Usporedba nepravde između Pakistana i širom zapadne civilizacije; razlika u stupnju, sličnost u formi. Kako se oduprijeti?

Pogledajmo samo jedan formalni aspekt, s kojim se moramo hrvati danonoćno, aspekt plandemije. Pojam kojim definiramo ovu socijalnu psihozu načinjenu na lažnim pretpostavkama, dogmatski propovijedana po medijima (korona vjernici), od političara, zdravstvenih radnika (uvjetovani oni koji se usuđuju zboriti riječ protiv javne propagande), „stručnjaka“ svake moguće vrste, i visokih pravnih tribuna kojima pitanje pravnih sloboda više nije tako bitno. Sve što vodi još lažnijim rješenjima, pripremljenim prije vremena s ciljem nametanja socijalne kontrole malo puta viđene kroz povijest.

Kad bi samo prije nekoliko godina rekli ljudima da će morati nositi maske zakonskom odredbom, ili da će morati ubrizgati u tijelo izvjesne substance ako bi željeli nastaviti raditi, bilo bi odgovoreno takvima „daj molim te, dosta s tim konspirativnim naklapanjima“. Ipak, evo pred nama su svi ti apsurdi, jedan za drugim, i ne vidi im se kraja. Ono što nisam očekivao jest da će i u Sloveniji doći dotle da traže covid putovnicu za nasuti gorivo. Kao i prisila zdravstvenih radnika u Hrvatskoj.

Suočeni smo sa zakonima i mjerama koje donose vlade tolikih zemalja, zakoni i mjere pune proturječnosti i besmisla. Apsurdne, ponižavajuće i loše. Kao da bi propisali po zakonu da prije početka rada morate počešati svoju stražnjicu. Ne bi se radilo o nekim elegantnim mjerama, ali još uvijek bi bilo manje ponižavajuće od onog čime smo mučeni. Ovo je nivo o kojem govorimo. Donose nam to neko ubrizgavanje izvjesnim elementima i česticama, uz prilog zadnje tehnologije, ali još uvijek vam je potrebna izvjesna krpa – u biti bilo kakva, nek pokriješ lice, o tome se radi na koncu konca. Uvreda za zdravu pamet. Kao što je i zločin zahtijevati da se ljudi ubrizgavaju. U Iranu će vijeće ulema reći da žene ne mogu skinuti veo sa svojih glava na javnim mjestima, jer kažu – i ne pitaju vas – da to nije dobro za društvo. Zato što slabi čistoću njihovih običaja, iz bilo kojeg razloga, ali oni odlučuju umjesto vas. I ovdje vam jedno drugo vijeće donosi odluku da ne nosite veo, već masku, kada ćete moći putovati, a kada ne, itd. Nešto slično kao kad se u SSSR moralo imati dozvolu za ići iz grada u grad.

Nalazimo se dakle usred ove predstave, u nekom morbidnom kazalištu, nemoćni do u beskraj. Suočavamo se s nekim mnogo jačim od nas, i koliko god se trzali i odupirali, i dalje vidimo da su jači od nas, i da nas i dalje pritiskaju i sjede nam na grudima. Nepravda koju trpimo ne može se porediti u dimenziji i intenzitetu na primjer sa onom počinjenom nad kršćanima u islamskim zemljama, ali postoji analogija u bezočnosti tretmana kojem smo izloženi. Naše žalbe, tužbe i molbe nisu primljene; svjedočimo gaženju naših prava, te vidimo nas same ponižene. Pogledajmo na časak dva slučaja teške nepravde i zločina u Pakistanu, iz sprnja ove godine (iz serije Raymonda Ibrahima o progonu kršćana, srpanj 2021):

“Muslimanski profesor siluje krščansku djevojčicu od 8 godina u školskom wc, i škola i policija prelaze preko stvari. Prema izvješću od 11 srpnja, mlađa kćer Shahzada Masih “tresla se i vrištala od boli kad se vratila iz škole tog dana, 22 lipnja, u uniformi umazanoj krvlju”. “Nije izgovorila niti riječ cijelo popodne, samo plačući i vrišteći od boli”, objasnio je njen otac.

Nakon dužeg raspitivanja, moja kćer je rekla svojoj majci da su je bili silovali u školi. Otrčali smo do škole Sanjan Nagar Trust, gdje moja kćer ide u treći razred. Umjesto da čuje našu žalbu, ravnateljica škole, Farzana Kausar, s drugom profesoricom muslimankom, Tehminom, odlučno nije htjela priznati da su moju kćer silovali u školskim instalacijama.

Nazvali su čuvare i “istjerali njega i njegovu suprugu iz zgrade”. Kad su otišli podnijeti prijavu lokalnoj policiji, odbili su ih saslušati i rekli im da svoj spor riješe izravno sa školom. “Vratili smo se upravi škole, ali oni su bili vrlo neprijateljski raspoloženi i rekli su nam da ne trebamo uključivati ​​školu u slučaj”, nastavlja Masih. “Kasnije su tvrdili da ju je silovao učenik kršćanin iz sedmog razreda.” Kad se djevojka usprotivila, inzistirajući na tome da je počinitelj učitelj, njeni učitelji muslimani i drugi učitelji rekli su joj da ne imenuje napadača i zaprijetili da će je izbaciti iz škole … Učitelji su djevojčici rekli da će umjesto pokazanog imenovati kršćanskog dječaka po imenu Joel kao krivca … Tako smo kontaktirali Joelovu obitelj, ali rekli su nam da njihov sin nije bio ni prisutan u školi na dan incidenta.

Kad je Masih ponovno kontaktirao školu, zahtijevajući pogledati zapisnik o dolascima u školu, koji bi dokazao da je Joel, žrtveni jarac, tog dana bio odsutan, “ravnatelj i drugi dužnosnici vidjeli su da je otkrivena njihova laž optuženja kršćanskog dječaka, postali su nasilni i počeli su nam prijetiti i psovati nas. Ponovno smo otišli policiji, ali i oni su bili vrlo neprijateljski raspoloženi.” Nekoliko agenata izvršilo je pritisak na obitelj da povuče žalbu i privatno riješi slučaj: “Rekli su nam da smo siromašni kršćani i da se ne možemo natjecati s moći školskog upraviteljstva.” Konačno, 2. srpnja policijska postaja nevoljko je prijavila prijavu, iako do posljednjeg izvješća nisu poduzeli ništa protiv škole. Prema žrtvinom ocu:

Oni nas nastavljaju prisiljavati da Joela imenujemo navodnim silovateljem, a također ne surađuju u provođenju detaljnog liječničkog pregleda dječaka. Neki izvori su nas obavijestili da uprava prikriva incident kako bi zaštitila muslimanskog učitelja koji je silovao moju kćer. Naši zahtjevi za pravdom padaju u vodu. Školska uprava štiti silovatelja, a policija je u dosluhu s njim. Ne možete zamisliti bol i agoniju koju osjećam svaki put kad vidim svoju kćer, koja i dalje trpi od traume silovanja. Naši naknadni posjeti policiji ne daju nikakve rezultate i mislim da ona neće postići pravdu iz ovog sustava.”

Osim toga, 24. srpnja još je jedna kršćanska djevojčica – ovaj put od samo 3 godine – silovana u školi koju sponzorira Dječji fond Ujedinjenih naroda. Muškarac koji je silovao Annu Chand navodno je vlastiti suprug ravnateljice, Muhammad Saleem. Kad su roditelji tog dana došli po nju, djevojčica je imala velike bolove, a zatim je počela plakati. Misleći u početku da se radilo o tome da je objedovala nešto loše, nakon ispitivanja njen otac je saznao  da “nakon završene nastave, Saleem… je rekao Anninom bratu da izađe vani igrati se dok je odveo Annu u učionicu. Saleem ju je silovao u učionici, i mogli smo vidjeti mrlje krvi na odjeći kad je došla kući i plačući.” Njezini roditelji odveli su djevojčicu u lokalnu bolnicu, gdje je liječnički pregled potvrdio da je silovana. Od kada su optužbe podignute, Muhamedovi prijatelji zaprijetili su da će optužiti roditelje kršćane za bogohuljenje – što bi ih vjerojatno dovelo u zatvor ili još gore – ako optužbe ne bi bile povučene.”

Toliko o Pakistanu. U Iranu, s obzirom na korištenje izvjesnog platna sličnog maski, tri žene su osuđene na 55 godina zatvora zbog skidanja vela na javnom mjestu. U određenim državama Evrope, ako se usudiš suprostaviti se nošenju maske posebno u zatvorenem prostoru, moguće je da te ne pošalju iza rešetki, ali imati ćeš civilnu smrt. Dobiti ćeš toliko kazni, da ćeš na kraju izbugiti posao i završiti ćeš na ulici. Civilno mrtav. U zatvoru s plavim nebom umjesto krova.

Dosta primera. Dovoljno ih je da možemo vidjeti koliko smo zgaženi u najosnovnijim pravima. Ono što se moramo pitati jest kako izdržati i boriti se protiv ove nepravde. Jer brzo, ako ne već sad, srazmjerno evropskim prilikama možemo biti u situaciji pakistanskih kršćana, ili iranskih aktivista. Što mogu dakle činiti tamo ovi doista ugroženi i proganjani, i mi ovdje?

Svi trebaju znati u prvom redu da ne možemo naći rješenje pored Boga. Makar se morali boriti, i teško, svom snagom i poletom. Prvo onda što moramo imati u vidu jest primjer udovice u Evanđelju, koja dosađuje sucu noću i danju dok joj ne udovolji. To nam kaže isti Gospodin, da ako se nepravedni sudac smiluje jednoj jadnici, samo da bi ga pustila na miru, koliko će više Bog dati nama samo ako ga budemo pitali dobrim srcem i ustrajno? Kršćanska vjera, ona vječna i nepromjenjiva, to je ona u kojoj se treba pripremiti, formirati i čekati.

Drugo po redu jest stvarati grupe i zajednice domoljuba, po općinama ili četvritima kao najbolja opcija. Jer ako živiš u Karlovcu, ne će doći netko iz Splita da ti pomogne. Posebno kad počnu ometati promet iz bilo kojeg razloga. S kim početi projekt? Sa istomišljenicima, ako ih već poznaješ. Ako ne, koristi društvene mreže za predložiti praviti lokalne grupe s ovom nakanom. Traži one iz tvoje blizine, i počni rad “u živo”, van interneta, makar ga koristio za početak inicijative. Konačno, iz političke perspektive, zahtijevaj od svojih vlasti zaštitu progonjenih kršćana, sigurno najugroženijeg kolektiva na svijetu. Podržavaj i zahtijevaj da i Hrvatska napravi potez Orbanove vlade koja čak ima i ministarstvo s ovom nakanom (upravo suprotno od Bidenove administracije, koja je nedavno blokirala izlazak kršćanskih izbjeglica iz Afganistana).

Poveznice: https://en.radiofarda.com/a/three-women-sentenced-to-55-years-for-defying-compulsory-hijab-in-iran/30088712.html

3-year-old Christian child subjected to brutal rape while learning at UNICEF sponsored school in Pakistan

Tucker Carlson Interviews Glenn Beck On How Christians Are Being Tortured In Afghanistan By Taliban!: