Društvo

Pelješki most – nova atrakcija Lijepe Naše

Published

3 godine ago

28 srpnja, 2021

mjukic

Dana 28. srpnja 2021. svjedočili smo velikom događaju, postavljen je zadnji segment čelične kontrukcije pa je Pelješki most spojen u cijeloj dužini.

Ministarstvo prometa i Hrvatske ceste priredile su svečanost povodom velikog događaja, montaže zadnjeg segmenta čelične konstrukcije Pelješkog mosta.

Pelješkim mostom premošćen je Malostonski zaljev, cestovno će biti povezan hrvatski teritorij, kopno (Komarna) s poluotokom Pelješcem (Brijesta). Cestovno se povezuje hrvatski teritorij prekinut neumskim koridorom. Veliki projekt za malu zemlju Hrvatsku, zemlju velikoga srca, neizmjerne ljepote i vrijednih ljudi (trenutno ćemo zaboraviti one loše).

Prvi radovi su bili 2005. godine. U listopadu 2007. otvoreni su radovi na izgradnji Pelješkog mosta koji su zbog svjetske gospodarske krize stali, prekinuti 17. svibnja 2012. Petokolonaši u Hrvatskoj i islamisti su pružali otpor izgradnji mosta tako da se Hrvatska može ucjenjivati prolazom kroz Neum. Nakon što je jedan mali SDP-ovac postavljen za ministra prometa odmah je izjavio da se Pelješki most ne će graditi. Kasnije će SDP promijeniti mišljenje pa će to napraviti i ministar prometa, SDP-ovo potrčkalo. Most je služio za političku promižbu pa je tako premijer izdajnik 2007. godine ponovno otvorio radove na izgradnji mosta ali bez značajnijeg napretka.

Domoljubi, takozvani ognjištari, su tražili da se most gradi pa su osnovali udrugu “Pelješki most” i počeli prikupljati donacije za njegovu izgradnju, kao što su domoljubi 1971. skupljali sredstva za autocestu Zagreb-Split (koja su komunisti ukrali).

Dana 7. lipnja 2017. Europska komisija je dodijelila 357 milijuna EUR-a iz sredstava kohezijske politike za gradnju mosta. EU sudjeluje s 85% sredstava za gradnju mosta. Unatoč mnogobrojnih opstrukcija, prijetnji islamista iz BiH, podmetanja hrvatskih petokolonaša, neznanja, nesnalaženja i tužbe Strabaga projekt je krenuo. Kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation pobjedila je na javnom natječju pa je 23. travnja 2018. godine u Dubrovniku potpisan ugovor. Kineska tvrtka je uvedena u posao 31. srpnja 2018. godine. Nakon tri godine čelična konstrukcija Pelješkog mosta je spojena pa most čini jednu cjelinu. Za nekoliko mjeseci biti će završeni svi radovi na mostu na radost domoljuba i ognjištara, a na žalost islamista i petokolonaša koji su bili protiv gradnje mosta.

Glavni i odgovorni projektant mosta je Marjan Pipenbahera (suvlasnik projektnog biroa Ponting i vlasnik tvrtke Pipenbaher Consulting Engineers) koji je u jednom razgovoru kazao: “Most uvijek mora biti odgovor na lokaciju. On ne narušava ovaj predivni prirodni element, nego transparentno, lagano, istegnuto ide s jedne na drugu stranu. Mi smo njime samo produžili put preko mora, ništa više”.

“Rješenje iz 2007 godine bilo je preglomazno. To bi išlo još 80 metara u vis u odnosu na ovo.”

“Mi smo ovdje pazili da imamo pet otvora mosta – šest pilona na 280 metara. Pazili smo na prirodu i da otvorimo prolaz za brodove u skladu s dogovorom Republike Hrvatske i BiH. Nagib mosta je samo tri posto. Inače ovakvi mostovi preko rijeka, kanala i nekih zaljeva obično imaju nagli uspon, i do šest posto. S boka oni izgledaju dosta dobro, ali ispred vas, kad vozite, to je je kao devina grba. Ovaj most nije takav iako je na najvišoj točki mosta razlika 10 metara u odnosu na polazne točke. Vi se, dakle, njime penjete, penjete i u jednom trenutku se pred vama otvara lijepi pogled i s lijeva i s desna”.

U početku su postojale dvije varijante mosta, jednu je pripremio Građevinski fakultet u Zagrebu (gredni most), a drugu varijantu je pripremio Pipenbaherov tim (mosta s kosim zategama i sa šest pilona). Odabran je most s kosim zategama i sa šest pilona te 5 velikih 285-metarskih otvora. Za Bosnu i Hercegovinu ostavljen je dovoljno širok navigacijski koridor od 200 metara širine te visine od 55 metara. Most je na visini od 55 metara zbog nepotrebnog uvjetovanja bosanskih islamista koji su davali neprimjerene izjave, prijetili tužbama itd. Nažalost bosanski islamisti su imali podršku hrvatskih petokolonaša koji su bili protiv izgradnje mosta.

Glavni i odgovorni projektant je po pitanju visine mosta izjavio: “Makar, mišljenja sam da tolika visina i nije nužno potrebna jer je ovo prelijepi zaljev te ga treba čuvati da u njega ne uplovljavaju veliki brodovi. To je takvo bogatstvo i ljepota. Malo je dijelova svijeta u kojima možemo takvo što naći. Tako sam i razmišljao o mostu. Smatram da sam inženjerskom logikom i osjećajem za proporcije i ritam konstrukcije inženjerski najiskrenije odgovorio na izazov lokacije. Tu ideju je odmah podupro i pokojni profesor Jure Radić, koji je i su-autor mosta. Malostonski zaljev je toliko lijep krajolik da most ne može ‘stršiti’ i prevladati nad krajolikom. Time sam se prvo vodio, da se on mora mirno uključiti u postojeći krajolik. I ako ga sada gledate, makar je to veliki most, on djeluje mirno, skromno i konstrukcijski skladno, u tome je ljepota. Tu je srž kompozicije prostora i strukture gdje se ona ravnomjerno uklapa pa most ipak ostaje podređen prostoru. To mi je bilo jako važno.”

“Sigurno da me je Malostonski zaljev svojom ljepotom nadahnuo. Lokacija odlučuje o svemu, jako ju je bitno osluhnuti. Odmah sam shvatio da ovaj most mora biti linearan. On je cesta preko zaljeva. Osobno bih volio i da je malo niži. Ipak, ima nagib od samo tri posto tako da je uspon mek i most lijepo prolazi preko zaljeva. Zavoj na kopnenoj strani i vertikalni uspon te pad mostu daju dinamiku. Hrvatske ceste su odlučile da se na obje strane mosta napravi vidikovac. Vidjet ćete koliko će autobusa na njima zastati i koliko će biti slikavanja i uživanja u lijepom pogledu. “

Dalje Pipenbaher je izjavio i ovo: “Život me je naučio da veliki mostovi uvijek prolaze čitav proces od početnih ideja, do koncepta, projektiranja, izgradnje. Za to je potrebno minimalno 10 do 15 godina. Iznađe se idejno rješenje, nakon toga je sve potrebno usuglasiti i s lokalnom zajednicom. A ne treba zaboraviti ni na administrativne procese, projektiranje, revizije, testiranje u temeljima, tendere… Jako se puno vremena izgubi u tenderima i pritužbama. Po tom smo pitanju praktički izgubili godinu i pol dana. Veliki je problem birokratizirane Europe gdje zakonski sve ‘štima’, ali de facto ništa ne ‘štima’. Taj problem imaju i kolege Nijemci, Austrijanci i Francuzi s kojima sam razgovarao. Puno se novca izgubi u toj procedure.”

Pelješki most bit će jedan od pet najvećih i najljepših europskih mostova. Po težini i po složenosti radova jedan je od najzahtjevnijih mostova u svijetu, kazao je glavni projektant ing. Pipenbaher. Kod Pelješkog mosta trebalo je rješiti tri velika problema: duboko temeljenje na zabijenim čeličnim pilotima duljine do 130 metara, lokaciju mosta na području visoke seizmičke aktivnosti te velike udare vjetra i do 150 km. Temeljenje je izvedeno zabijanjem čeličnih pilona promjera dva i dužine od 60 do 124 metra. Cijena temeljena iznosila je oko 40 %, a kod drugih mostova cijena temeljenja je obično oko 25%. U most će biti ugrađeno ukupno više od 68.000 m³ betona, 33.800 tona čelika u rasponsku konstrukciju i 31.000 tona čelika za zabijene čelične pilote duljine do 124 m… itd.

Ukupna širina mosta iznosi 22,5 metara. Prometnu plohu na mostu čine dva kolnika širine po 7,8 metara. Vozna traka širine je 3,5 metara, a zaustavna 2,5 metara. Za zaštitu od udara vjetra bit će postavljena ograda visine 3,2 metra.

Još treba navesti da je Malostonski zaljev zaštićen Naturom 2000 da bi se spriječilo zagađivanje mora neprimjerenim aktivnostima.

Čekamo dovršetak gradnje i svečano otvaranje mosta!

Fotografije: Marko Jukić

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić