Connect with us

Društvo

Partizanski zločin u Zrinu

Published

on

Slika 1. Zrin

Zrin

Zrin se nalazi na južnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore, pripada općini Dvor. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovijesti katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje. Prije početka Drugog svjetskog rata u Zrinu je živjelo 850 Hrvata.

Zrin je dio hrvatske povijesti, bio je sjedište hrvatskih plemića i domoljuba Šubića. Ogranak slavne obitelji nosi ime Zrinski po Zrinu. U Zrinu je rođen Nikola Šubić Zrinski, hrvatski vojni junak koji je branio djedovinu i Europu od Osmanlija.

Slika 2. Ostatci kule, utvrda Zrin

Nakon protjerivanja Osmanlija Zrin je bio u sastavu Habsburške Monarhije. Utvrda je bila u lošem stanju pa je obnovljena 1753. godine zbog potreba vojske. Početkom XIX. stoljeća utvrda je stradala u požaru, 1925. Družba „Braće Hrvatskog Zmaja“ obnovila je utvrdu i branič kulu. Godine 1943. partizani su oštetili južnu branič-kulu. Nova obnova i konzervacija ruševne utvrde započela je 2017. 

Slika 3. Spomen ploča u utvrdi Zrin

Partizanski zločin u Zrinu

9. i 10.  rujna 1943. Titovi partizani izvršili su pokolj u Zrinu, ubili su trećinu stanovnika mjesta, mjesto opljačkali, kuće srušili, župnu crkvu Našašća sv. Križa spalili.  Treba naglasiti da u mjestu nije bilo vojnih postrojbi. Ubojstvo mještana i spaljivanje mjesta izvršeno je po naredbi Glavnog štaba Hrvatske. Zločin su izvršili domaći partizani i četnici iz susjednih sela, pri tome je ubijeno 213 stanovnika Zrina. Ubijeno je 12 djece, troje mlađe od godine dana, a najmlađe dijete imalo je 15 dana.

Prije upada komunističkih postrojbi u Zrin u rujnu 1943-e, ubijeno je 37 Zrinjana na putevima kada su odlazili ili dolazili u Zrina,  tijekom rada u polju. Zrin je bio okružen srpskim selima i zločine su počinili Srbi iz susjednih sela. Nakon poratnih progona hrvatskog stanovništva do lipnja 1946. godine ubijeno je još 28 stanovnika Zrina.

Tijekom rata i poraća ubijen je ukupno 291 stanovnik Zrina! Preživjele žene i djeca su raseljeni i zabranjen im je povratak.

Slika 4. Spomen križ u Zrinu

Do tijela poginulih došlo se 2013. pri arheološkim istraživanjima. Nađeni su ostatci ispremještanih ljudskih kostiju, a kad su stigli rezultati analize uzoraka, utvrdilo se da su to ostatci osoba iz Drugog svjetskog rata.

O zločinima nad Hrvatima Zrina, Borićevca, Španovice, Udbine i drugih mjesta u povijesnim udžbenicima djeca ne mogu ništa pročitati! Sramotno ponašanje hrvatske države prema stradanju ljudi koji su ubijeni samo zato jer su bili Hrvati. O zločinu postoje materijalni dokazi (dokumenti i posmrtni ostatci žrtava), za razliku od četničkih mitova gdje nema materijalnih dokaza.

Otuđivanje imovine i zabrana povratka

Nakon rata sva imovina mještana je otuđena a stanovnicima Zrina je zabranjen povratak u mjesto. Radi se o etničkom čišćenju Banovine od Hrvata, slično se dogodilo Hrvatima u Španovici, Boričevcu, Udbini i drugim mjestima Hrvatske. Komunističko-četnička vlast je etničko čišćenje i zločine nad nevinim Hrvatima nazivala antifašističkom borbom, a to pojedinci rade i danas. Treba podsjetiti da su Srbi 1991. izvršili nove zločine i etničko čišćenje Banovine i da za te zločine nisu odgovarali kao ni za zločine tijekom Drugog svjetskog rata.  

Kotarski sud u Dvoru na Uni prognao je sve Hrvate iz Zrina 1946. godine. Sud je donio odluku „u ime naroda“ o konfiskaciji pokretne i nepokretne imovine (bez obzira gdje se nalazi) stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrin za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim ukoliko nisu strijeljani, ubijeni ili poginuli, pobjegli su u toku rata”.

Slika 5. Presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni

Presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2-46-Z od 7. veljače 1946. god..webp

„Dokumenti partizanske zapovijedi kao i izvješće poslije napada ostali su sačuvani u Zborniku dokumenata Vojno istorijskog instituta JNA u Beogradu. Zapovijed za napad na Zrin u rujnu 1943. glasila je: „…utamaniti i uništiti…, a objekte koji bi mogli služiti za ponovno se nastaniti – “uništiti…“, stanovnike mjesta spriječiti da banda ne pobjegne…“

Poslije spaljivanja Zrina 1943. razoreno je i stoljetno groblje u Zrinu. Grobno kamenje, kao i kamenje porušenih crkvi, korišteno je kao građevni materijal za kuće i gospodarske zgrade, koje su kasnije gradili oni koji su Zrin 1943. opljačkali i zapalili.

Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.

Prigodom pokušaja početka gradnje katoličke crkve u Zrinu, na mjestu stare crkve koju su partizani do temelja spalili i uništili 1943., otkriveno je da je presuda još na snazi (više od 20 godina od uspostave hrvatske države!).

O partizanskom zločinu u Zrinu i poslijeratnom zločinu se nije smjelo govoriti, ime mjesta je izbrisano a okolna mjesta su preimenovana: Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Do danas se nijedan Zrinjanin nije vratio na svoj obiteljski posjed.

Spomen crkva Našašća sv. Križa u Zrinu

U novije vrijeme raseljeni (širom Hrvatske i drugdje) potomci Zrinjana se u svom Zrinu okupe jedanput godišnje, na obljetnicu velikog stradanja. Titovi partizani su spalili župnu crkvu u Zrinu koja je bila posvećenja 14. rujna 1711. Nakon počinjenih partizanskih zločina (ubojstava i protjerivanja Hrvata) župa je ostala bez stanovnika ali Zagrebačka biskupija nije ukinula župu Zrin!

Do ove godine održavane su mise na mjestu srušene crkve, na otvorenom, a ove godine će misa biti u novoj spomen crkvi Našašća sv. Križa koju je podigla Sisačka biskupija uz pomoć donatora. Zakladu za gradnju ove crkve osnovao sisački biskup Vlado Košić na blagdan sv. Josipa, zaštitnika Domovine, 2013. godine, a za ravnatelja je imenovao mons. Marka Cvitkušića.

Nakon što su zrinska zvona šutjela više od 75 godina, u ponedjeljak 29. srpnja 2019. na zvoniku spomen-crkve Našašća svetog Križa zazvonilo je novo zvono. Zvono je dar prijatelja Zrina koji je želio ostati anoniman.

Hrvati iz Zrina su tek nakon VRO-a „Oluja“ mogli doći u svoje mjesto, na svoju uništenu djedovinu. Prvi puta su se vratili nakon oslobođenja Pounja u “Oluji”, i na ruševinama župne crkve Sv. Katarine u Divuši 9. rujna 1996. proslavili misu za sve žrtve zrinske pogibije.

Na pročelju nove crkve bit će postavljena ploče s imenima 291 ubijenog Zrinjanina.

Misno slavlje i blagoslov crkve, na blagdan Uzvišenja sv. Križa, u subotu, 14. rujna 2019., s početkom u 10.30 sati predvodit će zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Svi koji žele pomoći u izgradnji crkve Našašća Svetog Križa svoje darove mogu uplati na račun Zaklade za gradnju župne crkve Našašća sv. Križa u Zrinu, Trg bana Josipa Jelačića 9, Sisak, IBAN: HR5823400091510584938, SWIFT: PBZGHR2X.

Zrin su uništili takozvani antifašisti, ubojice koje su napravile etničko čišćenje i kulturocid. Nažalost njihovi potomci (potomci ubojica) i ideološki sljedbenici danas slave zločine i ne žele prihvatiti činjenice, dokaze o počinjenim zločinima. Oni i dalje krivotvore povijest i veličaju komunističko-četničke zločine.

Izvori: O partizanskim zločinima u Zrinu pisali su Vladimir Geiger, Damir Borovčak, Stjepan Vego, Darko Sagrak i drugi.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved