Connect with us

Hrvatska baština

Planinarstvo u Hrvatskoj

Published

on

Slika 1. Zavižan (MJ)

„Hrvatsko planinarsko družtvo u Zagrebu“ osnovano je 15. listopada 1874., samo sedamnaest godina nakon osnutka prvoga planinarskoga društva na čitavom svijetu (u Londonu). Hrvati su deveti narod u svijetu s planinarskim društvom. Osnovano je na inicijativu Đure Pilara, poznatoga znanstvenika i svojedobno rektora Sveučilišta u Zagrebu, i Bude Budisavljevića, velikoga župana u Zagrebu i Gospiću. Osnivači i prvi članovi planinarskoga društva bili su znameniti znanstvenici i kulturni radnici toga vremena. Tako je prvi predsjednik HPD-a bio dr. Josip Kalasancije Schlosser (liječnik, botaničar, entomolog) zatim svećenik dr. Josip Torbar. 

Prvi skupni izlet organiziran je u svibnju 1875. na Oštrc i Okićku Plješivicu. Na vrhu Zagrebačke gore, Medvednici (Sljemenu), podignuto je prvo planinarsko sklonište (1878.).

Spomenica Društva iz 1884. prva je planinarska knjiga u Hrvatskoj. 1898. počelo je izlaziti društveno glasilo Hrvatski planinar. Osnutkom Društva udareni su temelji i speleologiji, Gorskoj službi spašavanja, vodičkoj službi te alpinizmu (prva sekcija 1935.).

Početkom 1948. godine dolazi do osamostaljenja planinarskoga rada, najprije u Zagrebu, a zatim u Splitu, Rijeci, Varaždinu, Karlovcu. Osnovano je mnogo planinarskih društava diljem Hrvatske.

Slka 2. Planinska vegetacija (MJ)

1949. godine ponovno je pokrenut časopis, mjesečnik Naše planine koji je uređivao alpinist Pere Lučić-Roki.

Prvu knjigu o planinama u povijesti svjetske književnosti napisao je 1536. na hrvatskome jeziku starohrvatski pjesnik Petar Zoranić Ninjanin (1508. – 1569.). Knjiga je tiskana 1555. i na hrvatskom jeziku pa povjesničari navode da je prvu knjigu posvećenu planinama napisao Konrad von Gesner iz Züricha. Knjiga je postala gotovo planinarska Biblija, a Zoranićeva knjiga je nestala u ruševinama i ratnim požarima. Sreća u nesreći je da se sačuvao primjerak Zoranićeva orginalnoga djela koji se danas čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

“Prvi hrvatski alpinist bila je žena, ilirka Dragojla Jarnević (1812. – 1875.) koja se davne 1843. uspela kroz stijenu Okića i podrobno opisala taj uspon u svom Dnevniku. Hrvatski planinari istražili su nekoliko jama dubljih od tisuću metara, među njima Lukinu jamu na Velebitu koja je tada po dubini bila deveta na svijetu (danas jedanaesta). Splitski alpinist Stipe Božić dva puta je nogom stao na najviši vrh svijeta, a uz to je osvojio najviše vrhove svih kontinenata te o tome napisao knjigu »Sedam vrhova« i snimio TV-seriju. Godine 1991., kada je Hrvatska primljena u Međunarodnu federaciju planinarskih saveza (UIAA), bila je na 10. mjestu po broju članova, a Hrvat Ivica Piljić vodio je u početnom razdoblju Međunarodnu komisiju sportsko-penjačkih udruga. Na Antarktici postoji vrh Hrvatska, u Andama Zagrebački smjer u stijeni Huandoya, u norveškim stijenama Velebitfjeld, u afričkoj stijeni Kaga Tong smjer Croatica – tako su ih nazvali hrvatski penjači koji su tamo prvi stali svojom nogom.” (Željko Poljak)

Članovi HPD-a u 19. stoljeću bili su mahom istaknuti znanstveni radnici, akademici i sveučilišni profesori, koji su se koristili planinarstvom kao znanstvenim sredstvom, zbog čega HPD-u pripada osobito mjesto u hrvatskoj znanosti i kulturi.

Treba podsjetiti:

  • 1971. Hrvatska zastava prvi put u Himalaji, (Željko Poljak u Annapurni)
  • 1979. Prvi uspon na Mount Everest, (Stipe Božić 15. svibnja 1979.)
  • 1993. Uspon na K-2 (drugi vrh svijeta), (Stipe Božić).

Slika 3. Pogled s Biokova (MJ)

Hrvatska ima:

  • 8 nacionalnih parkova: Plitvička jezera, Paklenica, Kornati, Krka, Brijuni, Mljet, Risnjak i Sjeverni Velebit
  • 11 parkova prirode: Biokovo, Žumberak-Samoborsko gorje, Medvednica, Kopački rit, Lastovsko otočje, Papuk, Vransko jezero, Učka, Lonjsko polje, Velebit, Telašćica
  • 2 stroga rezervata: Bijele i Samarske stijene te Hajdučki i Rožanski kukovi
  • 78 posebnih rezervata
  • 28 park-šuma
  • 2 regionalna parka
  • 85 spomenika prirode
  • 84 značajna krajobraza
  • 121 spomenik parkovne prirode
  • U Hrvatskoj je ukupno zakonom zaštićeno 28 biljnih vrsta.

Slika 4. Put prema izvoru Kupe (MJ)

Premužićeva staza

Premužićeva staza je pješački, planinarski put koji prolazi vršnim dijelovima sjevernoga i srednjega Velebita; dugačka je 57 km. Staza je izgrađena za samo 4 godine (1930. – 1933.).

Nazvana je po inženjeru Anti Premužiću (1889. – 1979.) koji je stazu projektirao i sudjelovao u njezinoj izgradnji. Građena je tehnikom suhozidne gradnje bez betona i cementa. Staza prolazi kroz najdivljiji i najnedostupniji velebitski krš.

Šumarskog inženjera Antu Premužića i Ivana Krajača povezala je neizmjerna ljubav prema Velebitu i oni su planinu istraživali niz godina. Krajača se može smatrati i prvim istraživačem velebitskih špilja. Temeljito je istražio golemu jamu Vrtlinu u južnom Velebitu i objavio nalaze zajedno sa skicom (HP 1932, 268), a s Premužićem se spustio u Varnjaču u Rožanskim kukovima (HP 1930, 99). Zajedno su se probijali kroz neprohodne kukove, noćili u divljini pod vedrim nebom i pri tom stvarali zamašne planove. Najvažniji od njih su i ostvareni: Rossijevo sklonište, kuća na Zavižanu i tiskanje vodiča po Velebitu.

Premužićeva staza je u cijeloj svojoj dužini službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnoga značaja (2009.). 

Botanički vrtovi

Botaničar dr. Fran Kušan je osnovao botanički vrt na Sljemenu 1939., a na Velebitu 1967. godine. Bio je dugogodišnji urednik Hrvatskog planinara.

Velebitski botanički vrt je u neposrednoj blizini Zavižana; nalazi se blizu planinarskoga doma. Želja osnivača bila je bogatstvo flore Velebita učiniti dostupnim svim posjetiteljima Velebita. Simbol je Velebitskog botaničkog vrta endem velebitska degenija. Nedugo nakon osnivanja Vrta okolno je područje proglašeno Posebnim botaničkim rezervatom Zavižan – Balinovac – Velika kosa.

Botanički vrt na Sljemenu osnovan je 1939. godine. Smješten je bio na južnom obronku Medvednice, uz Tomislavov dom. Zasađena je šuma niske klekovine, bora i planinske borovice. Tu su brojne ugrožene i zaštićene biljke poput runolista, encijana, božura, velebitske degenije, kranjskog ljiljana itd.

Horvatovih 500 stuba

Zagrebački novinar Vlado Horvat (1891. – 1963.) počeo je 1950. vlastoručno graditi silazno stubište preko »Vidikovca« i kroz špilju Medvednicu do izletišta »Srnec« na potoku Bistri jarek. Horvatu su pomogli ljubitelji prirode i tako omogućili svim ljubiteljima prirode da upoznaju i taj dio Medvjednice.

Fenomen Anića kuka

Nakon Klekove stijene, glavna uloga u razvoju hrvatskoga alpinizma pripada Anića kuku i okolnim stijenama u Velikoj Paklenici koje su zbog izvanrednih penjačkih mogućnosti postale alpinistički eldorado poznat u zemlji i inozemstvu. Popularizaciji Paklenice najviše je pridonio godišnji organizirani prvosvibanjski alpinistički skup s kojim su započeli 1960. članovi PDS “Velebit”, a poslije je taj skup prerastao u republički pa na kraju u internacionalni.

Alpinist Stipe Božić

Na najviši vrh svijeta, Mount Everest (8848 m), popeo se dva puta te je tek drugi Europljanin (poslije Rheinholda Messnera) kome je to uspjelo.  Na vrhu svijeta Stipe Božić bio je 15. svibnja 1979. i 10. svibnja 1989.

Popeo se na najviše vrhove svih kontinenata i na tri najviša vrha na svijetu: Mount Everest, K2 i Kanchenjunga.

Od 1975. pridodao je uspone na Noshaq, Everest (2 puta), Kang Guru, Manaslu, Kanchenjungu, K2, Mount McKinley, Logan, Mount Kenyu, Mount Vinson, Elbrus i ostale; tu je i sudjelovanje na ekspedicijama na osamtisućnjake Lhotse, Dhaulagiri, Nanga Parbat i Annapurnu te dolazak skijama na Sjeverni pol. Posebnu vrijednost svim tim usponima dodao je svojom profesionalnom filmskom ili video kamerom i sigurno je jedini penjač na svijetu koji je na taj način najviše i najteže vrhove približio gledateljstvu.

Osim alpinizma, Stipe Božić bavio se i speleologijom, ronjenjem te je aktivni skijaš. Spustio se 1 395 metara duboko pod zemlju, u Lukinu jamu na Velebitu.

Profesionalnom je kamerom snimio veliku količinu filmskoga i video materijala u malo istraženim dijelovima svijeta. Snimao je čak dva puta na samom vrhu Mount Everesta što dovoljno govori o njegovoj izuzetnoj volji da vrhunski rezultat približi običnim ljudima. Režirao je više od 80 dokumentarnih filmova koji su u sklopu putopisnih serija “Sedam vrhova”, “Dubine”, “Krš i more”, “Hrvatske planine”, “Faros Paros”, “Svete planine svijeta” i “Rijeke Hrvatske” prikazani na HTV-u.

Od mnogobrojnih snimljenih dokumentarnih filmova »Reticent Wall« i »Dhaulagiri Express« dobili su nagrade na festivalima u Trentu, Grazu i Popradu. Napisao je knjige “Put na vrh svijeta”, “Sedam vrhova”  i “Svete planine svijeta”.

Početci speleologije u Hrvatskoj

Početak hrvatske speleologije datira u 1776.; Ivan Lovrić (1754. ‒ 1777.) prvi je poznati hrvatski speleolog.  U špilju Šandalju kod Pule pračovjek je ušao prije oko milijun godina, u špilju Hušnjakovo u Krapini prije 120 000 godina.

Lukina jama – “Jama nad jamama”

Slovački speleolozi otkrili su Meduzu (707 m), pored Premužićeve staze. Također su otkrili jamu kod Vratarskog kuka; duboka je 1301 m, a naši su je speleolozi u znak priznanja nazvali Slovačkom jamom. Slovaci su naše speleologe upozorili na jamu u Hajdučkim kukovima koju nisu istražili jer nisu imali opremu. Naši speleolozi, pod vodstvom Branka Jalžića, istražili su jamu čija je dubina 1355 metara. Nazvana je Lukinom jamom po nadimku hrvatskoga branitelja i speleologa Ozrena Lukića koga su četnici ubili na Velebitu 1992. godine.

Iduće godine Jalžić vodi novu ekspediciju u Lukinu jamu kada su, ronjenjem na dnu i spajanjem s jamom Trojamom udaljenom stotinjak metara, otkriveni novi prostori i utvrđena dubina od 1392 m, tada po dubini deveta na svijetu (danas jedanaesta). Uz to još tri svjetska rekorda: Lukina jama je najvertikalnija na svijetu, u njoj je poduzeto ronjenje na najvećoj dubini i, treće, u njoj je himalajac Stipe Božić postigao najveću visinsku razliku koju je čovjek ikad ostvario, 10231 metar, jer je tolika razlika između Everesta i dna jame. Dodajmo tome otkriće endemske pijavice Croatobranchus mestrovi pa ćemo vođi ekspedicije dati za pravo što je jamu nazvao Jamom nad jamama. Kasnijim istraživanjima Lukina jama je »produbljena« i sada njezina dubina iznosi 1421 metar.

Najveće i najznačajnije hrvatske planine: Velebit, Dinara, Biokovo, Medvednica, Plješevica, Samoborsko gorje, Žumberačka gora, Kalnička gora, Ivanščica, Ravna gora, Maceljska gora, Bilogora, Moslavačka gora, Psunj, Papuk, Krndija, Požeška gora, Petrova gora, Risnjak, Bijele stijene, Bjelolasica, Klek, Snježnik, Platak, Učak, Ćićarija, Lička Plješevica, Svilaja, Kamešnica, Promina, Kozjak, Mosor, Omiška Dinara, Vidova gora (Brač), Treskavac (Krk), Kamenjam (Rab), Sv. Vid (Pag), Sis (Cres), Sv. Mikul (Lošinj) i ostale.

Planinarske izložbe

Planinarska fotografija je i u Hrvatskoj odigrala važnu ulogu u promicanju planinarstva, promicanju ljubavi prema prirodi. U razvoju umjetničke fotografije značajnu ulogu imaju fotografije planina.

»Hrvatski planinar« – časopis sa stoljetnom tradicijom

Časopis »Hrvatski planinar« ima vodeću ulogu u hrvatskoj planinarskoj književnosti okupljajući pisce i promičući književno stvaralaštvo među planinarima. Izlaženje njegova prvog broja potaknuo je 1898. pjesnik Franjo Marković i od tada do danas objavljuje književne priloge, ponajviše putopisnog karaktera, zatim ekspedicijske izvještaje, stručne članke, posebno s područja speleologije, alpinizma, zaštite prirode, teorije i ideologije. Do 1909. izlazio je kao mjesečnik, 1910. ‒ 1913. kao Planinarski vjesnik u časopisu Vienac, a 1914. se ponovno osamostaljuje, ali odmah zatim nastaje ratni prekid. Od 1922. do 1944., kada zamire u ratnim uvjetima, postupno se razvija u reprezentativnu reviju. Na poticaj Vladimira Blaškovića časopis ponovno izlazi 1949., ali u duhu onoga vremena bez hrvatskoga obilježja, pod neutralnim naslovom »Naše planine«. Sredinom 1991., s osnivanjem samostalne hrvatske države, vraćen je časopisu stari tradicionalni naziv »Hrvatski planinar«. (Ž. Poljak)

Izvori: prof. dr. Željko Poljak, Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva; Cjeloviti hrvatski planinarski atlas – Hrvatske planine

“U 286 planinarskih društava, koliko ih je trenutno u Hrvatskoj, registrirano je 30 tisuća aktivnih planinara. Procjenjuje se da još toliko redovito planinari, ali da nije učlanjeno u niti jedno društvo. Kad se, uz to, uzme u obzir da Hrvatska ima 6000 kilometara uređenih planinarskih staza, 160 planinarskih domova i skloništa, i izvrsnu ostalu infrastrukturu, planinarenje se nameće kao idealna rekreacija za ljude svih životnih dobi.” (Alan Čaplar,  autor Planinarskog vodiča po Hrvatskoj).

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

on

By

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice),  Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk,  Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

on

By

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu:  Ribarska noć,  Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved