Društvo
Petar Zuanović: BORBA ZA PREVLAST NA JADRANU: ITALIJI STATUS VOJNOG LIDERA, KOPER NAJUSPJEŠNIJI NA ISTOČNOJ OBALI
Jadransko more – svojevrsni biser Europe, 140 000 četvornih kilometara plavetnila s prosječnom dubinom nešto većom od sto i sedamdeset metara. Dugo osamsto i sedamdeset, s prosječnom širinom od sto šezdeset kilometara, Jadransko more nije samo zaljev Mediterana iznimne ljepote, već je i točka prijepora različitih geopolitika, kao rezultat težnje za uvlačenjem u srce europskoga kontinenta morskim putem.
Još od antičkih vremena čuva svoje ime, a dobilo ga je po gradu Adria na sjevernim obalama ovoga plitkog i toplog bazena. Najveća dubina seže do 1233 metra ispod razine mora, a nalazi se na polovici puta između Dubrovnika i Barija. Idući od Pule ka sjeveru, dubina ne prelazi pedeset metara, a obala i građevine duž cijele obalne linije, naprosto, očaravaju. Jadransko more – svojevrsni biser Europe, 140 000 četvornih kilometara plavetnila s prosječnom dubinom nešto većom od sto i sedamdeset metara.
Dugo osamsto i sedamdeset, s prosječnom širinom od sto šezdeset kilometara, Jadransko more nije samo zaljev Mediterana iznimne ljepote, već je i točka prijepora različitih geopolitika, kao rezultat težnje za uvlačenjem u srce europskoga kontinenta morskim putem. Još od antičkih vremena čuva svoje ime, a dobilo ga je po gradu Adria na sjevernim obalama ovoga plitkog i toplog bazena. Najveća dubina seže do 1233 metra ispod razine mora, a nalazi se na polovici puta između Dubrovnika i Barija. Idući od Pule ka sjeveru, dubina ne prelazi pedeset metara, a obala i građevine duž cijele obalne linije, naprosto, očaravaju
Jadransko more – svojevrsni biser Europe, 140 000 četvornih kilometara plavetnila s prosječnom dubinom nešto većom od sto i sedamdeset metara. Dugo osamsto i sedamdeset, s prosječnom širinom od sto šezdeset kilometara, Jadransko more nije samo zaljev Mediterana iznimne ljepote, već je i točka prijepora različitih geopolitika, kao rezultat težnje za uvlačenjem u srce europskoga kontinenta morskim putem. Još od antičkih vremena čuva svoje ime, a dobilo ga je po gradu Adria na sjevernim obalama ovoga plitkog i toplog bazena. Najveća dubina seže do 1233 metra ispod razine mora, a nalazi se na polovici puta između Dubrovnika i Barija. Idući od Pule ka sjeveru, dubina ne prelazi pedeset metara, a obala i građevine duž cijele obalne linije, naprosto, očaravaju.
Zemlje s obalom na Jadranskom moru su Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, te Hrvatska i Slovenija s istočne strane, dok se zapadnom stranom proteže Italija. Od ovih zemalja, Bosna i Hercegovina s dvadeset, te Slovenija s četrdeset i sedam kilometara obale, ne posjeduju izlaz na otvoreno more. To, ipak, nije spriječilo Sloveniju da od Luke Koper napravi slovensku „zlatnu koku“. Oko Slovenskoga primorja gravitira gotovo sto tisuća stanovnika, usprkos kratkoj obalnoj liniji i malim gradovima – Koper, Izola, Portorož, Piran i Ankaran.
Slovenija broji svega dva milijuna stanovnika, od čega je 7500 aktivnih vojnika, te još 8000 u pričuvnim snagama, odnosno u rezervi. Za čuvanje svoga mora, Slovenija raspolaže s dva patrolna vojna broda, te dvadeset i osam aviona, od čega je petnaest transportnih i trinaest školskih zrakoplova. Za obranu slovenskoga mora od potencijalnog napada, spremno je u svakom trenutku i šesnaest helikoptera. Proračun vojnih snaga Republike Slovenije iznosi 790 000 000 američkih dolara, te je ona ujedno i članica NATO-a. U svojoj trgovačkoj mornarici broji sedam brodova, a ima samo jednu luku – Luku Koper. S ovakvim predispozicijama, može se reći da je Slovenija praktički najslabija vojna sila na Jadranu, ali je svoju jedinu luku pretvorila u pravog malog giganta, pa je tako Luka Koper u 2019. prekrcala impresivnih 23 000 000 tona tereta, od čega je 9.5 milijuna tona otpalo na promet kontejnerima (959 354 TEU), te je manipulirano sa 705 993 automobila u Ro-Ro dijelu terminala. Sve ovo svrstava Sloveniju na 92. mjesto svjetske ljestvice najmoćnijih država svijeta.
Idući prema jugu, nailazi se na Hrvatsku. Zemlja s nešto više od četiri milijuna stanovnika, te 15 500 vojnika koja svoje more čuva s trideset šest helikoptera, sedamdeset i osam aviona, te dvadeset osam brodova. Od toga je deset patrolnih brodova i dva minopolagača. Hrvatski vojni proračun je 958 000 000 američkih dolara. Sto trideset i jedan brod izvan vojnog sastava vije hrvatsku zastavu. Posebnost Hrvatske je u 78 otoka, 524 otočića i 642 grebena, koji hrvatsku obalu čine najrazvedenijom na Jadranu, te među najrazvedenijom na svijetu. Na samoj ili neposredno uz liniju obale, živi čak 1 380 000 stanovnika Republike Hrvatske. Šest je istaknutih luka: Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split i Ploče. Unatoč većem broju luka, Hrvatska operira s tek nešto manje rasutih i tekućih tereta nego li što učini sama Luka Koper u jednoj godini, dok sve hrvatske luke zajedno manipuliraju s čak tri puta manje kontejnera nego li Luka Koper u jednoj kalendarskoj godini. Hrvatske luke su se posljednjih godina aktivirale u sferi kružnih putovanja, pa je tako tijekom 2019. ugošćeno 54 000 turista s kruzera. Sve ovo Hrvatsku smješta na 70. mjesto svjetske moći, što se planira poboljšati LNG terminalom na Krku.
Država koja ima najkraću obalu na Jadranskom moru jest Bosna i Hercegovina. Dvadeset kilometara obale brani dvadeset helikoptera i dvadeset aviona, s vojnim proračunom od 250 000 000 američkih dolara. Bosna i Hercegovina ne posjeduje brodovlje, ali ima 12 750 vojnika. Obala Bosne i Hercegovine relikt je povijesti još iz doba Dubrovačke Republike, te BiH baštini povijesno pravo na svoju kratku obalu koja se orijentirala na turizam, te transporte tereta vrši preko hrvatske luke Ploče. Na svjetskoj rang ljestvici nalazi se na 121. mjestu.
Nakon krajnjeg juga Hrvatske, slijedi Crna Gora. Na svjetskoj listi moći je na 120. mjestu, a ima 2560 vojnika i 830 osoba u pričuvnim snagama. Raspolaže s pet aviona, pet helikoptera i osamnaest brodova. U floti su dvije fregate i šest patrolnih brodova koji čuvaju more obale duge 294 kilometra. Vojni proračun je 83 000 000 američkih dolara. Dvanaest trgovačkih brodova plovi pod crnogorskom zastavom, a pomorstvo je bazirano na jednu luku, Luku Bar. Luka Bar spada u male luke i godišnje ostvari dobit od oko milijun eura, s planom povećanja do 2025. godine. Na Crnogorskom primorju obitava nešto više od 150 000 stanovnika, a neizostavni dio državnog proračuna je, baš kao i u slučaju susjedne Hrvatske, turizam.
Najjužnija država istočne obale Jadrana jest Albanija. Njenu obalu duljine 362 kilometra brani 38 brodova, od čega je 28 patrolnih brodova, te baš kao i u slučaju Hrvatske – 2 minopolagača. Albanija raspolaže i s 23 transportna zrakoplova, 23 helikoptera i vojnim proračunom od 110 000 000 američkih dolara. U sklopu trgovačke mornarice, sedamnaest brodova vije zastavu Albanije, te se na teritoriju države nalaze četiri istaknute luke, a najveće nade se polažu u Luku Drač koja je u 2019. godini operirala s preko 4 000 000 tona roba, a velik dio je otpao na promet kontejnerima (145 000 TEU). Iste godine, Luka Drač je ugostila gotovo 900 000 putnika. Na svjetskoj rang ljestvici moći, Albanija je zasjela na 86. mjesto sa 64 000 aktivnih vojnika, te 50 000 ljudi u rezervnim snagama. U albanskim vodama nalazi se sam ulaz u Jadran, Otrantska vrata širine 75 kilometara, kroz koja ulaze morske struje, te idući uz istočnu obalu zakreću se na sjevernoj obali i spuštaju se niz zapadnu obalu – obalu Italije.
Italija je div sa zapadne obale – tisuću kilometara Apeninskoga poluotoka ljubi Jadransko more, te velikih 17 milijuna i 600 tisuća ljudi koji obitavaju u mjestima i gradovima od Trsta, pa sve do Otranta. Čak je dvanaest velikih obalnih središta na talijanskom dijelu Jadrana, od kojih je najveći Bari s 325 000 stanovnika. Talijanska vojska je ravnopravno rasporedila vojne snage s obje strane poluotoka, pa tako istočnu obalu Apenina čuva 430 aviona, od čega je preko 200 borbenih zrakoplova, 38 transportera, 8 nosača goriva i 26 letjelica za specijalne taktičke operacije. Talijansku obalu Jadrana čuva i 220 helikoptera, te 125 ratnih brodova, a među njima i poznati ITS Giuseppe Garibaldi 551 koji je povremeno u vodama Jadrana. U Jadranskom moru su još i dva talijanska razarača, šest fregata i nekoliko podmornica, te osam patrolnih brodova i pet minopolagača. Italija broji 175 000 aktivnih vojnika i 182 000 onih u pričuvi. Vojni proračun Italije je 27,8 milijardi američkih dolara. Najistaknutija talijanska luka na Jadranu je daleko poznati Trst, koji na godišnjoj bazi manipulira sa 62 000 000 tona tereta. Na ljestvici svjetske moći, Italija zauzima 11. mjesto. Kao takva, najsnažniji je vojni i politički faktor na Jadranskom moru, a njenu zastavu vije 1405 brodova trgovačke mornarice. U Italiji još uvijek potajno živi duh talijanskog iredentizma, nacionalnog pokreta s kraja 19. stoljeća, nastalog nakon ujedinjenja Italije 1871. godine. Cilj toga pokreta jest pripojiti Italiji istočnu obalu Jadrana, završno s Bokom Kotorskom. Dio plana sproveden je prvi puta u razdoblju Prvoga svjetskoga rata, kada je Italiji tajnim Londonskim ugovorom obećan značajan dio istočne obale Jadrana. Kasnije je, na mirovnoj konferenciji, prema 14 Wilsonovih točaka, utvrđeno razgraničenje na osnovu etničkog sastava stanovništva, a ne na povijesnom pravu, da bi Kraljevina Jugoslavija 1920. godine potpisala Rapalske ugovore kojima se Italiji predaje dio obale koji će ona, uz Slobodnu Državu Rijeku, uživati sve do kapitulacije fašističkih snaga 1943. godine. Talijanski iredentizam preživio je do današnjih dana, pa se ponekad može vidjeti i karta Italije s pripojenom istočnom obalom Jadrana u prostorijama visokih političkih dužnosnika Republike Italije.
Osim premoći u naoružanju i političkom utjecaju, Italija je i lider po broju ribarskih brodova, te u svom registru ima 12 000 plovila registriranih za tu djelatnost, dok Hrvatska bilježi 4000 ribarskih brodova, od kojih je preko 80% kraćih od dvanaest metara. Ovakve brojke daju Italiji status lidera na Jadranu, te šalju svojevrsnu opomenu Hrvatskoj koja je na drugom mjestu. Treće mjesto prema moći na Jadranu zauzima Albanija, četvrto Slovenija, peto Crna Gora, a posljednje, šesto mjesto – Bosna i Hercegovina.
Istočna obala Jadrana, posebice hrvatska obala, u očima mnogih je viđena kao tvornica novca. Razlog tome jest visok stupanj litoralizacije, te velika ulaganja u turističke smještajne kapacitete, kao i pogodnost obale za nautički turizam zbog brojnih otoka, uvala i pristaništa. Pošto hrvatske luke ne uspijevaju parirati divovima sa sjevera, Koperu i Trstu, hrvatske vlasti su se odlučile za gradnju LNG terminala na otoku Krku, u kojem vide energetsku neovisnost Hrvatske, te liderstvo u opskrbi sjevera jugoistočne europske regije plinom kao energentom za vrijeme koje dolazi. U Jadranu su se vršila i istraživanja o ležištima ugljikovodika, te eksploatacija istih, a Hrvatskoj su, baš kao i Italiji, dozvoljena bušenja do crte sredine, izuzev međunarodnog plovnog puta. Iako nesimpatičan potez u očima ljudi iz turističkog sektora, te zelenih pokreta i udruga, energetska neovisnost i posjedovanje energenata je jedno od ključnih pitanja za geopolitički položaj države. Hrvatska se, ipak, radije okreće ugljikovodicima negoli obnovljivim izvorima energije jer obnovljivi izvori traže ulaganja koja neće rezultirati mega-profitom, no za Republiku Hrvatsku je nužno da održi status države čiste prirode kako bi zadržala turistički brend koji kola svjetskim naslovnicama posljednjih godina.
U toj vrevi težnje za boljitkom i tim boljim pozicioniranjem država na listi najmoćnijih političkih zajednica svijeta, faktor mira jest strah od vlastitog neuspjeha u želji za uspjehom, kao i strpljenje zlata vrijedno u situaciji kada se zemlje s istočne obale Jadrana bore s depopulacijom, dok Italija stari, ali održava broj stanovnika, pa ima kapacitet popunjavanja novih prostora i branjenje istih. Tako da moć države ne određuje samo teritorijalna veličina, već ponajprije znanje, te stvaranje novih i dodanih vrijednosti, pa su shodno tome obrazovani i osviješteni ljudi najveće bogatstvo koje jedna država imati može. Vođena tom mišlju, Hrvatska bi valjala misliti unaprijed i po nekoliko stoljeća, no to u Hrvatskoj nije slučaj jer većina planova se temelji na vremenskom razdoblju od jednoga ili dva politička mandata. Takvi kratkoročni planovi dovode do nehomogenosti futurističke misli i zbacivanju predodžbe budućih vremena u potpunom ostvarenju s ili bez tendencije širenja granica.
Zato Hrvatska, kao i ostale postkomunističke zemlje koje su zapele u raljama tranzicije, moraju ponajprije uložiti u ljude, a tek onda u infrastrukturne projekte jer su oni bez pravoga stanovništva tek nakaradno blaćenje majke prirode.
Izvor: pomorac.net
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti5 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti4 dana ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja