Istaknuto
Proglas od 13.rujna 1943. godine nije napisao NOO za Istru, nego samoinicijativno Ljubo Drndić
U Pazinu 13. rujna 1943. Proglas Hrvatski narode nije donio NOO za Istru, već ju je tih dana komunist Ljubo Drndić samoinicijativno napisao u zgradi “questure”. Proglas “Istarski narode” imao je snažan politički učinak na Istrane koji su nakon toga postali odlučniji u borbi protiv okupatora i za stvarno sjedinjenje Istre s Hrvatskom.
Danas priznaju da je poznati proglas od 13. rujna 1943. “Istarski narode”, djelo Ljube Drndića, a ne Okružnog NOO-a. Diminić o tomu piše: “Koliko se sjećam, na put u Istru krenuo sam 14. rujna 1943. u društvu s drugom Ljubom Drndićem, koji se zatekao ondje. On je iz Istre došao štampati velike proglase u kojima se objavljuje oslobođenje Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom”.
A sam Drndić o svemu tome piše u svojoj knjizi „Oružje i sloboda Istre“
Ljubo Drndić došao je u Istru, kod svog djeda istarskog narodnjaka Petra Ujčića, još 1941.godine, da se upozna sa stanjem u Istri i da upozna ljude. Djelovao je družeći se sa svećenicima i istaknutim narodnjacima.
unucima Ante i Ljubom Drndić
U Istri do 1943. godine još nije bilo organizacija ni ćelija KPH . Na tome se tek radilo, a organizacije K P Italije tada još nisu bile prihvatile narodno-oslobodilački pokret NOP. Iz pristupačnih arhivskih podataka nije poznato što je u tom pogledu učinjeno, osim što se Okružni komitet KP H za Hrvatsko primorje pismeno obratio CK- u Slovenije za informacije o tomu što je poduzeo, jer se nametala potreba formiranja partijskog rukovodstva za Istru.
Pitanje osnivanja rukovodstva za Istru bilo od vrlo velike važnosti. Potrebno je naglasiti da se NOP- u Istri nametalo pitanje samostalnog rukovodstva već od 1942 . godine. Negativnosti zbog nepostojanja takvog rukovodstva došle su do izražaja u trenutku masovnog ustanka.
Tada još ni C K KP H nije do kraja definirao svoj stav prema Istri i koliko se angažirati, iako je bio uvjeren da je to nužno, pa je u tom cilju organizirano slao kadrove u Istru preko OK KPH za Hrvatsko primorje već 1942 . godine. kompetencija, a ni točnih uputa nije bilo. Istra je tada bila još svojevrsna nepoznanica, već jedino da u Istri šire ideju NOP- a i da je tako uključe u pokret ustaničkih krajeva Hrvatske. Svaki je od njih, bio individualno odgovoran za svoj rad OK- u KPH za Hrvatsko primorje I od njega je primao upute i daljnje direktive, ali u velikim vremenskim razmacima. To, dakako, kako se kasnije i pokazalo, nije moglo pogodovati bržem razvoju NOP- a u Istri.
U to je vrijeme Istra još prilično bila izolirana od onoga što se događalo preko granice. Nema točnih direktiva, ni datuma o osnivanju NOO-a , kojih nisu organi vlasti već organi NOP-a . Uvjeti za rad još su uvijek teški, zbog talijanske fašističke vlasti već i zato što se dio stanovništva, ono što je ostalo od sposobnih koje Talijani nisu mobilizirali, teže javlja u partizanske redove, a i prihvat novih boraca nije dobro organiziran, mada ima dragovoljaca. Uz to i rukovodstva organizacija K P Italije ili neki njihovi članovi koji su imali veliki utjecaj, posebno u Puli, Rovinju i Labinu, ne prihvaćaju NOP kao svoj. Politički radnici morali su u takvim prilikama raditi individualno uz međusobno konzultiranje, a osim idejno-političkog i Ilegalnog Iskustva, Izuzev Josipa Matasa, nisu imali i ratnog iskustva.
Talijani su u travnju 1941, nakon napada na Jugoslaviju, izvršili u Istri naknadnu široku mobilizaciju. Više od 5 000 mladića i ljudi starijih godišta po hitnom je postupku prebačeno na Siciliju, Sardiniju i u južnu Italiju, da bi kao sumnjive osobe bile što dalje od Istre i područja koja graniče s Jugoslavijom. Uvršteni su u tzv. specijalne bataljone,
zapravo vojne logore, u kojima je vladao strogi režim. O svakom se vojniku vodila posebna kartoteka. Oružje im je bilo oduzeto i tjerani su na prisilne radove. Tako je u Karojbi, koja je s okolnim zaseocima brojila oko tisuću stanovnika, ostalo malo muškaraca, a od mladića samo oni koji su zbog bolesti ili težih tjelesnih mana izbjegli vojnu obavezu. Mnogi od njih se nikada nisu vratili kući. Ali su zato svi ostvarili pravo na talijanske mirovine u sadašnjoj Republici Italiji, pa i nasljednici poginulih.
-Istra 1943, Mario Mikolić ( prošireni tekst referata sa Pazinskog memorijala, u Pazinu , 26—28 . rujna 1973.godine)
Uz napomenu da je Prvu istarsku partizansku četu formirao kao 5. četu 2.bataljona „Vladimir Gortan“ potkraj kolovoz a 1942.godine. Štab 2. primorsko-goranskog partizanskog odreda u Tršću, kra j Gerova . U sastavu čete bilo je 14 boraca . Komandir je bio Anton Raspor, a politkomesar Augustin Vivoda-Arsen. Četa se prebacila u Istru na sektor Planika 3. rujna 1942 . i tu postavila logor. Petog prosinca 1942. godine četu su napale talijanske vojne jedinice. No , borci su se sretno izvukli, podijelivši se u nekoliko grupa.
Istarsko svećenstvo za vrijeme talijanske vlasti
Jedna od vrlo značajnih specifičnosti, svakako se mora naglasiti, odražavala se u posebnoj ulozi hrvatskog svećenstva Istre, koje je velikim dijelom ostalo povezano sa svojim župljanima i njihovim nevoljama. U razdoblju od dva desetljeća talijanske okupacije ono je pružilo žilav i svojevrstan otpor politici nasilnog odnarođivanja, podnoseći pri tome teška poniženja, batinanje i zatvore. U narodu su takvi svećenici bili poštovani i cijenjeni. Zato su se mnogi svećenici u Istri uključili u narodnooslobodilački pokret. Činjenica što je među istarskim rodoljubima bilo i komunista nije bilo zapreke da se uključe u otpor protiv fašizma. U prvom redu zato što je oslobodilačka borba protiv fašizma uključivala u svom programu i ostvarenje onih ciljeva za koje su se narodni svećenici Istre do tada časno i uporno borili .Fašizam je već odavno uništio političke, ekonomske i kulturne ustanove istarskih Hrvata, pa je crkva ostala još jedino mjesto gdje se narod okupljao i dobivao pomoć.
Svećenik Zvonimir Brumnić surađivao je sa Ljubom Drndićem i pričao mu o stradanjima svećenika u vrijeme talijanskog fašizma.
- Šime Červar, je 29 godina proživio u Zrenju kao župnik. Bio je nećak biskupa Dobrile i narodni poslanik u Istarskom saboru. Fašisti iz Motovuna došli su 1921. godine u selo Zrenj, uperili mitraljeze u župnikov stan, uhvatili starog župnika, vezali ga i tukli. Njegove su knjige spalili i dom opljačkali. Zatim su ga bacili na kamion i odvezli u Motovun. Natakli su mu na rukave talijanske zastavice pokušavajući prisiliti ga da pred razjarenim iredentistima viče „Viva Italia“ U motovunskom zatvoru, u samici, pekli su ga svijećom i cigaretom, čupali mu nokte s ruku i nogu. Izbili su mu četiri zuba.
Uskoro nakon puštanja iz zatvora umro je od pretrpljenih muka. - Svećenika Ernesta Belea, koji je u Zrenju držao propovijed na hrvatskom jeziku 1938. godine, napali su kamenjem i prijetili mu ubojstvom, a zatim ga uhitili i internirali.
- I svećenika Ivana Ujčića iz Boljuna okovanog su doveli u Pazin.
- Posebno su se okomili na jednog od poznatijih hrvatskih svećenika — Božu Milanovića — koji je bio župnik u selu Kringi. I njega su 1921. godine napali talijanski fašisti iz Pazina i poslije nekoliko udaraca po glavi razmilili se po župnom stanu i pobacali kroz prozor knjige. Nakon toga odveli su ga u Pulu, najprije u
sjedište Pulskog fašija, a zatim predali kvesturi. Kad se vratio u Kringu,
doživljavao je dalja šikaniranja, pa je morao preseliti u Trst, gdje je uređivao list »Pučki prijatelj«, ali njegovo izlaženje bilo je kratkog vijeka.
Već prije dolaska fažizma na vlast 1922. godine iz tri biskupije: tršćansko-koparske, porečko-pulske i riječke bilo je internirano 15 hrvatskih i slovenskih svećenika, od kojih je svećenik Flego na Sardiniji i umro. Nakon toga je 11 svećenika bilo zatvoreno, a 83 protjerano preko granice da bi na njihovo mjesto bilo dovedeno više od 60 svećenika iz raznih krajeva Italije, koji nisu znali ni riječi jezika svojih župljana.
Velik broj hrvatskih svećenika Istre prilazio je i simpatizirao oslobodilački pokret, a svećenički stanovi bili sigurna skloništa i baza za ilegalce. Kod Buzeta s partizankom na glavi ubijen je svećenik Šime Milanović.
Nažalost, takve je torture i ubistva istarsko svećenstvo ponovno proživljavalo nakon završetka rata, kada su komunisti pokazali svoju pravu narav i totalitarni način vlasti, pa pogazili vlastito obećanje da će Crkva moći neometano nastaviti svoj pastoralni rad.
Ustanak u Istri nakon kapitulacije Italije
Istarski rodoljubi bili su spremni na kapitulaciju Italije 8.rujna 1943.godine, i digli se na ustanak. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10 000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.Predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom deklarirali su cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka kojom će se pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti. Skup o ujedinjenju sa maticom zemljom Hrvatskom u Pazinu je 13.rujna 1943.godine otvorio je Joakim Rakovac, a Proglas je napisao i pročitao Ljubo Drndić.
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.
Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.
To je Proglas napisao i pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.
U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao.
Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.( IDS-ovim)
Nakon što je Ljubo Drndić odnio Proglas i upoznao s njim KPH, u Istru su poslani Savo Vukelić, Jakov Blažević i Joža Skočilić da sve podrede i organiziraju po modelu Komunističke partije. Sazvan je novi narodni zbor za 25.i 26 rujna i nadopunjen je Drndićev Proglas.
Danas znamo ( a ja sam to stalno tvrdila) da je proglas od 13. rujna 1943. “Istarski narode”, djelo Ljube Drndića, a ne Okružnog NOO-a. Diminić o tomu piše: “Koliko se sjećam, na put u Istru krenuo sam 14. rujna 1943. u društvu s drugom Ljubom Drndićem, koji se zatekao ondje. On je iz Istre došao štampati velike proglase u kojima se objavljuje oslobođenje Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom”.
U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji! U njemu spominje ZAVNOH, kao predstavnik Hrvatske. Ne spominje se AVNOJ. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačke Rommelove ofenzive, kojom je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje.
Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić s proglasom od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvijestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri
Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac.
“Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju.
Diminić je još u srpnju 1941, tada kao član OK KPH za Hrvatsko primorje napisao tekst značajnog letka »U borbu«, u kojem se Istra izričito spominjala, a narod pozivao u borbu za »nacionalno oslobođenje od okupatora i njihovih slugu« i za praktično rušenje granice na Rječini. Samo dvije godine nakon toga, tih rujanskih dana 1943, Dušan Diminić je već
i sam sudjelovao u širenju novog proglasa u kojem je ustanička Istra proglasila svoje sjedinjenje s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji! U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa,”
Dina Zlatić, bila je predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubojstva i nasilje nad vjernicima u Istri.
Glavni štab NOV i PO Hrvatske donosi odluku o osnivanju Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru. Za zapovjednika je imenovan Savo Vukelić, a za komesara Joža Skočilić. Operativni štab stigao je u Pazin 23. rujna 1943. godine. Nakon što se o odlukama Okružnog NOO za Istru od 13. rujna saznalo u Otočcu u kojemu se nalazio ZAVNOH i Glavni štab Hrvatske, 20. rujna 1943. sazvano je zasjedanje Predsjedništva i Izvršnog odbora ZAVNOH-a koji je, potvrđujući Odluku Okružnog NOO za Istru, donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. ZAVNOH je odizaslanika Nakon svog dolaska u Istru, Operativni štab se 23. rujna, u suradnji s partijskim rukovodstvom i Okružnim NOO-om, posebnim proglasom obratio narodu Istre, u kojem je istaknuto i slijedeće:
»Po ugledu na vašu braću u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji i Vi Istrani sami, svojom vlastitom snagom, oslobađate Vaš rodni kraj. Veliki su uspjesi koje ste do sada postigli. Vašom voljom Istra je priključena Hrvatskoj
Kao prvi predstavnik ZAVNOH-a i CK KP Hrvatske Jakov Blažević je 25. i 26. rujna 1943. prisustvovao narodnom zboru u Pazinu, a sudjelovao je i u radu Istarskog sabora. Na njemu su istinski »predstavnici uskrsle Istre« — njih više od sto pedeset radnika i seljaka, studenata i intelektualaca, svećenika i učitelja, komunista i narodnjaka, Hrvata i
Talijana — »odali počast svim palim borcima i zahvalnost NOV Hrvatske na ukazanoj pomoći« da bi zatim s oduševljenjem pozdravili »povijesni čin od 13. rujna 1943.godine, otcjepljenju Istre od Italije i sjedinjenju majci Hrvatskoj i Jugoslaviji«.
U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se „svi Istrani“ da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u. Sa zasjedanja Istarskog sabora upućeni su pozdravi jedinom
pravom narodnom predstavništvu Hrvatske ZAVNOH-u i vrhovnom
komandantu NOV Jugoslavije drugu Titu«
A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968, Vladimir Bakarić je rekao;” Narodu Istre može zaista poslužiti »na ponos i diku« da je u
svoje čete, bataljone i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja.”
Tako je borba istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.
Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike!
- 24. kolovoza 1947. godine, zaklan je, prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
- 11.rujna 1946 godine odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
- Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
- Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 60 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.
Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci , a proganjani su svi koji se nisu htjeli priključiti Komunističkoj partiji Jugoslavije!
Diplomatska borba za Istru nakon rata
Nakon završetka ratnih operacija, Saveznici nisu bili zadovoljni Titovim osvajanjem Trsta, pa je feldmaršal Alexander tražio 4. svibnja povlačenje jugoslavenskih snaga iz Trsta, Gorice i Monfalconea. Tito mu je odgovorio da se savezničke snage mogu nesmetano služiti lukama Trst i Pula za opskrbu svojih snaga kao i komunikacijama koje vode prema Austriji. No, nezadovoljni maršal Alexander u pismu Titu 19. svibnja 1945. odbio je jugoslavensko stajalište te je prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.
Tada se uključio Staljin i početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum. Tim sporazumom, sklopljenim 9. lipnja 1945. između vlada Jugoslavije, Velike Britanije i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom.
Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije. Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.
Mirovna konferencija u Parizu i rješavanje graničnog pitanja
Za rješavanje pitanja granice formirano je Vijeće ministara vanjskih poslova, koje je uključivalo pet velikih sila, SAD, SSSR, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu, sa zadatkom pripreme mirovnih ugovora i da ih onda da na uvid mirovnoj konferenciji.
Uz to, ugovore o miru trebala je potpisati i 21 zemlja sudionica konferencije, kao i zemlje koje su formalno bile zaraćene, a nisu prisustvovale konferenciji. Nakon Beogradskog sporazuma, kada je postalo jasno da Jugoslavija neće u jednom mahu pripojiti Trst i Julijsku krajinu, predstavnici NOP-a Dušan Diminić i Ivan Motika sastali su se s mons Božom Milanovićem u Trstu 16. srpnja 1945. i dogovorili suradnju. Predstavnici NOP-a su se za potporu istarskog svećenstva novoj vlasti, izraženu posebnom izjavom svećenstva, obvezali osigurati takvu slobodu djelovanja Katoličkoj crkvi kakva je bila nezamisliva u ostatku Jugoslavije. Ivan Motika je 18. srpnja 1945. u Pazinu izvijestio 30-ak svećenika o postignutom sporazumu između Oblasnog NOO-a za Istru i don Bože Milanovića.Već 20. srpnja 1945. Savezničkoj vojnoj upravi u Trstu don Božo Milanović je uputio Memorandum hrvatskih i slovenskih svećenika, u kojem se traži priključenje Julijske krajine Jugoslaviji.
Međusaveznička komisija koja je izišla na teren u Julijsku krajinu pa tako i u Istru primila je 19. ožujka 1946. u zgradi Pazinskog sjemeništa trojicu svećenika: Božu Milanovića, Tomu Banka i Leopolda Jurcu. Oni su joj predali Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji. Čini se da je ta spomenica imala veću težinu za Komisiju od brojnih manifestacija koje su jugoslavenske vlasti organizirale po Istri.Talijanski pisac Fulvio Tomizza, rodom iz Istre, smatra hrvatske svećenike glavnim tvorcima prelaska Istre iz sastava Italije u sastav Jugoslavije.
U sklopu priprema za primitak Međusavezničke komisije za razgraničenje hrvatska Komisija za razgraničenje koja je djelovala pri Predsjedništvu Narodne vlade pripremila je i provela popis stanovništva Istre 1945. i objavila ga kao izdanje Jadranskog instituta. Članovi hrvatske Komisije za razgraničenje dobili su mogućnost nastupiti pred Međusavezničkom komisijom prilikom njezina boravka u Istri, u ožujku 1946., kao predstavnici Jadranskog instituta, koji je predstavljen kao nevladina udruga neovisnih znanstvenika, a zapravo je bio paravan za rad Komisije.
Prilikom boravka Međusavezničke komisije, Informacioni biro oblasnog NOO-a za Istru izdavao je i biltene na više jezika (engleski, francuski, hrvatski, ruski).
Iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže ,prvo poglavlje: sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine.
“Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru.
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.
Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52”
Tada su svećenici iznijeli podatke da od ukupno 154 svećenika u Istri, 88 je talijanskih, 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.
Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik »Jadranskog instituta«, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: »Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja« Obilazak Međusavezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.
Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).
Cadastre national de l’ Istrie – je još jedan dokument kojim se dokazao hrvatstvo Istre
Za potrebe pregovora o razgraničenju na Pariškoj mirovnoj konferenciji (29. srpnja–15. listopada 1946), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić, koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l ‘Istrie, u kojoj je dokazano da je većina obitelji na istarskom poluotoku sve do grada Trsta (osim grada Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a manjina talijanskog. Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945-46) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.
Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946).
Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22%) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18.752 (26,28%) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50%) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés). Cadastre suiznova 1980-ih obradili Josip Bratulić i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenjatiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985-1986).
Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine zaključio je: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«
I stvarno je nakon završetka Mirovne konferencije u Parizu počeo progon vjernika i svećenika, jer komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike. Potpisivanjem mirovnog ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. formiran je Slobodni Teritorij Trsta.Narodna skupština FNRJ ratificirala je Mirovni ugovor s Italijom 23. kolovoza 1947. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske donio je »Ukaz o proširenju Ustava, zakona i drugih propisa Narodne Republike Hrvatske na područje Istre, gradova Rijeke i Zadra te otoka Lastova« 25. rujna 1947. Tom prilikom su cijela Istra južno od rijeke Mirne, uključujući grad Pulu, kao i Rijeka, Zadar, Lastovo i Palagruža, postali dijelom Hrvatske.
Područje Istre između rijeka Mirne i Dragonje ili Bujština sa susjednom je Koparštinom postala dio Zone B novoosnovanoga Slobodnog Teritorija Trsta (STT), što je značilo da i nadalje ostaje pod upravom Jugoslavenske armije. Konačno je 5. listopada 1954. potpisan Londonski memorandum o sporazumijevanju. Po njemu su Italija i Jugoslavija razdijelile STT tako da je Italija anektirala Zonu A STT, a Jugoslavija Zonu B STT (kotareve Buje i Kopar) zajedno s djelićem Zone A. Već 7. listopada 1954. jugoslavenska vlada, Savezno izvršno vijeće (SIV), donosi Rješenje po kojem tijela NR Hrvatske preuzimaju upravu nad Kotarom Buje.Konačno razgraničenje između Jugoslavije i Italije postignuto je osimskim sporazumima 1975.godine!
Talijanski biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50-tak talijanskih svećenika napustio Istru. To i strah talijanskog stanovništva od komunističke represije izazvalo je drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I tršćanski biskup Santini bio je isto pogođen takvim rješenjem, jer mu je biskupija bila podijeljena i to nikako nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija”
No političko se ozračje promijenilo ,počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti ,gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali ,punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.
Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak ,ne samo Talijane ,nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideologiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja .
Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš ,život koji si vodio ,sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kofera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!
Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih ,pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.
Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi ,što je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika.
U svemu navedenom ogleda se sva pokvarenost i perfidnost komunističkog režima, načina razmišljanja i donošenja odluka, ustvari ti antifašisti počinili su brojne masovne zločine i nisu se ponašali ništa bolje od nacista i fašista Iskoristili su ustanak koji su podigli istarski rodoljubi i pretvorili ga u komunistički, a kada je Istra pripala Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, onda su počeli progoniti te ista svećenike, koji zbog specifičnosti svoje službe nisu emigrirali, nego nalazili načina da se odupre talijanskim vlastima, osobito uporabom hrvatskog jezika u crkvama i crkvenim tiskovinama.
Talijani i svi ostali koji su iselili , jer nisu htjeli živjeti u komunizmu, osnovali su udrugu Esula ,i svakog 10, veljače , obilježavaju Dan sjećanja na stotine tisuća iseljenih iz Istre.
Hrvati koji su stoljećima održali svoj identitet i Katoličku vjeru uz pomoć svojega svećenstva, a izborili se zahvaljujući istarskim narodnjacima i rodoljubima sjediniti se sa maticom zemljom Hrvatskom, događaj koji se obilježava kao Dan Istarske Županije, postali su žrtva dugogodišnje IDS-ove politike marginalizacije, odnarođivanja i negiranja! Apsurdno!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Dovoljno je pogledati snimke i transparente da se vidi sastav prosvjednika i prosvjednica i njihove namjere i ideje.
Feminizam doista nema granica, jer prelazi iz borbe za ljudska prava žena što je simbol 8. marta, u diktaturu i dominaciju žena nad ostalim društvenim slojevima.
Feminizam je nova vrsta tiranije u ime žene kao žrtve. Taj pokret izaziva feminizaciju društva, feminizaciju politike, feminizaciju vrijednosti i odnosa u društvu. Stvarne žrtve se zloupotrebljavaju radi jedne ideologije koja lažno staje iza žrtava, a stvarno uspostavlja novi oblik dominacije i totalitarizma u društvenoj zajednici. Pod krinkom borbe za žrtve ne uvodi se jednakost nego dominacija žena nad drugim društvenim čimbenicima.
I ne samo prava žena, već je pokret obuhvatio LGBTQ populaciju. Ni to nije dovoljno, nego se izjednačava sa propalom Jugoslavijom. Parole na transparentima i jugo-komunističke zastave jasno ukazuju na tu povezanost.
Potpuno neshvatljivo da se pod komunističkim simbolima bore za ljudska prava LGBTQ osoba, koje je taj komunizam gušio.
„Feminizam bez granica za žene, muškarce, ne binarne osobe diljem svijeta koje su žrtve rata. Feminizam bez granica za sve osobe diljem svijeta koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Feminizam bez granica za sve aktivistkinje/te koje se svake godine iznova bore za temeljna ženska prava. Feminizam bez granica za podršku ženama, trans osobama i migranticama koje čeka 4 godine rada pod Trumpovom administracijom. Feminizam bez granica za žene u Afganistanu koje pod talibanskom vlašću iz tjedan u tjedan gube prava i dostojanstvo“
To su parole na njihovoj FB stranici. Nazivaju se međusobno sa“ drugarice“ što je meni osobno koja sam 40 godina živjela u SFR Jugoslaviji smiješno i jadno, jer one nikada iz knjiga neće naučiti puno značenje te riječi.
A to su sve jasni znakovi da je taj pokret direktno uperen protiv Republike Hrvatske!
I pri tom krše Ustav RH uplićući se u u vanjsku politiku Republike Hrvatske koja je isključivo u domeni Predsjednika i Vlade RH; Članak 99.
Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.
https://www.portalnovosti.com/dvostruki-metar-i-zastave
https://lori.hr/nocni-mars-2025-feminizam-nema-granica
„fAKTIV je od početka svog djelovanja feministički kolektiv koji se bori za radnička i socijalna prava, za reproduktivna i seksualna prava žena i LGBTIQ zajednice te protiv rodno uvjetovanog nasilja. Ako pričamo o samom Osmom martu, on je prije svega radnički praznik. Na tim je temeljima nastao i trudimo se da kod nas na tim temeljima i opstane. Za nas nema feminizma bez propitivanja sustava u kojem živimo, nema feminizma bez klasnih, rasnih, rodnih pitanja i nema feminizma koji nije internacionalan. Svi i sve živimo u istom društvu i ne možemo jedan problem odvojiti od drugog – pitanje javnog zdravstva pitanje je dostupnosti pobačaja, pitanje inflacije pitanje je kvalitete života svake žene. Na suvremeni feministički, ako ga možemo nazvati pokret, gledamo prije svega kao na antikapitalistički pokret. Lijevi feminizam oduvijek počiva na idejama uključivanja i premrežavanja s drugim progresivnih pokretima. Zalažemo se za feminizam svima, feminizam za sve i kao što ovogodišnja parola govori: feminizam bez granica.“
Naravno da ove kreature ne predstavljaju mene, ni žene mojeg svjetonazora, koje smo se ostvarile i potvrdile kao žena u svim svojim oblicima obiteljskom žena, majka i baka, državnom odradile solidarno radni vijek i društvenim angažiranjem na dobrobit društvu i domovini.
A što one rade? Destrukciju, ubijanje života, kada je natalitet u velikom padu i društva samim time.
To je program koji jasno pokazuje da se agresivni feminizam pretvara u totalitarizam, a samim time i u fašizam.
Još nismo posve izašli iz jednog totalitarizma- komunizma , a već nas feminizam, gay i rodna ideologija uvode u neki novi totalitarizam.
Dok je pravedni feminizam tražio pravnu jednakost za žene i muškarce, udruga fAKTIV pokušava uvjeriti javnost da žene nisu slobodna bića navodeći opsesiju po rodnoj osnovi i ondje gdje je ne može znanstveno potkrijepiti, koristi se agresivnom propagandom zloupotrebljavajući suosjećanje za pravednu borbu prava žena.
Svakoj je ideologiji, pa tako i toj, krajnji cilj postati politikom i silom zakona kažnjavati one koji je niječu ili izraze sumnju u njezine dogme. To je fašizacija društva!
„ Napredna“ ljevica u svojoj borbi za ljudska prava, agresivno ugrožava , stečena ljudska prava desnice!!!
Evo što izjavljuju;
„ Europska desnica protiv “rodne ideologije” Koncept rodne ideologije desničarska je izmišljotina koja namjerno pogrešno prezentira feminističku, queer i rodnu teoriju, a kako bi opravdala diskriminaciju žena i LGBTQ osoba. Sredinom devedesetih godina skovana je u Vatikanu, a od tada se širi globalno. Desnica tvrdi da su zapadnjačke elite, koje žele destabilizirati tradicionalnu obitelj i prirodni poredak društva, proizvele “rodnu ideologiju”. Koriste tu etiketu kako bi osporili progresivne socijalne politike koje podupiru sveobuhvatno obrazovanje o spolnosti, LGBTQ prava i pravo na pobačaj.“
Neprimjerena i zlonamjerna manipulacija, uperena protiv VJERE I TRADICIJE, nazivajući sebe progresivnim , naprednim ,bez znanstvene podloge.
Očito ideološko manipuliranje sa materijalizmom, plaćama, cijenama… Optužuju i huškaju na desnicu upravo za ono što oni rade. Ruše vrijednosti desnice, jer njihova „progresivna“ prava i vrijednosti valjda zato što su „ progresivna“ imaju prednost, IZNAD SU tradicionalnih prava i vrijednostima koje zastupa desnica.
Zar one kao „progresivni“ ljudi više vrijede od „ klerikalista i desničara“ ?
Koja i kakva su to ljudska prava, koja drugim ljudima oduzimaju njihova ljudska prava? Je li to po nacističkoj ideologiji nadljudi, superiornim nad drugim ljudima,? Jesu li one nadljudi -Ubermenschi, po Hitlerovoj doktrini?
Dovoljno je pogledati sa kojom količinom mržnje ometaju mirnu molitvu po trgovima hrvatskih gradova, koja nikoga ne ugrožava! Jesu li njihova ljudska prava, iznad ljudskih prava vjernika?
Ne vide u kojem smjeru ide njihova „ borba za ljudska prava“ i da ustvari predstavlja ugrozu ljudskih prava kako oni kažu desnice?
A objašnjenja su veoma jednostavna-znanstvena da nisu u pravu!
Ne postoji rod nego spol. To je znanstveno potvrđeno genetikom, X i Y kromosomi određuju spol djeteta. Dijete se rodi sa svojom spolnošću, muško ili žensko i to je potvrđeno, prirodnim znanstvenim putem.
Pobačaj je ubojstvo nerođenog živog bića. Srce počinje kucati prema embriološkoj znanosti, već 21 dan nakon začeća, a nakon četiri tjedna uspostavljen je cijeli embrionalni optok krvi. U petom tjednu trudnoće mozak počinje ubrzano rasti, a u sedmom tjednu započinju prvi spontani pokreti. Sa navršenih osam tjedana od začeća embrij ima sljedeće značajke: prepoznatljivo ljudsko vanjsko obličje, razvijene udove i osnove unutarnjih organa, izražena unutarnja i vanjska spolna obilježja, započeto okoštavanje, početak višeg stupnja ustroja i funkcije središnjeg živčanog sustava (prvi refleksi i spontana motorika, prve sinapse).
Otvoreno je niz pravnih i etičkih pitanje je li pobačaj ubojstvo? Je, ubija se živo biće!
Ubojstvo zdravog nerođenog djeteta, koje nosi zdrava trudnica, a isključivo na njezin zahtjev, medicinski neopravdano i neetično.
Manje promiskuiteta, slobodnog seksualnog života, ako već prakticiraju , a više ulaganja u edukaciju o kontracepciji pa će biti manje pobačaja. Ali ne, one optužuju liječnike i traže ukidanje njihovih ljudskih prava!
Agresivne feministice još traže ukidanje priziva savjesti liječnika. Te „ velike“ borkinje za ljudska prava u svojoj borbi traže ukidanje prava liječnika ? Je li njihovo pravo iznad svih ostalih ljudskih prava?
I upravo s tim zahtjevom jasno je da svoje pravo na pobačaj stavljaju iznad prava liječnika da ga odbije! To je izraz dominacije i fašizacije njihova pokreta.
Rodna ideologija je znanstveno neutemeljena, rodna ideologija se pokušava „na mala vrata“ izbjegavajući stručne argumente, prisilno ugurati u mnoge dokumente, legalizirati ih i to su uspjeli sa Istanbulskom konvencijom.
Nažalost Sabor je usvojio Istanbulsku konvenciju 13.travnja 2018. ali se do danas pokazalo da nije polučila nikakve pozitivne rezultate.
Stavka o rodu ušla je u sve zakone , a broj ubijenih žena još se povećao.
U 2024. godini ubijeno je 18 žena … u kategoriju partnerskih femicida, a 5 u kategoriji obiteljskog nasilja.
Prema tome Istanbulska konvencija je bila čista prijevara nametanja rodne ideologije, a ne zaštita žena!
Kolektiv fAKTIV pokrenulo je pet žena. Sve one članice su nevladinih udruga civilnog društva, koje kao pijavice sišu sredstva iz Proračuna RH.
Kolektiv Faktiv nije registriran kao nevladina udruga, nema svoju Web stranicu, nemaju žiro-račun, već sve donacije usmjeravaju preko udruge Skribonauti, Luize Bouhraoua.
Tu bi Porezna uprava trebala pogledati njihovo poslovanje.
- Luiza Bouhraoua., radi kao spisateljica, prevoditeljica i kulturna radnica. Odrasla u Splitu u devedesetima, od samohrane majke, i oca Alžirca. Udrugu Skribonauti, osnovala je 2010.g koja osmišljava i provodi književne i umjetničke programe za zatvorenike/ice u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske. Skribonauti donose kulturu onima koji/e su najviše društveno izolirani/e i vjeruju kako su umjetnost i kultura javno dobro i da pripadaju svima. Stoga Luiza, zajedno s Paulom Zore, vodi book club i radionicu kreativnog pisanja u ženskoj kaznionici u Požegi. U knjizi „ jesmo li to bili mi“ govori o ženi i njenim obvezama.“ Stvarnost je takva da je teret svakodnevnog života neravnomjerno raspoređen i većinom pada na naša leđa, pandemija nam je to još jednom bolno potvrdila. Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava. Sve dok se društvo i država kao njen aparat ne pobrinu za to da dignu dio tereta ženskog rada na polju brige, kućanstva i obitelji s naših leđa, žene će biti prisiljene na razne oblike bivanja koji ih umaraju, unesrećuju i sprječavaju da zaista bude.
Kako ona to zamišlja da netko umjesto nje radi kućanske poslove? Citiram „ . Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava“ Čudno, zar nemaju pravo izbora, nitko ih ne tjera na osnivanje obitelji, djecu ili neku vanbračnu vezu! To je samo njihov izbor! I neka sama preuzme odgovornost za svoj izbor, a ne da svoju odgovornost prebacuje na Vladu i društvo. Ali bitna je predstava; bubnjati i marširati!
- Sanja Kovačević (Radnička fronta) — Dvadeset godina radi kao diplomirana knjižničarka u Knjižnicama Grada Zagreba i Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz knjižničarski rad pisala je i prevodila za brojne medije iz područja društva i kulture (Zarez, Treća, Tvrđa, Libra Libera, 3. program Hrvatskoga radija). Prevela je s engleskog jezika nekoliko beletrističkih i publicističkih knjiga. U zadnjih nekoliko godina radi (volontira) kao novinarka na portalu Libela – za rod, spol i demokraciju i aktivna je u feminističkom pokretu kao članica Feminističkog kolektiva fAKTIV i u platformi za obranu reproduktivnih prava žena.
Članica Radničke fronte, rigidne komunističke partije u kojoj ima najmanje stvarnih radnika, a najviše onih koji žive na teret države Proračuna države Hrvatske.
- Ana Lovreković, Sisak, 1987 je diplomirala povijest, muzeologiju i upravljanje baštinom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je u više istraživačkih projekata koji se bave poviješću organiziranja žena na jugoslavenskom prostoru.
https://www.kartografija-otpora.org/hr
„Žene iz Hrvatske često su prisiljene odlaziti u susjedne zemlje kako bi potražile prostor za realizaciju svog prava na pobačaj , zbog priziva savjesti u Hrvatskoj. Na ovom prostoru žene vuku iskustvo zajedničke borbe koja je kroz radnički pokret i antifašistički otpor uspjela izboriti ona prava o kojima danas govorimo, od prava glasa, do raznih radničkih i socijalnih i reproduktivnih prava, koja danas zatiru i za čije se poboljšanje i očuvanje moramo boriti. Feminsitička borba mora biti internacionalna. Zato pozivamo žene da danas marširaju, a za koju godinu i štrajkaju”.
Ahaha , pored marširanja, bubnjanja i štrajk? Pa da bitno je ne raditi i doprinositi!
Žene su među prvima ustale protiv fašizma, a one feminizam pod borbom za prava žena pretvaraju u totalitarizam.
- Jelena Tešija, novinarka i magistra rodnih studija , doktorand , znanstveni suradnik, u ERC Advanced Grant istraživačkom projektu ZARAH Kao dobitnica Marietta Blau Granta, od rujna 2024. nalazi se na jednogodišnjem istraživačkom boravku na Inštitutu za novejšo zgodovino (Institut za suvremenu povijest) u Ljubljani.
„Organiziram osmo martovski Noćni marš jer sam svakodnevno ljuta zbog svih nepravdi koje žene doživljavaju, a koje i ja osjećam na svojoj koži. Dosta mi je sustava koji podržava i potiče zlostavljanje žena, dosta mi je sustava koji nas sve ponižava i pokušava uvjeriti da smo si same krive za sve, dosta mi je sustava koji nas izrabljuje. Izlazim na ulicu i organiziram prosvjede jer jedino u akciji vidim nadu. Posjedujem dvije magisterije, jednu iz novinarstva i jednu iz rodnih studija. Moj magistarski rad iz Studija roda (2014.) fokusirao se na povijest jugoslavenskog ženskog socijalističkog organiziranja od 1950-ih. Prije nego što sam započela doktorat, radila sam kao feministička novinarka, nezavisna istraživačica, predavačica i aktivistica, pokrivajući teme vezane uz radništvo i ženske pokrete.
Evo jedne „svakodnevno ljute“ i frustrirane žene, koja svoje frustracije liječi bubnjanjem i marširanjem!
- Paula Zore ”Organiziram Marš jer ne mogu mirno sjediti i promatrati kako se hrvatskim ženama oduzimaju davno stečena prava. Nasilje nad ženama, ograničavanje prava na pobačaj, eksploatacija žena na radnom mjestu i kroz rad kod kuće zajednički su problemi svih žena, zato i borba mora biti kolektivna. Dođite na Marš!”
Pauli Zore u biografiji firme gdje radi piše „ u dugogodišnjem partnerskom odnosu, imaju dvije divne mačke“ E to je bitno, imati „ dvije divne mačke“ -svaki komentar je suvišan.
Eto tko to nama agresivno nameće svoj feminizam, 5 žena sljednika NOB i AFŽ, koje knjige tiskaju u Beogradu, o kojima Hrvoje Šimićević novinar NOVOSTI piše hvalospjeve, koje ne bi radile, ni rađale, jer djeca su velika obveza za njih i koja umjesto djece ima” dvije divne mačke”
Uredno sve njihove aktivnosti prate novinari Novosti SNV, a gdje god su SNV-ove Novosti to je na dvostruku štetu RH, financijsku i političku.
https://www.portalnovosti.com/feminizam-nema-granica
Tako su u Novosti konstatirali da je u Maršu sudjelovalo u Zagrebu 10 tisuća žena, da se pokret širi. Koliko je to u postotku na ukupnu odraslu populaciju?
Na glasačkom popisu kod nedavno završenih predsjedničkih izbora bilo je 3.533.441 punoljetnih osoba u RH. Neka je sveukupno u Hrvatskoj izašlo na njihovo bubnjanje i Marš 15-tak tisuća ljudi što nije ni 0,5 % stanovništva Hrvatske.
I ta manjina nameće nama hrvatskim ženama, majkama i bakama svoju destruktivnu ideologiju besplatnog pobačaja, na teret Proračuna koji svi mi punimo, sve u ime nekih svojih ljudskih prava, ne prihvaćajući odgovornost za gaženje naših stečenih ljudskih prava,
Lili Benčik/hrvatskepravice
Opće je poznato da je IDS zabranio hrvatskom pjevaču M.P. Thompsonu nastup u pulskoj Areni, čak i sudskim putem, dok istodobno slobodno i višekratno nastupaju srpski pjevači poput Bajage i njegovih Instruktora, Zdravka Čolića i Đorđa Balaševića. Tko stoji iza tih zabrana?
1.Boris Miletić
Najviše i najžešće Thompsona je progonio Boris Miletić, bivši predsjednik IDS-a, bivši gradonačelnik grada Pule i sadašnji župan Istarske županije.
„Thompson nema što raditi u Puli!“
“Kao gradonačelniku grada Pule, koja je utemeljena na vrijednostima antifašizma i multikulturalnosti koje su sastavni dio našeg identiteta, ne mogu prihvatiti veličanje ustaštva, ksenofobije, nacionalizma i netolerancije prema nacionalnim manjinama. Thompson nema što tražiti u Puli“
https://dnevnik.hr/showbizz/glazba/thompsonu-zabranjen-koncert-u-pulskoj-areni.html
To je jedna od floskula, gradonačelnika Pule, koji je sebi uzeo za pravo da govori u ime svih građana Pule, pa i onima koji ga nisu birali. Kasnije u drugim izjavama, Miletić se htio prikazati kao tolerantan, pa je izjavljivao da je on protiv zabrana :
“Ja sam protiv zabrana. Ako zabranite koncert jer vam se ne sviđa neka vrsta glazbe, što to znači? Sutra vam se ne sviđa neka knjiga pa ćete je maknuti iz gradske knjižnice? To su opasne poruke, ja sam protiv toga. Ja nisam nijedan koncert zabranio, pa tako ni Thompsonu. On nije prošao na natječaju.“ Ali na pitanje o razlozima zabrane nastupa Thompsonu kaže: “Generalno sam protiv nacionalizma, ne podržavam govor mržnje, mislim da tome u javnim nastupima nema mjesta.”
Licemjerno, totalitarno, ideološki motivirano! Poznata je se iza IDS-ove politike multikulturalnosti, tolerancije, antifašizma i istrijanstva krije nepriznavanje hrvatskog identiteta Istre i Hrvatske kao suverene države.
A iza famoznog antifašizma u koji su se presvukli rigidni komunisti, da bi izbjegli povijesnu osudu krije se zločinački komunizam.
Je li antifašizam zaklati svećenika? (Bl. Miroslav Bulešić )
Je li antifašizam ubiti svećenika i baciti ga u jamu? (Bl. Francesco Bonifacio i još 6 svećenika u Istri)
Jesu li antifašizam i fojbe u koje su ti „ antifašisti“ pobacali žive i mrtve istarske narodnjake i intelektualce?
IDS-ov antifašizam u Istri očituje se i u preimenovanju kino Zagreb u kino Valli, po priležnici talijanskog fašističkog vođe Ducea, Benita Mussolinija i ugošćavanjem Giannfranca Finija, talijanskog neofašista, koji ne priznaje da je Istra Hrvatska.
Poradi boljeg razumijevanja, jedan primjer IDS-ove politike u Istri i odnosa prema Hrvatskoj državi:
Prigodom potpisivanja Ugovora o darovanju Vile Idola u Puli, Porečkoj i Pulskoj biskupiji 2017.premijer Andrej Plenković je izjavio;
„ Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje”
Na te se riječi premijera Plenkovića Miletić se kao oparen žestoko obrušio:
„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji”, poručio je. Dodao je kako “takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina”.
Miletić je pozvao premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga zajedno sa svojom vladom, kako je rekao, “potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj”
Znači da se po Borisu Miletiću Hrvati i hrvatski identitet ne smiju spominjati, oni su za Istru zabranjena tema, jer „ uznemirava “nacionalne manjine ? Po tome Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“?
A nije “nacionalistički diskurs” kada se organiziraju Dani srpske kulture po gradovima Istre?
Nije ” nacionalistički diskurs” kada prima svetosavsku spomenicu?
Nije nacionalistički diskurs, kada prima talijanske neofašiste u Istri?
Jeli to njegova convivenza ili suživot? Da svoju politiku iredentizma i nepriznavanja postojanja istarskih Hrvata u državi Hrvatskoj bahato nameće cijeloj Hrvatskoj? Apsurdno je to Miletićevo shvaćanje „ otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i tolerancije“?
Miletić je u sporu sa Thompsonom angažirao odvjetnika koji Thompsona isto tako snažno mrzi, Rudolfa Frančulu , koji je čak oduševljeno pristao pro bono zastupati grad Pulu.
2.Rudolf Frančula
Tada se otkrila sasvim druga dimenzija ideološke mržnje . U tek tiskanoj knjizi pulskog odvjetnika mr.sc dipl. pravnika Rudolfa Frančule „Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike“ pjevač M. P. Thompson opisan je kao osoba koja širi ksenofobiju, mržnju na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti te posebno širenje ustaštva i ustaške ideologije.“
Tako piše pravnik, sudac koji je cijelu knjigu napisao kao panegirik jugo-komunističkoj ideologiji, Jugoslaviji i veličanju Titovog lika i djela, a žestoko se i sa očitom netrpeljivošću i mržnjom obrušio na dr. Franju Tuđmana i sve Hrvate koji ne misle kao on. Pa čak i na glavnog urednika Glasa Istre, koji bi valjda Frančulu trebao pitati što smije objaviti, a što ne, jer je po Frančuli Glas Istre, „antifašističko glasilo naroda Istre“
I ne samo što se u knjizi obrušio na Thompsona, nego je Rudolf Frančula sudjelovao dragovoljno bez naknade kao odvjetnik grada Pule u njegovu progonu i diskreditaciji u Hrvatskoj i Europi. Zamislite tu količinu mržnje kada se bez naknade svojski potrudio da spriječi Thompsonov nastup u Areni. Citiram sa stranice 348 knjige:
„Nakon što je gradonačelniku Pule Borisu Miletiću uručena tužba, nazvao me, upoznao sa sadržajem tužbe i pitao da li bih prihvatio zastupanje Grada Pule. Odgovorio sam da ću sa zadovoljstvom prihvatiti zastupanje i to „pro bono“-besplatno, što znači kako neću račun za zastupanje podnijeti Gradu Puli već ću, ukoliko uspijem u sporu troškove naplatiti od Thompsona“
I naravno da je u toj sprezi Gradonačelnika, Odvjetnika i kontroliranog Pravosuđa nemoguće dobiti sudski spor.
Nevjerojatna mržnja, tipično rigidno- komunistička prema jednom pjevaču, po kojem su digli tipično komunističku hajku u Hrvatskoj i EU.
Podsjećam na sličan progon po istom obrascu hrvatskog pjevača u Jugoslaviji, Vice Vukova!
Indikativan je razlog zbog čega Frančula optužuje Thompsona, za ksenofobiju? Naime Thompson je izjavio da su u vrijeme Domovinskog rata došli vrijedni ljudi iz Slavonije kao prognanici i poboljšali nacionalni sastav stanovništva Istre, pa je time drug Frančula bio jako pogođen, jer kao Thompson omalovažava domaće stanovništvo!?
I tu preko prognanika dolazimo da slijedećeg progonitelja M. P. Thompsona, Ivana Jakovčića:
3.Ivan Jakovčić
Bivši predsjednik IDS-a, bivši župan Istarske županije, bivši zastupnik u EU Parlamentu. Početkom srpske i JNA agresije na Hrvatsku Ivan Jakovčić nije htio da prognanici i izbjeglice dođu u Istru.
Uputio je pismo predsjednicima istarskih općina u kojem predlaže da treba : „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracijskom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Upozorio je da će se „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora“
Glas Istre, br. 199, 23. srpnja 1991., str. 1
Da bi kasnije tvrdio da on to nije rekao, usprkos dokaza u članku Glasa Istre!
Jakovčić je poručio Thompsonu : ” Nisi pjevao u Areni, a bogami ni nećeš” a ja sam poručila zaboravnom Kapu d’ Istrie ( šerifu Istre, kako ga nazivaju) „Thompson je pjevao u Areni 1999. pjesmu LIJEPA LI SI, a bogami i opet će”
Thompson je puno puta nastupao u Istri, a ovom zabranom nastupanja u pulskoj Areni IDS se inati, demonstrira silu, i pokazuje da je gazda u Istri.
Bezbroj puta sam ponovila da IDS nije Istra, niti je Istra IDS. IDS je jedna od stranaka u Istri, koja je umislila da je gospodar života i smrti u Istri. IDS, koji je na vlasti u Istri od osamostaljenja Republike Hrvatske, stvorio je paralelnu vlast prema centralnoj državnoj vlasti u Zagrebu, i koristeći blagodati lokalne samouprave, zaobilazeći demokratske državne institucije uveo diktaturu.
U Istri nema nikakve mogućnosti zaposliti se u gradskim i županijskim strukturama vlasti ukoliko nisi član IDS-a, ili netko iz obitelji. Na taj je način IDS stvorio svoju sigurnu i stalnu glasačku bazu. No i ona popušta zbog gospodarskog uništavanja Istre, a pogotovo nakon propasti Uljanika.
Braniteljske udruge nisu se uopće oglasile, niti se oglašavaju, ni na moje otvoreno pismo. Naravno ne smiju pisnuti, jer inače nema donacija od gradskih i županijskih otaca, a ni poslova koje im namještaju.
Kada je bio koncert MP Thompsona u dvorani Žatika u Poreču, otvoreno se prijetilo svima koji posluju preko gradova i općina u kojima je na vlasti IDS, da neće uopće moći konkurirati za poslove, ukoliko budu viđeni na Thompsonovu koncertu!
Zato je šjor Nino Jakovčić siguran da “bogami i nećeš”, jer IDS u Istri vlada strahovladom pod koju je stavio i represivni i sudski državni aparat. Poznati su sumnjivi slučajevi samoubojstava mladih ljudi, koji su naravno medijski zataškani, ali nisu zaboravljeni.
Ovakvom autokratskom vladavinom IDS i njegovi čelnici direktno krše Ustav RH, članak 54. Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.
Upravo ta prava IDS i njegovi čelnici krše ljudska prava hrvatskom branitelju i pjevaču M. P . Thompsonu, a samim time i Istarskim Hrvatima!
4.Damir Kajin,
Bivši zastupnik u Hrvatskom Saboru i sadašnji gradonačelnik Buzeta.
Thompson go home, odi u Čavoglave!
Prijetio je Kajin nemirima, protestima, ustankom i državnim udarom!? Nepojmljiva mržnja i agresivno licemjerje!
Kajin: Provokacija! Nećemo dozvoliti da Istra bude zablaćena i kompromitirana!
“Premijeru Sanaderu, ne provocirajte!”, poruka je IDS-ovca Damira Kajina koji se najozbiljnije zaprijetio dizanjem Istrijana na noge ukoliko Ministarstvo kulture preda pulsku Arenu M. P. Thompsonu, kao i ustanku za micanje aktualne vlasti koja time provocira i ocrnjuje Istru.
“Već desetak dana očekujemo zahtjev Thompsonovih menadžera za nastup u Areni i znamo za taj dogovor Thompsonovih menadžera i pojedinih resornih ministara u vladi Ive Sanadera. Ako izdaju dozvolu za taj koncert, bit će to otvorena, svjesna, neskrivena provokacija prema Istri! Obećavam da će mnogi na istarskim prostorima biti na nogama!”, kaže Kajin ogorčen činjenicom da bi simbol Pule, spomenik nulte kategorije, odobrenjem ministra Bože Biškupića, “ali ništa bez znanja Sanadera, bude zablaćen i kompromitiran kao i čitav prostor Istre”.
https://www.index.hr/vijesti/clanak/zuc-idsovca-kajina-thompson-go-home-odi-u-cavoglave/396754.aspx
Prijetnje i riječi zablatiti i kompromitirati, pokazuje samo Kajinovo neznanje, nepoznavanje povijesti Istre, političku indoktrinaciju i kulturni nivo!
Čime jedan pjevač koji je već pjevao u Areni, može zablatiti i kompromitirati Istru više nego to čini IDS svojom korumpiranom, autonomaškom i separatističkom politikom?
Ne zna Kajin da je Arenu sagradio car Vespazijan, oko 80. godine. Da su se u Areni odvijale gladijatorske borbe gdje je mnoštvo gledalo gladijatore i slušalo povike „Cesare, morituri te salutant – Cezare, pozdravljaju te oni koji idu u smrt.“ Gledali su i kako osuđenike razdiru divlje zvijeri. Gledali su i kada su zvijerima bacali kršćane koje su pogani mrzili, progonili i masovno ubijali. Jedan od tih mučenika u pulskoj Areni je i Sv. German. Arena je još u vrijeme Rimljana bila okaljana nevinom ljudskom krvlju. Ali to Kajina ne smeta, to je bilo prije dvije tisuće godina!?
Zna Kajin da su partizani zablatili i kompromitirali Istru punjenjem jama i fojbi nevinim ljudima. Zna Kajin da je na središnjoj proslavi oslobođenja Istre, u pulskoj Areni 12. svibnja 1945., u nazočnosti 30 000 ljudi, Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) za Istru, huškao narod protiv istarskog svećenstva. Poimence su prozvani biskup Santin te stalno prozivan dvojac Milanović i Brumnić. Lako je zamisliti kako su na indoktriniranu masu djelovale Šestanove riječi, izrečene u euforičnom ozračju, da su spomenuta dvojica svećenika i biskup Santin surađivali s okupatorom, slali vjernike u SS postrojbe i organizaciju Todt ,( njemačka inženjerijska postrojba) te govorili da ih partizani vode u propast.
Glas Istre, br. 38, 14. V. 1945., 1.-2.
To je huškanje i dovelo do krvavog noža kojim je zaklan bl. Miroslav Bulešić i u jamu bačen bl. Francesco Bonifacio. I to dobro Kajin zna, jer mu je pričala njegova mama, koja je u to vrijeme bila među krizmanicima u Buzetu.
Arena nije IDS-ovo vlasništvo! Arena je spomenik kulture svih građana Pule, Istre i Hrvatske! I to treba IDS-ovcima jasno i glasno reći!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
Hrvati, Hrvatska i Trump
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
Hrvati, Hrvatska i Trump
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
IZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
-
Vijesti2 tjedna agoPoznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
-
Vijesti2 tjedna agoHrvati, Hrvatska i Trump
-
Vijesti6 dana agoOVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti4 dana agoDr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti3 dana agoIZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.
-
Vijesti6 dana agoETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti1 tjedan agoKeir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
-
Vijesti2 tjedna agoAmerička odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima