kada policajcu pri obavljanju dužnosti vaša kolegica kaže”mrš”?

Trebamo li biti gluhi i slijepi kada vi kršite kodeks ponašanja vaše struke i kada po kodeksu novinarka Vuković manipulira činjenicama i fotografijama?

Trebamo li biti gluhi i slijepi na stalne napade na Katoličku crkvu i nas vjernike, kada nas vaši kolege nazivaju svakakvim posprdnim imenima?

Trebamo li biti gluhi i slijepi kada je protiv svećenika podnijeta prekršajna prijava, a protiv novinarke nije, već izigrava žrtvu? (osjećala sam se tužno, jadno, bespomoćno)

Nakon svega ovog postavljam pitanje što bi se dogodilo kada bi mi obični građani provaljivali nasilno u Crkve, ili  kada bi se suprostavili policiji pri obavljanju dužnosti i još ih “počastili sa mrš”? Bi li i tada  ministar Božinović rekao da smo samo pokušali raditi svoj posao? Bi li i tada novinarka Vuković napisala da smo željeli biti gluhi i slijepi?

Lili Benčik/hrvatskepravice