Connect with us

Hrvatska baština

Poznate Hrvatice

Published

on

Slika 1. Spomenik Mariji Jurić Zakorki u Zagrebu (MJ)

U hrvatskoj povijesti žene su ostavile svoj utjecaj kroz književnost, umjetnost, znanost, novinarstvo, politiku i šport.

Najpoznatije Hrvatice: Jelena Slavna (   – 976., hrvatska kraljica), slavne operne pjevačice: Milka Trnina (1863. – 1941.), Zinka Kunc (1906.1989.), Ruža Pospiš – Baldani (1942.), Balerine: Vesna Butorac – Blaće (1943.) i Mia Čorak Slavenska (1916. – 2002.); Umjetnice: fotografkinja Mariju Braut (1929. – 2015.), slikarica Nives Kavurić – Kurtović (1944. – 2016.), Dora Maar (1907. – 1997.), pravim imenom Henriette Theodora Marković, fotografkinja, skladateljica Dora Pejačević (1885. – 1923.), znanstvenice: Zlata Bartl (1920. – 2008.), Sibila Jelaska (1938.), povjesničarka Nada Klaić (1920. – 1988.), akademkinja Jelena Krmpotić – Nemanić (1921. – 2008.), političarka Savka Dabčević – Kučar (1923. – 2009.); književnice i pjesnikinje: Katarina Zrinski (1625. – 1673.), Ivana Brlić – Mažuranić (1874. – 1938.), Marija Jurić Zagorka (1873. – 1957.), Vesna Parun (1922. – 2010.) pjesnikinja, slikarica Slava Raškaj (1877. – 1906.); Sportašice: atletičarka i novinarka Milka Babović (1928.), plivačica Đurđica Bjedov (r. 1947.), skijašica Janica Kostelić (1982.), atletičarka Blanka Vlašić (1983.), atletičarka Sandra Perković (1990.) i mnoge druge.

Kratke crtice o Slavi Raškaj, Ivani Brlić Mažuranić, Mariji Jurić Zagorki i Janici Kostelić.

Slava Raškaj

Hrvatska slikarica Slava Raškaj (1877. – 1906.), bila je gluhonijema od rođenja; školovala se u Zavodu za gluhonijeme u Beču (1885. – 93.), odakle se vratila u Ozalj. U Beču dobiva prve poduke iz crtanja te nastaju njeni prvi zabilježeni crteži. U to razdoblje spadaju crteži tušem pod nazivom „Oklop i oružje I. i II.“ iz 1892.

Prva osoba koja je zapazila Slavin talent bio je Isidor Kršnjavi. Na njegov prijedlog Slava Raškaj dolazi u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tako 1895. godine Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje te za dvije školske godine 1895./96. i 1896./97. završava tečaj odličnom ocjenom. U Zagrebu je podučava Čikoš-Sesije i uvodi je u Društvo hrvatskih umjetnika. Njezin nevelik opus sastoji se od akvarela, nešto pastela, ulja i crteža, uglavnom u malome formatu. Među ranim radovima najbrojnije su pretežito tamne mrtve prirode nastale pod utjecajem B. Čikoš-Sesije, a oko 1898. u nekim se njezinim djelima osjeća utjecaj secesije (ciklus akvarela Lopoči iz Botaničkoga vrta, 1900.). Godine 1898./99. je u Ozlju, a razdoblje od siječnja do ožujka 1899. godine provodi slikajući akvarele po najvećoj zimi, gdje nastaju njezini najljepši akvareli sa zimskim prizorima.

Slika 2. Grob Slave Raškaj u Ozlju (MJ)

Akvareli i pasteli lirskih krajolika Ozlja i okolice te povremeno ljudskih figura, osnovni su motivi njezina najplodnijega razdoblja između 1898. i 1901. (Autoportret, 1898.; Stari mlin i Ozalj, 1899.; Na Mrežnici; Stablo u snijegu; U seljačkoj sobi; Seljačić i djevojčica, 1900.; Rano proljeće, 1901.). Njezini akvareli svijetla kolorita i čarobna ozračja predstavljaju najviši domet u hrvatskom akvarelnom slikarstvu potkraj XIX. i početkom XX. st. Opus Slave Raškaj pripada razdoblju hrvatske moderne, i to njezinoj impresionističkoj struji. Za života nije imala samostalnu izložbu; sudjelovala je 1898. na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, „Hrvatski salon 1898.“ povodom otvorenja Umjetničkog paviljona. Prva retrospektivna izložba njezinih djela održana je u povodu 50. obljetnice njezine smrti u Zagrebu.

Njezina najbolja djela su akvareli: “Kruške”, “Suncokreti”, “Potočnice”, “Lopoči”. Godine 1898. Slava je naslikala i „Portret gluhonijeme djevojčice“.

Od 1902. bila je smještena u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je ostala do smrti (1906.). Umrla je od tuberkuloze i sahranjena u Stenjevcu. Njeni posmrtni ostaci preneseni su na groblje kraj crkve Sv. Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Treba spomenuti da su neki radovi krivotvorine i da ne pripadaju Slavi Raškaj.

Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.) pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. Bila je majka sedmero djece. Sudjelovala je u narodnom pokretu u drugoj polovici 19. stoljeća. Bila je protivnik mađarizacije i germanizacije. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja.

Djela: Valjani i nevaljani (1902.) Škola i praznici: male pripovijetke i pjesme iz dječjeg života (1905.), Slike: (pjesme 1912.), Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.), Priče iz davnine (1916.), Knjiga omladini (1923.), Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi (1935.), Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937.), Srce od licitara (1939.), Basne i bajke (1943.), Šuma Striborova (1966.).

Njezin prvi roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) realističke je motivacije, ali sa značajkama bajke, tj. s posebnim odnosom prema stvarnosti koji se sastoji u apstrahiranju i stilizaciji stvarnoga svijeta.

Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom.

Slika 3. Spomenik Ivani Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu (MJ)

Bila je predložena za Nobelovu nagradu (četiri puta), ali kao pripadnica maloga naroda nije ju dobila. Godine 1937. primljena je u JAZU kao dopisni član (prva žena kojoj je ta čast iskazana).

Zbog njezinih pripovjedačkih djela nazivaju je i hrvatskim Andersenom te hrvatskim Tolkienom zbog posezanja u svijet mitologije. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.

Njezina književna ostavština, rukopisi i korespondencija nalaze se u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu, u kojem se svake godine održava književna i kulturna manifestacija »U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić«.

U Hrvatskoj je 1971. ustanovljena nagrada Ivana Brlić Mažuranić za promicanje književnog stvaralaštva za djecu i mladež do 14. godina.

Marija Jurić Zagorka

Marija Jurić Zagorka (1873. – 1957.) bila je prva profesionalna novinarka, najčitanija hrvatska književnica. Prvi Zagorkin članak objelodanjen je u Obzoru 1896. Članak je bio odraz rodoljubnoga i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz (Jedan časak).

Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je biskup Josip Juraj Strossmayer koji se založio da bude primljena u uredništvo lista Obzor. Tadašnji urednici lista su smatrali da je sramota da u uredništvu imaju ženu. Marija Jurić-Zagorka imala je posebnu sobu i smjela je pisati anonimno. Biskup Strossmayer preporučio joj je da piše povijesne romane i drame što je ona prihvatila i napravila velik književni opus. Romani su bili namijenjeni širokoj čitalačkoj publici, a u njima su se ispreplitale ljubavne priče i elementi nacionalne povijesti. Neka su djela dramatizirana i ekranizirana.

Kada su urednici Obzora (1896.) bili uhićeni i zatvoreni, ona je uređivala Obzor i pokazala svoje sposobnosti. Pokrenula je i uređivala prvi hrvatski časopis za žene, Ženski list“ (1925.) te list „Hrvatica“ (1939.). Borila se protiv diskriminacije i za ženska prava te protiv mađarizacije i germanizacije.

Slika 4. Muzej Marije Jurić Zagorke u Zagrebu (MJ)

Izvještavala je o političkim zbivanjima (saborskim sjednicama), bila je dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Objavljivala je crtice, humoristične skice, kraće autobiografske zapise i podliske. Surađivala je s listom Vijenac i sarajevskom Nadom.

Romani su joj prevođeni na mnoge jezike, imali su veliku ulogu u održavanju kontinuiteta hrvatskoga povijesnog romana. Na njen književni opus prvi je ozbiljno upozorio Ivo Hergešić koji je pripremio njena djela u 17. svezaka. Također, njeno stvaralaštvo revolarizira je Stanko Lasić u monografiji Književni početci Marije Jurić-Zagorke (1986.).

Povijesni romani: Grička vještica (ciklus od 7 romana), Kneginja iz Petrinjske ulice, Kći Lotrščaka, Gordana, Kamen na cesti, Kraljica Hrvata.

Drame: Kalista i Doroteja, Filip Košenski, Evica Gupčeva.

Romani: Plameni inkvizitori, Republikanci, Vitezovi slavonske ravni, Jadranka, Roblje, Mala revolucionarka, Nevina u ludnici, Crveni ocean (objavljen pod imenom Jurić Vodvařka).

Komedija: Jalnuševčani.

Ostala djela: Vladko Šaretić (1903.), Tozuki (1922.), Kaptolski antikrist (1925.–26.), Modri đavo (1926.), Plameni inkvizitori ili kameni križari (1928.–29.), Krijeposni griješnici (1929.–30.), Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (1939.–49.).

Koristila je pseudonime: M. Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Jurić Vodvařka, Iglica.

Janica Kostelić

Janica Kostelić (1982.), najbolja je hrvatska sportašica svih vremena. Za Hrvatsku su mediji napisali da je zemlja bez skijaške tradicije, zemlja bez skijaških centara i kilometarskih skijaških staza pa je Janica Kostelić bila svjetska senzacija. U dječjim natjecanjima je osvojila sve što se moglo osvojiti. U jednoj sezoni startala je u 22 utrke i pobijedila u svim. Kada je započela profesionalnu karijeru, u jednoj sezoni je bila 5 puta prva, sedam puta druga i pet puta treća. Sa 16 godina bila je najmlađa alpska skijašica na Olimpijskim igrama 1998. Nakon niza dobrih rezultata i pobjeda doživjela je strašan pad na treningu u švicarskom St. Moritzu. Ozljeda je bila strašna, pukla su 4 ligamenta od 7 ligamenata desnog koljena i bilo je pitanje hoće li moći hodati i stati na skije. Nakon komplicirane operacije i rehabilitacija Janica Kostelić je pokazala silnu volju za povratkom što joj je i uspjelo te je nizom pobjeda i dobrih rezultata bila najmlađa pobjednica Svjetskog kupa u sezoni 2000./2001. Nakon toga je imala više povreda i operacija pa je propustila više utrka u Svjetskom kupu.

Najveći uspjeh Janica Kostelić ostvarila je na Olimpijskim igrama u Salt Lake City 2002. godine kada je osvojila 3 zlatne i jednu srebrenu olimpijsku medalju. To je bila svjetska senzacija jer je športašica bila iz zemlje koja ima malo snijega, zemlje koja nema vrhunskih skijaških staza niti materijalih mogućnosti. Nakon Olimpijskih igara nastavila je s uspjesima.

U sezoni 2002./2003. bila je 5 puta pobjednica u Svjetskom kupu, osvojila je dvije zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu, bila je 5 puta druga i jednom treća. Bila je sveukupni pobjednik u Svjetskom kupu – veliki kristalni globus i mali kristalni globus za slalom.

Slika 5. Janica Kostelić (Wikipedia)

Najznačajniji uspjesi Janice Kostelić su:

•           4 zlatne i dvije srebrene olimpijske medalje

•           5 zlatnih medalja na Svjetskim prvenstvima

•           3 velika globusa na Svjetskom skijaškom kupu

•           7 malih globusa na Svjetskom skijaškom kupu.

U Svjetskom kupu ukupno je imala 30 pobjeda. Na Sljemenskoj utrci 2006. godine skijala je bez rukavice i štapa i osvojila 3. mjesto!

Dobitnica je Državne nagrade za šport „Franjo Bučar“ (2001.) te nagrade Laureus (2006., Športski Oskar) za najbolju športašicu.

Bruno Kovačević i Rajko Varlaj snimili su dokumentarni film o Janici Kostelić i njenom bratu Ivici Kosteliću „Dnevnik pobjednika“. Nagrađen je na svjetskom festivalu športskoga dokumentarnog filma u Lausanni).

Hrvatska športašica Janica Kostalić spada među najbolje svjetske sportašice.

Izvori: Hrvatska enciklopedija, Wikipedia

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

on

By

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice),  Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk,  Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

on

By

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu:  Ribarska noć,  Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved