Connect with us

Društvo

Ostavština Antuna Gustava Matoša

Published

on

Povodom 150-te godišnjice rođenja Antuna Gustava Matoša (3)

Antun Gustav Matoš središnja je figura hrvatske moderne, bio je pjesnik, kritičar, polemičar, putopisac, novelist, esejist, humorist i feljtonist. Najvažniji je predstavnik hrvatske moderne, a hrvatsku književnost usmjerio je prema europskim strujanjima. Smatra se prvim modernim književnim, glazbenim, likovnim i plesnim kritičarom.

Antun Gustav Matoš, zvan Gustl, bio je i violončelist, što mu je vrijedilo u mladosti.

Živio je 5 godina u  Parizu gdje se upoznao sa suvremenim umjetničkim zbivanjima i formirao svoj estetski ukus. Modernizirao je hrvatsku književnost uvodeći ondašnja suvremena strujanja (simbolizam, modernizam, impresionizam i ostale književne pokrete). Tijekom pariškog razdoblja života formirao je svoja estetička načela. Temeljito se upoznao s najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom Ch. Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te s proznim djelom E. A. Poea, P. Mériméea i G. de Maupassanta.

Ostavština A. G. Matoša

Matoševu ostavštinu čini dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. (pripovijetke, feljtoni, putopisi, pjesme, kritike, politički osvrti, polemike, humoreske, satire, epigrami, pisma i bilježnice). Dragutin Tadijanović uredio je u tom izdanju njegove novele, humoreske, satire, scenske tekstove, pjesme i oglede u prvih pet knjiga. Zatim slijede Matoševa djela o hrvatskoj i stranim književnostima, o likovnim, teatrološkim temama, suvremenicima, polemike, feljtoni, impresije, svakovrsni članci, te bilježnice i pisma. Ovu su građu uredili i pojasnili Nedjeljko Mihanović, Dubravko Jelčić, Vida Flaker, Lovro Županović i Davor Kapetanić. Dubravko Jelčić je napisao opširnu biografiju s naslovom Antun Gustav Matoš (1984.) u kojoj podrobno opisuje njegov život i u Hrvatskoj i u inozemstvu, na osnovu pisane ostavštine. Igrani film Ljeto za sjećanje iz 1990. godine u režiji Brune Gamulina govori o jednom djelu Matoševog života.

U književnost je ušao pripoviješću „Moć savjesti“, koju mu je objavio Vienac1892. godine te novelom D-dur sonata u časopisu Obzor. Najviše su ga impresionirali Ante Starčević i ban Ivan Mažuranić, a đačke uspomene su mu vezane uz sviranje dueta sa Stjepanom Radićem.

Prozna dela: „Iverje“, (1899.); „Novo iverje“, (1900.); Ogledi(1905.), „Vidici i putovi“ (1907.), „Umorne priče“, (1909.), „Cvijet sa raskršća“ „Naši ljudi i krajevi(1910.), „Pečalba“ (1913.), Tri humoreske, Život za milijune, Moralist i druge satire te putopis  „Oko Lobora“. Iz Zagreba je odlazio na putovanja u Rim gdje je napisao „Rimske feljtone“.

Napisao je više od osamdeset pjesama od kojih su najpoznatije: „Samotna ljubav“, „Djevojčici mjesto igračke“, „Utjeha kose“, „Stara pjesma“, „Iseljenik“, „Notturno“, 1909.“, „Jesenje veče“, „Gospa Marija“, „Pri Svetom Kralju“ i druge.

Antun Gustav Matoš je pisao i putopisne proze u kojima je pejzaž bio glavna i samostalna tema, a ne samo dio cjeline. Radi se o novosti koju je Matoš uveo u hrvatsku književnost dok mu je Barres bio uzor. Putopis “Oko Lobora” je pravi primjer proze s pejzažem kao glavnom temom.

S poezijom se počeo baviti malo kasnije, 1906. godine, a uzor mu je bio Baudelaire od kojeg je preuzeo niz elemenata. Pjesme je objavljivao u različitim književnim časopisima i listovima. Zbirka „Pjesme“ objavljena je posmrtno, 1923. godine.

U poetskim pejzažima “Notturno” i “Jesenje veče” Matoš je izražavao domoljubne osjećaje koji su bili sastavni dio njegove osobnosti. U pjesmama “1909”, “Iseljenik” i “Stara pjesma” pokazao je koliko je razočaran nezainteresiranošću Hrvata u Khuenovskoj eri.

Matoš je ostavio prepoznatljiv trag na području feljtonistike, esejistike i kritike. U njegovim djelima vidljiv je utjecaj srpskih pisaca poput Veselinovića i Sremca te hrvatskih pisaca kao što su Kamov, Kranjčević i Dragutin Domjanić.

Antun Gustav Matoš je oduvijek na umjetnost gledao kao na jednu granu ljepote i nikada nije pravio razlike između različitih književnih vrsta poput lirike, proze i kritike kao što nije zanemarivao nacionalne kriterije kada se bavio analizama hrvatske književnosti.

Danas važi za prvog modernog hrvatskog muzičkog, likovnog, književnog i plesnog kritičara. Volio je svoju domovinu Hrvatsku, bio je pristalica Čiste stranke prava ali je zbog razilaženja stranku napustio 1909. godine. Cijenio je rad Strossmayera i Starčevića smatrajući ih ocima domovine.

Bio je uzor mladim pjesnicima i piscima: Tinu Ujeviću, Vladimiru Čerini, Ljubi Wiesneru, Franu Galoviću, Antunu Branku Šimiću, Nikoli Poliću i drugima. Svrstava se u red najboljih hrvatskih književnika.

Kao kritičar bio je oštar pa je zbog toga došao u sukob s Jankom Veselinovićem koji mu je bio prijatelj. Ostala je zapamćena rečenica:U literaturi prijatelja nemam, niti ga trebam.“

Bio je oštar polemičar, svađao se sa suvremenicima, vodio polemike s političkim strujama u Hrvatskoj. U Zagrebu je bio aktivan u književnom i političkom životu. Pisao je književne kritike te je ulazio u sukobe i polemike pa je stvarao mnogobrojne protivnike. Zadnjih godina života vodio je mnogobrojne polemike i razišao se s mnogim suvremenicima.

Napisao je veliki broj polemika, humoreski i epigrama u satiričnom obliku. Djelo „Pečalba“ objavljeno je godinu dana nakon što je tiskano jer je bilo poslano na cenzuru. Mnoga njegova djela objavljena su posthumno. Matoš je ostavio prepoznatljiv trag na području feljtonistike, esejistike i kritike.

Najljepši citati Antuna Gustava Matoša
Narodi mogu postići sve, samo ime ne, ako ga izgube.
Ljudi praštaju sve osim iskrenosti.
Bolje je o ozbiljnim stvarima pisati smiješno, nego o smiješnim ozbiljno.
Čovjek obrazovan školom, bez druge literature, nije obrazovan čovjek.
Kajao sam se kad sam griješio, još više – kad nisam griješio.
Postati čovjek je ljepše nego postati kralj.
Živjeti nije uvijek ugodno, ali je uvijek zanimljivo.
Jer cilj je svemu istančana duša.
Samo barbarin može ismijavati povijest.
Ljubav – lijepa kao boginja, slijepa kao slučaj! Okrenula se spram mene i osjećah kako mi gleda u dušu pritvorenim, vlažnim ustima i sklopljenim, slijepim očima.
Sloboda u tuđoj zemlji teža mi je neg robovanje.
Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci. Oni izlaze na pozornicu i s pozornice silaze, a za svoga vijeka jedno ljudsko biće odigra mnogo uloga.
Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom.
Ne treba se nikada plašiti onoga što o vama govore, mnogo je opasnije ono što o vama misle.
Anegdota je kao ključanica kroz koju se više vidi nego kroz širom razjapljena vrata.

  1. svibnja 1907.
    Ko Petrarka Loru jutros sam te snio
    U okviru drevnom pobožnog portala,
    Zastava ti đačka iznad glave sjala,
    O, to nije sanak, ludi sanak bio!
    Prognanik, u pučkoj rulji sam se skrio,
    Suza mi je krišom na rukave pala,
    Kad su grička zvona od sreće zaplakala
    I studentski barjak s kalpakom se vio.
    Ti u crkvi, ja — ko prosjak kunjah vani,
    Jer me svaki pandur mogo uhvatiti…
    Ko četrdes’tosme grozni su nam dani!
    Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
    Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
    Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.
    1907.

Izvori: enciklopedija.hr, knjizevnost.hr, e-lektira, Wikipedija, akademkinja Dubravka Oraić Tolić, Diana Zalar i drugi

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved