Connect with us

Istaknuto

Operacija Klaonica (2.dio) Svjedočanstva o zvjerskim zločinima jugokomunističkih “antifašista”

Published

on

Nastavak:
“….Čuo sam da su mnogi zarobljenici prije nego su ustrieljeni pokušali pobjeći. Neki od njih su svoje
pokušaje tako dobro uskladili da su uspjeli pobjeći u obližnje šume i brda. Druge su za vrieme pokušaja
stražari ubili. Drago mi je što mogu reći da sam svoj život izložio opasnosti kda sam pustio neke da
pobjegnu iz zgrade u kojoj sam ih čuvao dok ih krvnici ne odvedu u klaonicu.
Ova četa koljača bila je aktivna u Kočevju samo osam dana. Dan na koji je izvršen zadnji masakar bila je
subota. Taj dan grupa od pet ili šest visokorangiranih komunista posjetila je ovu vojnu zgradu u kojoj su
zarobljenici držani prije zadnjega masakra.
Među njima je bio Srbin s Korduna, pukovnik Dule Korać, kojega sam poznavao.
S nima su bila dva ili tri fino obučena civila. Čitavoj grupi dobrodošlicu su uručili major Dubajić i komesar
Bokez. Ovi visokorangirani Crveni oficiri su došli pregledati kako smo spakirali odore i dragocienosti
žrtava. Najviše pozornosti posvetili su zlatu koje je sabrano od poklanih ljudi.
Komesar Bokez im je sve predao, a da za sebe nije zadržao ni jedno nalivpero, a oni mu nisu za to
ponudili nikakvu nagradu.”

  • Smatram da je ovdje potrebno navesti svjedočanstvo partizanke Savke Čolić, žene Titina generala
    Boška Čolića, koja je, kako je navela, za vrieme rata više puta spavala u istom šatoru s Titom i njegovom ljubavnicom Davorjankom “Zdenkom” Paunović. Ovo svjedočanstvo Savka je dala unatrag nekoliko godina srbskom novinaru Milomiru Mariću u emisiji “Goli život”. Savka je poslie rata bila šef kuhinje i kompletnog servisa Titinog dvora u kojem je pod njezinom komandom radila prije “udaje” i Jovanka Budisavljević. U toj emisiji Savka govori kako je Tito imao jedan veliki sef pun zlata, prstenja satova i drugih dragocjenosti i kako ih je, kad bi se “opustio” na čestim proslavama i zabavama i pijankama, dielio nazočnim gostima i službenicima: “Ja i danas imam jednu burmu, koju mi je on dao”, kaže Savka. Kad ju je Marić upitao: “Pa otkuda njemu to zlato?”, Savka je odgovorila: “Ne znam, valjda od Jevreja”. Jeli ikome potrebno tumačiti jgdje je on to zlato “nabavio”.
    Stara partizanka se odlučila na ovo svjedočanstvo jer je “maršal” njezina muža Boška, koji ga je, kaže
    Savka, za vrieme nekoga bježanja po sniegu u bosanskim šumama nosio na svojim leđima, 1948. poslao osam godina na Goli Otok, a nju izbacio iz službe.

2

“Međutim”, nastavlja svjedok, “znam da Bokez nikada poslie što im je predao zaplienjene dragocjenosti
nije imao nikakvih problema s kmunističkim vlastima.
“Komisija za inspekciju” je u našoj zgradi bila svega pola sata. Otatle su otišli u šumu pregledati masovne
grobnice u provaliji. Rečeno mi je da su došli u Kočevje vidjeti kako su ubojstva izvršena i da osiguraju da
se prekrije svaki trag masakrima i da se rupe u kojima su leševi zatrpaju.
Prije nego su oni napustili Kočevje čuli smo nekoliko jakih eksplozija. Zaključili smo da su upotrebljene
bombe i dinamit kojima su na rupe, pretrpane tisućama tiela, srušene mase zemlje i kamenja.
“Komisija” se poslie “inspekcije” stratišta nije vratila u Kočevje.
U nedjelju u 7 sati ujutro “Iztrebljenička četa” je vlakom odutovala na jezero Bled. Nisam u to vrieme
znao, ali mnogo kasnije sam saznao da su ubojice tada ponovno uključene u svoje stare jedinice koje su
poslane u Makedoniju.
Nama su rekli da su krvnici za nagradu za masakre koje su izvršili u Kočevju dobili 12 dana odmora u
raskošnom hotelu na Bledu, gdje su uživali u dobroj hrani i piću, išli na plivanja, imali na razpolaganju
jedrilice, na večer gledali igrokaze amaterskih glumaca ekskluzivno za njih pripremljene po naredbi
glavne komande XXVI. Dalmatinske brigade.
Povrh toga “Iztrebljivači” su od Titinih vlasti, uz zlatne ne satove, slikarske aparate i druge vriedne stvari
dobili po dva ili tri odlikovanja.
Među ovim visoko odlikovanim ubojicama bio je 22 godine stari kurir komande brigade, Ante Čepić,
nesrećom još jedan Hrvat kao i ja. On je, kao i kapetan Maršić, bio vođa “omladine” u Makarskoj.
Od ovoga vremena “iztrebljivači” su (za partizanske zapovjednike) bili najpouzdaniji od svih
jugoslavenskih komunista. Čuo sam, međutim, da su neki od njih kasnije obolili od epilepsije ili tzv.
“partizanske bolesti”.
Treća je četa ostala u Kočevju do navečer te iste nedjelje kada su “iztrebljivači” napustili scenu svojih
zločina. Sjeli smo na vlak koji nas je odvezao u Kranj, gdje smo ostali 10 dana. Onda smo poslani u
Tetovo u Makedoniji, gdje smo stigli 7. srpnja.
Scenski, okolica Tetova se ne bi mogla uzporediti s onom oko Kočevja, ali ako bih danas morao natrag u
jedno od tih mjesta izabrao bi Tetovo tisuću puta prije nego bih se vratio u Kočevje, jer ovo prvo barem
nije povezano s toliko neprijaznosti.
Ne znam jesu li komunisti u Kočevju počinili druge masakre prije ili poslie ovi osam dana klanja koja sam
gore opisao, ali znam što se događalo onih groznih osam dana masovnih ubojstva, silovanja i pljačkanja.
Ako bi time doveo pravdi barem neke od “iztrebljivača” i njihovih nadrđenih koji su naredili izvršenja ovih
nehumanih radnji spreman sam, stavljajući u opasnost svoj život, svojim vlastoručnim podpisom pred
svakom ovlaštenom međunarodnom komisijom potvrditi točnost činjenica koje sam ovdje naveo!”
I. G. I.

  1. Kolovoza 1953.
    Sliedeće svjedočanstvo potvrđuje ovo prvo.
    “Par dana poslie kapitulacije Italije pred Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom u rujnu
    1943., bio sam, force majeure, (nasilno) mobiliziran u redove Titinih komunističkih partizana. Ovaj
    incindent dogodio se u Blatu (na Korčuli). Zajedno s 14 drugih mojih sumještana dodieljen sam Prvoj
    proleterskoj brigadi, čija je glavna komanda bila u Prisiki kod Duvna.
    Kada se jedan od novih “regruta” počeo buniti protiv nasilne mobilizacije partizani su ga strieljali u
    blatskom groblju. Njegov ime je bilo Nikola Cetinić Krnjan, sakristan i zvonar u crkvi u Blatu. Njegov
    ubojica bio je Ivan Jurjević, s nadimkom “Crnogorac”, a bio je iz Lubarde na otoku Korčuli.
    Iz Duvna smo poslani u brda Biokova. Pošto se nismo dragovoljno javili u njihovu službu nego smo bili nasilno mobilizirani “proleteri” nisu u nas imali povjerenja. Mene su poslali u Treću četu Trećega
    bataljona. Mirko Gabrić iz Metkovića bio je u to vrieme komandir čete. Poslie što je on poginuo u borbi s Hrvatskom vojskom na Oštroj Glavici kod Knina za komandira je došao Nikola Raos iz Makarske, koji je prije rata bio šuster (postolar).

3

>> Operacija Klaonica (1.dio) Svjedočanstva o zvjerskim zločinima jugokomunističkih “antifašista”

Politički komesar bataljona bio je Ljubo Barbarić s otoka Hvara. Grga Markić, vrlo okrutan tiranin, bio je
komesar brigade. On je bio iz Desne na Neretvi. Kasnije je umro od tumora na mozgu.
Moja četa je kroz Knin otišla u Brlog u Liki. Pošto sam dobro igrao nogomet bilo mi je dozvoljeno igrati s
igračima Jedanaeste tenkovske brigade. Nešto kasnije poslan sam u Senj, a onda u veljači 1945. na otok
Krk, koji je jednom bio vlasništvo glasovite kuće hrvatskih plemića Frankopana.
Kako se rat primicao kraju poslan sam natrag na kopno.
Poslie pada Trsta mi smo nastavili prema Klagenfurtu u Koruškoj gdje smo ostali dva dana. Odatle smo
premješteni u Jesenice i Kranj u Sloveniji, a koncem svibnja u Ljubljanu.
Po svoj prilici u Kranju su najpouzdaniji komunisti izabrani za tajnu zdaću ubijanja ratnih zarobljenika.
Mi o tome nismo smjeli ništa znati, ali smo čuli da je formirana nova četa za “povjerljivu misiju” i malo po
malo procurila je kompletna istina.
U Ljubljani sam s još dvojicom vojnika spavao u blizini kupaonice “Ilirija”. Mi smo čuvali 320 automobilskih
guma koje su bile pohranjene u jednom magazinu. Poslie četiri dana ove dužnosti ja sam, s drugima u
Trećoj četi, poslan u Kočevje gdje smo spavali u privatnim kućama. To je bilo koncem svibnja 1945.
godine. Ja sam određen u kuću poštanskog činovnika koji je dobro poznavao Dalmaciju jer je tamo išao
svakoga ljeta za vrieme godišnjeg odmora.
Prva dužnost moje čete bila je pratiti novodopremljene zarobljenike od željezničke postaje u barake i
zgradu koje su bile izvan grada. Tu su se oni morali svući do gola, poslie čega su im ruke žicom
povezane a onda su natovareni u kamione i odvezeni do jednoga klanca u šumi gdje su svi ubijeni.
Ne znam kako daleko je taj klanac bio od grada ali morao je biti daleko jer nismo čuli nikakvu pucnjavu.
(Sjetimo se britanskih strojnica s prigušivačima, u prvom svjedočanstvu, nap, a.).
Kasnije sam iz usta samih ubojica čuo da su neki zarobljenici ustrieljeni na rubu klanca, a drugi ubačeni
dok su još bili jživi, a neki su i sami u njega skakali.
Komandu naše čete u Kočevju je preuzeo Ivo Franković, Hrvat koji je pri koncu rata prebjegao iz
domobrana u komuniste. On mi je izpričao kako je jednoga dana jedan zarobljenik jednome krvniku oteo
pušku i ubio njega i još dvojicu komunista, a onda pobjegao u šumu. Ostali Crveni stražari su za njim
otvorili orkansku paljbu, ali je on uspio pobjeći.
(Ovo je u knjižici “In Tito’s Death Marches” (U Titinim Marševima Smrti) opisao i pok. satnik Josip
Hećimović, koji je ranjen uspio pobjeći iz te grobnice. Njega sam upoznao na jednom sastanku u Ottawi

  1. godine. nap, a. )
  • Ne znam točno koliko je vlakova natovarenih zarobljenicima stiglo u Kočevje za vrieme sedam ili osam dana moga boravka. Obično ovi vlakovi s zarobljenicima su u postaju dolazili kasno navečer ili malo prije zore. Komunističke vlasti nisu htjele da civilno stanovništvo grada sazna što se događa. U svakom vlaku od deset do dvadeset teretnih vagona dovoženi su zarobljenici podpuno izcrpljeni i gotovo umirući od žeđi i gladi. Znali su što ih čeka ali su bili toliko izmoreni i potišteni da nisu o tome brinuli.
    Među zarobljenicima je bio i velik broj slovenskih bjelogardista generala Rupnika. Među zarobljenicima sam vidio nekoliko žena i dječaka. Jednoga od njih, dječaka oko 15 godina starosti, iz grupe je izvukao slovenski (partizanski) oficir. Slovenac je dječaka upitao kako mu je ime i odakle je. Dječak je odgovorio da se zove Dolić, da je Hrvat iz Zagreba i da je jedan od juniora nogometnog tima “Corcordia…”
    Ja sam zarobljenike iz vlakova morao sprovoditi u barake i druga, konačna mjesta. Pošto sam to radio samo jedan dan ja samo mogu približno ocieniti broj zarobljenika koji su dopremljeni u Kočevje da budu poklani. Prema izkazima drugih ljudi koji su tamo bili mogao sam zaključiti da ih bilo više od dvadeset tićuća. Za izvršenje ovih masovnih egzekucija formirana je specijalna četa okorjelih marksista.
    Neki Albert Štambuk bio je zamjenik komesara njihove čete. Na dan kada sam određen za sprovođenje zarobljenika od željezničke postaje on mi je rekao da je među novodopremljenim zarobljenicima vidio župnika moje župe. Štambuk mi je rekao da je on svećeniku rekao što ga čeka i dodao: “Moje srce će biti zadovoljeno kad ga ubijem!”
    I doista, idući dan mi je rekao da je ubio staroga svećenika i da je vrlo zadovoljan zato što je učinio.
    Drugi put sam vidio Štambuka kako nosi torbu napunjenu zlatnim satovima, zlatnim i srebrnim
    kovanicama , ogrlicama, narukvicama, stranom valutom i raznim drugim vriednostima.
    Pričalo se da je svojoj kući, koja je bila u Pučišćima, poslao šest zlatnih satova.

4

Sa Štambukom sam imao puno susreta, jer je on spavao u istoj kući poštanskoga činovnika u kojoj sam i
ja. Jedne večeri kad je u kući ležao na kauču izgledao je vrlo potišten. Kad sam ga upitao što ga muči on
je odgovorio: “Jadan sam ja! Umoran sam od toliko ubijanja koje sam morao počiniti. Čitav dan sam
zarobljenika morao voditi, svlačiti, ubijati i gurati u rupu.”
“To nije moj zanat”, odgovorio sam mu. “Ja takvo nešto ne bih mogao raditi, a tko je tebe naveo da to
radiš?” “Kao član Partije dobio sam zadatak i ja ga moram izvršiti”, odgovorio je. “Nitko tko je komunist
ne može odbiti ubijanje ako mu je to naređeno!”
Ovaj Štambuk je 1947. bio komesar Auto-jedinice stacionirane u Kranju. Koliko znam on je još živ i
nesumnjivo uživa plodove svojih zločina. On je bio prilično tipičan tip pojedinaca koji su sačinjavali “Četu
istrebljivača” ,specijalne jedinice, koja je, mislim, formirana u Kranju, za likvidaciju zarobljenika.
Ne znam imena svih “Iztrebljivača”, ali znam neke od njih.
Dvojica njih su bili, podporučnik Danijel Joković iz Vele Luke i Đuro Marić iz Varaždina. Marić je bio bivši
domobran, koji je kao i Ivo Franković pri komcu rata prebjegao k komunistima.
Sreo sam ga opet 1947. u Zarebu. Pozvao me da ako se ikada nađem u Varaždinu da ga posjetim u
njegovoj kući u centru toga staroga grada.
Za Simu Dubajića ne znam je li sudjelovao u masakrima u Kočevju ili nije. Ovaj Srbin, alkoholičar, srednje
visine s crnom kosom i brkovima bio je okrutan i prema svojim vojnicima. Jednom je i mene pljusnuo.
“Istrebljivači” su za izvršenje ovih pokolja u Kočevju nagrađeni s nekoliko dana odmora na lijepom otoku
na jezeru Bled u slovenskim Alpama. Poslie toga su poslani natrag u svoje stare jedinice, koje su u
međuvremenu bile premještene u Tetovo u Makedoniji.
Gornji izkaz mi je pročitan poslie što je otipkan na pisaćem stroju i ja svojom častno riečju potvrđujem da
sve što je ovdje rečeno predstavlja istinit prikaz mojih pamćenja o događajima iz 1945., u kojima sam ja
bio prisilni sudionik.
M. L.

  1. rujna 1953.
    Za izvršitelje ovih masovnih pokolja “povjesničar” Drobilica Goldstein kaže da su oni bili hrvatska vojska i
    na dan sjećanja na židovski holokaust opet brblja o nekakvom antisemitizmu u Hrvatskoj.
    Pođimo od početka. Mnogima, ne samo u Hrvatskoj nego diljem svieta, uobće nije jasno što rieč
    ‘antisemitizam’ znači. Da bi razumjeli što ona znači moramo najprije znati tko su Semite.
    Semitima se smatraju svi narodi koji govore semitskim jezicima, uglavnom u zapadnoj Aziji i sjevernoj
    Africi, a to su: Arapi, Akadijani, Kananci (Palestinci), Hebreji, Libanonci, Maltezi i neki drugi.
    Daleko, daleko, najbrojniji semitski narod su Arapi. To ime se prvi put spominje u 19. stoljeću. Zionisti
    Teodora Herzla su zaključili da bi taj naziv mogao biti od koristi zionističkom pokretu pa su ga
    jednostavno uzurpirali kao naziv samo za židove. Odtada su, u glavama zionista, semitizam, zionizam i
    židovstvo jedno te isto i svako protivljenje zionizmu, koji se pokazao kao jedan od najgorih oblika fašizma,
    za nih je “antisemitizam”.
    Nekima će zvučati paradoksalno, ali zionizam nije samo fašizam nego i prvostupanjski antisemitizam jer
    što bi drugo mogao biti progon 700.000 (Semita) Palestinaca koje su Židovi doseljeni iz raznih zemalja
    Europe samo prilikom utemeljenja svoje države 1948. silom prognali s njihovih tisućljetnih ognjišta?
    Kasnije će se taj broj Palestinaca raztjeranih u razne logore i getoe popeti na dva i pol milijuna.
    Prvi predsjednik novostvorene židovske države, David Ben-Gurion, je doseljenim Židovima tada rekao:
    “Mi moramo pod svaku cienu spriečiti njihov povratak”. Između 1948. i 1968. zionisti su s lica zemlje
    izbrisali preko 530 palestinskih sela i na njima izgradili židovske ‘setlemente’, a iz desetak gradova
    protjerali sve Palestince.
    Poslie tzv. šestodnevnog rata 1967. Izraelci su s Zapadne obale (West bank) prognali drugih 250.000
    Palestinaca i s Golanske visoravni 80.000 Sirijaca.
    Za vrieme prvoga masovnog protesta (intifade) 1987. – 1991. protiv izraelske okupacije Zapadne obale i
    Gaze izraelske obrambene snage razdielile su svojim vojnicima i policajcima palice i poticale ih da s njima
    palestinskim demonstrantima lome kosti. Švedski ogranak organizacije “Spasimo djecu” (Save the
    Children) objavio je 1990. izviešće u kojemu su detaljno opisane posliedice tih poticanja na palestinskoj
    djeci na okupiranim prostorima, gdje stoji: “U prve dvie godine 23.600 djece je trebalo liečničku pomoć za

5

ozliede od batinanja. Trećina ove djece bila je mlađa od 11 godina. Petina ih je bilo izpod 6 godina. Četiri
petine djece imala su ozliede na glavi i gornjim dielovima tiela, a mnoga su imala višekratne lomove
kostiju. Oko 7.000 djece je ranjeno iz vatrenog oružja, a 106 je ubijeno.”
“Ne možemo progoniti nekoga sudski, ali možemo ga prokazati kao lažova i kao antisemita…
Hrvatska se mora suočiti s kulturom sjećanja koja je različita od onoga što bismo mi htjeli. Mi smo sada
Europljani. Integrirali smo se čvrsto u Europu što je divna vijest, međutim mentalitetno nismo ušli. Vi s
ustašijadom jednostavno ne možete dalje od Brežica. To u Europi ne prolazi. Liberalna Europa ovakvu
Hrvatsku ne prihvaća”, zaključuje Ivo Drobilica.
Mi Hrvati kao civiliziran narod suosjećamo sa svakim narodom nad kojim je izvršen genocid, bez obzira
na to tko ga je izvršio. Ali isto tako očekujemo od drugih da barem poštuju naše pravo na nesmetano
žaljenje, pokapanje i komemoriranje žrtava našega holokausta, a ne da umjeto poštovanja usred
Hrvatske slave njihove ubojice.
Židovi su za svoj holokaust (poslie gotovo 2.000 godina nedržavnosti) dobili svoju državu, a Hrvati su za
svoj izgubili državu i dobili 45 godina robstva, u koje bi ga taj fake-historian želio ponovno staviti.
Nu doći će vrieme, mora doći, kada će se superlažove kao što je on sudski progoniti i ‘integrirati’ na
dobro zasluženo mjesto, s ovu stranu Brežica.
Taj samozvani povjesničar, poznati lažov, falsifikator i plagijator je toliko glup da nije shvatio ni ono što je
napisao njegov sunarodnjak i ideolog, kriminalno ludi Karl Marx: “Poviest se ponavlja, najprije kao
tragedija, a onda kao farsa”. On sa svojim neprestanim mržnjom na hrvatski narod nabijenim izpadima
duboko vrieđa narod koji ga hrani, a perverznim izmišljanjem, zlonamjernom distorcijom povijesnih
činjenica i uporabom holokausta za svoje osobne probitke tu tragediju židovskoga naroda hotimično
pretvara u farsu.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

on

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Continue Reading

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

on

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!

Published

on

Zastave LGBT ne mogu  samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.

A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!

TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“

I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“

Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da,  on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o  grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika  Republike Hrvatske  ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )

Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?

Nije, to je zastava jednog pokreta!

Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.

Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html

Članak 15.

Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.

Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.

U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.

Članak 18.

Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.

LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Što znači da su člankom 15 i člankom 18  Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.

Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući  prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.

Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

Što radi MUP? Zar nitko ne štiti  Ustav i zakone RH?

Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.

Po Istri su se vijorile  IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.

Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov  IDS-a, po istarskim gradovima vijore se  na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….

Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved