Connect with us

Vijesti

PAKISTAN: U školama koje sponzorira UN, muslimani siluju kršćanske djevojčice a policija odbija bilo kakvu intervenciju!

Published

on

Usporedba nepravde između Pakistana i širom zapadne civilizacije; razlika u stupnju, sličnost u formi. Kako se oduprijeti?

Pogledajmo samo jedan formalni aspekt, s kojim se moramo hrvati danonoćno, aspekt plandemije. Pojam kojim definiramo ovu socijalnu psihozu načinjenu na lažnim pretpostavkama, dogmatski propovijedana po medijima (korona vjernici), od političara, zdravstvenih radnika (uvjetovani oni koji se usuđuju zboriti riječ protiv javne propagande), „stručnjaka“ svake moguće vrste, i visokih pravnih tribuna kojima pitanje pravnih sloboda više nije tako bitno. Sve što vodi još lažnijim rješenjima, pripremljenim prije vremena s ciljem nametanja socijalne kontrole malo puta viđene kroz povijest.

Kad bi samo prije nekoliko godina rekli ljudima da će morati nositi maske zakonskom odredbom, ili da će morati ubrizgati u tijelo izvjesne substance ako bi željeli nastaviti raditi, bilo bi odgovoreno takvima „daj molim te, dosta s tim konspirativnim naklapanjima“. Ipak, evo pred nama su svi ti apsurdi, jedan za drugim, i ne vidi im se kraja. Ono što nisam očekivao jest da će i u Sloveniji doći dotle da traže covid putovnicu za nasuti gorivo. Kao i prisila zdravstvenih radnika u Hrvatskoj.

Suočeni smo sa zakonima i mjerama koje donose vlade tolikih zemalja, zakoni i mjere pune proturječnosti i besmisla. Apsurdne, ponižavajuće i loše. Kao da bi propisali po zakonu da prije početka rada morate počešati svoju stražnjicu. Ne bi se radilo o nekim elegantnim mjerama, ali još uvijek bi bilo manje ponižavajuće od onog čime smo mučeni. Ovo je nivo o kojem govorimo. Donose nam to neko ubrizgavanje izvjesnim elementima i česticama, uz prilog zadnje tehnologije, ali još uvijek vam je potrebna izvjesna krpa – u biti bilo kakva, nek pokriješ lice, o tome se radi na koncu konca. Uvreda za zdravu pamet. Kao što je i zločin zahtijevati da se ljudi ubrizgavaju. U Iranu će vijeće ulema reći da žene ne mogu skinuti veo sa svojih glava na javnim mjestima, jer kažu – i ne pitaju vas – da to nije dobro za društvo. Zato što slabi čistoću njihovih običaja, iz bilo kojeg razloga, ali oni odlučuju umjesto vas. I ovdje vam jedno drugo vijeće donosi odluku da ne nosite veo, već masku, kada ćete moći putovati, a kada ne, itd. Nešto slično kao kad se u SSSR moralo imati dozvolu za ići iz grada u grad.

Nalazimo se dakle usred ove predstave, u nekom morbidnom kazalištu, nemoćni do u beskraj. Suočavamo se s nekim mnogo jačim od nas, i koliko god se trzali i odupirali, i dalje vidimo da su jači od nas, i da nas i dalje pritiskaju i sjede nam na grudima. Nepravda koju trpimo ne može se porediti u dimenziji i intenzitetu na primjer sa onom počinjenom nad kršćanima u islamskim zemljama, ali postoji analogija u bezočnosti tretmana kojem smo izloženi. Naše žalbe, tužbe i molbe nisu primljene; svjedočimo gaženju naših prava, te vidimo nas same ponižene. Pogledajmo na časak dva slučaja teške nepravde i zločina u Pakistanu, iz sprnja ove godine (iz serije Raymonda Ibrahima o progonu kršćana, srpanj 2021):

“Muslimanski profesor siluje krščansku djevojčicu od 8 godina u školskom wc, i škola i policija prelaze preko stvari. Prema izvješću od 11 srpnja, mlađa kćer Shahzada Masih “tresla se i vrištala od boli kad se vratila iz škole tog dana, 22 lipnja, u uniformi umazanoj krvlju”. “Nije izgovorila niti riječ cijelo popodne, samo plačući i vrišteći od boli”, objasnio je njen otac.

Nakon dužeg raspitivanja, moja kćer je rekla svojoj majci da su je bili silovali u školi. Otrčali smo do škole Sanjan Nagar Trust, gdje moja kćer ide u treći razred. Umjesto da čuje našu žalbu, ravnateljica škole, Farzana Kausar, s drugom profesoricom muslimankom, Tehminom, odlučno nije htjela priznati da su moju kćer silovali u školskim instalacijama.

Nazvali su čuvare i “istjerali njega i njegovu suprugu iz zgrade”. Kad su otišli podnijeti prijavu lokalnoj policiji, odbili su ih saslušati i rekli im da svoj spor riješe izravno sa školom. “Vratili smo se upravi škole, ali oni su bili vrlo neprijateljski raspoloženi i rekli su nam da ne trebamo uključivati ​​školu u slučaj”, nastavlja Masih. “Kasnije su tvrdili da ju je silovao učenik kršćanin iz sedmog razreda.” Kad se djevojka usprotivila, inzistirajući na tome da je počinitelj učitelj, njeni učitelji muslimani i drugi učitelji rekli su joj da ne imenuje napadača i zaprijetili da će je izbaciti iz škole … Učitelji su djevojčici rekli da će umjesto pokazanog imenovati kršćanskog dječaka po imenu Joel kao krivca … Tako smo kontaktirali Joelovu obitelj, ali rekli su nam da njihov sin nije bio ni prisutan u školi na dan incidenta.

Kad je Masih ponovno kontaktirao školu, zahtijevajući pogledati zapisnik o dolascima u školu, koji bi dokazao da je Joel, žrtveni jarac, tog dana bio odsutan, “ravnatelj i drugi dužnosnici vidjeli su da je otkrivena njihova laž optuženja kršćanskog dječaka, postali su nasilni i počeli su nam prijetiti i psovati nas. Ponovno smo otišli policiji, ali i oni su bili vrlo neprijateljski raspoloženi.” Nekoliko agenata izvršilo je pritisak na obitelj da povuče žalbu i privatno riješi slučaj: “Rekli su nam da smo siromašni kršćani i da se ne možemo natjecati s moći školskog upraviteljstva.” Konačno, 2. srpnja policijska postaja nevoljko je prijavila prijavu, iako do posljednjeg izvješća nisu poduzeli ništa protiv škole. Prema žrtvinom ocu:

Oni nas nastavljaju prisiljavati da Joela imenujemo navodnim silovateljem, a također ne surađuju u provođenju detaljnog liječničkog pregleda dječaka. Neki izvori su nas obavijestili da uprava prikriva incident kako bi zaštitila muslimanskog učitelja koji je silovao moju kćer. Naši zahtjevi za pravdom padaju u vodu. Školska uprava štiti silovatelja, a policija je u dosluhu s njim. Ne možete zamisliti bol i agoniju koju osjećam svaki put kad vidim svoju kćer, koja i dalje trpi od traume silovanja. Naši naknadni posjeti policiji ne daju nikakve rezultate i mislim da ona neće postići pravdu iz ovog sustava.”

Osim toga, 24. srpnja još je jedna kršćanska djevojčica – ovaj put od samo 3 godine – silovana u školi koju sponzorira Dječji fond Ujedinjenih naroda. Muškarac koji je silovao Annu Chand navodno je vlastiti suprug ravnateljice, Muhammad Saleem. Kad su roditelji tog dana došli po nju, djevojčica je imala velike bolove, a zatim je počela plakati. Misleći u početku da se radilo o tome da je objedovala nešto loše, nakon ispitivanja njen otac je saznao  da “nakon završene nastave, Saleem… je rekao Anninom bratu da izađe vani igrati se dok je odveo Annu u učionicu. Saleem ju je silovao u učionici, i mogli smo vidjeti mrlje krvi na odjeći kad je došla kući i plačući.” Njezini roditelji odveli su djevojčicu u lokalnu bolnicu, gdje je liječnički pregled potvrdio da je silovana. Od kada su optužbe podignute, Muhamedovi prijatelji zaprijetili su da će optužiti roditelje kršćane za bogohuljenje – što bi ih vjerojatno dovelo u zatvor ili još gore – ako optužbe ne bi bile povučene.”

Toliko o Pakistanu. U Iranu, s obzirom na korištenje izvjesnog platna sličnog maski, tri žene su osuđene na 55 godina zatvora zbog skidanja vela na javnom mjestu. U određenim državama Evrope, ako se usudiš suprostaviti se nošenju maske posebno u zatvorenem prostoru, moguće je da te ne pošalju iza rešetki, ali imati ćeš civilnu smrt. Dobiti ćeš toliko kazni, da ćeš na kraju izbugiti posao i završiti ćeš na ulici. Civilno mrtav. U zatvoru s plavim nebom umjesto krova.

Tri Iranke koje su skinule veo u Teheranskom metrou… dobile ukupno 55 godina za svoju borbu

Dosta primera. Dovoljno ih je da možemo vidjeti koliko smo zgaženi u najosnovnijim pravima. Ono što se moramo pitati jest kako izdržati i boriti se protiv ove nepravde. Jer brzo, ako ne već sad, srazmjerno evropskim prilikama možemo biti u situaciji pakistanskih kršćana, ili iranskih aktivista. Što mogu dakle činiti tamo ovi doista ugroženi i proganjani, i mi ovdje?

Svi trebaju znati u prvom redu da ne možemo naći rješenje pored Boga. Makar se morali boriti, i teško, svom snagom i poletom. Prvo onda što moramo imati u vidu jest primjer udovice u Evanđelju, koja dosađuje sucu noću i danju dok joj ne udovolji. To nam kaže isti Gospodin, da ako se nepravedni sudac smiluje jednoj jadnici, samo da bi ga pustila na miru, koliko će više Bog dati nama samo ako ga budemo pitali dobrim srcem i ustrajno? Kršćanska vjera, ona vječna i nepromjenjiva, to je ona u kojoj se treba pripremiti, formirati i čekati.

Drugo po redu jest stvarati grupe i zajednice domoljuba, po općinama ili četvritima kao najbolja opcija. Jer ako živiš u Karlovcu, ne će doći netko iz Splita da ti pomogne. Posebno kad počnu ometati promet iz bilo kojeg razloga. S kim početi projekt? Sa istomišljenicima, ako ih već poznaješ. Ako ne, koristi društvene mreže za predložiti praviti lokalne grupe s ovom nakanom. Traži one iz tvoje blizine, i počni rad “u živo”, van interneta, makar ga koristio za početak inicijative. Konačno, iz političke perspektive, zahtijevaj od svojih vlasti zaštitu progonjenih kršćana, sigurno najugroženijeg kolektiva na svijetu. Podržavaj i zahtijevaj da i Hrvatska napravi potez Orbanove vlade koja čak ima i ministarstvo s ovom nakanom (upravo suprotno od Bidenove administracije, koja je nedavno blokirala izlazak kršćanskih izbjeglica iz Afganistana).

Poveznice: https://en.radiofarda.com/a/three-women-sentenced-to-55-years-for-defying-compulsory-hijab-in-iran/30088712.html

3-year-old Christian child subjected to brutal rape while learning at UNICEF sponsored school in Pakistan

Tucker Carlson Interviews Glenn Beck On How Christians Are Being Tortured In Afghanistan By Taliban!:

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Vijesti

Fakti koje mediji svjesno prešućuju o Lordu Jacobu Rothschildu

Published

on

U ponedjeljak je obitelj Rothschild objavila smrt lorda Jacoba Rothschilda. Imao je 87 godina – donosi portal Epoha (autor: Antonio Klasić)

Rothschildi potječu od Mayera Amschela, koji je rođen u Frankfurtu 1744. godine i trgovao je novcem u kući s crvenim natpisom. Njegovih pet sinova osnovali su banke u Frankfurtu, Beču, Napulju, Londonu i Parizu.

No, nije s tim počelo. Rothschildi su bili Hazari koji su prešli na judaizam. To je škakljiva tema – prije nego što shvatite, bit ćete označeni kao teoretičar zavjere ili antisemit – ali Biblija nas upozorava na ljude koji tvrde da su Židovi, ali to nisu.

“Znam tvoja djela, i tvoje nevolje, i tvoje siromaštvo, i tvoje bogatstvo; i znam bogohuljenje onih koji sebe nazivaju Židovima, a to ipak nisu; jer oni su Sotonina sinagoga. – Otkrivenje 2:9

“Poslat ću vam ljude koji pripadaju sotoni. Kažu da su Židovi, djeca Božja, ali su lažljivci. Natjerat ću ih da kleknu pred tvoje noge i neće imati izbora nego priznati da te volim.” – Otkrivenje 3:9.

Nadalje, ne zovu se Rothschild, nego Bauer. Ne samo da su bili uključeni u trgovinu opijumom i robljem, već su također financirali američke kolonije i američki građanski rat. Podržavali su i financirali obje strane. Rat je veliki biznis, a banke odlično zarađuju na kamatama.

Abraham Lincoln je jednom trebao više novca. Kamatne stope njujorških bankara za njega su bile previsoke. Tako je sam počeo tiskati državni novac. Nije naplaćivao nikakve kamate i uspio je izbjeći Rothschilde.

Manje od dva mjeseca prije završetka američkog građanskog rata, predsjednik Lincoln je ubijen. Vidite li ovdje uzorak? Njihova strategija je: izazvati ratove, dati objema stranama zajmove po pretjeranim kamatama, a ako vlade ne mogu vratiti zajmove, Rothschildi instaliraju središnju banku koju su sami stvorili.

Godinu dana nakon osnivanja Federalnih rezervi, američke središnje banke, izbio je Prvi svjetski rat. Rothschildi su financirali obje zaraćene strane. A tko je financirao Osovinu i saveznike u Drugom svjetskom ratu? Pogađate: bankari Rothschild.

Nisu posuđivali samo tijekom Drugog svjetskog rata. U svojoj knjizi “The Mind of Adolf Hitler: The Secret Wartime Report”, psihoanalitičar Walter C. Langer piše da Hitlera nisu samo podržavali Rothschildi, nego je i sam bio Rothschild. Nakon Drugog svjetskog rata osnovana je država Izrael.

Koliko je ljudi umrlo u ratovima koje su financirali bankari? Bez rata, novac presuši. A to je veliki problem za one koji ovise o ratu.

Dana 4. lipnja 1963. predsjednik John F. Kennedy potpisao je dekret kojim je vladi vraćena moć izdavanja novca, što znači da se više nije morala obraćati Rothschildovim federalnim rezervama.

Nekoliko mjeseci kasnije, JFK je ubijen.

U desetljećima koja su uslijedila središnje su banke rasle kao pečurke. Godine 1998. Europska središnja banka osnovana je u Frankfurtu, gdje je i započela.

Činjenica je mnogo no ovo je samo nekoliko najbitnijih koje su izravno utjecale na sudbinu svjeta i živote ljudi. (Antonio Klasić /Epoha.com.hr)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved