Connect with us

Kolumne

Počasni bleiburški vod

Published

on

Slika 1. Naslovnica knjige Čuvari bleiburške uspomene – Počasni bleiburški vod 1952. – 2017.

Priča o Počasnom bleiburškom vodu (PBV) je istinita priča o skupini izbjeglih domoljuba koji su čuvali i sačuvali uspomenu na žrtve Bleiburške tragedije i Križni put hrvatskoga naroda nakon Drugog svjetskog rata. Oni su se žrtovali unatoč pogibelji, prijetnjama, maltretiranjima austrijske policije i tajne jugoslavenske službe. Za čuvanje uspomene i održavanje komemoracija Bleiburškim žrtvama i žrtvama Križnoga puta hrvatskoga naroda posebnu zahvalnost treba izraziti članovima Počasnog bleiburškog voda: Anti Mikrutu, Mirku Karačiću, Petru Milošu, Nikici Martinoviću, vlč. Vilimu Cecelji (duhovniku udruge), Omeru Vrabacu i Iliji Abramoviću.

Hrvatska tragedija na Bleiburškom polju i Križnom putu (potovima) bila je godinama zabranjena tema u Jugoslaviji i šire jer se htjelo sakriti pokolj kojeg je izvršila Titova armija (Jugoslavenska armija). Pored Tita istinu o Bleiburškoj tragediji skrivali su i Britanci koji su bili saučesnici u tom zločinu jer su vojnike koji su se predali, civile, žene i djecu s Bleiburškog polja izručili Titovim krvnicima iako su znali što će im se dogoditi. Također, su izručili ljudi iz izbjegličkih logora (Vikting i drugi) u Koruškoj.

Komemoracija na Bleiburškom polju obuhvaća zločin na Bleiburškom polju, zločine u Celju, Dravogradu, Mariboru, Kočevskom rogu, Maceljskoj šumi, Hudoj jami i mnogim drugim mjestima. U Sloveniji ima više od 624 masovne grobnice u kojima se nalaze žrtve Titovih partizana koji su ubijeni bez suđenja i prava na grob. Na Bleiburškom polju dogodio se manji zločin o čemu postoje svjedočanstva.

Svjedočanstva o zločinu na Bleiburškom polju:

  • Franci Strle, slovenski partizan, novinar te viđeniji slovenski autor knjiga partizanske tematike u desetljećima komunističke vladavine, opisuje događaje na Bleiburgu u svojoj knjizi “Veliko finale u Koruškoj” iz 1977. god. U toj knjizi prenosi on sadržaj intervja kojega je u pripremi knjige napravio (i o tome 1974. god. sačinio magnetofonski zapis) s generalom JNA Mićom Došenovićem, koji je u svibnju 1945. bio načelnik štaba 14. (slovenske) udarne divizije JA, čiji se jedan bataljun našao na Bleiburgu (“odbor 14. udarne divizije” je pokrovitelj objavljivanja te Strletove knjige iz 1977. god.):

“Na pitanje može li se pucanje na ustašku kolonu shvatiti kao topničku pripravu, kako se navodi u knjizi ‘Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. do 1945.’ nasmijao se podrugljivo. ‘Bože sačuvaj!’, žestoko je rekao. ‘Nikakve topničke priprave nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, učinili su puškomitraljezi šarci. Naglašavam da smo imali idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio borbeni raspored, to je bila gomila zbijenog ljudstva na cesti i blizu cesti, vozilo do vozila i čovjek do čovjeka …”

  • “Partizan Jože Petrovčić (kurir u štabu 14. divizije, koji se vozio uz časnike JA koji su sudjelovali u pregovorima i naredili otvaranje vatre na “neprijatelja”) također govori o mitraljeskoj vatri koja je otvorena jer nisu sve postrojbe na Bleiburškom polju bile izvjesile bijele zastave točno u od Britanaca zakazanom (kratkom, 20 minuta) vremenu, i iznosi da se “ustaše” nisu uopće branili. Mitraljeska vatra da je trajala čitavih petnaest do dvadeset minuta, nakon čega je glavnina “ustaša” istaknula bijele zastave i predala se. Podatak o broju pobijenih u mitraljeskom masakru, F. Strle nije uspio pribaviti.”
  • intervjua V. Dapčevića (PARTIZANSKI ZLOČINI: U tri dana strijeljali smo 30. 000 ustaša, četnike smo zarobili, ali nitko nije ubijen. (s ugrađenom video snimkom 1998.),

Počasni bleiburški vod

Uspomenu na Bleiburšku tragediju i Križni put (putove) Hrvata nakon Drugog svjetskog rata sačuvali su hrvatski emigranti.

Začetak čuvanja uspomene na ubijene sunarodnjake bio je u izbjegličkom kampu u Klagenfurtu. Nakon 1945. Hrvatima je bilo zabranjeno dolaziti na Bleiburško polje od strane britanskih okupacijskih snaga i austrijske vlasti. Austrijska pokrajina Koruška bila je pod britanskon okupacijskom upravom koja nije Hrvatima dozvoljavala dolazak na Bleiburško polje. Razlog za zabranu bilo je sramotno ponašanje britanske vojske koja je unatoč odluke na Krimu (Jalta 4. veljače 1945., sastanak Staljina, Churchilla i Roosevelta) da se Titu ne izručuju zarobljenici i izbjeglice to uradila. Britanska vojska je sudjelovale u izručenju i obmani vojnih zarobljenika i izbjeglica jer su im kazali da idu u Italiju a ne u Jugoslaviju.

Slika 2. Grobišta na području Jugoslavije

Nakon saznanja (iako su to znali i prije) što se dogodilo s izručenim zarobljenicima i izbjeglicama obustavljeno je masovno izručivanje Hrvata Jugoslaviji (4. lipnja 1945.) pa su bili smješteni u izbjegličke kampove. Hrvatima u kampu u Klagenfurtu bilo je ograničeno kretanje do 10 kilometra od kampa a bilo im je zabranjeno ići u Bleiburg i na Bleiburško polje. Na taj način se željelo onemogućiti da saznaju za strašan zločin Jugoslavenske armije i saučešništvo britanske vojske. Visoki britanski časnici koji su naredili vraćanje vojnih zarobljenika i izbjeglica Titu znali su za njihovu tragičnu sudbinu. Na terenu su niži časnici i vojnici znali zažmiriti i pustiti da se ljudi izgube u šumi i na taj način su im spasili život. Pri ukrcaju u stočne vagone ljudima je kazano da idu u logor u Sjevernoj Italiji, nakon što su vagoni bili natrpani i zatvoreni britanski vojnici su se povlačili i preuzimali su iz Titovi partizani i vraćali u Sloveniju gdje su bili ubijeni ili poslani na marševe (Križni put) gdje su mnogi ubijeni.

U kampu u Klagenfurtu razgovaralo se o Bleiburškoj tragediji, a prvi zagovaratelji posjete Bleiburškom polju bili su dr. sc. Dragutin Zudenigo, Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković. Stjepan Mauer je bio nekoliko tjedana u Unter-Loibachu, 1950. godine, gdje se zbližio sa stanovništvom i došao do nekih saznanja.

Začetnici čuvanja uspomene na Bleiburške žrtve i Križni put hrvatskoga naroda bili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković. Oni su prvi položili vijenac na grob hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu 1950. godine, također su postavili križ sa staklenom pločicom.

Začetak Počasnog bleiburškog voda bio je na dan Svih svetih 1951. kada su na Bleiburškom polju Halil Dedić, Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Marčinko, Ante Samovojska i i Josip Đakić položili prisegu o čuvanju Bleiburške uspomene.

Nakon komemoracije održane godine 1952. odlučeno je da se osnuje udruga Počasni bleiburški vod (PBV). Cilj udruge bio je čuvanje uspomene na pobijene sunarodnjake te organiziranje komemoracije na Bleiburškom polju.

Prvo vodstvo PBV-a izabrano 1953. godine činili su: predsjednik Ante Mikrut, zamjenik Mirko Karačić, glavni tajnik Nikica Martinović, rizničar Jakov Radoš, stjegonoša Petar Hrstić i vođa jednog ogranka PBV-a u Klagenfurtu Ilija Abramović.

Vlč. Vilim Cecelja (voditelj Hrvatske katoličke misije u Salzburgu) posjetio je 5. travnja 1953. vojno groblje u Unter-Loibachu i Bleiburško polje te pristao voditi misu na blagdan Svih svetih u mjesnoj crkvi u Unter-Loibachu. Velečasni Cecelja je ostao vjeran PBV-u sve do svoje smrti 1989. godine.

PBV je brinuo o grobovima hrvatskih vojnika na groblju Unter Loibachu i drugdje. Godine 1957. postavili su nadgrobni spomenik generalu Tomislavu Rolfu koji je svojim vojnicima savjetovao da se ne predaju partizanima jer je znao što ih čeka. Izvršio je samoubojstvo ne želeći da dospije u ruke Titovih partizana.

Prva komemoracija na Bleiburškom polju održana je na Majčin dan, 10. svibnja 1964. godine (prijašnje komemoracije održavane su na groblju Unter-Loibachu) a poslije se išlo na Bleiburško polje.

Jugoslavija je stalno vršila pritisak na austrijsku vlast i nastojala prekinuti održavanje komemoracije. Jugoslavenska tajna služba je organizirano djelovala u Koruškoj, pratila hrvatske izbjeglice i stalno ih optuživala za terorizam. Austrija je blagonaklono gledala na njihov rad, pozivala članove PBV-a na razgovore u policijske postaje, vršila pretrese i drugo. Istrage austrijske policije su pokazale da su optužbe Jugoslavije neosnovane ali su i dalje dozvoljavale teror jugoslavenske tajne službe na svom području.

Anton Samovojska je 1958. izručen Jugoslaviji gdje je osuđen na 12 godina robije.

Austrijske vlasti su 27. travnja 1960. protjerale predsjednika PBV-a Antu Mikruta u Englesku pa je za novog predsjednika izabran Mirko Karačić.

Na prijedlog Mirka Karačića napravljen je stijeg PBV-a, 1963. godine. Sašile su ga časne sestre franjevke u jednom samostanu u Belgiji na poticaj vlč. Vilima Cecelje.

Vlč. Cecelja je organizirao prikupljane donacija za kupnju zemljišta na Bleiburškom polju 1965. godine. Zemljište je kupljeno 1965. godine, tako da se spomenik žrtvama nalazi na privatnom posjedu. Kupoprodajni ugovor bio je na ime Omera Vrabaca, jer je on ispunjavao zakonske uvjete, deklarirao se kao Hrvat islamske vjeroispovjedi. UDBA je pokušala izvršiti pritisak na njega, prijetila mu, ali je on kazao da će to učiniti i po cijenu života. 1965. je kupljeno 2000 četvornih metara zemljišta.

Na groblju Unter-Loibach 9. svibnja 1965. uređeno je 6 grobova hrvatskih vojnika, 6 željeznih križeva s kacigama. 1974. godine pri uređenju groblja njemačkih vojnika u Austriji nastao je problem s grobovima koji je zalaganjem članova PBV-a rješen 4. prosinca 1974.

Svake godine morao je PBV ishoditi dozvolu za komemoraciju. Jugoslavija je vršila silan pritisak na Austrijsku vladu i tražila zabranu održavanja komemoracije pa je komemoracija pomaknuta na 10. svibanj (Majčin dan) 1966. godine. Proslavu blagdana Majčina dana nije bilo zgodno zabraniti pa su komemoracije umjesto na dan Svih svetih održavane na Majčin dan.

UDBA je pratila rad Počasnog bleiburškog voda pod nazivom „Operativna obrada Pliberški vod“ (na slovenskom se Bleiburg naziva Pliberg). Dosje slovenske UDBE o PBV-u ima gotovo 3000 stranica.

Austrijski povjesničar Thomas Rulitz je istraživao zločin na Bleiburškom polju i napade UDBE na Počasni bleiburški vod, zapisao je: „Nijedna druga tajna i obavještajna služba u Austriji nije bila slično aktivna kao jugoslavenska . U Koruškoj se pojavljuje preko 100 osoba na različitim listama kao suradnici jugoslavenske tajne službre. Samo na prostoru Klagenfurta već ih je identificirano više od 72.

Jugoslavenske tajne službe i jugoslavenske vlasti stalno su pokušavale onemogućiti održavanje komemoracije za pokolj na Bleiburškom polju i na Križnom putu. Stalno su prijavljivali članove Počasnog bleiburškog voda za terorizam i fašizam. Pored toga su pratili emigrante, ubacivali doušnike i izvodili terorističke akcije protiv članova PBV-a.

Nekoliko terorističkih akcija jugoslavenske tajneh službe:

  • 8. svibnja 1966. UDBA je postavila bombu u gostionicu Staudegger, preko puta Bleiburškog polja. Postavljena je bomba u prostoriju gdje su trebali doći hodočasnici. Hodočasnici su kasnili zbog prometne nesreće pa nitko nije nastradao kada je bomba eksplodirala. Tako je djelovala (nesmetano) jugoslavenska tajna služba na austrijskom teritoriju.
  • 10. rujna 1967. izvršena je otmica (u Italiji) vlč. Krunoslava Draganovića, prebačen je u Jugoslaviju
  • 18. kolovoza 1971. u Buenos Airesu ubijen je Ivo Bogdan (izboden nožem s leđa). Jugoslavenska tajna služba ubila je Ivu Bogdana jer je bio urednik prve knjige o Bleiburškoj tragediji: La tragedia de Bleiburg : documentos sobre las matanzas en masa de los croatas en Yugoslavia comunista en 1945., knjiga je tiskana 1963. u Buenos Airesu, na španjolskom jeziku.
  • Lažne optužbe vlč. Vilima Cecelje 1972. te planirana otmica. Istraga austrijske policije je pokazala da se radi o lažima.
  • Prijeteća pisma emigrantima 1972.
  • Zabrana održavanje mise na Bleiburškom polju 1972. godine.
  • Ubojstvo Nikice Martinovića 17. veljače 1975.
  • Akcija protv Abramovića, Karačića i Hrstića. Mirko Karačić je slučajno izbjegao smrt jer nije bio u svoju gostionicu u trenutku ekspolozije.

Kardinal Šeper je bio prvi hrvatski biskup koji je došao na Bleiburško polje, 1972. godine.

Zbog stalnih problema na koje je nailazio Počasni bleiburški vod osnovano je 25. listopada 1982. Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg koje je nastavilo rad Počasnog bleiburškog voda (u nastavku i dalje PBV).

Godine 1983. PBV organizirao je postavljanje spomenika 14-ci hrvatskih vojnika u Eisenkappeli.

Na otkupljenom zemljištu (1965. g.) članovi PBV-a su 1985. zatražili dozvolu za postavljanje spomenika pobijenim vojnicima i civilima. Unatoč niza poteškoća spomenik na Bleiburškom polju otkriven je 10. svibnja 1987. godine.

Uspostavom samostalne Republike Hrvatske počelo se u Hrvatskoj javno govoriti o žrtvama Bleiburga, Križnog puta i o mnogobrojnim zločinima komunističke vlasti tijekom komunističke diktature (1945.- 1990.). Donesen je Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata kojega su komunističke strukture uporno blokirale (i danas blokiraju) ali istina o komunističkim zločinima je dokazana. Svjedočanstva, arhivi JA, OZNE, KNOJ-a, UDBE i ekshumacije žrtava su nepobitan dokaz počinjenih komunističkih zločina pod vodstvom Josipa Broza Tita.

Nažalost i nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske napadi na PBV i na održavanje komemoracije žrtvama na Bleiburškom polju i na Križnom putu (mnogobrojnim putovima) su nastavljeni. Djelovanje komunističkih tajnih službi je nastavljeno, u vodstvo PBV-a ubačeni su bivši suradnici UDBE koji su imali zadatak razbijanje PBV-a.

Od 1993. do 1995. godine održana su tri međunarodna simpozija o Bleiburškoj tragediji i Križnom putu.

Godine 1995. misa je održana na Bleiburškom polju (prije u Unter- Loibachu). Prva komemoracija pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora održana je 14. svibnja 1995.

Sabor Republike Hrvatske donio je 1996. odluku o proglašenju 15. svibnja spomen danom Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta. Komemoracija na Bleiburgu se dostojno obilježavala na najvišoj državnoj razini, pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora. Pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad komemoracijom ukinuto je za vrijeme vlade Zorana Milanovića, 17. travnja 2012. na zahtjev Danijela Ivina (brat Slavka Goldsteina) i komunističkih sljedbenika (Boris Šprem, Josip Lerko, Nenad Stazić i Milorad Batinić). Pokroviteljstvo je obnovljeno 2016. godine.

Godine 2004. vraćen je stari naziv Počasni bleiburški vod. PBV je nastavio uporno raditi na uređenju zemljišta i održavanju dostojanstvene komemoracije žrtvama. Otkup i uređenje zemljišta (danas oko 30.000 četvornih metara), obnavljanje spomenika i izgradnju spomen-kapele pomogli su: hrvatska država, hrvatski iseljenici iz svih djelova svijeta te Hrvati iz domovine te Bosne i Hercegovine. U svibnju 2005. godine otkriven je obnovljeni i dograđeni spomenik na Bleiburškom polju, a spomen kapela i oltar 2007.

Slika 3. Obnovljeni i dograđeni spomenik na Bleiburškom polju

Potomci komunista pokušavaju i dalje izbrisati Bleiburg iz memorije naroda pa odlaze u Tezno namjerno zaboravljajući da su tamo u tenkovski rov bačeni ubijeni vojnici iste vojske (vojske NDH) i izbjeglice. Ubijeni su bez ikakve istrage i suđenja i dokazane krivnje. Negiranje zločina na Bleiburškom polju, negiranje Bleiburga kao mjesta-simbola hrvatske tragedije je novi zločin. Taj zločin čine potomci komunističkih zločinaca i štovatelji zločinca Tita. Negiranje i opravdavanje partizanskih zločina (Jakovine, Markovine, Goldsteina (Slavko, Ivo, Danijel), Mesića, Josipovića, Milanovića i drugih) na Bleiburškom polju, u Celju, Dravogradu, Mariboru, Kočevskom rogu, Maceljskoj šumi, Hudoj jami i na mnogim drugim mjestima (u Sloveniji su registrirane 624 masovne grobinice u koje su bačeni ljudi koje su Titovi partizani ubili) je neetično, nemoralno, nečovječno pa pokazuje o kakvim se ljudima radi. Komunistički zločini su dokazani pa negiranje i opravdavanje tih zločina predstavlja novi zločin.

Bleiburg je mjesto-simbol ukupnih stradanja hrvatskoga naroda nakon 15-tog svibnja 1945. godine. Treba naglasiti da se Bleiburg kao simbol stradanja ne može zamijeniti nekim drugim mjestom jer je to brisanje uspomene na mnogobrojne komunističke zločine koji su započeti na Bleiburgu. Naša je dužnost čuvati uspomenu na Bleiburšku tragediju i Križni put hrvatskoga naroda, to je civilizacijski minimum.

PBV još želi napraviti: Ostalo je napraviti međudržavni sporazum između Hrvatske i Austrije, kao što Hrvatska već ima s Njemačkom, Italijom i Sovenijom, da bi se na toj razini regulirala gradnja cjelovitog Spomen-središta žrtvama Bleiburške tragedije, jednako kao što je rješeno podizanjem njemačkih vojnih groblja u Hrvatskoj.

Članovi Počasnog bleiburškog voda: Ante Mikrut, Mirko Karačić, Petar Miloš, Nikica Martinović, vlč. Vilim Cecelja, Omer Vrabac i Ilija Abramović ostvarili su svoj životni cilj- očuvali su uspomenu na Bleiburšku tragediju i Križni put hrvatskoga naroda.

O PBV-u snimljen je dokumentarni film “Čuvari bleiburške uspomene”.

Izvori: Bruna Esih, Josip Jurčević i Bože Vukušić: Čuvari bleiburške uspomene, drugo prošireno izdanje, Zagreb, 2005., Bože Vukušić: Čuvari Bleiburške uspomene – Počasni bleiburški vod 1952. – 2017., internet

Dr. Marko Jukić

Analize

„S margine političkoga spektra“ – Todorić i mainstream mediji imaju amneziju

Published

on

By

Visoki kazneni sud srušio je slučaj Agrokor, sud je odlučio izbaciti iz spisa knjigovodstveno-financijsko vještačenje KPMG-a Poljska. Vještačenje je nezakoniti dokaz zbog sukoba interesa u kojem se nalazio KPMG Poljska. Proceduralna pogrješka, ništa konkretno!

Slučaj Agrokor vrlo je kompleksan pa je nužno čuti mišljenje stručnjaka. Međutim, imamo stručnjake i „stručnjake“, one koji pokušavaju dati stručno mišljenje i oni koji daju „stručno“ mišljenje na temelju svojih ideoloških stavova pa se o slučaju Agrokor stručnjaci i „stručnjaci“ ne slažu. Kaže jadan „stručnjak“ da se Agrokor mogao spasiti sam, zašto ga dotični nije spasio 2017. godine?

Kaže Ivica Todorić da su mu ukrali firmu, da mu je Plenković ukrao firmu zaboravljajući da je zahvaljujući vlasti (bio je povlašten) gradio firmu dugi niz godina. Todorić za svoje loše vođenje firme optužuje druge, slavi što je sud izbacio vještačenje (zbog sukoba interesa) iz sudskog spisa i proglašava pobjedu. Todorić je fasada, postupak vode nizozemski fiškali i ako dobiju spor jako će omastiti brk, a Ivica će dobiti samo dio. Mainstream mediji su zaboravili što se sve zbivalo i što se pisalo pa ih treba podsjetiti na kronologiju događaja.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/kako-je-slucaj-agrokor-postao-najveca-politicka-i-gospodarska-kriza-u-zemlji/998794.aspx

Odabrani citati iz članka:

2. siječnja 2017.

Agencija Moody’s snizila je rejting Agrokora s B2 na B3, a vjerojatnost od bankrota s B1-PD na B3-PD.

10. veljača 2017.

Ruske državne banke Sberbank i VTB drže oko 1,4 milijarde eura od, procjenjuje se, ukupno 3,4 milijarde eura Agrokorovog duga.

Istoga dana Agrokor je reagirao poručivši kako ima intenzivnu suradnju sa svim investitorima, pa tako i onima iz Rusije, a trenutačno nema nikakvih zahtjeva za novu izloženost ruskih banaka prema Agrokoru.

13. veljače 2017.

na Zagrebačkoj burzi nastavljen pad Crobex indeksa, ponajviše zbog pada cijena dionica tvrtki iz sastava Agrokora – dionice Jamnice, Leda i Zvijezde pojeftinile su samo toga dana između 5 i 11 posto.

U ožujku je uslijedila bura na političkoj sceni nakon vijesti o sastanku premijera Plenkovića i Ivice Todorića, dok su cijene dionica Agrokorovih kompanija oštro pale nakon sumnji ruske VTB banke u nepravilnosti u poslovnim knjigama.

14. ožujka

Nakon niza medijskih napisa, vlada je priopćila da je nedavno održan sastanak predstavnika vlasti i Agrokora:

“Vlada prati situaciju u Agrokoru zbog njegove važnosti za hrvatsko gospodarstvo. Upoznati smo sa snižavanjem kreditnog rejtinga Agrokora i u više smo navrata naglasili odgovornost vlasnika i uprave za sveukupno poslovanje kompanije. U tom kontekstu održan je i sastanak predstavnika Vlade, Hrvatskog sabora i Agrokora. Informirani smo da tvrtka poduzima napore i razmatra različite opcije za stabilizaciju svog poslovanja. Želimo da u tome uspiju i pratit ćemo situaciju pozorno i dalje”.

15. ožujka

Vijest o sastanku u vladi o Agrokoru izazvala je niz reakcija na političkoj sceni. Predsjednik sabora Petrov izjavio je da je Ivica Todorić odgovoran za stanje u Agrokoru, pa od njega očekuje da povuče racionalne poteze:

“Država neće spašavati Todorića, već će braniti gospodarski sustav i štititi po potrebi interese Hrvatske jer Agrokor je, po broju svojih tvrtki i onih koje posluju s njim, strateška kompanija za gospodarstvo”.

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić ustvrdio je “kad se ljulja Agrokor, ljulja se i cijela Hrvatska” i poručio: “SDP će podržati svako dobro rješenje u interesu prije svega 40 tisuća onih koji rade u Agrokoru i ne smiju završiti na ulici te još toliko koji rade za dobavljače”.

Plenković: Ponovio je kako su za vođenje Agrokora odgovorni prije svega vlasnik i Uprava i dodao: “Ono što je interes mene kao predsjednika vlade i interes države je da sve što je vezano uz Agrokor nema negativnih reperkusija na stabilnost hrvatskog gospodarstva i financijskog sustava.”

A nakon što je navečer održana sjednica Predsjedništva SDP-a, njegov član Siniša Hajdaš Dončić kazao je kako SDP traži da se vlada aktivno uključi i zaštiti zaposlenike Agrokora i dobavljače.

“Stav je SDP-a da je problem Agrokora postao hrvatski problem jer direktno zapošljava oko 2 posto ukupne radne snage u Hrvatskoj, a indirektno, s dobavljačima, 5 ili 6 posto. On izravno utječe na 2 do 3 posto BDP-a. Tražimo da vlada posebnu pozornost posveti onim dobavljačima koji se ne mogu snaći i koje će bolan proces restrukturiranja najviše udariti”, rekao je Hajdaš Dončić.

Poručio je i da SDP ne zanima pitanje vlasništva i obitelji Todorić jer se, kako je istaknuo, “bogati uvijek za sebe sami pobrinu”.

19. ožujka

Agrokor je uputio izjavu za javnost zbog, kako ističe, raznih informacija, među kojima je velik broj nepotpunih i netočnih: “Želimo ponoviti da je Agrokor najveća hrvatska i regionalna kompanija, koja ima snažne brendove, jaku tržišnu poziciju i kvalitetne zaposlenike… Pozicija i opstojnost Agrokora i njegovih kompanija nije upitna. Menadžment kompanije, zajedno s ključnim investitorima, radi na repozicioniranju sustava i novom poslovnom modelu kojim će zaštititi interese svih svojih dionika… Odabrani model uskoro će biti prezentiran svim ključnim partnerima i zaposlenima”.

20. ožujka

Predsjednik Sabora Božo Petrov izjavio je da će vlada braniti Agrokor kao gospodarski sustav, a ne njegovog vlasnika Todorića, za što postoji nekoliko modela, a među njima nije nacionalizacija o čemu se špekuliralo.

A predstavnici nekih od najvećih dobavljača Agrokora održali su prvi sastanak kako bi definirali zajedničke pozicije dok se rješava problem nelikvidnosti u Agrokoru, čiji su dugovi prema dobavljačima dosegnuli 16 milijardi kuna.

Dobavljači su se obratili i vladi koja je poručila da ih podržava u želji za otvorenijom i jasnijom komunikacijom s kompanijom i bankama, kao i u očekivanjima da budu upoznati i sudjeluju u procesima i planu restrukturiranja.

24. ožujka

Potpredsjednica vlade Martina Dalić najavila je kako će vlada uskoro donijeti poseban zakon koji bi se primjenjivao samo na ‘sistemski važne kompanije’, koje imaju najmanje 8.000 zaposlenika i najmanje milijardu eura duga koji kompanija sama više ne može servisirati, a u cilju zaštite gospodarstva kada se takva kompanija suoči s poteškoćama koje ne može sama riješiti.

“Osnovni je cilj specijalnog zakona stvoriti uvjete za isplatu dobavljača i normalno poslovanje kompanije dok traje poslovno, vlasničko i drugo restrukturiranje. Voljela bih da se ovaj zakon nikada ne primijeni ni na jednu kompaniju”, rekla je Dalić.

27. ožujka

Predsjednik Agrokora Ivica Todorić sastao se s predstavnicima 30-tak dobavljača koje je informirao o trenutnim aktivnostima i planovima u procesu stabilizacije koncerna.

Dobavljači Agrokora poručili su, pak, kako očekuju u kratkom roku jasan i transparentni plan servisiranja dugova prema njima te jasan stav financijskih vjerovnika kakav prioritet daju dobavljačima u naplati.

29. ožujka

Prvi zamjenik izvršnog direktora ruske banke VTB Jurij Solovjev kazao je za Reuters da skupina kreditora Agrokora namjerava ovog tjedna potpisati ‘standstill’ sporazum o mirovanju obveza.

Po njegovim riječima, problemi u kompaniji nastali su zbog nepravilnosti u vođenju poslovnih knjiga za što su odgovorni vlasnici i menadžment.

Na prve reakcije nije trebalo dugo čekati. Saborski zastupnik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić kazao je da SDP poziva nadležne institucije – Poreznu upravu, DORH i HANFA-u – da istraže postoje li kakve financijske makinacije oko Agrokorovih bilanci.

Točku na ‘i’ toga je dana stavila agencija Moody’s, smanjivši kreditni rejting Agrokora drugi put od početka godine, s prijašnjih B3 na Caa1, a vjerojatnost bankrota na Caa1-PD s B3-PD.

„Naše je stajalište da kompanija više nije u stanju održavati visoku razinu obveza prema dobavljačima, što može ograničiti njezinu likvidnost. Kompanija ima ograničena sredstva za dodatne izvore likvidnosti zbog svog ograničenog pristupa kreditnim tržištima i oslanjanja na ograničeni broj banaka“, navodi u izvješću Moody’s.

30. ožujka

Sumnje VTB banke u nepravilnosti u financijskim izvješćima izazvale su oštar pad cijena dionica Agrokorovih kompanija, pa je Crobex indeks na Zagrebačkoj burzi potonuo više od 3 posto, a uzburkala se i politička scena.

Predsjednik sabora Božo Petrov podnio je kao fizička osoba kaznenu prijavu protiv Uprave Agrokora na čelu s Ivicom Todorićem zbog navodnog lažiranja financijskih izvještaja.

“Što se tiče gospodina Todorića, mislim da je ono što je izašlo u medijima sigurno nešto što pobuđuje sumnju”, kazao je Petrov i pozvao institucije da rade svoj posao.

Zastupnik Živog zida Ivan Pernar prozvao je, pak, ministra financija Marića da je kao bivši direktor u Agrokoru znao za stanje u koncernu, a ipak je, kao predsjednik Nadzornog odbora HBOR-a, dopustio da ta banka Agrokorovim tvrtkama u prosincu 2016. dade kredit.

“Hineći da nema veze s tim, izuzeo je sebe iz odluke, a znao je da je Agrokor pred bankrotom, čime je zapravo HBOR oštećen za milijune kuna koje nikad neće biti vraćene”, izjavio je Pernar.

Referirao se i na izjave ruskih investitora kako su financijska izvješća vjerojatno bila “frizirana”: “Ako je Marić znao da su izvješća lažirana, zašto je dao kredit Agrokoru preko HBOR-a. S druge strane, ako nije znao da su izvješća lažirana, pitanje je kakve su njegove kompetencije kao ministra ako o vlastitoj firmi ne zna kako posluje.”

31. ožujka

Vlada je Saboru uputila prijedlog zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja. Po popularno nazvanom “Lex Agrokoru”, vlada bi predložila izvanrednog povjerenika kojeg onda odobrava Trgovački sud u Zagrebu, i to ili na zahtjev samog dužnika ili na zahtjev vjerovnika, ali uz suglasnost dužnika.

“Ne radi se o nikakvoj nacionalizaciji ili bilo kakvom državnom intervencionizmu koji bi bez privole ugrozio bilo čije vlasništvo. Ovaj zakon poštuje Ustav, nepovredivost prava vlasništva, kao i slobodnu poduzetništva”, istaknuo je premijer Plenković.

Izvanredni povjerenik ima zadatak osigurati redovito poslovanje kompanije, omogućiti svježu likvidnost i krenuti u proces restrukturiranja u cilju održivosti tvrtke i očuvanja radnih mjesta. Institut prinudne uprave mogao bi trajati najviše 15 mjeseci, a ako postupak stabilizacije i restrukturiranja ne uspije, kompanija bi išla u stečaj.

Gospodarsku je scenu, pak, pokušao smiriti guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Boris Vujčić koji je u intervjuu kazao da će sistemski rizici za hrvatsko gospodarstvo zbog Agrokora prvenstveno ovisiti o tome na koji će se način restrukturirati njegovi dugovi i kompanija, dok je bankarski sustav stabilan.

A rizici po Agrokor su porasli jer su se toga dana računi Agrokora, Leda, Belja, Jamnice, Tiska i PIK Vrbovca našli u blokadi, nakon što su neki od Agrokorovih dobavljača pokrenuli postupke prisilne naplate svojih potraživanja.

Bura na političkoj sceni u ožujku prerasla je u travnju u uragan nakon što se raspala vladajuća koalicija između HDZ-a i Mosta zbog sukoba oko ministra financija Zdravka Marića, dok je dio vjerovnika pokušao provesti svoj plan o kontroli nad Agrokorom, a Todorić ‘spremao kofere’.

2. travnja

Na snagu stupa ‘standstill’ aranžman, odnosno moratorij na postojeće bankarske obveze Agrokora, poručile su banke iz odbora financijskih vjerovnika.

Predsjednik Uprave Sberbank Hrvatska, Mario Henjak, istaknuo je kako imaju “jasan plan, jasne korake što sve treba napraviti u sljedećim danima – od usuglašenosti s postojećim vlasnicima i menadžmentom Agrokora, promjene menadžmenta, preko ubrizgavanja dodatnih novčanih sredstava u kompaniju i aktivno restrukturiranje kompanije”.

3. travnja

Nakon sastanka 50-ak dobavljača Agrokora, član Uprave Francka Josip Budimir istaknuo je da su dobavljači jedinstveni u svojim zahtjevima prema bankama i da imaju više uvjeta za pristup ‘standstill’ aranžmanu.

Premijer Plenković kazao je, pak, nakon sastanka s dobavljačima, kako “vlada intenzivno radi na smirivanju ukupnog političkog i ozračja u javnosti glede situacije u kompaniji” te kako “vodimo dijalog i s kompanijom, i s dobavljačima i s predstavnicima kreditora”.

4. travnja

U Zagreb je stigao Antonio Alvarez III, glavni direktor za restrukturiranje u Europi u konzultantskoj kući Alvarez&Marsal i kazao da je situacija u Agrokoru vrlo zahtjevna, da je bitno vrijeme te da nema jamstava da će se uspjeti.

“Ovo je jedna od najizazovnijih situacija s kojom ćemo se suočiti”, kazao je Alvarez i istaknuo da ne radi za nikoga, osim za tvrtku i sve njezine dionike.

Da će Antonio Alvarez III doći na mjesto čelnika za restrukturiranje u Agrokoru neslužbeno je najavljeno u medijima, kao i da je ruski Sberbank angažirao Alvarez&Marsal za pronalazak izlazne strategije u Agrokoru.

5. travnja

Premijer Plenković poručio je da “Lex Agrokor” nije zakon za Ivicu Todorića, već zakon kojim država i vlada štite interese financijskog sustava, gospodarstva, radnika i zaposlenika Agrokora, OPG-a, dobavljača i svih dionika koji su trenutno uključeni u procese povezane s tim koncernom.

“Scenarij A”, kaže Plenković, odvija se trenutno: “Vlasnik i Uprava kroz dijalog sa zainteresiranim dionicima nastoje pronaći rješenje, a ono podrazumijeva svježu likvidnost. Svježi novac treba poslužiti za poslovanje, plaće radnika, namirenje poreznih obveza i isplate dospjelih obveza prema dobavljačima, svima koji su oslonjeni na poslovanje naše najveće kompanije.”

Zakon je, kazao je, pisan na temelju sličnih situacija u drugim državama EU-a koje su posezale za posebnim pravnim režimima i nastojale riješiti problem u najboljem interesu države i općeg dobra.

“Okolnosti su izvanredne i zahtijevaju izvanredno djelovanje”, izjavio je Plenković u saboru nakon što je zastupnicima predstavio “Lex Agrokor”, pojasnivši da je to ‘plan B’, ako ne uspije ‘plan A’, odnosno ako u Agrokoru kreditori, dobavljači, uprava i vlasnik ne pronađu rješenje za probleme.

Istu večer Plenković se u Banskim dvorima sastaje s Antoniom Alvarezom III i poručuje: “Mislim da je najbitnija poruka hrvatskoj javnosti, medijima i za sve aktere u ovoj cijeloj situaciji da se u ovom trenutku i zakonskim okvirom i signalom prema potencijalnim kreditorima pošalje poruka povjerenja, restrukturiranja, dugoročne održivosti poslovanja kompanije i stabilnosti gospodarstva.”

No raspoloženje je pokvarila agencija Standard & Poor’s koja je tu večer snizila dugoročni i kratkoročni rejting Agrokoru s ‘B-/B’ na ‘CC’. Taj potez objašnjava stajalištem da će Agrokor vjerojatno morati proći kreditno restrukturiranje pod nepovoljnim uvjetima, što bi se izjednačilo sa stečajem po kriterijima S&P-a.

6. travnja

Agrokorovi dobavljači dali su rok od 24 sata da se riješe njihovi problemi, a onda kreću obustave isporuka robe, poručio je predsjednik Uprave Dukata Alen Fontana nakon sastanka dobavljača.

“Dobavljači žele riješiti svoj egzistencijalni problem, jedino oni upumpavaju svježi novac u Agrokor. To nije održivo, govorim o 24 sata, onda kreću obustave”, rekao je Fontana. Istaknuo je i kako banke rade ovrhe nad dobavljačima koji i dalje isporučuju robu Agrokoru, a da pritom nemaju nikakve garancije da će im ta roba biti i plaćena.

Na pitanje je li rješenje “lex Agrokor”, kazao je da su sve kombinacije otvorene i da će podržati svaku opciju u smjeru rješavanja problema jer, “ovo nije pitanje jedne kompanije, nego lanca od 100.000 ljudi koji ovise o raspletu ovog problema”.

Istoga dana Sabor je većinom glasova donio “lex Agrokor”. Od 131 prisutnog zastupnika, za zakon su glasovala 83 zastupnika, 46 ih je bilo protiv, a dva suzdržana.

Ravnateljstvo policije potvrdilo je, pak, da policija temeljem naloga Državnog odvjetništva “provodi izvide” u Agrokoru.

7. travnja

Uprava Agrokora podnijela je zahtjev za aktivaciju “lex Agrokora”, a u priopćenju koncerna prenosi se i izjava Ivice Todorića.

“Odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva … Još jednom pozivam sve one koji mogu doprinijeti da Agrokor nesmetano nastavi s radom, da se sačuvaju radna mjesta i da se omogući daljnji razvoj, da učine sve u svojoj moći da se to i ostvari. Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi”, poručio je, među ostalim, Todorić.

Istoga dana koordinacija proizvođača i dobavljača Agrokora izvijestila je kako od subote kreće obustava isporuke roba tom koncernu: “Od sutra kreće obustava isporuke roba, osim svježeg kruha, koja će trajati do dogovora s bankama”.

Dobavljači su poručili i da su voljni održati funkcioniranje sustava, ali da istodobno banke nad njima rade ovrhe. Napominju i da je kreiran ‘monstrum’ od faktoring tržišta, što je trajalo dugi niz godina, a rađeno je za Agrokor.

Dakle, nije Plenki doveo Agrokor u vrlo tešku situaciju već gazda Todorić, nije Plenki snizio kreditni reiting već više agencija za tržišno poslovanje. Todorić nije htio podijeliti vlasništvo , tražio je novac od države i želio i dalje ostati firmagazda. Nitko mu pod normalnim uvjetima nije htio dati novac već su ga ucjenjivali pa je zato potpisao da Agrokor daje državi da ga spasi. Ako je Todorić zaboravio mainstream mediji i „stručnjaci“ ne bi trebali zaboraviti.

Osvrt na Slučaj Agrokor napisali su Marina Klepo, Ivo Bićanić i Željko Ivanković: Slučaj Agrokore Kriza najveće hrvatske kompanije (studeni 2017.)

Citati iz spomenutog osvrta:

•          Krajem 2016. i početkom 2017. godine Agrokor, najveća hrvatska kompanija, zapala je u nepremostive financijske teškoće. Vlada je u ožujku na temelju posebnog zakona imenovala izvanrednog povjerenika koji je preuzeo upravljanje Agrokorom radi „kontrole štete“ i sprečavanja nekontroliranog stečaja Agrokora. U trenutku izbijanja krize Agrokor je obuhvaćao više od 50 poduzeća i zapošljavao ukupno 60.000 radnika u 6 zemalja, od toga 40.000 u Hrvatskoj.

•          Revizija poslovanja Agrokora, koju je po nalogu izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka proveo PricewaterhouseCoopers i objavio u listopadu 2017., pokazala je da su ukupni dugovi kompanije kod banaka i dobavljača krajem 2016. iznosili 56,28 mlrd. kuna, što je za 14,5 mlrd. više od kapitala kompanije.

•          Slučaj Agrokora značajan je ne samo zbog sistemske važnosti tog koncerna za hrvatsku ekonomiju, nego i zbog toga jer njegov razvojni put utjelovljuje arhetip hrvatskog kroni-kapitalizma. Kroni-kapitalizam je ekonomski sustav u kojem nominalno postoji slobodno tržište, ali koje dopušta povlaštena pravila i druge pogodnosti putem državne intervencije utemeljene na osobnim vezama.

•          Agrokor pokazuje niz karakteristika tipičnih za kroni-kapitalizam: tvrtka je u vlasništvu najvećeg dioničara koji slobodno kontrolira cijelo poslovanje i donosi odluke (firmagazda); širenje i akvizicije kompanije temelje se na privatizaciji postojećih poduzeća na netransparentan način i poklapaju se s vladama HDZ-a; postoji tijesan odnos s državom koja na vidljive i nevidljive načine podržava poslovanje kompanije; kompanija doživljava konačni krah kada HDZ-ova vlada povuče svoju podršku.

Agrokorove obveznice i dionice kompanija izlistanih na burzi tjednima su nezaustavljivo padale – u nekoliko mjeseci u prosjeku su izgubile oko dvije trećine vrijednosti – rejting-agencije spustile su ocjenu kreditne sposobnosti kompanije na korak do bankrota, a Hrvatska narodna banka (HNB) obavijestila je da bankarski sustav može izdržati bankrot koncerna, ali da bi se neke manje banke mogle naći u teškoćama.

Posao restrukturiranja koncerna povjeren je međunarodnoj konzultantskoj tvrtki Alvarez & Marsal koja je bila dobro upoznata s problemima Agrokora jer je već nekoliko mjeseci bila angažirana u kompaniji. Da bi plan bio provediv, bila je potrebna Todorićeva suglasnost da će Antoniju Alvarezu prepustiti ključne upravljačke pozicije, a načelno je na to i pristao.

Lex Agrokor

Bez obzira na kvalitetu samog zakona, ubrzo nakon usvajanja već izmoreni vlasnik Todorić zatražio je njegovu aktivaciju. Više nije imao mnogo izbora jer je pritisak rastao sa svih strana, a dobavljači su, primjerice, poručili da će prestati opskrbljivati Konzum svim proizvodima, osim svježim kruhom. Tri mjeseca otkako se kriza počela kotrljati javnosti se prvi put, priopćenjem, obratio Ivica Todorić. „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi“, poručio je Todorić. Dodao je da je svih ovih godina, pa i u posljednjim izrazito izazovnim trenucima, davao svoj maksimum kako bi osigurao stabilnost kompanije i sačuvao više od 60.000 radnih mjesta. Na kraju je pozvao sve one koji to mogu „da učine sve u svojoj moći“ kako bi Agrokor nesmetano nastavio s radom i kako bi se sačuvala radna mjesta.

Iz navedenih citata (autor ništa ne tvrdi) jasno je da je Todorić (firmagazda) lošim upravljanjem izgubio povjerenje svih te ugrozio nacionalno gospodarstvo i prisilio Vladu (druga Plenkovića) da reagira.

Ne iznenađuje da Todorić zaboravlja gdje je doveo Agrokor, ali iznenađuje da mainstream mediji zaboravljaju činjenice (nitko ne pita Todorića zašto se rejting Agrokora strmoglavio). Očito je da zaboravljivost mainstream medija ima političku pozadinu.

Jasno je da se Agrokor nije mogao spasiti kako je to htio Todorić (firmagazda) i da on nije imao izbora nego prepustiti državi da spasi što se spasiti dade. Spasitelji nisu radili besplatno, naplatili su dobro svoj rad, a u konačnici sve su to platili porezni obveznici kao što će platiti ako Ivica (nizozemski fiškali) dobije spor.

Porezni obveznici plaćaju nesposobno hrvatsko pravosuđe. Nitko ne odgovara za počinjenu štetu jer pravosuđe je neovisno i nikome ne odgovara (hrvatski biser!). Glavni krivac za postojeće stanje je Plenković koji ne želi stvarnu reformu pravosuđa (kažu neki krivosuđa).

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Analize

„S margine političkoga spektra“ – Zašto Škabrnjani ne žele predstavnicu/ka SDSS-a u Koloni sjećanja?

Published

on

By

Drugu Plenkimunu, koji nije branio Hrvatsku, nije jasno zašto Škabrnjani ne žele u Koloni sjećanja predstavnicu/predstavnika SDSS-a. Napomena: Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) nastala je spajanjem Srpske demokratske stranke (SDS) i Samostalne srpske stranke (SSS) iz Zagreba. SDS je vodila oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj, proglasila je odcjepljenje od Hrvatske, a njeni članovi počinili su masovne zločine diljem Hrvatske. Izbrisana je iz registra stranaka Hrvatske pa nije jasno kako je ta teroristička organizacija 1997. godine uskrsnula. Dakle SDSS je sljednik zločinačke terorističke stranke koja je počinila niz zločina diljem Hrvatske pa i u Škabrnji.

Druga Plenkimuna, koji nije branio Hrvatsku, treba podsjetiti kao i njegove savjetnike Frku-Petešića i akademika Kusića na srpske zločine u Škabrnji.

Hrvatsko selo Škabrnja jedno je od simbola hrvatskoga stradanja u Drugome svjetskom ratu i u Domovinskome ratu. Škabrnja je bila trn u oku Srbima koji su živjeli u okolnim srpskim selima pa su tijekom Drugoga svjetskog rata ubili 80 seljana. Godine 1991. godine Srbi su opet izvršili zločine nad stanovništvom Škabrnje: ubili su 86 mještana tijekom Domovinskoga rata, dio stanovnika su protjerali, selo opljačkali i spalili. Najveći zločin zbio se 18. studenoga 1991. godine. U isto vrijeme dok su četničke horde divljale po Vukovaru, ubijale, mučile, silovale, u Škabrnji je izvršen zločin; ubijene su 43 civilne osobe te 15 branitelja. Ukupan broj stradalih stanovnika Škabrnje tijekom Domovinskoga rata je 86. Crkva Velike Gospe u Škabrnji do temelja je srušena, sravnjena sa zemljom kao i župne kuće. Jedini razlog zbog kojega su Srbi napadali Škabrnju bio je njihova patološka mržnja prema svemu hrvatskome te želja za otimanjem njihove zemlje.

Oštećeni kip Gospe u Škabrnji, djelo SDS-ovaca

Srušena crkva u Škabrnji, djelo koalicijskih partnera

Za počinjene zločine nisu odgovarali ni nalogodavci niti izvršitelji tek je osuđena jedna četnikuša.

Na Dan sjećanja na žrtve Škabrnje, 18. studenoga, održava se mimohod (Kolona sjećanja) kao i u Vukovaru. Prošle godine na obljetnicu stradanja Škabrnje, dio mještana okrenuo je leđa izaslanstvu Vlade u kojem je bila predstavnica SDSS-a Anja Šimpraga. Iako im je premijer Andrej Plenković prošle godine obećao kako predstavnici ove stranke na obilježavanje ne će doći, on ih je, tvrde, “pod okriljem noći ipak doveo u Škabrnju”.

U povodu Dana sjećanja – “Škabrnjani” su poslali zahtjev da u izaslanstvu Vlade u mimohodu ne budu predstavnici SDSS-a na taj dan. Škabrnjani ponovno traže (potpisana peticija) da predstavnica/predstavnik SDSS-a ne dolazi u Škabrnju 18. studenoga jer ih to vrijeđa tim više što se SDSS nije ispričao niti osudio srpske zločine u Škabrnji, kao ni u drugim djelovima Hrvatske.

Ratni zapovjednik Škabrnje Marko Mlinarić: “Moja obitelj i ja smo smjesta potpisali peticiju… Točnije rečeno, ono što je ostalo od moje obitelji nakon masakra. Potpisao sam u ime onih kojih više nema. U ime mojih ubijenih civilnih sumještana, članova obitelji i mojih stradalih vojnika”.

“Sada me novinari nazivaju i pitaju me za razloge peticije. Zar zaista trebam objašnjavati? Zar zaista, nakon toliko godina, postoji netko kome nije jasno što se u Škabrnji dogodilo i tko je to učinio? Također, nisam sretan kada se o stradavanju Škabrnjana govori samo u kontekstu 18. studenog. To je bio samo završni udarac. Moji vojnici i sumještani ginuli su i prije, i poslije pada.”

Najmlađi stradalnik Škabrnje poručuje: “Tražiti oprost a i dalje biti u stranci koja ima četnički predznak i koja štiti sve ono što je uništavalo moju i našu domovinu je još jedna politička licemjernost koja kod nas Škabrnjana neće i ne smije proći. Upravo iz ovih razloga poručujem Plenkoviću i svima onima koji na silu žele da mi Škabrnjani oprostimo i zaboravimo onima koji su nas ubijali – to se neće dogoditi. Neće se dogoditi sve dok zločinci ne budu kažnjeni onako kako zaslužuju, dok postoji neiskrenost u traženju oprosta i dok je oprost politički motiviran i sve dok mi Škabrnjani ne dobijemo ratnu odštetu za pretrpljeno uništenje i opljačkano selo.”

Miljanić od Plenkovića očekuje “ljudskost”: „Nadam se da će premijer imati toliko ljudskosti i ispoštovati želju nas koji smo preživjeli da SDSS-ovci ne dolaze. Toliko poštenja i razumjevanja valjda imaju”.

Dezerter Plenkimun nema „ljudskosti“ i ne želi znati za bol Škabrnjana pa odgovara: “Naša vlada je predložila Saboru da se upravo 18. studenoga proglasi danom sjećanja za žrtve Vukovara i Škabrnje “-

“Namjerno držim manjine sa sobom, jer mislim da je to jedini put tolerantnog života u Hrvatskoj gdje ćemo znati što je istina te procesuirati počinjene zločine koji ne zastarijevaju.”

Manjine u Europi…

Nije odgovorio na traženje Škabrnjana jer nema „ljudskosti“. Nije kazao zašto praktično nitko nije odgovarao (osim jedne četnikuše) za zločine počinjene u Škabrnji 18. studenoga 1991. godine. Nije se pohvalio koliko je zločinaca pravomoćno osuđeno tijekom njegove vladavine (7 godina). Nema se čime pohvaliti jer se broj osuđenih zločinaca može nabrojiti na prste jedne ruke. Jedino čime se drug Plenkimun može pohvaliti jest progon HOS-ovaca i njihova pozdrava „Za dom spremni“. On za dom nije bio spreman pa je (kažu njegove kolega) jeo kroasane u Parizu dok je hrvatska mladost ginula i krvarila.

Nadalje drug Plenkimun pričao o „politizaciji i zlorabljenju ključnih dana naše povijesti“ , ako netko politizira i zlorabi Domovinski rat onda je to prvenstveno drug Plenkimun. Ispod svake razine ljudskosti je slati u Škabrnju osobe koje opravdavaju srpske zločine, koji optužuju Republiku Hrvatsku, koji tvrde da je Oluja zločinačka, koji komemoriraju (veličaju) srpske zločine i zločince diljem Hrvatske.

Drug Plenkimun i njegovi supozitoriji osuđuju Penavu i Plakat za Kolonu sjećanja u Vukovaru pa pokazuju da su protiv stvarnih branitelja Hrvatske. Drug Plenkimun se može pohvaliti da je Hrvatsku podijelio na onu domoljubnu i onu drugu izdajničku. To je stvarni rezultat njegove sedmogodišnje vladavine.

Umirovljeni general HV-a i HVO-a Željko Glasnović posljednjom je objavom sažeo rezultate Plenkimunove vladavine:

„Ovo se može“:

“Mauzolej Vukašina Šoškočanina u sred Borova sela – može. Spomenici partizanima diljem RH – može. Stotine jama pune hrvatskih kostiju – može. Osuda i ovrha branitelja – može. Ulice i trgovi nazvani imenima najvećih masovnih ubojica – može. Zvijezde petokrake po zgradama i zastavama – može. Grafiti neprežaljene Juge, krvavog bravara i komunizma – može. Marširanje gradovima uz taktove “ljubičice bijele” – može. Partizanske mirovine – može. Bivši udbaši u saboru – može”.

„Ovo se ne može“:

“Murali posvećeni Vukovaru, 204. gardijskoj brigadi i generalu Praljku – ne može. Pjevanje domoljubnih pjesama – ne može. Znakovlje pod kojim smo se borili i ginuli – ne može. Ulice slavnih heroja- ne može. Sloboda naših zatvorenih branitelja – ne može. Procesuiranje naših krvnika – ne može. Iskopavanje kostiju naših nestalih sinova i braće – ne može. Traženje ratne odštete – ne može.”

Točno general Glasnović Kaže: Od heroja napraviše zločince a od zločinaca napraviše heroje.

Glasnović o Hrvatekima:

“Za Croslaviju je kriv tipičan indiferentni Hrvat”

“Od žrtve napraviše agresora, od agresora napraviše žrtve. To ima samo u Croslaviji. Slaviti krvnike i obljetnice njihovih monstruoznih zločina počinjene nad vlastitim narodom a ponižavati, omalovažavati i degradirati svoje osloboditelje. Živjeti u Hrvatskoj a toliko mrziti i prezirati sve što je hrvatsko. Boriti se za neovisnost i slobodu pa tu istu slobodu kao Juda prodati za par srebrnjaka. Zastrašujuće. Selektivna memorija hrvatskog naroda je dosegla svoj vrhunac. Apatija, amnezija i indiferentnost samo su neke od karakteristika prosječnog Hrvata koji i dalje sjedi pasivan u svom domu skrivajući se iza svoje tipkovnice. I dok virtualno ratuje za svoju zemlju, s kokicama u rukama čeka konačni rasplet i nastavak svoje bezbrižne budućnosti za koju se neće sam izboriti. Zašto i bi? On je ovakve svojom indiferencijom i doveo na vlast.”

Bahati Plenkimun se zaista ima čime pohvaliti: postao je roditelj 1 (usvojena Istanbulska konvencija), pogoršao je demografsku sliku Hrvatske, smanjio je poljoprivrednu proizvodnju, vratio je verbalni delikt u sudsku praksu, podigao  je razinu korupcije, nepotizma i klijentelizma na višu razinu, povećao je pravnu nesigurnost takozvanih „malih“ Hrvata….

Kažu da imamo dvije Hrvatske, ne imamo ih tri: jedna je domoljubna (marginalizirana i progonjena), druga je izdajnička – vladajuća (vladajući HDZ i rušilački SDSS), te treća koja iz dna duše mrzi Hrvate i hrvatsku državu pa je sustavno rastaču.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Društvo

„S margine političkoga spektra“ – Kome smeta HOS na čelu Kolone sjećanja?

Published

on

By

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava najavio je da će ove godine Kolonu sjećanja prevoditi pripadnici HOS-a i poručio ” Ako vam se ne sviđa ZDS u HOS-ovom grbu, nemojte dolaziti u Vukovar.“ Poruka je jasna i dobronamjerna, gradonačelnik ne želi da se neprijatelji Hrvata i hrvatske države nerviraju, da im se pogorša zdravstveno stanje kada vide HOS-ovce, njihovu zastavu i grb. Penava je predstavio i plakat ovogodišnje kolone sjećanja: “Vukovar, moj izbor i u dobru i u zlu”.

Vukovarsko spomen groblje

Spomenik nestalima u Borovu Naselju

Odmah su se javili hrvatski izdajnici, abolirani četnici i svakojaki neprijatelji Hrvata i hrvatske države. Smeta im izjava Penave, smeta im plakat jer je tamo slovo U, slovo H, slovo O i slovo S. Budući da Plenkovićevo veće za suočavanje s prošlošću nije zabranilo slova U, H, O ,i S ništa nije sporno. Dezerteri su optužili Penavu da je privatizirao Kolonu sjećanja zaboravljajući da su oni privatizirali hrvatsku državu, da su izdali nacionalne interese.

U pročetničkim tiskovinama Penava je zbog plakata optužen za ustaštvo, pozivaju se relevantna tijela da reagiraju kako im zakon nalaže. Vidjet ćemo što im to zakon nalaže jer verbalni delikt se u neokomunističku Hrvatsku vratio na velika vrata. Budući da svaki sudac ima pravo donositi odluke kako mu se sviđa, prema svom ideološkom opredjeljenju, nema pravne sigurnosti u Plenkimunovoj Hrvatskoj. 

HOS (Hrvatske obrambene snage) smeta Plenkoviću, Milanoviću, Pupovcu, Pusićima, Krausu, Benčićki, Grbinu, Tomaševiću i mnogim drugima koji ne mogu smisliti hrvatsku državu.

Jadan dezerter je za HOS-ovu ploču u Jasenovcu kazao: “To treba maknut, baciti negdje. To nema veze s Domovinskim ratom”! Jadno i sramotno!

Drugi dezerter je kazao: „Mogli su staviti ploču bez grba i problema ne bi bilo!“ Svašta!

HOS-ovci su poginuli u Jasenovcu, a njihova spomen ploča je izmještena oko 20 kilometara dalje. Zbog čega? U ime koga je to Plenkimun napravio? Zar je to poštivanje branitelja?

Spomen ploča HOS-ovcima

Podkapacitirani ministar branitelja kaže da ih Penava nije ništa pitao. Po njemu Penava je morao pitati dezertere, abolirane četnike i mrzitelje Hrvata i hrvatske države kako treba izgledati plakat. Zašto bih navedene pitao?

Penava bi se trebao ugledati na ministra Medveda. Naime, ministar Medved je u Stuttgartu otkrio ploču žrtvama URBE . Na ploči nema imena žrtava, nema imena izvršioca zločina, nema imena nalogodavaca, nema broja ubijenih Hrvata. Može li jadnije? Nije prvi put da vladajući (SDP, HDZ) otkrivaju spomen ploče koje prešućuju počinitelje zločina, umanjuju broj žrtava ili broj žrtava uopće ne navode. To je sramotno i izdajničko ponašanje.

Foto: Fenix magazin / Ministarstvo hrvatskih branitelja

Neokomunstička vlast i oporba smatraju da gradonačelnik Penava nema pravo donositi odluke jer to je rezervirano za Ivicu Puljka, Tomislava Tomaševioća i druge. Oni imaju pravo donositi odluke kakve žele, u skladu sa svojim ideološkim svjetonazorom, Penava nema to pravo, zašto? Zašto oporba uvijek ima dvostruke kriterije? Zašto Plenkimun misli da je izdaja nacionalnih interesa pravi put?

U Splitu su orijunaši podigli spomenik svom uzoru koji je bio protiv hrvatskog naroda i hrvatske države. Bolesno!

Spomenik orijunašu

U Splitu su zabranili svećeniku da blagoslovi novo otvorenu knjižnicu za djecu i omladinu u gradskom kotaru Mejaši-Kila, podružnica knjižnice „Marko Marulić“. Postavlja se više pitanja: Čija je to knjižnica?, Tko će dolaziti u tu knjižnicu? Zašto narod koji živi u tom kotaru nema pravo odlučiti već to odlučuje ravnateljica Grozdana i Puljak?

Glavaš je opet osuđen jer je obranio Osijek! Nije jedini, hrvatsko pravosuđe je osudilo i progonilo one koji su obranili Gospić, Sisak i drugih gradova i mjesta. Jedna mrziteljica hrvatske države ističe kako slučaj nije završen ni nakon 32 godine zaboravljajući da Vukovarom i drugim mjestima slobodno šetaju zločinci, da ih nitko nije pitao što su radili 1991. – 1995. i da isti imaju hrvatske mirovine. Zaboravila drugarica koliko je srpskih zločinaca bespravno abolirano.

Plenkimun govori da imamo dvije Hrvatske! Imamo ih više zahvaljujući Plenkimunu koji je svojom veizdajničkom politikom stvorio silne podjele u društvu (Istanbulska konvencija, Izborni zakon, referendumi, zapostavljanje dijaspore, ploča i grb HOS-a, neprocesuiranje ratnih zločinaca, koalicija sa sljednicima zločinačke terorističke organizacije, povratak verbalnog delikta u pravosudni sustav RH, pravna nesigurnost, korupcija).

Danas imamo silne podjele u društvu zahvaljujući Plenkimunovu  Vijeća  za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje je loše odradilo svoj posao (sve po nalogu druga Plenkovića), omogućilo slavljenje komunističkih zločina i zločinaca. Vijeće je također preporučilo progon domoljuba i povrat verbalnog delikta.

Citat: „Kao što je premijer rekao, taj se pozdrav može iznimno koristiti samo na grbu HOS-a“, rekao je Kusić. „To je jedna službena tolerancija, koja je sad naslijeđena i koja se striktno regulirano može tolerirati. Crvena zvijezda i komunistički simboli nisu sporni. Svi znamo da su ti simboli bili dvoznačni i da oni imaju i svoju negativnu konotaciju, uz pozitivnu (antifašistička borba). Preporuke idu da ona obilježja koja se mogu provesti kroz Ustav, mogu se provesti pod regulativu zakonskim aktima, ako do tih situacija dođe“, rekao je Kusić.

„Ako je to striktno vezano uz komemoracije i one pripadnike tih jedinica koji su poginuli ili stradali s tim simbolima, a ne široke manifestacije. Naše preporuke ipak ne mogu nikad biti potpuno detaljne, a suci će uvijek gledati kontekst, no ovo su opća usmjerenja“, naglasio je Kusić.

Vijeća se nije uistinu suočilo s prošlošću niti je to namjeravalo, imalo je politikantsku ulogu i to je obavilo, a to se primijetili i takozvani lijevi i desni.

Isticanje crvene petokrake za Kusića i kompaniju nije govor mržnje, to je znak ljubavi koja se iskazala kroz ubojstva, zatvaranje, otimanje imovine i diskriminaciju u društvu!.

Jasno je da je Plenkimun stvorio dvije (i više) suprostavljene Hrvatske: domoljubnu i izdajničku.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved