Connect with us

stvaranje

PAD MITOLOGIJE EVOLUCIONIZMA: OTISAK STVARANJA

Published

on

PLANETA ZEMLJA STVORENA JE U SAMO NEKOLIKO MINUTA

Dr. Robert Gentry, nuklearni fizičar i kozmolog, član New York-ške akademije znanosti i svjetski priznati stručnjak s područja radiokemije i geokemije, došao je do šokantnog otkrića da su osnovne stijene naših kontinenata, tzv. predkambrijski granit, stvorene za nekoliko minuta, a ne tijekom više milijuna godina kako nas se službeno kroz školski sustav i medije pokušava uvjeriti.

Dr. Gentry je sudionik Međunarodnog katoličkog simpozija o Stvaranju održanog u listopadu 2002. u Rimu, uz mons. prof. dr. Andreasa Launa, pomoćnog biskupa Salzburga i poznatog profesora katoličke moralne teologije, vlč. dr. Victora Warkulwiza, M.S.S., doktora fizike i teologije, te još jedanaest katolika prirodoznanstvenika i teologa. Njegov je dokumentarni film „Mlada Zemlja“ (The Young Age of the Earth) vodeća katolička TV kuća EWTN reprizirala čak 9 puta.

 >> (VIDEO): Zabranjena povijest 2: Otisci stopala u stijeni

Dr. Robert V. Gentry

Dr. Robert Gentry vršio je svoja istraživanja u Oak Ridge laboratoriju, jednom od najpoznatijih laboratorija u svijetu s područja radiokemije i geokemije. Stručnjaci ove kompanije se bave različitim poslovima, a jedan od njih je sigurno skladištenje nuklearnog otpada u osnovnim stijenama naših kontinenata – tzv. predkambrijskom granitu. Rezultati istraživanja dr. Gentrija objavljivani su u vodećim svjetskim znanstvenim časopisima kao što su npr. Nature i Science. Ali jednoga dana uručen mu je otkaz. Razlozi? Upravo to što se usudio objaviti u najpoznatijim znanstvenim časopisima svoja nevjerojatna otkrića koja ruše same temelje hipoteze darvinovske evolucije. Uz to, dr. Gentry se usudio biti svjedok na sudskom procesu u državi Arkanzas gdje je zastupao uvođenje znanstvenih argumenata za točnost biblijskog opisa Stvaranja i kritiku postavki evolucijske hipoteze u školski program.

  >> ZNANSTVENICI U ŠOKU: Dr. Gentry u potpunosti srušio teoriju evolucije

Prije svojega zapanjujućega otkrića, dr. Gentry je imao bitno drukčija uvjerenja od onih koja danas ima. O tome kaže: „Rođen sam u liberalnoj kršćanskoj obitelji u Americi i nisam se puno zanimao za pitanja znanstvenog dokazivanja točnosti Biblije, već sam bio kršćanin po vjerovanju i bilo mi je važno da Bog postoji, ali nisam ulazio u detalje odnosa teologije i znanosti. Dok sam studirao fiziku, primijetio sam da su se neki religiozni studenti bunili kada je profesor iznosio navodne dokaze za evoluciju i Veliki Prasak [Big bang]. Profesor ih je umirivao riječima da je ‘možda Bog pokrenuo Veliki Prasak i evoluciju, a da su dani Stvaranja ustvari simbolično prikazani milijuni godina evolucije koju je Bog vodio’.

Hrvatski prijevod:

Ja sam prihvatio takvo znanstveno tumačenje i kasnije kao profesor predavao studentima ‘evoluciju koju je Bog vodio’.“ 
Zašto je dr. Gentry uopće počeo preispitivati svoju vjeru u evoluciju i njezinu navodnu spojivost s Biblijom? „Jednoga dana prišao mi je čovjek koji me je pitao vjerujem li da su deset Božijih zapovijedi istinite. Odgovorio sam potvrdno. Onda me pitao vjerujem li zaista da su dani Stvaranja simbolički i da predstavljaju milijune godina evolucije. Odgovorio sam potvrdno. Onda me je podsjetio na riječi jedne od Zapovijedi u kojoj se kaže da trebamo šest dana raditi, a sedmog se odmarati ‘jer je Bog za šest dana sve stvorio, a sedmog je počinuo’. Čovjek je nastavio: ‘Ako dani Stvaranja simbolički predstavljaju milijune godina, onda ova Zapovijed nema smisla. A ako ona nema smisla, kako možemo prihvatiti da i ostale Zapovijedi imaju smisla?’ Bio sam zatečen i nisam znao što da mu odgovorim.

Moje vjerovanje u Boga i posvećenost znanosti dospjeli su u veliku krizu. Bilo bi više nego licemjerno da i dalje studentima predajem nešto u što nisam više mogao vjerovati – da su evolucija i Biblija spojivi.“ 
No, dr. Gentry, za razliku od mnogih drugih, nije ostao samo pasivni mislilac, već je svoj prirodoznanstveni potencijal aktivno usmjerio k rješavanju dilema koje su se pojavile: „ Kako sam više vjerovao Bibliji negoli teoriji evolucije, odlučio sam istražiti pitanje nastanka Zemlje i njezine starosti. Došao sam do nevjerojatnih otkrića i pokušat ću vam ih sada približiti na jedan zanimljiv način.

Većina ljudi je čula za vitamin C. Njega proizvode biljke, a čovjek je odnedavno u stanju praviti ga u obliku šumećih tableta. Ako tabletu ovog vitamina stavimo u čašu vode, ona će se početi raspadati stvarajući mehuriće u vodi. Pretpostavimo da je tableti vitamina C potrebna jedna minuta da se potpuno raspadne u vodi oslobađajući mjehuriće. Što bi se dogodilo ako bismo u čašu vode stavili tabletu vitamina C, a onda odmah čašu stavili u zamrzivač? Zamrzivaču bi bilo potrebno oko 15 minuta da zaledi vodu. Bi li poslije 15 minuta u zaleđenoj vodi pronašli mjehuriće nastale od raspadanja tablete? Naravno da ne jer je proces raspadanja tablete puno brži od procesa zaleđivanja vode. Ali, ako biste vidjeli čašu zaleđene vode u kojoj se nalaze uhvaćeni mjehurići tablete vitamina C, što biste zaključili? Jedini mogući zaključak bio bi da je u pitanju neki model zamrzivača koji je u stanju zamrznuti vodu brže nego što se tableta vitamina C raspadne – brže od jedne minute.

Objašnjenje s mjehuričima šumeće tablete u čaši vode

Dakle, ako bismo imali pred sobom čašu vode sa zaleđenim mjehurićima tablete vitamina C, mogli bismo izvući najmanje dva zaključka: 

1. Netko je ubacio tabletu vitamina C u čašu vode; 

2. Voda u čaši se zaledila za manje od jedne minute, jer se u vodi nalaze uhvaćeni mjehurići tablete koja se raspala.

Gentry-eva knjiga ‘Mali misterij stvaranja’

Ovaj primjer s čašom vode, tabletom vitamina C i zamrzavanjem, naveo sam da biste bolje razumjeli ono što sam otkrio. Već smo spomenuli da se u biljkama odvijaju određeni procesi u kojima se stvaraju vitamini, a među njima i vitamin C.

S druge strane, u stijenama se odvijaju procesi gdje se određeni kemijski elementi raspadaju i na taj način stvaraju određeni tip ‘mjehurića’ u stijeni. Na primjer, u stijenama često pronalazimo milijune atoma nestabilnog urana, koji su zajedno grupirani u mikroskopski maloj točki i koji se raspadaju. Prilikom raspadanja, oni izbacuju male čestice na sve strane. Tako stvaraju oštećenje u čvrstoj stijeni u obliku mjehurića. Neki nestabilni elementi se raspadaju u više koraka, tako da često pronalazimo po nekoliko mjehurića koji se nalaze jedni u drugima. Ukoliko stijenu presiječemo po sredini ovih mjehurića, na presjeku ćemo vidjeti koncentrične krugove. 
Neki nestabilni kemijski elementi se raspadaju brže, a neki sporije, ali svoje mjehuriće raspadanja mogu ostaviti samo u čvrstoj stijeni. Ako je stijena tekuća, kao što je to slučaj sa usijanom lavom, onda oni ne mogu ostaviti mjehuriće – na isti način kao što tableta vitamina C ne može ostaviti mjehuriće raspadanja u tekućoj, već samo u zaleđenoj vodi.

A sada, primijenimo naše znanje o ‘mjehurićima’ na pitanje nastanka planeta Zemlje.

Poznato je da je najveći dio naših kontinenata sačinjen od stijene koja se zove granit. Međutim, dugo vremena nije se znalo kako je nastao granit jer se nigdje u prirodi ne može promatrati njegov nastanak niti ga je ikada bilo moguće napraviti u laboratoriju. Mnogi znanstvenici su zato prihvatili pretpostavku da je osnovna stijena naših kontinenata – granit – nastao polaganim hlađenjem usijane lave tijekom više milijuna godina. I mnogi ljudi, kada pomisle na nastanak planeta Zemlje, odmah zamišljaju usijani planet koji se polagano hladi tijekom dugih vremenskih razdoblja.

Međutim, ja sam otkrio nešto potpuno suprotno. Naime, na svim kontinentima diljem svijeta u granitu su pronađeni mjehuri raspadanja jednog neobičnog kemijskog elementa. U pitanju je polonij, koji se raspada za samo nekoliko minuta. To znači da je granit morao očvrsnuti za najviše par minuta. 
Izvršena su detaljna znanstvena ispitivanja da bi se provjerilo ovo otkriće i prvobitni rezultati bili su potvrđeni. Tako je utvrđeno da naš planet nije bila usijana masa tijekom više milijuna godina, već je nastala za vrlo kratko vrijeme – maksimalno za nekoliko minuta!

Ono što je učinilo ovo otkriće još nevjerojatnijim, jest da tip polonija, koji je ostavio
mjehuriće u granitu, ne postoji nigdje u prirodi samostalno, već samo kao dio nekog većeg lanca raspada, kao što je to lanac raspada urana. 
Dakle, kao što vitamin C ne nastaje nigdje u prirodi samostalno, u vidu tablete, tako ni ovaj tip polonija ne nastaje nigdje u prirodi samostalno, kao nezavisan kemijski element. 

U slučaju zaleđene vode sa mjehurima tablete vitamina C mogli smo izvesti dva zaključka. Na isti način i ovdje, u

slučaju granita s mjehurićima ovog polonija, možemo izvesti dva jasna zaključka: 

1. Netko je ubacio ovaj tip polonija u granit; 

2. Granit je očvrsnuo za samo nekoliko minuta. 

Ovi zaključci jasno ukazuju na Onoga koji je ubacio u polonij u granit i ostavio nam dokaze o stvaranju planeta Zemlje u vrlo kratkom vremenu – upravo onako kako piše u Njegovoj knjizi – Bibliji. Zato ja ova otkrića u granitu nazivam ‘otisci Božjih prstiju’.“

No, nekima nije bilo drago da šira javnost sazna za Gentryeva otkrića: „Dugo godina sam radio na skladištenju nuklearnog otpada u granitu, tako da sam uzorke granita mogao detaljno istražiti. Pored pronalaska polonija u granitu, koji ukazuje da je naš planet stvoren za kratko vrijeme, otkrio sam u granitu velike količine helija – plina koji brzo isparava i koji bi odavno ispario iz granita u slučaju da je granit star milijune i milijarde godina.

Ali velike količine helija i u najdubljim slojevima granita ukazuju da je naš planet vrlo mlad, samo nekoliko tisuća godina – upravo onako kako tvrdi Biblija. 
U to vrijeme je došlo do sudskog spora u državi Arkanzas, jer je ta država donijela odluku da se, pored teorije evolucije, u školske programe uvede i znanost o biblijskom Stvaranju – poznata kao ‘kreacionizam’. Jedna vrlo utjecajna nevladina organizacija ACLU tužila je državu

Moćna organizacija za cenzuriranje svega i svačega, a posebno Boga…

Arkanzas zbog takve odluke s obrazloženjem da se tom odlukom krši Ustav Amerike, u kojem se kaže da su država i religija odvojene. 
Službeni predstavnici države Arkanzas čuli su za moja otkrića i pozvali su me da budem svjedok obrane na suđenju – da branim državu od ACLU.

Direktor Oak Ridge laboratorija, u kojem sam tada radio, diskretno mi je skrenuo pažnju da ne budem svjedok na tom suđenju jer će mi biti uskraćen daljnji rad u laboratoriju. Ja sam ipak prihvatio biti svjedokom na suđenju.“ 
O tijeku samog sudskog procesa, dr. Gentry kratko kaže: „Prvih sedam dana su najpoznatiji evolucionistički znanstvenici u Americi, koje je angažirao ACLU, iznosili pred sucem navodne dokaze za evoluciju. Svi najpoznatiji svjetski mediji, ne samo američki nego i europski, izvještavali su o ‘sjajnim dokazima svjedoka tužioca’. Nakon sedam dana ja sam iznio dokaze za mladu Zemlju i skoro trenutačno stvaranje našeg planeta. Nitko od utjecajnih medija nije o tome izveštavao – samo su lokalni mediji napisali kratke članke u svojim novinama.

Nakon moga uvjerljivog izlaganja, sudac Overton je pozvao vodećeg svjetskog evolucionista s područja geologije, dr. Brenta Dalrymplea, da pokuša objasniti moja

Jos jedan video: ‘Mlado doba Zemlje’

otkrića. Dr. Dalrymple je, sliježući ramenima, rekao da sada nije u stanju objasniti moje nalaze u granitu i da je to u ovom trenutku za njega ‘misterij’. Ali je još dodao da ‘se ne trebamo oko toga uzbuđivati jer će znanost uskoro sigurno uspjeti objasniti ovaj mali misterij stvaranja’. Sudac Overton je prihvatio ovakvo njegovo ‘objašnjenje’ i ACLU je na kraju dobio proces, a država Arkanzas je morala odustati od uvođenja kreacionizma u školske programe.“

Traganje za istinom i otvoreno iznošenje znanstvenih činjenica do kojih se došlo, u slučaju dr. Gentrya, imalo je svoju cijenu: „Ubrzo mi je uručen otkaz pod obrazloženjem da nije potrebno sa mnom produžavati ugovor o suradnji i daljnjem radu.“ 
Ipak, Gentry se nije obeshrabrio, već je aktivno nastavio upoznavati javnost sa svojim otkrićima: „Prema riječima dr. Dalrymplea o ‘malom misteriju Stvaranja’, napisao sam knjigu ‘Creation’s Tiny Mystery’ (Mali misterij Stvaranja), u kojoj sam objasnio svoje dokaze, a snimio sam i dva video materijala o mladoj Zemlji i njezinom brzom nastanku.“ To su filmovi „Fingerprits of Creation“ (Otisci Stvaranja) i „The Young Age of the Earth“ (Mlada Zemlja). O stvarnosti, ali, osobito o važnosti, ovoga i mnogih sličnih otkrića za poboljšanje slike svijeta i čovjeka, dr. Gentry podsjeća: „Mogu poručiti da je znanost, naročito u posljednjih nekoliko desetljeća, otkrila veliko mnoštvo dokaza koji do detalja potvrđuju autentičnost Biblije. Ta otkrića imaju veliku važnost za nas jer nas dodatno uvjeravaju u ispravnost Božjeg koncepta, koji ukazuje da je pitanje morala pitanje sreće, zdravlja i života.“

Tekst: Ivan Rusarin izvor: OVDJE

Sci/Tech

DNK iz krvi iz Zavjetnog kovčega dokazao da je Isus sin Božji!

Published

on

Ron Wyatt zapravo je pronašao Zavjetni kovčeg 1982. točno ispod mjesta gdje je Isus Krist razapet.

Kovčeg je postavljen na ovo tajno mjesto prije 600 godina prema uputama koje još nisu objašnjene.
Kad je vojnik probo Isusa, došlo je do potresa koji je rascijepio kamen na kojem je bio križ i Isusova je krv potekla kroz pukotinu i kapnula na poklopac Kovčega saveza. Ove su informacije skrivale vlasti i lažni vjerski vođe diljem svijeta.

Kada je Ron Wyatt uzeo uzorke krvi iz Zavjetnog kovčega i analizirao ih, izraelski su znanstvenici bili zapanjeni rezultatima!

>> (VIDEO) Šokantno, dirljivo, uznemirujuće: Krv Kristova – najveće otkriće ikad!

Na njihovo zaprepaštenje, krv je još bila živa! Stanice su se još uvijek dijelile kad je krv stavljena na hranjivi medij. Određen je i broj kromosoma, što inače nije moguće kod sasušene krvi.

Ova krv je bila drugačija od bilo koje ljudske krvi. Imala je 23 kromosoma od svoje majke, ali samo jedan kromosom od oca.

Znanstvenici su rekli da je to nemoguće osim ako je otac bio s ovog planeta i imao neki poseban DNK, jer osoba ne može preživjeti samo s jednim kromosomom od oca.

Oni koji niječu Isusa dio su antikrista. Bog nas je stvorio. Bog nam je dao ključ vječnog života!

>> ŠOKANTNO OTKRIĆE ŽIDOVA: Bog Tvorac je svoj potpis ostavio na svakoj živoj stanici!

Danas postoje dokazi da se proročanstva iz Biblije ostvaruju bez greške. Nemojte se kladiti da Bog ne postoji.

Continue Reading

stvaranje

(VIDEO) NOVA SENZACIJA: ‘Mitohondrijska Eva’ srušila Teoriju evolucije!

Published

on

ISHOD ISTRAŽIVANJA IZ ‘2016: GENETIKA DOSLOVNO POTVRĐUJE KNJIGU POSTANKA     Doktor molekularne genetike, u nedavnom predavanju o konceptu zvanom “mitohondrijska Eva,” iznosi rezultate najnovijih istraživanja ljudske mitohondrijske DNK (mtDNK) koja zadivljujuće potvrđuju da svi ljudi na svijetu potječu od samo jedne jedine žene koja je živjela prije manje od 10.000 godina, a to se savršeno slaže s izvještajem o Stvaranju i biblijskom kronologijom objavljenom u biblijskoj Knjizi Postanka.

Teorija evolucije čovjeka iz zamišljenih životinjskih predaka nema stvarnog znanstvenog dokaza u molekularnoj biologiji. Poslušajte nalaz…

>> GEOLOGIJA: EVOLUCIONISTIČKI AUTORITETI OTKRILI DA NASTANAK GRANITA NIJE TREBAO MILIJUNE GODINA

M.S./Croative.net

Continue Reading

stvaranje

GEOLOGIJA: EVOLUCIONISTIČKI AUTORITETI OTKRILI DA NASTANAK GRANITA NIJE TREBAO MILIJUNE GODINA

Published

on

Otkriće izvornog, trenutačno stvorenog granita (stijene iz Postanka 1,1)

U najdubljem bušenju Zemljine kore ikada izvršenom (dubine veće od 12,2 km), evolucionisti su očekivali da će biti otkriven bazalt, ali neočekivano, na iznenađenje svih, otkriven je granit.Nastanak te vrste granita, osnovne stijene naših kontinenata i središnje mase mnogih planina oduvijek je bio nepoznanica jer se nigdje u prirodi ne može vidjeti njegov nastanak, a ne može ga se proizvesti niti u laboratoriju. Već desetljećima na vrhunskim simpozijima evolucionistički geolozi otvoreno priznaju da ne znaju objasniti porijeklo toga granita.

Usprkos tome, doslovno bez ikakvih dokaza, javnosti je prezentirana priča prema kojoj je granit nastao polaganim hlađenjem usijane lave tijekom više milijuna godina. Zato mnogi ljudi kada pomisle na nastanak našeg planeta, odmah zamišljaju usijani, kaotični planet koji se milijunima godina polako hladi.

No, nuklearni fizičar dr. Robert Gentry[1], vršeći istraživanja u Oak Ridge laboratoriju, jednom od najpoznatijih laboratorija u svijetu s područja radiokemije i geokemije, u tom je tzv. predkambrijskom granitu otkrio radioaureole polonija koji se raspada za samo par minuta, a to svjedoči da je taj granit, osnovna stijena naših kontinenata, nastao i očvrsnuo gotovo trenutačno, unutar tih par minuta, inače aureole polonija ne bi mogle ostati sačuvane. Ovo otkriće savršeno je u skladu s izvještajem o trenutačnom Božjem stvaranju Zemlje objavljenom u biblijskoj Knjizi Postanka.

Za hipoteze evolucionista po kojima je granit nastao ili kristalizacijom na velikim dubinama sporim hlađenjem ili rekristalizacijom ranije postojećih, duboko zatrpanih sedimentnih stijena – nema niti jednog izravnog dokaza.

>> Genetika i katolička vjera u suglasju: Adam, Eva i Noa su povijesne osobe

Na slici: radioaureole polonija koje je u tzv. predkambrijskom granitu otkrio dr. Robert Gentry

Također, za tzv. predkambrijski granit o kojemu govori dr. Gentry nema apsolutno nikakvih dokaza da je to magmatska stijena koja se hladila milijunima godina.

Evolucionisti su pokušali riješiti problem polonijevih aureola u granitu promoviranjem ideja dvojice amatera, vatrogasca (!) Wakefielda iz 1988. godine i Brawleya iz 1992. godine, a koje su, u nedostatku stvarnog znanstvenog odgovora, pokušali dalje širiti Collins i Bailleul.

Koliko polonijeve aureole u granitu zapravo uznemiruju evolucionističke autoritete, i koliko su evolucionistički autoriteti zapravo svjesni da Wakefield 1988. godine i Brawley 1992. godine nisu dali znanstveno valjano evolucionističko tumačenje polonijevih aureola, svjedoči i pismo vrhunskog evolucionističkog autoriteta, dr. Brenta Dalrymplea, koji je javno priznao da mu je otkriće dr. Gentrya misterij na koji nema odgovor. To je pismo Dalrymple, 1995. godine, uznemiren i zabrinut poslao svim članovima Američke geološke unije, napisavši: „Dragi kolege geolozi…Pokret [misli na znanstveni koncept kreacionizma] počinje utjecati na neka predavanja na koledžima, također, kada članovi ‘Klubova Postanka’ ulaze u učionice s pitanjima ometajućim i teškim za odgovoriti. Kako biste vi odgovorili studentu koji tvrdi da prisutnost polonijevih aureola u granitu pokazuje da je granit formiran trenutačno, tj. posebno stvoren?“

Da su Wakefield, 1988. godine, i Brawley, 1992. godine, zaista dali znanstveno valjano evolucionističko tumačenje, nikada vrhunski evolucionistički autoritet dr. Dalrymple ne bi, 1995. godine, morao ovakvim pismom javno priznati da i dalje evolucionisti nemaju valjani odgovor unutar svoje vjere u milijarde godina postupnog nastajanja Zemlje.

Neuspjeh svih evolucionističkih pokušaja pobijanja zaključaka dr. Gentrya

Neki su pokušali tvrditi da su u granitu navodno pronađeni fosili, što bi značilo da to nisu izvorno stvorene stijene, kako upućuju otkrića dr. Gentrya, već bi prema tome bile naknadno nataložene. No, kada se na terenu provjerilo te tvrdnje proučavanjem svih lokaliteta koji su u vezi toga spomenuti, za jedne je utvrđeno da se uopće ne radi o fosilima, dok su drugi ležali na granitu, a ne u granitu, što znači da su naknadno nataloženi na izvorni granit stvoren u Tjednu Stvaranja.

Kao što smo spomenuli, evolucionisti su od neugodnosti polonijevih aureola pokušali pobjeći hipotezama vatrogasca (!) Wakefielda i Collinsa, te osobito onom još jednog amatera – Brawleya (iz 1992.) koju je pokušao ponovno promovirati Bailleul, a koji su pokušali s tvrdnjom da to možda nisu radioaureole polonija već radona, a treba od pola do jedne milijarde alfa emisija da bi se proizveo svaki prsten u radioaureoli. Problem je što su njihovi tekstovi obmanjivo pisani tako da prosječan čitatelj stječe dojam da oni govore o dokazanom modelu, no čak i bolje upućeni evolucionisti otvoreno priznaju da ta priča nikada nije dokazana eksperimentom, te je nisu željeli objaviti čak niti evolucionistički stručni časopisi, tako da tu priču uglavnom potežu oni koji nisu poučeni kako razlučiti hipotezu od činjenica. Jedini medij koji je želio objaviti takve znanstveno nerealne priče jest ekstremna ateistička stranica TalkOrigins i par s njom povezanih stranica. Collins je obmanjivo tvrdio da je ispitao sve granite koje je ispitao dr. Gentry, a s obzirom na prirodu posla i svjetsku klasu instituta u kojemu je dr. Gentry vršio istraživanja, zna se da Collins nikako nije mogao doći do svih granita koje je imao dr. Gentry. Zatim, znanstvena analiza pokazala je da Collinsovom mutnom objašnjenju manjkaju detalji i mehanizmi, a ostavlja mnoga važna pitanja potpuno neriješenima. Brawleyeva priča je nevaljana jer je radon kemijski inertan i on se ne koncentrira u radiocentre da tamo počiva tako dugo dok se ne pojave svih pola milijarde do milijardu alfa emisija, tj. on ne ostaje dovoljno dugo da se formira prava radioaureola. Polonij pak pokazuje odliku brze proizvodnje radioaureola. Istraživanja objavljena 2008. godine, ponovno su potvrdila da je dr. Gentry radioaureole točno identificirao kao polonijeve.

Zato je dr. Gentry na Međunarodnom katoličkom simpoziju o Stvaranju, 2002. godine u Rimu, mogao zaključiti sljedeće: „Misterij polonijevih aureola tiho nastavlja uznemiravati dok niti jedno znanstveno pobijanje ne nadolazi.“[2]

Evolucionističko-uniformističke hipoteze kojima pokušavaju osporiti očito vrlo brzo stvaranje toga granita pokazale su se neuspješnima, te taj granit za evolucioniste i dalje ostaje misterij, a daje snažnu potporu biblijskoj kronologiji Knjige Postanka.

Evolucionistički autoriteti, John Clemens, Nick Petford i drugi, otkrivaju brzi, katastrofički nastanak ostalih granita

No, osim granita o kojemu govori dr. Gentry, što je s vrstama granita koji pokazuju odliku magmatskih stijena? Upućuju li oni na milijune godina postupnog nastajanja i hlađenja ili čak i oni upućuju na brzi i nagli nastanak i brzo hlađenje?

Razmotrimo formiranje toga vrlo uobičajenog tipa magmatske stijene – granita.

Iako su granitna tijela iz kojih se često uzimaju uzorci nalaze na zemljinoj površini, magma iz koje su oni formirani nastala je mnogo kilometara ispod površine.

Granitne magme su formirane više od 18 km ispod površine zemlje topljenjem stijena u dubljoj kori. Evolucionisti su vjerovali da zato što su vrele magme relativno lagane i plovne, one se lako počnu uzdizati prema gore kroz koru u masi koja ima oblik balona. Na kraju, lava se nakuplja kao veliko tijelo oko 3 do 4 km ispod zemlje gdje očvrsnjava, hladi se i kristalizira. Konačno, erozija odnosi stijene iznad granita, izlažući ga na zemljinoj površini.

Evolucionistički geolozi su uobičajeno vjerovali da je za ovaj proces formacije granita trebalo ogromno vremensko razdoblje. Za granitne magme mislilo se da su se uzdigle kroz koru u tim spomenutim ogromnim tijelima oblika balona zvanim „dijapiri“. Ovo se smatralo vrlo sporim procesom jer je magma doslovno trebala forsirati svoj put praveći si mjesta dok se pokretala prema gore.

Zbog nekih procjena, na osnovi nedokazanih vjerovanja evolucionista, vjerovali su da bi trebalo 150.000 godina da si magma napravi put iz donje kore do mjesta gdje bi se nakupila u gornjoj kori.

Jednom kada se nađe u gornjoj kori, granitna bi se magma nastavila hladiti i kristalizirati, na kraju postajući čvrsta magmatska stijena. Evolucionisti su ovo također smatrali vrlo sporim procesom. Granitna su tijela, poput onoga koji leži ispod većine jugozapadne Engleske, tako ogromna da su evolucionisti vjerovali da je moralo proći stotine tisuća ili čak milijuni godina da bi se ohladila.

Ali, tu još nije bio kraj evolucionističke priče. Jednom smješten, granit bi i dalje bio zakopan ispod 3 do 4 km stijena. Evolucionisti su vjerovali da bi trebalo bi još par milijuna godina spore i postupne erozije da bi se uklonile stijene iznad granitnog tijela prije negoli bi bilo izloženo na površini kao poznati torovi (vrhovi) koji se danas vide.

Drugim riječima, proces formiranja granita evolucionistima se činio klasičnim primjerom onoga o čemu su Hutton i Lyell govorili – o sporoj i postupnoj aktivnosti koja je trebala milijune godina.

Ali, tada je došla revolucija u našem znanstvenom razumijevanju formiranja granita.

U 1990.-ima, sami evolucionisti geolozi počeli su dovoditi u pitanje gotovo sve tvrdnje evolucionističke priče koju smo upravo ocrtali.[3]

Ovi su evolucionistički autoriteti otkrili ono što je usklađeno s predviđanjima geologa kreacionista na osnovi izvještaja biblijske Knjige Postanka o globalnom katastrofičkom Potopu.

Dakle, koliko se god činilo nevjerojatnim, u posljednja dva desetljeća dogodila se revolucija u razmišljanju geologa o granitima jer je mnogo godina postojao nepromjenjiv problem koji je uznemirujuće ušao u pozadinu razmišljanja geologa, a najbolje je sažet u izrazu „problem prostora“.[4] Sjetimo se da prema tradicionalnom evolucionističkom vjerovanju imamo vrelu rastaljenu kaplju, dijapir, taj cijeli balon rastopljenog materijala koji se navodno rastopio duboko u zemljinoj kori tijekom milijuna godina. On se nekako morao uzdići u zemljinoj kori, ali imate sve ove druge stijene iznad koje ga pritišću nadolje. Kako li će se ovaj veliki balon uzdići i odgurati u stranu sve te stijene? To je postalo poznato kao „problem prostora“. Upravo je to dovelo do novih istraživanja i novoga razmišljanja o tome kako su se ovi graniti formirali.

Geolozi su tako počeli shvaćati da su se granitne magme uzdigle vrlo brzo kroz zemljinu koru uzduž uskih pukotina što je bio proces i do milijun puta brži od ranije zamišljenog sporog uzdizanja magmi u dijapirima oblika balona.[5]

Čak i evolucionistički autoriteti otkrivaju da tradicionalno evolucionističko vjerovanje, prikazano na slici gore, o stotinama tisuća ili milijunima godina nakupljanja, izdizanja i hlađenja magme u obliku “balona” dijapira nije znanstveno valjano objašnjenje nastanka granita.

I tada su shvatili da postoje načini po kojima se granit mogao formirati. Rastopljeni materijal bi se formirao u dubini u malim gomilama koje su se nakupile u pukotinama, a pritisak na te pukotine istisnuo bi magmu prema gore kroz pukotine.

Oni razmišljaju u okviru malih gomila rastopljene magme koja se nakuplja vrlo brzo dolazeći u te pukotine i tada zatvarajući pukotine, a rastopljeni materijal biva upumpan prema gore kroz tu pukotinu[6] kroz ono što mi zovemo „dajk“ – veliku okomitu pukotinu u kojoj postoji kanal da rastopljeni materijal može doći gore i oni sada razmišljaju u okviru, umjesto o desecima ili stotinama tisuća godina da bi se rastopljeni materijal uzdigao gore i nakupio u gornjoj kori, recimo 3 do 4.5 km ispod površine, oni govore o svega 6, 10 ili najviše 20 godina da se neka od ovih tijela nakupe.[7]

Potvrda da su se granitne magme uzdigle tako brzo kroz zemljinu koru došla je od istraživanja minerala koje nalazimo u granitima, uključujući i mineral zvan „epidot“.

Epidot je jedino stabilan na vrlo visokim pritiscima što znači da se morao formirati kada je granitna magma bila duboko ispod površine tla, a jedini način da možemo pronaći kristale epidota u granitu na površini danas jest ako su bili transportirani prema gore s magmom vrlo, vrlo brzo. U stvari, proučavanje granita u Coloradu u SAD-u koji sadrže kristale epidota upućuje da su te magme doputovale kroz zemljinu koru za manje od 50 godina.[8]

Na slici od 1 do 6 prikazan put magme iz veće dubine kroz dajk, formiranje ploče od nakupljene magme, kristalizacija i hlađenje te granitne ploče

Ali, što je s vremenom koje bi trebalo za takva ogromna tijela granitne magme da se ohlade nakon što su bila smještena? Sigurno bi trebala milijune godina?

Većina starijih procjena vremena hlađenja bilo je utemeljeno na prijenosu topline iz granita prema stijenama koje ga okružuju, a to bi nasumnjivo bio vrlo spori proces.

Ali, geolozi su počeli uviđati da bi protjecanje vode unutar i oko tijela granita bilo vrlo učinkovito u uklanjanju topline. Ovo bi ohladilo granit puno brže nego što se ranije mislilo.[9] Oni također shvaćaju da kako se granit počinje hladiti, on ima u sebi otopljenu vodu, i ta je voda oslobođena ko ono što nazivamo hidrotermalnim fluidima ili vrelim vodama, a vidimo izvanjski rad tih vrelih voda na mjestima poput Cornwalla gdje su vrele vode nakupile metale iz granita koji se hladi i nakupile ih u pukotinama u kvarcnim žilama da bi načinile te naslage metala, kositrene rude.

Dakle, to znači da voda u granitu izlazi van dok se granit kristalizira i hladi i voda počinje potkopavati pukotine lomeći granit dok se hladi[10] i putujući van u okolnu stijenu u koju se granit bio ugurao. Para kao takva – vrela voda i para koje izlaze iz granita uzrokuju pucanje vanjskog ruba granita koji se hladi i očvršćava, a također i okolnu stijenu i dopušta da hladna voda iz okolne stijene također uđe u granit – podzemna voda. Tako se uspostavlja sustav protjecanja vode, hladne vode koja dolazeći izvana, miješajući se s vrelom vodom u granitu, te izvlači vrućinu van.

To se naziva konvektivnim hlađenjem i kada su ovi evolucionistički autoriteti počeli raditi proračune o tome krugu konvektivnog hlađenja, vremenski okviri hlađenja granita iznenada su se smanjili na dane, čak sate, tjedne i godine, umjesto desetina milijuna ili stotina milijuna godina u koje su evolucionisti tradicionalno vjerovali.

Štoviše, postalo je očito da većina granitnih tijela jesu plosnata i nedostaju im duboki korijeni.[11] Njihov oblik nalik ploči daje im vrlo veliko područje kroz koje vrelina može biti vrlo brzo izgubljena.

Tada je bilo otkriveno da kada su izvršili seizmička istraživanja iznad nekih od tih granitnih tijela, npr. u Lake District u sjevernoj Engleskoj[12], gdje su izvedene eksplozije ili udari u površinu zemlje i bilježen prolazak zvučnih valova, a zvučni valovi se, naravno, odbijaju od slojeva. Oni su zapravo pokazali da umjesto da granit na površini sada ide 1.5 km ili više u zemljinu koru ispod, oni su zapravo otkrili da je granit bio sačinjen od tankih ploča, a ovo je bilo podržano istraživanjima u Sierra Nevadi u središnjoj Kaliforniji gdje su pronašli izdanke koji su pokazali strukturu nalik pločama granitnih tijela na površini zemlje.[13]

Voda koja je protjecala i koja je pomogla da se magma ohladi, također je igrala ulogu u dovođenju granita na površinu zemlje. Vrela magma izazvala bi da se okolna podzemna voda pretvori u paru, rezultirajući silovitim eksplozijama.[14] Te eksplozije pare slomile bi stijene koje okružuju granitno tijelo i ubrzalo njihovu eroziju i uklanjanje. Na ovaj način, granitno tijelo par kilometara pod zemljom moglo je biti brzo dovedeno do površine – baš kao što se danas vidi npr. na britanskim lokalitetima poput Dartmoora i Exmoora.

Shematski prikaz koji prikazuje kako nova geološka istraživanja snažno upućuju na vrlo kratko vrijeme kristalizacije i hlađenja granita

Vodeći britanski istraživač granita, geolog John Clemens, zaključuje da nastanak granita spada u sve veći broj geoloških procesa koji su „katastrofički u svojoj iznenadnosti“.[15]

Istraživanje granita se još uvijek nastavlja, ali do sada otkriveno pokazuje da nije bilo potrebno više od par tisuća godina za smještanje i hlađenje čak i najvećih granitnih tijela.[16]

Geolozi kreacionisti zaključuju da su ovi evolucionistički autoriteti, svojim otkrićem o brzim katastrofičkim procesima i ulozi snažnog djelovanja vode u nastanku i hlađenju granita, te njegovom brzom dovođenju na površinu, otkrili i opisali upravo ono što se u geologiji može očekivati na osnovi katastrofičkog globalnog Potopa iz Knjige Postanka.

Suvremena znanost potvrđuje koliko su oci i naučitelji Katoličke Crkve bili u pravu što su biblijske izvještaje Knjige Postanka nepokolebljivo držali povijesno pouzdanim dokumentima.

Tekst: Ivan Rusarin izvor: OVDJE!

[1] O otkrićima dr. Roberta Gentrya pogledajte na hrvatskom sinkronizirane dokumentarne filmove „Otisci Stvaranja“ https://www.youtube.com/watch?v=aal_rfpCiTE, te „Zemlja – mladi planet“: https://www.youtube.com/watch?v=Ly6Z9go8SA0

[2] Gentry, Robert, Geological Evidence for Young Age of the Earth, International Catholic Symposium on Creation, The Kolbe Center for the Study of Creation, 2003., str. 362.

[3] Petford, N., A. R. Cruden, K. J. W. McCaffrey, and J.-L. Vigneresse. 2000. Granite magma formation, transport and emplacement in the earth’s crust. Nature408:669–673.; Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems. Proceedings of the Geologists’ Association 116:9–16.

[4] Pitcher, W. S. 1993. The nature and origin of granite. London: Blackie Academic & Professional.

[5] Na ovu temu objavljeno je dosta stručnih radova geologa. Ovo su samo neki od njih: Petford, N., R. C. Kerr, and J. R. Lister. 1993. Dike transport of granitoid magmas. Geology 21:845–848.; Collins, W. J., and E. W. Sawyer. 1996. Pervasive granitoid magma transport through the lower-middle crust during non-coaxial compressional deformation. Journal of Metamorphic Geology 14:565–579.; Petford, N. 1996. Dykes or diapirs? Transactions of the Royal Society of Edinburgh: Earth Sciences 87:105–114.; Clemens, J. D., N. Petford, and C. K. Mawer. 1997. Ascent mechanisms of granitic magmas: Causes and consequences. In Deformation-enhanced fluid transport in the earth’s crust and mantle, ed. M. Holness, pp. 145–172. London: Chapman & Hall.; Brown, M., and G. S. Solar. 1999. The mechanism of ascent and emplacement of granite magma during transpression: A syntectonic granite paradigm. Tectonophysics 312:1–33.

[6] Brown, M., and T. Rushmer. 1997. The role of deformation in the movement of granitic melt: Views from the laboratory and the field. In Deformation—Enhanced fluid transport in the earth’s crust and mantle, ed. M. Holness, pp. 111–144. London: Chapman & Hall.

[7] Procjene vremena koje bi bilo potrebno da bi se većina takvih tvorevina mogla nakupiti na svome mjestu upućuju na to da bi se to moglo odigrati za puno manje vremena od 1000 godina, a moguće čak i za samo 40 dana – vidi: Harris, N., D. Vance, and M. Ayres. 2000. From sediment to granite: Timescales of anatexis in the upper crust. Chemical Geology 162:155–167.; Petford, N., A. R. Cruden, K. J. W. McCaffrey, and J.-L. Vigneresse. 2000. Granite magma formation, transport and emplacement in the earth’s crust. Nature408:669–673.; Istraživanja upućuju da bi čak i batoliti (koji su najveći oblik eruptivnih intruzivnih stijena) od 1000 kubičnih kilometara mogli nastati za svega 1200 godina – vidi: Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems.Proceedings of the Geologists’ Association 116:9–16.

[8] Brandon, A. D., T. Chacko, and R. A. Creaser. 1996. Constraints on granitic magma transport from epidote dissolution kinetics. Science 271:1845–1848.

[9] Samo neki od radova na ovu temu: Cathles, L. M. 1977. An analysis of the cooling of intrusives by ground-water convection which includes boiling. Economic Geology 72:804–826.; Cheng, P., and W. J. Minkowycz. 1977. Free convection about a vertical flat plate embedded in a porous medium with application to heat transfer from a dike. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 82B:2040–2044.; Hardee, H. C. 1982. Permeable convection above magma bodies.Tectonophysics 84:179–195.; Norton, D. 1978. Sourcelines, sourceregions, and pathlines for fluid in hydrothermal systems related to cooling plutons. Economic Geology 73:21–28.; Norton, D., and J. Knight. 1977. Transport phenomena in hydrothermal systems: Cooling plutons. American Journal of Science 277:937–981.; Paramentier, E. M. 1981. Numerical experiments on 18O depletion in igneous intrusions cooling by groundwater convection. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 86B:7131–7144.; Torrance, K. E., and J. P. Sheu. 1978. Heat transfer from plutons undergoing hydrothermal cooling and thermal cracking. Numerical Heat Transfer 1:147–161.; Hayba, D. O., and S. E. Ingebritsen. 1997. Multiphase groundwater flow near cooling plutons. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 102B:12235–12252.; Paramentier, E. M., A. Schedl, 1981. Thermal aureoles of igneous intrusions:some possible indications of hydrothermal convective cooling. Journal of Geology 89:1-22

[10] Knapp, R.B., and D. Norton. 1981. Preliminary numerical analysis of processes related to magma crystallization and stress evolution in cooling pluton environments. American Journal of Science 281:35–68.; Knapp, R. B., and J. E. Knight. 1977. Differential thermal expansion of pore fluids: Fracture propagation and microearthquake production in hot plutonic environments. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 82B: 2515–2522.; Zhao, J., and E. T. Brown. 1992. Thermal cracking induced by water flow through joints in heated granite.International Journal of Rock Mechanics 17:77–82.

[11] Od mnoštva radova na ovu temu, izdvajamo: Petford, N., and J. D. Clemens. 2000. Granites are not diapiric! Geology Today 16(5):180–184.. Dosta radova na ovu temu izdao je Journal of the Geological Society of London.

[12] Evans, D. J., W. J. Rowley, R. A. Chadwick, G. S. Kimbell, and D. Millward. 1994. Seismic reflection data and the internal structure of the Lake District batholith, Cumbria, northern England. Proceedings of the Yorkshire Geological Society 50:11–24.;

[13] Coleman, D.S., Glazner, A.F., Miller, J.S., Bradford, K.J., Frost, T.P., Joye, J.L., and Bachl, C.A., 1995, Exposure of a Late Cretaceous layered mafic-felsic magma system in the central Sierra Nevada batholith, California: Contributions to Mineralogy and Petrology, v. 120, p. 129–136.

[14] To je poznati proces, vidi npr. L.J.P. Muffler, D.E.White, A.H.Truesdell, Hydrothermal Explosion Craters in Yellowstone National Park, Geological Society of America Bulletin

[15] Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems. Proceedings of the Geologists’ Association

[16] Snelling, A.A., J.R. Baumgardner, and L. Vardiman. 2003. Abundant Po radiohalos in Phanerozoic granites and timescale implications for their formation.EOS, Transactions of the American Geophysical Union 84:46. Fall Meeting Supplement: Abstract V32C-1046.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved