U besjedi na gori Isus nas je upozorio: „Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vukovi“ (Mt 7,25). Vuk je na prvi mah prepoznatljiv te ne može ući u tor sve dok ovce imaju dobrog pastira, međutim, vuk u ovčjem runu može neprimjetno ući u tor jer ga se ne može na prvi mah prepoznati, pa će takav vuk nanijeti puno više štete vjernom stadu.

U povijesti Crkve vukovi su, kao i danas, bili svi oni koji su napadali Crkvu izvana: gnostici, protestanti, masoni, ateisti, komunisti, dženderisti i sl. U povijesti je bilo i vukova u ovčjem runu, to su bili oni vukovi grabežljivci, koji su se zvali katolicima, ali su propovijedali lažni nauk. Primjerice u četvrtom stoljeću je biskup Arije proširio herezu prema kojoj Isus nije Bog, već samo jedno uzvišeno stvorenje. U svojoj dugoj povijesti Crkva je anatemizirala (izbacivala iz Crkve) vukove u ovčjem runu nakon što ih je otkrila baš zato što su bili jako opasni za stado, puno opasniji od vukova koji su napadali izvana. Nažalost, nakon Drugog vatikanskog sabora Crkva je počela tolerirati vukove u ovčjem runu, nije ih ekskomunicirala te su se oni zahvaljujući tome toliko namnožili da su u mnogim slučajevima čak preuzeli upravljanje Crkvom. Dovoljno je samo spomenuti njemačke biskupe i njihov sinodalni put koji je Katoličku Crkvu u Njemačkoj skoro pretvorio u jednu protestantsku sektu.

Vukova koji su napadali Crkvu bilo je uvijek, još od Isusovog vremena, ali od 1717. godine[1] najopasniji i najperfidniji vukovi, vanjski neprijatelji Crkve, bili su i ostali masoni. No, s obzirom na to da su masoni vrlo brzo shvatili da ne mogu nanijeti veliku štetu Crkvi izvana, došli su na ideju da bi se trebali infiltrirati u samu Crkvu, tj. pretvoriti se u vukove u ovčjem runu kako bi mogli postići svoj cilj: razoriti Katoličku Crkvu. Tako su masoni još prije 200 godina napravili tajni plan Alta Vendita za uništenje Katoličke Crkve: „Papa, tko god on bio, nikada neće doći u tajna društva. Tajna društva prvo trebaju doći u Crkvu s ciljem da zavladaju nad oboma. Posao koji smo poduzeli nije posao dana, niti mjeseca, niti godine. To može trajati nekoliko godina, možda stoljeće; ali u našim redovima vojnik gine, a borba se nastavlja.“[2] Osvajanje papinstva masoni opisuju u detalje: „Dakle, da bismo sebi osigurali papu prema našem vlastitom srcu, potrebno je za tog papu oblikovati generaciju dostojnu kraljevstva o kojem sanjamo. Ostavite s jedne strane starce i srednjovječne, idite mladosti, a po mogućnosti i djeci.“[3] Dalje masoni razrađuju taktiku kako će korumpirati mladi naraštaj, mlade obitelji, knjige, škole, sveučilišta, bogoslovije, a nakon „nekoliko godina, silom stvari, ovaj će mladi kler preplaviti sve funkcije; oni će sačinjavati vladarevo vijeće, oni će biti pozvani izabrati papu koji bi trebao vladati. I ovaj će papa, kao i većina njegovih suvremenika, biti nužno više ili manje prožeti [revolucionarnim] talijanskim i humanitarnim načelima koje ćemo mi početi stavljati u cirkulaciju.“[4] U istom pamfletu masoni otkrivaju perfidnu igru kojom će zagospodariti „Babilonskom Bludnicom“: „Ako želite revolucionirati Italiju, potražite papu čiji smo portret upravo nacrtali. Želiš li uspostaviti vladavinu odabranih na prijestolju babilonske bludnice? Neka svećenstvo maršira pod vašim barjakom, dok naivno vjeruje da maršira pod zastavom apostolskih ključeva.“[5]

Naravno, masonerija nije djelovala protiv Crkve samo u Italiji, već u svim svojim ložama diljem svijeta. Primjerice, iz službenih dokumenata masonerije kao što su „Bulletin“ i „Compte-rendu“ Velikog Orijenta Francuske može se dokazati da su sve protukatoličke mjere koje su bile usvojene u francuskom parlamentu od Francuske revolucije pa barem do kraja 19. stoljeća bile prethodno odobrene i naložene u masonskim ložama.[6]

Pape tog vremena bili su potpuno svjesni ove urote i opasnosti po katoličku vjeru.[7] Tako papa Grgur XVI. još 1832. izdaje encikliku Mirari vos[8] u kojoj osuđuje liberalizam i religijski indiferentizam, okosnice masonskih ideja. A njegov nasljednik papa Pio IX. izdaje encikliku Quanta cura[9] 1864. godine u kojoj eksplicitno osuđuje 80 zabluda masonerije. Ove zablude su razvrstane u 10 paragrafa: 1. protiv panteizma, naturalizma i apsolutnog racionalizma (1-7), 2. protiv umjerenog racionalizma (8-14), 3. protiv indiferentizma (15-18), 4. protiv socijalizma, komunizma i tajnih društava (uopćeno), 5. obrana vremenite vlasti u papinskim državama (19-38), 6. odnosi civilnog društva prema Crkvi (39-55), 7. o naravnoj i kršćanskoj etici (56-64), 8. obrana kršćanskog braka (65-74), 9. građanska vlast suverenog pontifeksa u papinskim državama (75-76), 10. protiv liberalizma u svakom političkom obliku (77-80).

Nakon samo nakon nekoliko godina papa Lav XIII., nasljednik pape Pija IX., imat će mističnu viziju demona koji se sakupljaju nad Rimom.[10] Nakon te vizije papa Lav XIII. je napisao molitvu sv. Mihaelu arkanđelu koja se molila nakon tihe mise sve do Drugog vatikanskog sabora. Najstrožu osudu slobodnih zidara napisao je upravo papa Lav XIII. 1884. godine u svojoj enciklici Humanum genus[11] u kojoj između ostalog kaže: „Ne skrivajući više nikakve namjere, sada se [slobodni zidari] hrabro dižu protiv samoga Boga. Oni planiraju uništenje svete Crkve javno i otvoreno, i to sa zacrtanom svrhom da se narodi porobe blagoslova dobivenih za nas po Isusu Kristu, našem Spasitelju.“[12] Papa Lav XIII. objašnjava da s obzirom na to da je masonerija bazirana na naturalizmu, ona je protukršćanska u svojoj biti. Naturalizam drži da su ljudska priroda i razum iznad svega i da ne postoje istine objavljene od Boga koje bi ljudi trebali vjerovati. Jedan od najmoćnijih alata ratovanja protiv Crkve, kaže papa Lav XIII., je njihovo promicanje religioznog indiferentizma, tj. ideje da nije bitno kojoj religiji čovjek pripada.[13]

Utjecaj masonerije je bio toliko velik da su već za samo pola stoljeća uspjeli svoje ideje nametnuti mnogim katolicima. Tako su se već krajem 19. stoljeća neki vukovi (vanjski neprijatelji) uspjeli prerušiti u vukove u ovčjem runu, tj. u klerike zadojene masonskim idejama (unutarnji neprijatelji). Njih, nasljednik pape Lava XIII., papa Pio X., naziva „modernistima“.

Potpuno svjestan velikog naleta vukova u ovčjem runu papa Pio X. ih osuđuje u svojoj enciklici Pascendi dominici gregis još 1907. godine napisavši da je modernizam „sinteza svih hereza“ (Pascendi dominici gregis, 39).[14] Isti papa je 1910. godine naložio i Antimodernističku prisegu koju je morao položiti svaki svećenik i profesor teologije sve do 1967. godine kada je prisega ukinuta. Glavne karakteristike modernizma koje su nastale pod utjecajem masona mogli bismo svrstati u tri značajke: prvo racionalizacija biblijskih tekstova lišenih nadnaravnoga, drugo sekularizam i univerzalno bratstvo, i treće relativizacija morala.

Sagledavajući povijesno iskustvo na koje upućujemo gore u ovom članku smijemo zaključiti da u Katoličkoj Crkvi danas ima vukova u ovčjem runu više nego ikada prije. Razlog smo naveli na početku. Crkvene vlasti su već odavno prestale iz svojih redova izbacivati heretike. Tako je Crkva postala pogodno tlo za njihovo umnožavanje. Štoviše, činjenica je da modernisti danas ne samo da nisu ekskomunicirani, već naprotiv bivaju unaprjeđivani na najviše položaje u Crkvi. Ako bi pojedinačno nabrajali prelate prerušene u vukove u ovčjem runu, i njihova promaknuća, bila bi to nemoguća misija jer ih je previše.

Radi ilustracije ipak ćemo navesti jedan primjer. Papa Franjo je prošle godine imenovao mons. Philippea Bordeynea, koji otvoreno promovira kontracepciju, za predsjednika Papinskog teološkog instituta Ivan Pavao II. za nauk o braku i obitelji. U službenom priopćenju Francuskih biskupa navodi se da je Bordeyne postavljen na to mjesto da nastavi „reformirati“ Institut.[15] Bordeyne u svojem razmišljanju predstavlja tipičnog modernistu. Njegov argument za opravdanje kontracepcije glasi: „Enciklika Humanae vitae uči da su dopuštene samo prirodne metode kontrole plodnosti. Međutim, mora se uzeti u obzir da se povećalo razmimoilaženje između prakse katolika i crkvenog učenja (…) S obzirom na imperativnu moralnu dužnost borbe protiv iskušenja pobačaja, razvoda i nedostatka velikodušnosti kod rađanja djece, bilo bi razumno prepustiti razlučivanje metoda kontrole rađanja mudrosti parova.“[16]

Dakle, razvidno je da modernisti vjeruju kako se nauk Crkve može mijenjati, tj. prilagođavati vlastitim željama (kao kod protestanata). A sam argument, kako mnogi katolici više ne prakticiraju vjeru predanu od otaca pa onda shodno tome trebamo učenje Crkve prilagoditi tim otpadnicima od vjere, jest ne samo nelogičan, već i zastrašujući – dijabolički. Ako bi slijedili đavolsku logiku mons. Bordeynea onda bi za nekoliko godina Crkva trebala odobriti i pobačaj jer, eto, već 47% katolika misli da pobačaj treba biti dopušten.[17] Crkvu treba prilagoditi novim okolnostima. To je tzv. etika situacije[18] koja je postala nova dogma modernista. Etiku situacije je osudio papa Pio XII. u „Decretum de Ethica situationis“ 1956. godine.

Osim toga, tvrdnja da će kontracepcija pomoći smanjenju pobačaja je čista laž. Baš nasuprot, studije pokazuju da „kontraceptivni mentalitet ustvari ohrabruje pobačaj, a da i ne spominjemo da su danas mnoge pilule ujedno i abortivne.“[19] Kontracepcija je upravo kamen temeljac kulture smrti. Isus nas nije bez razloga upozorio na perfidnost oca laži, koji sigurno neće doći s trozubom i dva roga na glavi, već prije kao „anđeo svjetla“, navodno dobrostiv i milosrdan, kako bi eto sirotim katolicima olakšao život (usp. 2 Kor 11,14).

“Otrijeznite se! Bdijte!“ poručuje nam sv. Petar (1 Pt 5,8), čije su riječi danas aktualnije nego ikad prije jer je Katolička Crkva prepuna „filozofa“, lažnih proroka – vukova u ovčjem runu. Zato „pazite da vas tko sa sobom ne odvede ‘filozofijom’ – ispraznom prijevarom koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na ‘prirodne sile svijeta’, a ne na Krista“ (Kol 2,8).

Ivan Poljaković/Katolik.hr