Crkva nam želi posvijestiti kolika je i kakva uloga Božjih anđela u njegovu naumu spasenja čovjeka te danas slavi blagdan svetih arkanđela, Mihaela, Gabrijela i Rafaela.

Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato se ne može opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. No, na temelju Božje objave možemo o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje.

Bogoslužje vrlo zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratitelj. Molitva sv. Mihela se upotrebljava kao učinkovita zaštita od zlih duhova te je ujedno i  jedina egzorcistička molitva koja je dana na uporabu laicima a da je to Rimokatolička Crkva dopustila. Ime Mihael, potječe iz hebrejskog, što znači: „Tko je kao Bog“ (latinski: „Quis ut Deus“).

Najznačajniji tekst o sv. Mihaelu je onaj iz Otkrivenja: „Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihovil sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta, bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli“.

Ikonografija prikazuje sv. Mihela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva od najstarijih vremena ima veliko štovanje i duboku pobožnost prema svetom Mihovilu. Promatra ga kao moćnog anđela, koji je svojom zaštitom trajno prisutan.

Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj neka nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!

Razni narodi štuju sv. Mihaela kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a papa Pio XII. ga je proglasio zaštitnikom radiologa. Njemačka i Engleska ga također od davnine slave kao svoga zaštitnika.

Sveto pismo na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata.

Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije.

Ime Rafael znači „Bog liječi“, i ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Naročito se Rafaelu preporučuju putnici.

Kao duhovnom liječniku utječu mu se i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga farmaceuti.

Sretan imendan svima onima koji nose imena ovih arkanđela.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu. Prenosimo nekoliko misli don Mladena Parlova…

U misnom evanđelju nekoliko je poruka. Prva, koja se veže za prvo čitanje, je djelovanje Duha Svetoga izvan „službenih kanala”. To je danas važna poruka koja veli da Duh i izvan službenih struktura Crkve djeluje te sve privodi Kristu Uskrslom. Ipak kad je riječ o djelovanju Duha izvan područja njegova redovitog djelovanju (riječ Božja, sakramenti, molitva) treba biti jako oprezan, odnosno treba znati razlučiti je li na djelu Duh Sveti ili zloduh.

Za to razlučivanje treba prilično kršćanke zrelosti i mudrosti. Potom Isus upozorava na sablazan koja je, prema njemu, tako velik grijeh da bi onome tko sablazni najmanje bilo bolje da s mlinskim kamenom bude bačen u more. Sablazan proizvodi pustoš u srcima najmanjih, bilo da je riječ o djeci, mladima ili običnim vjernicima, odnosno oni su lošim primjerom onoga tko sablažnjava, poljuljani u svojoj vjeri, u svome odnosu prema Bogu. To se posebno odnosi na sablazan onih koji imaju ulogu i poslanje odgojitelja, naime na roditelje i učitelje, a posebno na svećenike koji su odgojitelji u vjeri.

Nažalost živimo u vrijeme i u društvu u kojem je sablazan predstavljana kao nešto dobro i poželjno. Prva stranice novina i portala ispunjeni su osobama sablažnjiva života; njih se pita za mišljenje i savjete o svemu, od politike do ekonomije i športa, dok se izruguju oni koji javno svjedoče svoja kršćanska uvjerenja. Tu vrstu sablazni nazivamo duh ovoga svijeta koji tako postaje jedan od izvora napasti u duhovnom životu. Nama kršćanima je ostati na Kristovu putu, svjesni vlastitih ograničenja i slabosti, te moleći Gospodina da se nikada ne dogodi da sablaznimo ni jednoga od najmanjih.

Ljudima se nudi da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć, pa će biti nagrađeni a prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni

Piše: don Josip Mužić slika: Vezanje Sotone (Binding Satan), PracticallyKnownTheology

Već smo toliko navikli da nas zasipaju očitovanjima sotonizma u javnosti da to više nikoga ne iznenađuje i postaje zamorna ta ponavljajuća ružnoća, neukusna bestidnost i zaglupljujuća vulgarnost.

Promjena strategije

Donedavno je đavlova strategija bila uvjeriti nas da ne postoji kako bi mogao uspješnije djelovati. Što se dogodilo da on sada „izlazi iz ormara” i obznanjuje svima da postoji? Promijenile su se okolnosti jer je sada, nakon dugoga i mukotrpnoga rada koji je trajao stoljećima, đavao došao vrlo blizu ostvarenja svoga cilja da vlada Zapadom i da preko njega uspostavi svoj novi svjetski poredak. Zato se više ne skriva, nego procjenjuje da mu je isplativije da se javno očituje pred svima. Bolje reći, sada se bahato razmeće svojim „sjajem” svjestan da ga u tome nitko ne može spriječiti. U tu svrhu bira događaje koji imaju veliku simboličku vrijednost i utjecaj, kao primjerice Eurovizija 2024. ili otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Taj proces samopromidžbe je sustavan, kontinuiran i progresivan. Događa se preko svetogrdnih izrugivanja sa svetinjama paralelno s veličanjem đavla u raznim inačicama.

Više nego znakovito je da se ovi izljevi netrpeljivosti i mržnje odnose samo na kršćanstvo a druge religije se ostavlja na miru. Razlog je svijest da će pripadnici drugih religija reagirati a da kršćani, makar na Zapadu, neće jer su brojčano desetkovani, demoralizirani i obezglavljeni. No to je ujedno i potvrda da sotonizam drži jedino kršćanstvo za istinskoga neprijatelja i tako neizravno svjedoči da ga prepoznaje kao jedinu pravu vjeru.

Razlozi

Što se želi postići ovim paklenim marketingom? Sotona je svjestan da je ljude pretvorio u praktične bezbošce na Zapadu i sada kreće u svoj proces masovne regrutacije. Dosada se objavljivao, uglavnom podmuklo, preko podzemne kulture, a sada to čini kroz popularnu kulturu kao i kroz sport, politiku, ekonomiju i sva druga područja života.

Ova demonska očitovanja su demonstracija sile u kojoj najveći predstavnici javnoga života i vlasti spremno prihvaćaju izljeve mržnje na kršćanstvo za koje paradoksalno mnogi od njih kažu da mu pripadaju. Svi ti dužnosnici odgovorni su pred Bogom i pred ljudima ako ništa drugo onda za grijeh propusta. Jer kakvi su to kršćani političari koji se, primjerice u Parizu kada se zbivala LGBTQ parodija posljednje večere, nisu digli, napustili svoja počasna mjesta ili na bilo koji način protestirali? Oni ni nominalno ne drže do kršćanstva kao ni do kršćana koji su za njih glasovali. Štoviše, oni svojim sudjelovanjem u ovakvim nakaradnim svetogrđima obznanjuju da su prodali, ili se spremaju prodati, dušu i da im nije sporno služiti đavlu.

Kapitulacija elite pred sotonskom demonstracijom sile je također snažna poruka upravljena običnim ljudima koja bi ih trebala paralizirati i obezglaviti. Daje im se do znanja da su premaleni i preslabi da pruže otpor, da imaju cijeli sustav sa svojim strukturama protiv sebe te da ne mogu ništa učiniti. Nudi im se da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć, pa će biti nagrađeni. Prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni. Ruganje i „umjetničko” iskazivanje mržnje prati već sada sustavno paljenje crkava u Francuskoj i drugdje. Sljedeći korak, koji se time najavljuje, osobni je obračun u kojem nitko neće biti pošteđen ako se ne pokori. Svaki neistomišljenik bit će etiketiran, osramoćen, progonjen, procesuiran kao fanatik, osuđen, novčano kažnjavan, zatvoren, a neki će biti i fizički eliminirani.

Javni sotonizam ima i obrednu funkciju koja je možda u ovome i najvažnija. Naime, kako se kod krštenja kandidat odriče Sotone i svih djela njegovih da bi mogao postati Kristov, sada se događa obratno. Prihvaćanjem, makar samo pasivnoga, sotonizma događa se odreknuće od Krista i tako utire put za primanje demonske inicijacije odnosno izokrenutoga krštenja. Nešto od toga se događalo u komunizmu preko para-sakramenata, kao što su bili primanje u pionire i omladince, što je bilo nametnuto svima, ali ogromna većina ljudi nije na to davala svoj nutarnji pristanak. No sada se, zahvaljujući ovisnosti o medijima i prevladavajućem praktičnom materijalizmu, postiže da se ljudi masovno, bez ikakva otpora i kritičnosti, svrstavaju na stranu đavla.

Otajstvo bezakonja

Pavao piše Solunjanima: „Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen” (2 Sol 2,7). Kako raste otpad i mlakost među kršćanima to i zadržavanje đavlova djelovanja sve više slabi pa se on sve drskije otkriva i u samoj Crkvi. Najnoviji primjer dogodio se u Linzu kada je mjesni biskup u katedralu dao postaviti eksplicitni prikaz Majke Božje kako rađa, raširenih muških nogu i obnaženu u donjem dijelu tijela. Tako nešto nismo imali nikad u povijesti. To je s naravnoga gledišta prosto, sramotno i nakaradno jer nitko ne radi sliku svoje majke u trenutku poroda i izlaže je na zid. S vjerskoga pak gledišta posrijedi je bogohuljenje jer se vrijeđa Bogorodicu. Ovakva bezakonja spadaju u najveća svetogrđa jer ih promiču javno Bogu posvećene osobe, koji umjesto da brane vjeru ustaju protiv nje, i to još u Božjem hramu. Iza toga stoji i krivovjerje tih klerika, koje je pogubnije od nemorala jer opravdava i veliča naravnu i nadnaravnu izopačenost. Najizravnija posljedica toga je velika sablazan zbog koje će mnogi napustiti Crkvu i dovesti u pitanje svoje spasenje. Posrijedi je izdaja koja sadrži sve elemente sotonizma: protunaravni grijeh, svetogrđe, uvreda Boga, mržnja na sveto, sablazan. Čudi što se još ustručavamo nazvati stvari svojim imenom. To je najava ili jedan od načina uvođenja grozote pustoši (Mt 24,15-17). Odnosno zloguka prijetnja koju đavao upućuje vjernicima da je njegova moć toliko porasla u Crkvi da je samo pitanje vremena kada će je „vrata paklena” nadvladati.

Demonska demonstracija sile u Crkvi je daleko pogubnija za duše od one u svijetu. No, kako je to unutarcrkveno pitanje nema nikakvih zapreka da se tome odlučno i brzo ne stane na kraj. Pasivnost, ravnodušnost i ignoriranje od strane svih onih katolika koji su dužni i mogu očistiti ovu đavolsku ljagu njih same čini dionicima istoga grijeha. Zagonetka je zašto Sveta Stolica nije odmah kaznila toga biskupa oduzevši mu službu, svevši ga na laički stalež i izopćujući ga iz Crkve? Toleriranje ovakvoga sramotnog zločina ostavlja dojam da je to dopušteno i prihvatljivo te ohrabruje druge Jude da poduzmu još gora svetogrđa. Pohvalno je što se u međuvremenu našao jedan odvažni vjernik koji je kipu otkinuo i odnio glavu. No to nije dovoljno, već vjernici trebaju odgovornoga biskupa bojkotirati na sve legitimne načine, pa i ekonomski, dok se ne pokaje i javno okaje svoj grijeh, a u dotičnu katedralu ne treba ulaziti u nikakvoj prigodi dok se ne da odgovarajuća zadovoljština.

Križ

Zašto Bog dopušta ovo drsko izazivanje đavla? Bog koji upravlja svime služi se i ovim opačinama za dobro. Zlo se samo razotkriva, svatko ga može jasno prepoznati, izići iz pogubne bolesti relativizma i vratiti se na pravi put. Nema više prostora za nesvrstane, sada se otkrivaju namisli srdaca, i svaki kršćanin ima priliku izići iz mlakosti i opredijeliti se za dobro. Kome je stalo do Krista ima brojne prilike za posvjedočiti za njega i tako steći izobilne milosti. „Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (Mt 10,32-33). Ovo su milosna vremena koje nam pružaju tolike prečice do raja da moramo biti beskrajno zahvalni. Molimo za hrabrost kako se ne bismo dali zastrašiti ni od čega. Budimo ponosni što se borimo pod znamenom križa koji donosi pobjedu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se
na digitalno i/ili tiskano izdanje revije. Čitajte prvi i čitajte odmah!