Slika 1. Kolona sjećanja u Škabrnji 2020. (MJ)

Kolonama sjećanja u Vukovaru i Škabrnji obilježena je 29-ta godišnjica strašnih srpskih zločina u Vukovaru i Škabrnji u studenome 1991. godine. Unatoč pandemiji covida-19, unatoč želji Plenkovića i Pupovca da se zaboravi na nevine žrtve srpske agresije domoljubi (Hrvati, Srbi, Mađari i drugi) dostojanstveno su odali počast žrtvama srbijanskog terora.

Nažalost, dan prije Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje održao se srpski igrokaz odavanja počasti agresoru, ubojicama, silovateljima, onima koji su razarali Vukovar. Delegacija Srpskog narodnog vijeća (SNV) je 17. studenoga u Vukovaru položila vence u Dunav za stradale Vukovarce i Vukovarčanke srpske nacionalnosti 1991. – 1995. godine! 

“Izaslanstvo Srpskoga narodnog vijeća (SNV) odalo je počast žrtvama koje su građani Vukovara podnijeli u ratu od 1991. do 1995. Potpredsjednik Vlade RH Boris Milošević, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, specijalni izaslanik predsjednika Republike Srbije Veran Matić i članica udruženja “Protiv zaborava” Radojka Mrkšić položili su vijenac za stradale Vukovarce i Vukovarčanke srpske nacionalnosti u Dunav, a zatim i kod spomen-obilježja na Ovčari. Na kraju komemorativnog programa, Pupovac je s izaslanstvom zapalio svijeće za sve žrtve u vukovarskoj Sabornoj crkvi sv. Nikole.”

Slika 2. Pupovac baca vijenac u Dunav (internet

U ovom sramotnom činu sudjelovala je i Vlade Republike Hrvatske preko svog predstavnika potpredsjednika vlade Borisa Miloševića. SNV i potpredsjednik Vlade bacili su vence u Dunav za Srbe koji su ubijali, silovali, pljačkali i razorili Vukovar. Na vencu je bila srpska zastava (nije to prvi put) a ne hrvatska! Dakle, SNV i potpredsjednik Vlade su odali počast agresorima iz Srbije i pobunjenim Srbima iz Hrvatske (koji ne priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu) koji su razorili Vukovar, koji su ubili oko 3000 osoba, koji su protjerali više od 22.500 osoba koji su silovali više od 1000 žena itd.

Slika 3. Zločin na Ovčari (MJ, s izložbe)

Kolona sjećanja je za sve žrtve, za Hrvate, Srbe, Mađare i pripadnike drugih nacionalnosti koji su ubijeni ili poginuli tijekom srpske agresije na Hrvatsku. Pupovac, Milošević, SDSS i SNV opet negiraju istinu. Istina je da su u Dunav bacani Hrvati, najviše u četničkim uporištima u Dalju i Borovu Selu, a ne Srbi! Dajući izjave medijima Pupovca i Miloševića nisu ni jednom rječju osudili agresiju na Hrvatsku, nisu imenovali agresora, nisu kazali tko je razorio Vukovar, tko je počinio zločin na Ovčari, tko je počinio zločin u Borovu Naselji i u Veleprometu nakon sloma obrane Vukovara. Novinarska smeća nesu direktno pitali Pupovca i Miloševića: Tko je razorio Vukovar, tko je uništio crkvu sv. Filipa i Jakova, tko je razorio i zapalio dvorac Eltz, tko je srušio kuću Lavoslava Ružičke, tko je bombardirao vukovarsku bolnicu itd.

Marsovci nisu razarali Vukovar, Marsovci nisu ubijali, Marsovci nisu silovali, Marsovci nisu pljačkali! To su radili Srbi iz Hrvatske i Srbi iz Srbije! U ime pomirbe novinari ne pitaju Pupovca, Miloševića i druge tko je agresor, tko je razorio Vukovar, tko je ubio 2717 osoba… Novinarska smeća bez imalo profesionalnosti, morala, etike ne žele postaviti direktno pitanje tko je razorio Vukovar, ne žele postaviti pitanje zašto je na vencu srpska zastava.

Slika 4. Komemoracija hrvatskim braniteljima i civilima koji su bačeni u Dunav, Borovo Selo (MJ)

Pupovac, Milošević kao i drugi iz SNV-a i SDSS-a nisu izrazili kajanje za učinjeno tijekom srpske agresije na Hrvatsku, nisu zatražili oprost već su izjednačili žrtvu i agresora. Dok Pupovac, Milošević, SNV, SDSS (sljednica zločinačke stranke SDS koja je organizirala pobunu u Hrvatskoj) ne priznaju tko je izvršio agresiju na Hrvatsku, tko je ubijao u Vukovaru, Škabrnji i diljem Hrvatske nema nikakve pomirbe. Navedeno pokazuje da se ne radi o istinskoj pomirbi već o srpskom igrokazu za nove povlastice, za više novca poreznih obveznika, za više ustaških kuna (kako oni kažu).

Sramotan čin kojem smo svjedočili pokazuje da se ne radi o pomirbi već o promicanju četničke ideologije u Hrvatskoj (Memorandum SANU 2 i 3). Izjednjačavanje žrtve i agresora je prihvatljivo drugu Plenkoviću ali hrvatskim braniteljima i domoljubima, obiteljima žrtava to je neprihvatljivo pa se može kazati da se radi o činu izdaje. Ako nije čin izdaje onda je čin maloumnika. U kojoj se europskoj zemlji, članici unije, odaje počast agresoru (npr. polaganje venaca na groblju šajkača), odaje počast ubojicama, silovateljima i rušiteljima? Nigdje osim u Plenkovićevoj Hrvatskoj!

Slika 5. Razoreni Vukovar (MJ, s izložbe)

Ruku pomirbe Srbima prvi je dao Franjo Tuđman, pa Ivica Račan, pa Ivo Sanader, pa Zoran Milanović ali druga strana tu ruku nije prihvatila, nije se pokajala, nije zatražila oprost i nije ništa napravila u smjeru pomirbe već provodi Memorandum SANU 2 i 3. Drug Plenković kaže da smo u ratu pobjedili (u kojem on nije sudjelovao jer je bio anemičan), ako smo pobjedili zašto se ne ponašamo kao pobjednici? Izjednjačavanje hrvatske žrtve i srpskog (srbijanskog) agresora nije prihvatljivo, to je čin veleizdaje!

Drug Boris Milošević (podpredsjednik Plenkovićeve vlade) kaže:

“Više od trećine građana Vukovara su srpske nacionalnosti i važno je da se njihov glas čuje i da imamo dijalog. Čini mi se da na lokalnoj razini dijalog nedostaje i nadam se da će se u narednim godinama otvoriti te da će se moći razgovarati bez tenzija. Smatram da nije dobro i da nisu dobri zaključci da se nisu stvorile pretpostavke za ćirilicu. Taj zaključak znači da svih ovih godina nije došlo do napretka u međunacionalnim odnosima a to je ono što nije dobro. Ispada da smo prije 15 godina imali bolju situaciju u međunacionalnim odnosima nego danas, umjesto da je obrnuto, da je situacija prije bila lošija pa da smo danas napravili iskorake. Do toga nije došlo. Nadam se da će moj dolazak sutra biti korak u pozitivnom smjeru – kazao je Milošević. “

Opet su Srbi u Vukovaru ugroženi, unatoč oprosta, unatoč činjenice da srpski zločinci slobodno šeću Vukovarom, da rade u državnim poduzećima i da dobivaju hrvatsku mirovinu!

Veran Matić, predsjednika Srbije za rješavanje pitanja nestalih, predstavnik Srbije je položio vijenac i kleknuo ali nije donio preostali dio dokumentacije vukovarske bolnice (dio je vraćen), nije donio protokole VMA, nije donio popis logoraša koji su ubijeni i umrli u koncentracijslim srpskim logorima pa je njega gesta beznačajna (srbijanski igrokaz)!

Slika 6. Imena 2717 žrtava agresije na Vukovar (MJ)

U Vukovaru je drug Andrej Plenković izjavio:

“Ne gledam te izjave, mi smo došli odati počast žrtvama Vukovara i palim braniteljima. Mi radimo i na pomirenju i nema tog procesa koji će promijeniti taj smjer kojeg ćemo se držati. Važno je da se uz poštovanje digniteta Domovinskog rata ide naprijed u duhu pomirbe”,

“Vodimo jasnu politiku pomirbe koju podržava 95 posto građana Hrvatske. To je dobro i za Hrvate i srpsku nacionalnu manjinu. Svi skupa gledamo naprijed u duhu pomirbe i suradnje”,

Plenkovićeva pomirba vrijeđa svakog istinskog hrvatskog branitelja i domoljuba jer izjednjačava žrtvu i agresora. Vrijeđa majke nestalih koje nemaju gdje zapaliti svijeću jer Srbi (iz Vukovara, Negoslavaca, Borova Sela, Dalja i iz Srbije) ne žele kazati gdje su ostaci ubijenih, gdje su premještali ostatke žrtava. Neka Plenkovićev koalicijski partner kaže gdje su posmrtni ostatci 66 osoba s Ovčare koji su odvedeni iz vukovarske bolnice? Kada ih ekshumiramo moćemo govoriti o koraku u procesu pomirbe. Kada Srbija prizna logore za Hrvate na svom teritoriju (Begejci, Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš, VIZ Beograd itd.), kada da protokole o ubijenim (nestalim) moći ćemo govoriti o pomirbi. Drug Plenović ne želi čuti vapaj majki koje traže svoje najmilije, koje traže samo jedno: gdje su posmrtni ostatci njihove djece, muževa, unuka! NIŠTA DRUGO ONE NE TRAŽE!

Slike 7. Vukovarska majka (Slobodna Dalmacija)

Temelju kojeg istraživanja drug Plenković tvrdi da njegovu politiku podržava 95% građana? Mislim da njegovu politiku pomirbe ne podržava više od 60% građana RH jer nije, a vjerojatno i ne će dati nikakav rezultat jer Srbija nije odustala od Velike Srbije. Za pomirbu treba barem dvoje. Agresor nije izrazio kajanje, nije tražio (niti traži) oprost već i dalje nastavlja hegemonostičku četničku srpsku politiku. Ako to drug Plenković ne vidi, ne shvaća onda je malouman, ako shvaća pa dalje nastavlja sa svojom pomirbom onda je veleizdajnik. Stvari moramo nazvati pravim imenom kako kaže kardinal Puljić (pročitaj cijelu propovijed kardinala, u Vukovaru 18. studenoga 2020.).

Neka ured druga Plenkovića vidi što o njegovoj pomirbi kažu brojni hrvatski branitelji, odvjetnik Mišetić, dr. Nazor, kardinal Puljić i drugi pa neka informiraju druga Plenkovića o mišljenju drugih. Evo nekih izjava, mišljenja:

“Koliko ciničan moraš biti, da danas položiš vijence za one koji su se pobunili protiv hrvatske države, a svega dan poslije polažeš vijence za žrtve tih istih kolovođa.”

Vukovarac Mario Radić (otac mu je ubijen 18. studenoga 1991., ne zna se gdje su posmrtni ostatci, stric je poginuo pri obrani Vukovara):

”Pa 17. studenoga na mjestu na kojem su pušteni vijenci u Dunav sigurno se nije ništa dogodilo i to nije ni mjesto ni vrijeme da se bilo što s te strane odvija. To je dijeljenje žrtava, vukovarske žrtve nemaju nacionalnosti. Postoji čovjek, vaš kolega novinar Branko Polovina koji je ubijen na Ovčari, on je jedan od mnogih srpske nacionalnosti, zato mislim da to dijeljenje nema smisla nikakvog. S druge strane, oni su stavili vijenac na Ovčaru na ćirilici gdje su napisali ‘nevinim civilnim žrtvama’. Ne znam treba li se to tako napisati, uđimo u te tri riječi, znači ako su žrtve krive onda je sve u redu, i ako su bile vojne osobe onda je sve u redu. Tamo su velikom većinom ranjeni hrvatski vojnici tako da je to vrlo ružno vrijeme i vrlo ružan tekst”, upozorava Radić pa se osvrće i na procesuiranje ratnih zločina u svome gradu.

”Taj tempo procesuiranja ratnih zločina najviše vodi DORH, radi i Vlada na pronalasku, ali to nije dovoljno. Što se tiče procesuiranja, to je sramota. Ne znam što drugo da kažem, nemam druge riječi, mi Vukovarci znamo desetine ljudi koji su ubijali, klali i kojima nikada ništa nije napravljeno. Nisu pozvani ni na obavijesne razgovore, a kamoli da ih se procesuiralo. Što se tiče pronalaska nestalih ne radi se dovoljno, to je sigurno, ti ljudi koji još nešto znaju će poumirati i to će biti to”, zaključuje Mario Radić.

Gordana Sarkotić-narod.hr o Plenkovićevoj pomirbi:

Podsjetimo, lani je Pupovac širio neistine kako je današnja Hrvatska faktor nestabilnosti, kako sve više pokazuje da je sljednica NDH i kako bi jednako tako mogla i završiti – a nakon svih tih laži Andrej Plenković ponovno ga je odabrao za svog koalicijskog partnera nagrađujući SDSS i dopredsjedničkim mjestom u Vladi RH, (Gordana Sarkotić).

Kao mladi sveučilišni profesor Milorad Pupovac, koji je u Zagrebu ubačen u međunarodni mirovni proces kao urbani srpski mirotvorac, koji je odolio zovu velikosrpske “Krajine”, u veljači 1992. godine optužio je Katoličku crkvu u Hrvatskoj za pokrštavanje 11.000 srpske djece. Dakako, bila je to potpuna laž iz velikosrpske propagandističke kuhinje.

Drugu otrovnu laž Milorad Pupovac ponavljao je u kontinuitetu nakon uhićenja generala Gotovine, kad se počelo pripremati haaško suđenje za “Oluju”. A to je ona o likvidaciji 400 nevinih srpskih civila, razorenih 3000 objekata i 200.000 protjeranih Srba, pripremljena u kuhinjama srpskih obavještajnih službi i servirana haaškom tužiteljstvu kao temelj za optužnicu oslobodilačke operacije “Oluja” kao udruženog zločinačkog pothvata hrvatskog državnog i vojnog vrha. Milorad Pupovac dotad je za sebe već osigurao politički monopol na predstavljanje srpske manjine u Hrvatskoj” (Višnja Starešina).

“Ovaj proces hrvatsko-srpskog tzv. pomirenja, sa sigurnošću mogu reći, nakon razgovora s mnogim ljudima, postiže kontraefekt. Mnogi su ogorčeni, posebno nakon Grubora, jer od predstavnika Srba nije bilo isprike za velikosrpsku agresiju, ljudi govore da izgleda kao da Pupovac vodi državu, da ovo nije nikakva pomirba, već zamagljivanje istine, utvrđivanje koalicije”, upozorio je nedavno koluminist Ivica Šola, ističući kako živi u istočnoj Hrvatskoj, području koje je velikosrpski agresor devedesetih izmasakrirao. Nekažnjeno.

“To pomirenje je zapravo otvaranje novog rata, rata u kojem laž, obrtanje teza, izostanak istine i pravde, isprike za agresiju sije novo sjeme razdora sa srpske nepokajane strane, s patetičnim Pupovčevim prenemaganjem”, naglasio je Šola, zaključujući: “Stoga ovo nije pomirenje, već novi rat, samo drugim sredstvima, u kojem je balvan-revoluciju smijenila revolucija bez balvana: smjesa SDSS-ove mimikrije, beogradskog agresivnog negacionizma, i pravosudnog ostracizma hrvatske duboke države prema istoj državi i žrtvama”, (Ivica Šola).

Vukovarski branitelj Stipo Mlinarić se ispričao Plenkoviću što je branio svoj dom, što je branio Vukovar od agresora: “Ispričavam se što sam bio prisiljen pucati na njegovog koalicijskog partnera’!

Odvjetnik Mišetić: Pupovčev pokušaj izjednačavanja krivnje uvreda je za žrtve Vukovara

“Polaganje vijenca u Dunavu za srpske žrtve – na obljetnicu pada Vukovara – uvreda je za žrtve Vukovara i nije ništa drugo nego nastavak dugogodišnje politike Milorada Pupovca izjednačavanja krivnje između srpskog i hrvatskog vodstva, i relativiziranje krivnje srpskog vodstva zbog zločinačke politike tijekom rata“, ističe u razgovoru za Narod.hr odvjetnik Luka Mišetić, najpoznatiji po uspješnoj obrani generala Ante Gotovine na Haškom sudu.

Zašto drug Plenković nije pitao koalicijskog partnera Pupovca gdje je medicinski tehničar Marko Mandić – Gipser? Čovjek koji ga je izveo iz bolnice portir Bogdan Kuzmić živ je, slobodan i zna istinu…,

Da je pomirba Plenkovićev cirkus priznaje (indirektno) i njegov ministar pravosuđa koji je kazao: “Svakako bi suradnja između Srbije i Hrvatske u području ratnih zločina, odnosno dostave dokumenata, trebala biti bolja. U ovom trenutku je nema”, i tako godinama!

Kardinal Puljić je na propovijedi kazao: “Bez istine i pravde nema stabilnog mira ni vraćanja povjerenja. Da bi došlo do praštanja, valja priznati zločin”

Kardinal je dalje rekao: “Da bismo čuvali pročišćeno pamćenje i stvarali ispravne preduvjete suživota, potrebno je imati hrabrosti svaku stvar nazvati pravim imenom i činjenice promatrati kroz uzroke i posljedice. Bez istine i pravde nema stabilnog mira ni vraćanja povjerenja. Mržnja, čiji su plodovi ovi zločini, ne smije imati glavnu riječ. Da bi došlo do praštanja, valja priznati zločin. Zato molimo za sve zločince da ih Bog takne u srcu i baci na koljena te postanu svjesni svojih zločina. Jedna majka, plačući za sinom, moli Boga da ne da miran san onome koji je ubio njezinog sina dokle god se ne pokaje za svoj zločin.”

“Sada bi pojedini željeli da se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji. Sjećanje na ove žrtve nije u službi huškačke mašinerije, kakva je vođena pred Domovinski rat, nego je čuvanje vlastitog dostojanstva kojim se gaji ljudsko i vjerničko poštivanje nevinih žrtava.

I danas smo iznenađeni da nekima smeta kada s poštovanjem pamtimo žrtve čiji su životi ovu grudu posvetili svojom krvlju, znojem i suzama. Zar smo olako prihvatili da nam ogade zemlju na kojoj smo se rodili i rasli pa s nje bježimo i ostavljamo je pustu i prepuštamo je drugima? Kako da na mlađe naraštaje prenesemo vrednovanje žrtava onih koji su život dali za ovu grudu i pomognemo budućim pokoljenjima da ovdje vide svoju budućnost? Učeći ih da Isusa prihvate u svoj život i prepoznaju da je Krist Put, Istina i Život. Ne dajmo iščupati iz svoga srca i naše vjere Krista uskrsloga koji nas poziva da uzmemo svoj križ i da ga slijedimo. Učimo riječima i djelom buduće generacije kako se živi s Kristom i kako se pobjeđuje u njegovoj Istini.

Nitko nema pravo – ni moćnici ovoga svijeta, ni pojedini domaći i svjetski mediji – dirati rane i bol onih koji krvare radi gubitka svojih najbližih. Nitko nema pravo vrijeđati žrtve onih koji su svoju krv pa čak i dijelove svoga tijela ugradili u tu grudu. Ta gruda, koju Domovinom zovemo, posvećena je tolikim žrtvama. Ako to ne znamo poštivati, onda u nama nema ni ljudskog, ni vjerničkog niti nacionalnog dostojanstva. Ovim ne želim izazivati gorčinu ni mržnju, a pogotovo ne osvetu, nego jasno reći da pravi dijalog, koji vodi pomirenju, počiva na prihvaćanju istine. Znajmo svoje korijenje upoznati, poštivati i na toj stvarnosti graditi sadašnjost i ostaviti istinske vrednote budućim pokoljenjima……

Slika 8. Sjećanje na ubijene i poginule, Škabrnja 2020. (MJ)

Plenkovićevi koalicijski partneri iz SDSS-a ne priznaju srpske zločine, Srbija ne priznaje agresiju, pa je Plenkovićeva pomirba loš igrokaz koji je u službi Memoranduma SANU 2 i 3.

Dr. Marko Jukić

(“s margine političkoga spektra”)