Connect with us

Vijesti

Po čijem su “nalogu “hrvatski branitelji ušutjeli? Jesu li i pobjednici odustali od svoje Hrvatske?

Published

on

Hrvatska pobjednička vojska

Hrvatska vojska, odnosno hrvatski branitelji  su  pod političkim vodstvom dr.Franje Tuđmana izvojevali sjajnom vojno-redarstvenom akcijom Oluja blistavi čistu pobjedu nad velikosrpskom i jugoslavenskom ideologijom!

Tako zvana Republika Srpska Krajina pometena je iz političkog života Hrvatske, a stanovništvo unatoč pozivu Predsjednika Republike i vrhovnog  zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske dr.Franje Tuđmana da ostane i prihvati svjetski priznatu članicu UN (Hrvatska primljena u Ujedinjene narode  22. svibnja 1992.godine ) Republiku Hrvatsku,  kao svoju domovinu, povuklo se i pobjeglo u  Srbiju i BIH, po nalogu njihovih vlasti!

Čak je i Slobodan Milošević, kada su mu se obratili za pomoć rekao;

Utekli su ko zečevi, a sada traže da ih Jugoslavija brani” obrušio se Slobodan Milošević na Milana Martića i krajinsko vodstvo na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. nakon operacije Oluja.

“Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije!”, rugao im se Milošević.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/milosevic-krajinskim-srbima-6000-hrvata-branilo-je-vukovar-pola-godine-a-vi-knin-ni-12-sati-2048361

Nakon završetka  vojnih operacija Maestral i Južni potezi sjajne operacije Oluja  američka obavještajna služba CIA je u službenom izvještaju Balkanska bojišta (eng. Balkan Battlegrounds) dala svoju ocjenu Hrvatske vojske:

“Hrvatska vojska se još jednom dokazala kao najbolja vojna organizacija na Balkanu. Snage HV-a su: odlično planiranje na razini stožera, djelovanje profesionalnih udarnih brigada te sposobnost davanja potpore elitnim pješačkim postrojbama jakom topničkom vatrom i zračnom podrškom. HV je razvio istinsko združeno djelovanje u kojem su odabrane pješačke postrojbe poduprte oklopom i topništvom mogle probiti jaku obranu te brzo iskoristiti svoj proboj do konačnog cilja. Te osobine su učinile da je HV gotovo nemoguće zaustaviti.”

Američki ministar obrane i bivši general američkih marinaca James Mattis je izjavio prigodom proslave Oluje 2017.godine

“Oluja je operacija koja se ovdje u Americi proučava i pokazuje što dobro predvođena, što dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro predvođena, može napraviti i preokrenuti tijek povijesti. Iznimno poštujemo vas, našeg saveznika, jednu malu zemlju, koja se bori znatno iznad svoje kategorije”

https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Oluja

dani ponosa

Bili su to dani kada smo na krilima tako sjajne i čiste pobjede mislili da smo odrezali glavu velikosrpskoj i jugoslavenskoj aždaji, ali smo se teško prevarili.

Dr.Franjo Tuđman je na bazi tako sjajne pobjede imao sve preduvjete provesti lustraciju upravo tih poraženih velikosrpskih i jugoslavenskih snaga, i dobio bi snažnu potporu hrvatskih branitelja  i velikog dijela  hrvarskog naroda.

Međutim upravo te poražene velikosrpske i jugoslavenske snage izmilile su iz mišjih rupa u koje su se sakrile dok se trebalo boriti, i spriječile ga u provedbi lustracije.

Nakon smrti dr.Franje Tuđmana ta velikosrpska i jugoslavenska aždaja našla je svoje saveznike ni manje ni više u političkoj eliti koja se stvarala u pozadini, dok su hrvatski branitelji krvavo se borili na ratištima diljem Hrvatske!

Političke elite predvođene Stjepanom Mesićem i Ivicom Račanom rastaču mladu hrvatsku državnost

Predstavnici te politička elite, odnosno koalicija stranaka  koje nisu htjele samostalnu Hrvatsku,  sastavljena od šest stranaka – HSS-a, IDS-a, LS-a, HNS-a, HSLS-a i SDP-a (tzv. šestorka), potpomognute američkim angažmanom, su   pobjedom na izborima 3.siječnja 2000.godine sasvim promjenili  državnotvornu politiku Hrvatske.

HDZ tada još kao državotvorna stranka dobila je pojedinačno više mjesta, ali nedovoljno za formiranje Vlade!

Nelustrirani mediji slavili su pobjedu tih velikosrpskih i yugo snaga, pa je tako Davor Butković euforično pisao u Jutarnjem listu;

“Treći siječnja 2000. svojom se pozitivnom energijom mogao usporediti jedino s 30. svibnjem 1990.godine, kada je konstituiran prvi nekomunistički Sabor modernog doba.

Početkom siječnja 2000. političari su mogli biti ponosni na svoj posao, neovisni mediji mogli su biti ponosni što su itekako aktivno sudjelovali u rušenju jedne autokratske i posve nesnošljive vlasti, a građani su bili ponosni što su glasovali.

Nedjeljno izborno jutro bilo je relativno hladno, a ispred mog starog glasačkog mjesta, u školi Vladimir Nazor na zagrebačkom Jordanovcu, stvorio se red od pedesetak metara: nitko se nije žalio na hladnoću. Naprotiv, skoro svi birači bili su veseli što mijenjaju svoju zemlju.

Usporedimo li danas fotografije s birališta 2000. i 2009. godine, vidjet ćemo koliko je Hrvatska u međuvremenu potonula u depresiju.”

https://www.jutarnji.hr/vijesti/3.-sijecnja-2000-dani-apsolutne-euforije-2210073

Ni sam nije bio svijestan svoje vizionarske izjave! Mora narod , moraju hrvatski branitelji potonuti u depresiju, kada vide da se ruše sve vrijednosti za koje su se borili.

Jasan pokazatelj je veliki broj hrvatskih branitelja koji je izvršio suicid. Suicid je izvršilo i preko 3000 hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Točan broj ne zna nitko.

prosvjed branitelja

Pod Predsjednikom Vlade Ivicom Račanom i Predsjednikom Stipom Mesićem uz izdašnu pomoć američke administracije Račanovoj Vladi,  pod parolom demokratizacije, počela se provoditi detuđmanizacija!

Stjepan Mesić kao  Predsjednik RH i kao Vrhovni vojni zapovjednik  HV, nije konzultirao niti Ministarstvo obrane niti tadašnji vojni vrh da bi samovoljno umirovio 12 hrvatskih generala koji su jedini digli glas protiv izdaje hrvatskih nacionalnih interesa.

OTVORENO PISMO HRVATSKIH GENERALA HRVATSKOJ JAVNOSTI

“S obzirom na to da se naša imena već mjesecima povlače po medijima u sklopu sve raširenije kampanje kriminalizacije Domovinskoga rata, kao i vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske, te s obzirom na činjenicu da mnogi od onih, od kojih bi se to očekivalo, nisu protiv toga odlučno podignuli glas, mi hrvatski generali i ratni zapovjednici smatramo svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost s našim stajalištima i gledištima. Na to nas obvezuje i povjerenje, a i zadaća, koju nam je hrvatski narod dao u najtežim trenucima obrane zemlje i koju smo obavili, ne samo uspješno, nego i časno.

1. S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost.

Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskoga rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije.

Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastita života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili povlastica, nego iz najviših ideala jer na bojišnici su jedine povlastice bile smrt i neizvjesnost!?

2. Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo, da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati, ali na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi.

Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, međutim, više nalikuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim skupinama, negoli odgovoru pravne i demokratske države, sukladnom našim stvarnim prilikama te dostojanstvu hrvatskih branitelja i časnika Hrvatske vojske.

3. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnji demokratske Hrvatske, za koju smo se i mi generali i ratni zapovjednici borili. Štoviše, takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe našeg društva.

4. Zbog toga želimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizam, ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikog razumnog i odgovornog, a pogotovo ne onih koji su svojom krvlju stvarali ovu državu!

Onaj koji je gradio kuću ima najmanje razloga da je dovodi u pitanje ili da se igra s njenom sudbinom! To kažemo ne samo u svoje ime, nego, nadamo se s pravom i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine.

5. U tom sklopu – a zbog špekulacija, pa i ciljanih dezinformacija u svezi preustroja Hrvatske vojske – želimo iznijeti naš načelan stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji s to omogućili, a što je kapital kojeg nitko, kome je stalo do sigurnosti zemlje i hrvatske slobode, ne bi smio olako zanemariti.

6. Na kraju, pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskoga rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske.

Janko Bobetko, Ante Gotovina, Krešimir Ćosić, Mirko Norac, Davor Domazet, Ivan Korade, Damir Krstičević, Ivan Čermak, Ivan Kapular, Nojko Marinović, Ivan Basarac, Milenko Filipović”

Njihovim umirovljenjem počeo je proces rastakanja Hrvatske koji traje i danas.Proces koji dovodi opet velikosrpsku i yugo dominaciju nad hrvatskim narodom zahvaljujući upravo Stjepanu Mesiću kao začetniku  kriminalizacije  Domovinskog rata, prvo kao zaštićeni haaški svjedok, a nakon smrti dr.Franje Tuđmana,  kao Predsjednik Republike.

Dvanaest hrvatskih generala provogorilo je o kriminalizaciji Domovinskog rata  koju su predbacivali Račanovoj vladi, a Mesić je to  jedva dočekao, i bez ikakve rasprave, potjerao Gotovinu, Krstičevića, Norca i ostale generale.

Saznalo se  u međuvremenu i da je Stjepan Mesić još 1997. godine bio zaštićeni svjedok Haaškog suda, koji je zaštitne mjere na njegovo svjedočenje stavio 16. ožujka 1998. godine procjenjujući da postoje opravdani razlozi za zaštitu svjedoka i njegova iskaza.

Saznalo se da je  Stjepan Mesić svjedočio, ne samo protiv generala Tihomira Blaškića, nego i protiv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, Slobodana Praljka, Darija Kordića, Mate Bobana i protiv Republike Hrvatske zbog njezine, po Mesiću, sporne uloge u ratu u Bosni i Hercegovini.

Na sve to hrvatski branitelji nisu reagirali! Nije bilo demonstracija, nije bilo pobune u Hrvatskoj vojsci ni otkazivanja poslušnosti veleizdajničkoj Vladi i Predsjedniku Republike.

Hrvatski branitelji i hrvatski narod kao hipnotiziran dva puta je svojim glasovima dao mandat toj  veleizdajničkoj kreaturi  u neljudskom obliku, a hrvatski generali koji su se jedini javno pobunili neutralizirani su!

Ivo Sanader nastavlja sa  detuđmanizacijom

Na 5. Općem saboru HDZ-a 2000. izabran je za predsjednika stranke nasljedivši na tom mjestu dr.Franju Tuđmana.

Na prosvjedu na splitskoj rivi, 2001.godine, održanom u znak podrške Mirku Norcu, hrvatskom generalu optuženom za ratne zločine, Ivo Sanader se istaknuo kao vođa pokreta podrške generalima. Predstavio se kao  branitelj  hrvatskih interesa, međutim  njegovi potezi po pitanju ratnih zločina i suradnje sa Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije demaskirali su tu sliku koju je stvorio u javnosti.

Na izborima 2003.godine HDZ je osvojio 66 mandata, na račun antihrvatske politike Račanove Vlade. Međutim povukao je političke poteze kojima posljedice osjećamo i danas.

Poznata je njegova posjeta SNV-u i čestitka “Hristos se rodi”, kada je politički uskrisio Milorada Pupovca i u Vladu uzeo prof dr. sc. Slobodana Uzelca na mjesto potpredsjednika Vlade za regionalni razvoj, obnovu i povratak. Nakon hrvatskog priznanja neovisnosti Kosova, 19. ožujka 2008., dao je mandat na raspolaganje, ali predsjednik vlade to nije prihvatio.

Slobodan Uzelac je bio;

  • Zadnji sekretar Gradskog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) u Zagrebu
  • Dugogodišnji predsjednik srpskog kulturnog društva «Prosvjeta

Sam Sanader o tome piše u svojoj knjizi; “Da s takvom manjinskom politikom mislimo ozbiljno, vidjelo se već koji dan poslije prisege moje Vlade u Saboru. S nekoliko prijatelja iz vodstva stranke, i s našim suprugama, otputovao sam u Istru na susret s talijanskom manjinom te u Umagu i ostao na dočeku nove 2004. godine. Na sastanku s tridesetak dužnosnika Talijanske unije i njihovim zastupnikom u Saboru Furijem Radinom obratio sam im se i razgovarao na talijanskom, što je izazvalo nemalo oduševljenje nazočnih. Mnogima među mojim kritičarima to je bilo previše. Razumio sam njihovu bojazan.” Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/ekskluzivno-iz-knjige-ive-sanadera-cestitka-hristos-se-rodi-bila-je-kao-atomska-bomba-1180878http://www.vecernji.hr Nije je razumio, jer nije i ne osjeća posljedice tog oduševljenja nazočnih talijanaša, koje nažalost mi u Istri osjećamo. Nakon toga IDS je dobio potporu i vjetar u leđa za talijanizaciju Istre, tako da mi danas imamo na primjer u Puli na 70,41 % Hrvata, a 4.33% Talijana uvedenu dvojezičnost na svim razinama. Ivo Sanader se još time hvali, a postigao je ono što nije ni Mussolliniju uspjelo, talijanizirao je Istru!

Niti jedna braniteljska udruga iz Istre i šire, nije se javno usprotivila nepravednoj talijanizaciji, nisu digli glas ni protiv izdajničke politike IDS-a, već naprotiv IDS ih financira, pa licemjerno proglašava brigom za branitelje.

HDZ i  Andrej Plenković provode Memorandum SANU 2

HDZ više nije državotvorna stranka Hrvata! HDZ i Andrej Plenković nakon što su osvojili 66 mandata kao i u vrijeme Ive Sanadera mogao je potaknuti promjene izbornog Zakona, Ustavne promjene u svezi mandata manjina i demokratizirati Hrvatsku, međutim Andrej Plenković izborom  pripadnika nacionalnih manjina, priklonio se velikosrpskoj politici definiranoj u Memorandumu SANU 2.

I ne samo to, nego potpuno slijedi Sanaderovu politiku HDZ-a, a ne Tuđmanovu kako sam sebi laska.

Time je HDZ postao izdajnička stranka koja Hrvatsku vodi upravo tamo od kuda je 90-tih godina uz krvave muke i žrtve izašla, vodi je u velikosrpski “region” ili tzv.Zapadni Balkan.

I to je potpuno jasno izborom Borisa Miloševića, mladog jastreba SDSS-a na mjesto potpredsjednika Vlade za društvena pitanja i ljudska prava, kao što je bio Slobodan Uzelac u Vladi Ive Sanadera.

“Potpredsjednik za društvene djelatnosti i ljudska prava Vlade RH nadređen je ministrima zdravstva, obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, mirovinskog sustava, rada, socijale, sporta .Zato što vodi koordinaciju na kojoj moraju biti i ministri. Bez njegovog odobrenja zakon npr. ne može proći koordinaciju. Što ne prođe koordinaciju, ne može na sjednicu Vlade.”pojasnila je bivša Premijerka Jadranka Kosor na Twitteru

Kako je Milorad Pupovac izjavio da je Beograd glavni grad svih Srba iz Hrvatske, jasno je da je SDSS, exponent velikosrpske politike u Hrvatskoj.

Iako Srbija ne ispunjava brojne uvjete za otvaranje pregovora s Europskom unijom briselski birokrati vrše pritisak na Hrvatsku da Hrvatska ne inzistira  na odgovornosti Srbije za  agresiju na Hrvatsku. Pa tako Andrej Plenković ide tako daleko da odustaje od glavnog hrvatskog zahtjeva rješavanja sudbine nestalih. Zato je Andrej Plenković kao briselski sluga za  prvi korak prihvatio kao najvažnijeg koalicijskog partnera Pupovčev SDSS koji sustavno u Hrvatskoj provodi politiku zacrtanu u Memorandumu 2 SANU.

Memoranduma SANU 2  sadržan je  u politici Pupovčevog SDSS-a u Hrvatskoj. Prije svega to se odnosi na umanjivanje odgovornosti Srbije za počinjene zločine i razaranja. To se ostvaruje potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BIH, Hrvatske i Kosova. Prijetimo sa samo slučajeva Marić i Purda, a bila je najavljena čak i optužnica protiv hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića.

U vrijeme Vlade Ive Sanadera srbijansko pravosuđe dobilo mogućnost progona hrvatskih branitelja Sporazumom što su ga za vrijeme vladavine HDZ-a pod Ivom Sanaderom 2006. godine u Zagrebu sklopili tužilac za ratne zločine Republike Srbije Vladimir Vukčević i glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić. To je bio klasičan primjer odricanja od pravosudnog suvereniteta. Montiranim sudskim procesima protiv hrvatskih branitelja, a da istodobno hrvatsko pravosuđe nije pokrenulo procese protiv srpskih generala JNA stvoren je u javnosti dojam o ravnopravnoj odgovornosti Srbije s Hrvatskom kad su u pitanju ratni zločini.

Sporazum nije potvrđen u Hrvatskom Saboru, ali se niti jedna Vlada nakon Sanaderove nije sjetila otkazati ga. Na snazi je i Zakon o univerzalnoj jurisdikciji u Srbiji kojim Srbija izigrava regionalnog policajca i suca.

Svrha srpskog Zakona o nadležnosti jest zataškati zločinačku ulogu Srbije u sukobima na području bivše Jugoslavije i u brutalnoj agresiji na vlastite susjede što ravnomjernijom raspodjelom odgovornosti među sudionicima tog sukoba, točno po Memorandumu SANU 2.

Andrej Plenković je u Miloradu Pupovcu pronašao čovjeka sličnog svjetonazora i to je potvrdio u izbornoj noći izjavom da će se zalagati za veća prava manjina! Kud veća prava od ovih koja imaju sada, a kakva nemaju u niti jednoj zemlji na kugli zemaljskoj?

Milorad Pupovac je sa SDSS-om, kojega je utemeljio ratni zločinac Goran Hadžić, predvodnik pete kolone u Hrvatskoj, i to izgleda nikome ne smeta, čak ni novom potpredsjedniku Vlade i bivšem ministru branitelja Tomi Medvedu, umirovljenom  brigadnom  generalu  Hrvatske vojske! Tužno da tužnije ne može biti!

Tomo Medved u Dnevniku Nove TV odgovara na prozivke Domovinskog pokreta da su koalirali sa strankom koju je osnovao ratni zločinac Hadžić, Medved odgovara da su u kampanji komunicirali koji su uvjeti za suradnju, za koalicijske sporazume, svjetoazorsko pitanje, rezultat na izborima i program., ali ustvari nije odgovorio na pitanje!

Na pitanje je li mu ijedan branitelj prigovorio zbog toga što je opet koalirao sa SDSS-om Medved kaže da hrvatski branitelji poštuju manjine i znaju za njihovu ulogu u Domovinskom ratu te je sve na tragu Tuđmana.

Žalosno doista žalosno za jednog brigadnog generala Hrvatske vojske odgovarati da hrvatski branitelji poštuju SDSS kao stranku koju je osnovao ratni zločinac koji je sudjelovao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i da je to na tragu dr. Franje Tuđmana!

Za mrvicu vlasti odustati od Hrvatske za koju se borio? Nemam riječi!

I još  očekuje Milorada Pupovca i Borisa Miloševića u Kninu i na Ovčari!!!

Načekati će se! Vuk dlaku mijenja, ali ćud ne!

Nije uzalud Milorad Pupovac ostao u Hrvatskoj da bi se sada pretvorio u janje i svo svoje 30 godišnje potkopavanje hrvatske državnosti poništio!

Kako se može vjerovati Miloradu Pupovcu kada je više puta javno iznosio laži?

Tri otrovne i vremenski namjerno tempirane laži dovoljne su da nikada, ali baš nikada Milorad Pupovac ne bi smio sudjelovati u nijednoj razini vlasti u Hrvatskoj.

1.Tada mladi sveučilišni profesor Milorad Pupovac, koji je u Zagrebu ubačen u međunarodni mirovni proces kao urbani srpski mirotvorac,  u veljači 1992. godine optužio je Katoličku crkvu u Hrvatskoj za pokrštavanje 11.000 srpske djece. bila je to potpuna laž iz velikosrpske propagandističke kuhinje.I unatoč pozivu dr. Franje Tuđmana nikada se nije ispričao da je izrekao laž i to laž koja je snažno odjeknula.

2.Drugu otrovnu laž Milorad Pupovac je ponavljao u kontinuitetu nakon uhićenja generala Gotovine, kad se počelo pripremati haaško suđenje za “Oluju”. A to je ona o likvidaciji 400 nevinih srpskih civila, razorenih 3000 objekata i 200.000 protjeranih Srba, pripremljena u kuhinjama srpskih obavještajnih službi i servirana haaškom tužiteljstvu kao temelj za optužnicu oslobodilačke operacije “Oluja” kao udruženog zločinačkog pothvata hrvatskog državnog i vojnog vrha. Milorad Pupovac dotad je za sebe već osigurao politički monopol na predstavljanje srpske manjine u Hrvatskoj.

3. I došao je na red   posljednji otrovni udarac, o Hrvatskoj kao izvoru regionalne nestabilnosti i suvremenoj inačici NDH.

»Kao patriot ne bih htio da ova zemlja doživi iskustvo jednog pokušaja stvaranja hrvatske države u XX. vijeku. Taj pokušaj kolabirao je u sramoti jer je bio utemeljen na mržnji prema Srbima. S današnjom opsesivnom mržnjom prema Srbima Hrvatska je na istom putu«, rekao je Milorad Pupovac na konferenciji za medije njegova velikosrpskog SDSS-a, a prenio beogradski Blic

No nije Milorad Pupovac Hrvatima krivac, on zastupa interese, po osobnoj izjavi, svoje matične države Srbije!  Odnarođeni Hrvati i odnarođeni političari krivi su što ne brane interese hrvatskog naroda koji ih je izabrao da upravo to čine, da ga brane od nasrtaja velikosrpske politike i domaćih juda. Ovo što je napravio Andrej Plenković neoprostiva je izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, neoprostiva je izdaja hrvatskih birača koji su mu dali povjerenje i koje je izložio ponižavanju i progonu po svim osnovama njegova identiteta; jeziku, pismu, vjeri , rodnoj ideologiji i raznim blokadama samo radi vlastohleplja!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Advertisement

Vijesti

U SUSRET NOVOM …? Profil sljedećeg pape – piše kardinal

Published

on

Dvije godine nakon teksta potpisanog ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal Pell), novi anonimni dokument, povezan s prvim, definira sedam prioriteta sljedeće Konklave kako bi se popravila zbrka i kriza koju je stvorio ovaj pontifikat.

Daily Compass objavljuje ekskluzivni dokument na šest jezika, namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeću konklavu i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prioritetima Crkve. Tekst je uglavnom napisao kardinal nakon što je složio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst – potpisan “Demos” i naslovljen Vatikan danas – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika u vezi s pontifikatom pape Franje. Prilike u Crkvi otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenile, a još manje poboljšale. Dakle, ovdje ponuđene misli imaju namjeru graditi na tim izvornim razmišljanjima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje dodatni naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, približavanju siromašnima i marginaliziranim, brizi za dostojanstvo stvorenog i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da se prati patnici i otuđeni u svojim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; neopreznost u pravnim stvarima; netrpeljivost čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – što je najozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji uzrokuje zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. To potkopava povjerenje u Božju Riječ. To slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj nedavnoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti obnova i ponovna uspostava istina koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. Oni uključuju, ali nisu ograničeni na takve osnove kao što su sljedeće: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je on sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, intimno mu je stalo do svakog ljudskog života, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je Božje stvorenje, a ne samoizum, stvorenje ne samo emocija i apetita, već također i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja Riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) njegova Crkva ima i ovlast i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Neuspjeh da se radosno prihvati to djelo misionarske, spasonosne ljubavi ima posljedice. Kao što je Pavao napisao u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz gornjeg zadatka i popisa.

Prvo: Prava vlast je oštećena autoritarnim sredstvima u svojoj primjeni. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernom kontinuitetu s Božjom riječi i crkvenim naukom. “Nove paradigme” i “neistraženi novi putovi” koji odstupaju od bilo koje od njih nisu od Boga. Novi papa mora obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje Drugog vatikanskog sabora o pravoj ulozi papinstva.

Drugo: Kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je njegova Crkva. Ona je Kristovo mistično tijelo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti preoblikovati njezina učenja kako bi udobnije odgovarala svijetu. Štoviše, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja mišljenja niti gledište krštene većine. Proizlazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno žele prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće: Dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Umjesto toga, rađa sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva nije zajednica samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Dakle, doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bezosjećajni “liječnici zakona”. Niti su moždane sporedne stvari kršćanskog života. Naprotiv, oni su vitalni za autentično življenje kršćanskog života, jer se bave primjenom istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentnu nijansu. Sadašnji se pontifikat od samog početka opirao evanđeoskoj snazi i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i prenamjena rimskog Instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II. i marginaliziranje tekstova poput Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za vjersku zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Katolička crkva, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, također je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među obilježjima sadašnjeg pontifikata je njegovo pretjerano oslanjanje na motu proprio kao oruđe upravljanja te opća nebriga i gađenje prema kanonskim detaljima. Opet, kao i kod dvosmislenosti doktrine, nepoštivanje kanonskog prava i ispravnog kanonskog postupka potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva, kako ju je tako lijepo opisao Ivan XXIII., je mater et magistra, “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; branitelj čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina je priroda osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Ona se nikada ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovanja kako bi se prilagodila instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od ključnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo povlačenje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije. . . upravo u vrijeme kada jačaju napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Globalna putovanja tako su dobro poslužila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnom domu vjere – u krizi je. Sam Vatikan hitno treba obnovu svog morala, čišćenje svojih institucija, procedura i osoblja, te temeljitu reformu svojih financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedmo i konačno: Kardinalski zbor postoji kako bi davao više savjete papi i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ta služba zahtijeva ljude čistog karaktera, snažnu teološku formaciju, zrelo iskustvo vodstva i osobnu svetost. To također zahtijeva Papu spremnog tražiti savjet, a potom i slušati. Nije jasno u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Trenutačni pontifikat stavio je naglasak na diversifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima koji su osmišljeni da njeguju istinsku kolegijalnost i povjerenje među braćom. Kao rezultat toga, mnogi elektori s pravom glasa u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako koledž želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga nastanju trebaju više od crvenog zuccheta i prstena. Današnji kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje posebne poglede na Crkvu, njihove lokalne crkvene situacije i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećeg pape.

Čitatelji će se sasvim opravdano zapitati zašto je ovaj tekst anoniman. Odgovor bi trebao biti vidljiv iz tenora današnjeg rimskog okruženja: iskrenost nije dobrodošla, a njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ove bi se misli mogle nastaviti još mnogo paragrafa, ističući posebno jaku ovisnost aktualnog pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala DDF-a Victora Manuela Fernándeza i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikan – sve unatoč decentralizirajućim tvrdnjama sinodalnosti, među ostalim.

Upravo zbog ovih stvari, ovdje navedena upozoravajuća razmišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji dolaze. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći u vođenju prijeko potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

izvor: New Daily Compass

Continue Reading

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved