Na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, svojevrsnoj „tržnici ideja“, u drugoj polovici veljače, šef kineske diplomacije Wang Yi najavio je kako će njegova zemlja na godišnjicu sveobuhvatnoga rata Rusije protiv Ukrajine predstaviti mirovnu inicijativu.

Tijekom govora, međutim, kineski diplomat nijednom nije upotrijebio riječ „rat“, već je govorio o „ukrajinskom pitanju“ i „konfliktu“. „Čvrsto ćemo stajati na strani mira i dijaloga“, najavio je, rekavši da je nužno poštivanje Povelje UN-a. Kritizirao je „snage“ koje u Ukrajini slijede geopolitičke ciljeve po cijenu patnje tamošnjega naroda. Nije rekao misli li pritom na zapadne zemlje koje naoružavaju Ukrajinu, kao što nije govorio o odgovornosti Rusije. Kritizirao je, međutim, zapadne sankcije, rekavši da one samo pogoršavaju situaciju. Kad se počelo naveliko raspravljati o kineskom „mirovnom planu“, Kina je najavila da će predstaviti „position paper“, a ne „mirovni plan“. Na godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu, 24. veljače 2023., na mrežnim stanicama kineskoga Ministarstva vanjskih poslova, objavljeno je: „Kinesko stajalište o političkom rješenju ukrajinske krize“, u 12 točaka: poštivanje suvereniteta svih zemalja; napuštanje hladnoratovskoga mentaliteta; prekid neprijateljstva; nastavak mirovnih pregovora; rješavanje humanitarne krize; zaštita civila i ratnih zarobljenika; održavanje sigurnosti nuklearnih elektrana; smanjenje strateških rizika itd.

O kineskim stajalištima, kao mogućoj podlozi široj mirovnoj inicijativi razgovarali smo s prof. dr. sc. Davorinom Lapašem s Katedre za međunarodno pravo zagrebačkoga Pravnoga fakulteta.

Koje je značenje kineskoga mirovnoga stajališta?

U stajalištu NR Kine prevladava opredjeljenje k poštivanju temeljnih pravila međunarodnoga prava, premda ih izričito ne spominjući, npr. onih iz Povelje UN-a, tzv. „Deklaracije o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda” iz 1970., „Deklaracije o nedopustivosti intervencije u unutrašnje poslove država i zaštiti njihove nezavisnosti i suverenosti“ iz 1965., kao i „Deklaracije iz Manile o mirnom rješavanju sporova“ iz 1982.

Tako se već u početku Izjave poziva na obvezu svake države da poštuje suverenost, nezavisnost te teritorijalni integritet svih država, ističući njihovu pravnu jednakost u međunarodnoj zajednici. Ipak, premda ne spominjući izrijekom, upozorava na nedopustivost „dvostrukih standarda“ aludirajući vjerojatno na prijašnje slučajeve upotrebe sile od strane SAD-a i NATO-a, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, kako to nužno traži Povelja (v. npr. čl. 2., točka 4., čl. 39. ili čl. 53., st. 1).  

U tom smislu, Kina se poziva na „napuštanje hladnoratovskoga mentaliteta“, ukazujući istodobno da nijedna država ne smije vlastitu sigurnost ostvarivati na račun drugih država, ali i da se sigurnost regije ne može ostvarivati jačanjem i širenjem vojnih blokova.

Može li ono poslužiti kao osnova u svrhu političkoga rješenja „ukrajinske krize“?

Kina se zalaže za prekid svih neprijateljstava „koja nikome ne donose korist“, kao i za prestanak produbljivanja krize i napetosti, upućujući obje strane sukoba na neposredni dijalog i mirovne pregovore kao „jedino ostvarivo rješenje u ‘ukrajinskoj krizi’“. Pritom ukazuje i na to da mirno rješenje „ukrajinske krize“ treba ohrabrivati i poticati. Iz toga bi se možda dalo iščitati i spremnost Kine na ulogu posrednika između sukobljenih strana, no za to je u međunarodnom pravu potreban nužno pristanak obiju strana, što, posebice s ukrajinske, izgleda malo vjerojatno.

Naslov dokumenta govori o „ukrajinskoj krizi“. Zašto Kina „krizu“ izbjegava okarakterizirati agresijom?

Napadački rat (agresija), kao uostalom i upotreba sile u međunarodnom pravu zabranjena je već Pariškim paktom iz 1928., a poslije Poveljom Ujedinjenih naroda dobiva status apsolutno obvezatne norme. Pritom, naravno, obrambeni rat, tj. samoobrana ostaje i dalje jednim od temeljnih prava svake države. To, dakako, ne znači da su time ratovi nestali, no nijedna država više se ne poziva na svoje pravo da svojevoljno započne rat, već naprotiv, upravo u međunarodnom pravu pokušava pronaći normu kojom bi opravdala, i njoj samoj jasno, protupravno djelovanje. Tako se u mnogim ratovima u suvremenim međunarodnim odnosima sve strane pozivaju na „samoobranu“, čak i kada je svima, pa i njima samima jasno da su zapravo agresori. Države, stoga, u međunarodnim odnosima, ipak svjesne međunarodnoga prava, nastoje zaobići „inkriminirane“ termine poput „rata“ koji su kao agresori započele, ili pak agresije, zamjenjujući ih eufemizmima poput „krize“, „specijalne vojne operacije“ i sl. Zato se u suvremenim ratovima uvijek svi „brane“, a nitko „ne napada“.

U 3. točki govori se o prekidu vatre. Ako dokument počinje s načelom poštivanja suvereniteta, baziranoga na Povelji UN-a, zašto se u stajalištu izbjegava pozvati Rusiju da povuče svoje postrojbe s teritorija suverene Ukrajine, a istodobno se izražava protivljene „jednostranim sankcijama”?

Kina, premda izbjegava konfrontaciju s Rusijom u ovom ratu, čini se da je daleko od toga da podržava rusku agresiju. Kina nastoji održati nepristrano stajalište u ovom sukobu, no očito sa skepsom u pogledu geopolitičkih interesa država članica NATO-a. Kina nastoji zauzeti ulogu „čuvara“ međunarodnopravnoga poretka, zalažući se za zaustavljanje jednostranih sankcija prema Rusiji, a koje nisu odobrene od strane Vijeća sigurnosti UN-a, naravno, ne spominjući da bi odobrenje takvih sankcija od strane Vijeća sigurnosti bilo nemoguće, budući da sama Rusija u tom tijelu ima pravo veta kojim bi, bez sumnje, takve sankcije protiv sebe pravno onemogućila.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u svezi s kineskim prijedlozima izjavio je da „izazivaju dvosmislene dojmove”. Smatra da to nije „mirovni plan”, već je Kina samo izrazila „svoja razmišljanja”. Što zapravo znači takvo gledište?

Predsjednik Zelenski, što treba razumjeti, od svojih „saveznika“ traži daleko više nego što su oni spremni pružiti. Ponajprije od država članica NATO-a u čijem članstvu očito već otprije vidi Ukrajinu. No kako od tih država-saveznica nije dobio svu potporu koju je možda očekivao, pa ni u smislu kolektivne samoobrane predviđene člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, njegovo nepovjerenje prema kineskom stajalištu tim manje treba čuditi.

Rusko je Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo da dijeli stajališta Pekinga o krizi u Ukrajini te navelo kako kijevske vlasti moraju „priznati nove teritorijalne realnosti”. Zar to nije u suprotnosti s prvom točkom kineskoga stajališta?

Jest, no to je samo rusko tumačenje stajališta kineske vlade. Ipak, izjavi kineskoga Ministarstva vanjskih poslova trebalo bi dati autentičnost, pa time i veći kredibilitet.

Za razliku od prošlogodišnjega i najave novoga susreta ruskoga predsjednika Vladimira Putina i kineskoga čelnika Xi Jinpinga, nikada nije ostvaren susret ukrajinskoga i kineskoga čelnika, od početka agresije. Umanjuje li to značenje kineske mirovne inicijative?

To može biti izraz određenoga manjka povjerenja u takvu mirovnu inicijativu, no međunarodno pravo, kao i duga povijest „njegovih“ ratova uvijek je potvrdila da je mir, a ne rat normalno stanje. Rat je uvijek, možda medicinskom terminologijom rečeno, samo patološko stanje u međunarodnim odnosima. Ako i ne uspije kineska mirovna inicijativa, vjerojatno će uspjeti neka druga jer ovaj rat predugo traje, a u njemu svi samo gube.  

Unatoč kineskoj inicijativi ruski se napadi na ukrajinske gradove ne smanjuju. S druge strane ukrajinski vojni zapovjednici najavljuju proljetnu protuofenzivu u svrhu oslobađanja zemlje. U takvim okolnostima, ima li šanse diplomacija, je li moguće zaustaviti rat, u konačnici povlačenje ruskih postrojba iz Ukrajine?

Tisućljetna povijest međunarodnoga prava uvijek ukazuje na činjenicu da diplomacija, ako već nije uspjela spriječiti rat, može biti sposobna okončati ga, posebice ako sila agresora nije dovoljno sposobna sama ostvariti svoj cilj. Europska povijest poznavala je i „stogodišnji“ i „tridesetogodišnji“ rat koji su ipak završili diplomatskim rješenjem, ovaj posljednji čak postavivši temelje i suvremenom „westfalskom“ međunarodnopravnom poretku 1648. Diplomacija je, doduše, samo sredstvo u međunarodnim odnosima, no u pravilu ima „zadnju riječ“ da stanje rata vrati u stanje mira. 

Za godinu dana u Ukrajini su se dogodili mnogi ratni zločini. U vrijeme srbijanske agresije, Vijeće sigurnosti UN-a relativno rano, 1992., osnovalo je ad hoc sud – Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju. Inicijativu za sličan sud u Ukrajini najvjerojatnije bi blokirala Ruska Federacija. Postoji li mogućnost da se na drugi način dođe do mjerodavna međunarodnoga suda koji bi mogao početi s radom?

Međunarodni kazneni sudovi za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu osnovani su rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem tijelu Ruska Federacija kao jedna od pet stalnih članica ima pravo da svojim vetom spriječi svaku odluku. Očito je da inicijativa za osnivanjem sličnoga suda rezolucijom Vijeća sigurnosti stoga ne bi prošla. Trenutačno postoji inicijativa da Opća skupština Ujedinjenih naroda „osnuje“ takav sud, no ona, na temelju čl. 10. Povelje UN-a ne može donositi obvezujuće odluke kao Vijeće sigurnosti, pa bi takav „sud“, čak i kad bi bio osnovan, bio tek političko rješenje, bez obveze za ijednu državu, pa tako ni za Rusku Federaciju, da prihvate njegovu nadležnost. S druge strane, nadležnost već postojećega stalnoga Međunarodnoga kaznenoga suda pokriva takve zločine, no njome nisu vezane ni Rusija, kao uostalom ni mnoge druge države, pa stoga nemaju ni obvezu da s njime surađuju. Dakako, nađe li se osoba optužena za zločine iz nadležnosti toga suda na području države stranke njegova „Rimskog statuta“, ona bi mogla biti predana Sudu, no vjerojatnost takvoga scenarija prilično je upitna. Osobno smatram da bi osnivanje jednog takvoga ad hoc suda bio neučinkovit, samo politički promašaj koji bi dodatno oslabio ionako još uvijek krhki autoritet Međunarodnoga kaznenoga suda i uopće međunarodnoga kaznenoga pravosuđa. 

Razgovarao: Marko Curać/HT