Vijesti

PAKISTAN: U školama koje sponzorira UN, muslimani siluju kršćanske djevojčice a policija odbija bilo kakvu intervenciju!

Published

3 godine ago

7 listopada, 2021

Usporedba nepravde između Pakistana i širom zapadne civilizacije; razlika u stupnju, sličnost u formi. Kako se oduprijeti?

Pogledajmo samo jedan formalni aspekt, s kojim se moramo hrvati danonoćno, aspekt plandemije. Pojam kojim definiramo ovu socijalnu psihozu načinjenu na lažnim pretpostavkama, dogmatski propovijedana po medijima (korona vjernici), od političara, zdravstvenih radnika (uvjetovani oni koji se usuđuju zboriti riječ protiv javne propagande), „stručnjaka“ svake moguće vrste, i visokih pravnih tribuna kojima pitanje pravnih sloboda više nije tako bitno. Sve što vodi još lažnijim rješenjima, pripremljenim prije vremena s ciljem nametanja socijalne kontrole malo puta viđene kroz povijest.

Kad bi samo prije nekoliko godina rekli ljudima da će morati nositi maske zakonskom odredbom, ili da će morati ubrizgati u tijelo izvjesne substance ako bi željeli nastaviti raditi, bilo bi odgovoreno takvima „daj molim te, dosta s tim konspirativnim naklapanjima“. Ipak, evo pred nama su svi ti apsurdi, jedan za drugim, i ne vidi im se kraja. Ono što nisam očekivao jest da će i u Sloveniji doći dotle da traže covid putovnicu za nasuti gorivo. Kao i prisila zdravstvenih radnika u Hrvatskoj.

Suočeni smo sa zakonima i mjerama koje donose vlade tolikih zemalja, zakoni i mjere pune proturječnosti i besmisla. Apsurdne, ponižavajuće i loše. Kao da bi propisali po zakonu da prije početka rada morate počešati svoju stražnjicu. Ne bi se radilo o nekim elegantnim mjerama, ali još uvijek bi bilo manje ponižavajuće od onog čime smo mučeni. Ovo je nivo o kojem govorimo. Donose nam to neko ubrizgavanje izvjesnim elementima i česticama, uz prilog zadnje tehnologije, ali još uvijek vam je potrebna izvjesna krpa – u biti bilo kakva, nek pokriješ lice, o tome se radi na koncu konca. Uvreda za zdravu pamet. Kao što je i zločin zahtijevati da se ljudi ubrizgavaju. U Iranu će vijeće ulema reći da žene ne mogu skinuti veo sa svojih glava na javnim mjestima, jer kažu – i ne pitaju vas – da to nije dobro za društvo. Zato što slabi čistoću njihovih običaja, iz bilo kojeg razloga, ali oni odlučuju umjesto vas. I ovdje vam jedno drugo vijeće donosi odluku da ne nosite veo, već masku, kada ćete moći putovati, a kada ne, itd. Nešto slično kao kad se u SSSR moralo imati dozvolu za ići iz grada u grad.

Nalazimo se dakle usred ove predstave, u nekom morbidnom kazalištu, nemoćni do u beskraj. Suočavamo se s nekim mnogo jačim od nas, i koliko god se trzali i odupirali, i dalje vidimo da su jači od nas, i da nas i dalje pritiskaju i sjede nam na grudima. Nepravda koju trpimo ne može se porediti u dimenziji i intenzitetu na primjer sa onom počinjenom nad kršćanima u islamskim zemljama, ali postoji analogija u bezočnosti tretmana kojem smo izloženi. Naše žalbe, tužbe i molbe nisu primljene; svjedočimo gaženju naših prava, te vidimo nas same ponižene. Pogledajmo na časak dva slučaja teške nepravde i zločina u Pakistanu, iz sprnja ove godine (iz serije Raymonda Ibrahima o progonu kršćana, srpanj 2021):

“Muslimanski profesor siluje krščansku djevojčicu od 8 godina u školskom wc, i škola i policija prelaze preko stvari. Prema izvješću od 11 srpnja, mlađa kćer Shahzada Masih “tresla se i vrištala od boli kad se vratila iz škole tog dana, 22 lipnja, u uniformi umazanoj krvlju”. “Nije izgovorila niti riječ cijelo popodne, samo plačući i vrišteći od boli”, objasnio je njen otac.

Nakon dužeg raspitivanja, moja kćer je rekla svojoj majci da su je bili silovali u školi. Otrčali smo do škole Sanjan Nagar Trust, gdje moja kćer ide u treći razred. Umjesto da čuje našu žalbu, ravnateljica škole, Farzana Kausar, s drugom profesoricom muslimankom, Tehminom, odlučno nije htjela priznati da su moju kćer silovali u školskim instalacijama.

Nazvali su čuvare i “istjerali njega i njegovu suprugu iz zgrade”. Kad su otišli podnijeti prijavu lokalnoj policiji, odbili su ih saslušati i rekli im da svoj spor riješe izravno sa školom. “Vratili smo se upravi škole, ali oni su bili vrlo neprijateljski raspoloženi i rekli su nam da ne trebamo uključivati školu u slučaj”, nastavlja Masih. “Kasnije su tvrdili da ju je silovao učenik kršćanin iz sedmog razreda.” Kad se djevojka usprotivila, inzistirajući na tome da je počinitelj učitelj, njeni učitelji muslimani i drugi učitelji rekli su joj da ne imenuje napadača i zaprijetili da će je izbaciti iz škole … Učitelji su djevojčici rekli da će umjesto pokazanog imenovati kršćanskog dječaka po imenu Joel kao krivca … Tako smo kontaktirali Joelovu obitelj, ali rekli su nam da njihov sin nije bio ni prisutan u školi na dan incidenta.

Kad je Masih ponovno kontaktirao školu, zahtijevajući pogledati zapisnik o dolascima u školu, koji bi dokazao da je Joel, žrtveni jarac, tog dana bio odsutan, “ravnatelj i drugi dužnosnici vidjeli su da je otkrivena njihova laž optuženja kršćanskog dječaka, postali su nasilni i počeli su nam prijetiti i psovati nas. Ponovno smo otišli policiji, ali i oni su bili vrlo neprijateljski raspoloženi.” Nekoliko agenata izvršilo je pritisak na obitelj da povuče žalbu i privatno riješi slučaj: “Rekli su nam da smo siromašni kršćani i da se ne možemo natjecati s moći školskog upraviteljstva.” Konačno, 2. srpnja policijska postaja nevoljko je prijavila prijavu, iako do posljednjeg izvješća nisu poduzeli ništa protiv škole. Prema žrtvinom ocu:

Oni nas nastavljaju prisiljavati da Joela imenujemo navodnim silovateljem, a također ne surađuju u provođenju detaljnog liječničkog pregleda dječaka. Neki izvori su nas obavijestili da uprava prikriva incident kako bi zaštitila muslimanskog učitelja koji je silovao moju kćer. Naši zahtjevi za pravdom padaju u vodu. Školska uprava štiti silovatelja, a policija je u dosluhu s njim. Ne možete zamisliti bol i agoniju koju osjećam svaki put kad vidim svoju kćer, koja i dalje trpi od traume silovanja. Naši naknadni posjeti policiji ne daju nikakve rezultate i mislim da ona neće postići pravdu iz ovog sustava.”

Osim toga, 24. srpnja još je jedna kršćanska djevojčica – ovaj put od samo 3 godine – silovana u školi koju sponzorira Dječji fond Ujedinjenih naroda. Muškarac koji je silovao Annu Chand navodno je vlastiti suprug ravnateljice, Muhammad Saleem. Kad su roditelji tog dana došli po nju, djevojčica je imala velike bolove, a zatim je počela plakati. Misleći u početku da se radilo o tome da je objedovala nešto loše, nakon ispitivanja njen otac je saznao da “nakon završene nastave, Saleem… je rekao Anninom bratu da izađe vani igrati se dok je odveo Annu u učionicu. Saleem ju je silovao u učionici, i mogli smo vidjeti mrlje krvi na odjeći kad je došla kući i plačući.” Njezini roditelji odveli su djevojčicu u lokalnu bolnicu, gdje je liječnički pregled potvrdio da je silovana. Od kada su optužbe podignute, Muhamedovi prijatelji zaprijetili su da će optužiti roditelje kršćane za bogohuljenje – što bi ih vjerojatno dovelo u zatvor ili još gore – ako optužbe ne bi bile povučene.”

Toliko o Pakistanu. U Iranu, s obzirom na korištenje izvjesnog platna sličnog maski, tri žene su osuđene na 55 godina zatvora zbog skidanja vela na javnom mjestu. U određenim državama Evrope, ako se usudiš suprostaviti se nošenju maske posebno u zatvorenem prostoru, moguće je da te ne pošalju iza rešetki, ali imati ćeš civilnu smrt. Dobiti ćeš toliko kazni, da ćeš na kraju izbugiti posao i završiti ćeš na ulici. Civilno mrtav. U zatvoru s plavim nebom umjesto krova.

Tri Iranke koje su skinule veo u Teheranskom metrou… dobile ukupno 55 godina za svoju borbu

Dosta primera. Dovoljno ih je da možemo vidjeti koliko smo zgaženi u najosnovnijim pravima. Ono što se moramo pitati jest kako izdržati i boriti se protiv ove nepravde. Jer brzo, ako ne već sad, srazmjerno evropskim prilikama možemo biti u situaciji pakistanskih kršćana, ili iranskih aktivista. Što mogu dakle činiti tamo ovi doista ugroženi i proganjani, i mi ovdje?

Svi trebaju znati u prvom redu da ne možemo naći rješenje pored Boga. Makar se morali boriti, i teško, svom snagom i poletom. Prvo onda što moramo imati u vidu jest primjer udovice u Evanđelju, koja dosađuje sucu noću i danju dok joj ne udovolji. To nam kaže isti Gospodin, da ako se nepravedni sudac smiluje jednoj jadnici, samo da bi ga pustila na miru, koliko će više Bog dati nama samo ako ga budemo pitali dobrim srcem i ustrajno? Kršćanska vjera, ona vječna i nepromjenjiva, to je ona u kojoj se treba pripremiti, formirati i čekati.

Drugo po redu jest stvarati grupe i zajednice domoljuba, po općinama ili četvritima kao najbolja opcija. Jer ako živiš u Karlovcu, ne će doći netko iz Splita da ti pomogne. Posebno kad počnu ometati promet iz bilo kojeg razloga. S kim početi projekt? Sa istomišljenicima, ako ih već poznaješ. Ako ne, koristi društvene mreže za predložiti praviti lokalne grupe s ovom nakanom. Traži one iz tvoje blizine, i počni rad “u živo”, van interneta, makar ga koristio za početak inicijative. Konačno, iz političke perspektive, zahtijevaj od svojih vlasti zaštitu progonjenih kršćana, sigurno najugroženijeg kolektiva na svijetu. Podržavaj i zahtijevaj da i Hrvatska napravi potez Orbanove vlade koja čak ima i ministarstvo s ovom nakanom (upravo suprotno od Bidenove administracije, koja je nedavno blokirala izlazak kršćanskih izbjeglica iz Afganistana).

Poveznice: https://en.radiofarda.com/a/three-women-sentenced-to-55-years-for-defying-compulsory-hijab-in-iran/30088712.html

“We Will Use Means You Might Not Like”: Muslim Persecution of Christians, July 2021

3-year-old Christian child subjected to brutal rape while learning at UNICEF sponsored school in Pakistan

Tucker Carlson Interviews Glenn Beck On How Christians Are Being Tortured In Afghanistan By Taliban!:

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

17 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

17 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

1 dan ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.