„Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog da on pokaže slugama svojim ono što se ima dogoditi ubrzo. I on to označi poslavši svog anđela sluzi svomu Ivanu koji posvjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista – za sve što vidje.“

Nakon velike vodene katastrofe i saveza između Noe i Boga, čovječanstvo je razvoj svijesti nastavilo tijekom post-atlantskog perioda. U prvoj polovici odnosnog ciklusa podijeljena na sedam kulturnih razdoblja, duše su prolazile kroz bolan proces odvajanja od duhovnog svijeta i pada na stijenu materijalizma. Od Kristovog dolaska, u drugome dijelu ciklusa počele su se uzdizati prema Duhu noseći sa sobom plodinu života u fizičkom svijetu.

Za vrijeme prvog kulturnog razdoblja što započe u osmom tisućljeću prije Krista, Sunce je tijekom perioda od 2.160 godina na proljetnu ravnodnevnicu izlazilo u sazviježđu Raka. Drevna učenja praindijske kulturne epohe i sjećanja na doba Raka ostadoše sačuvana u Vedama, zapisanim tek u trećem kulturnom razdoblju. Nakon što mudrost više ne bijaše moguće prenositi usmenim putem uslijed slabljenja snage sjećanja, postade nužno na papir spustiti ostatke ostataka uzvišenih objava duhovnog svijeta u simboličkoj formi. Tijekom drugog kulturnog razdoblja među ljudima praperzijske kulture, u ljudskim dušama pojaviše se dualizam dobra i zla, sukob svjetla i tame, Ormuzda i Ahrimana. Sunce je tada izlazilo u Blizancima.

Uslijedilo je razdoblje Bika i procvat kultura na području Male Azije i Egipta. S tih područja sve do Europe proširiše se misterije Mitre. Isto kao i u prethodnim periodima, neposvećenom čovječanstvu su iz Misterijskih centara dane tek izvanjske forme i simboli s elementarnim naznakama u njima prisutnih dubina. Iz današnje perspektive, ljudi bijahu posve priprosti jer mišljenje još nije bilo razvijeno, stoga uzvišenu mudrost bijaše nužno svesti na intuitivno razumljive, djelatne simbole. Ondašnje svećenstvo podučavaše ljude o neizbježnoj borbi ljudske niže animalne prirode simbolizirane bikom i njegove više duhovne prirode označene Suncem što je tek mora primiti tijekom života u fizičkom tijelu. Nakon što su u međuvremenu nestala i osnovna razumijevanja simbola, malo je toga u moderno vrijeme točno napisano i postalo predmetom razumijevanja tauroktonije, simboličkog žrtvovanja bika. U svjetlu drevne zvjezdane mudrosti, unatoč njenoj jednostranosti i prvim tragovima moralnosti, žrtvovanje bika označavalo je pobjedu nad prolaznim i produhovljavanje svega što čovjeka čini ovisnim o materijalnom svijetu, svega što u duši njegovoj raspiruje animalne strasti i požude poradi kojih trpi boli i patnje, unutar kulta simbolički prikazano škorpijom. Mudrost ipak preživje ljudsko nerazumijevanje, utkana u umjetničke prikaze individualnosti što pročistiše svoju nižu astralnu prirodu. Na slikama i freskama bijaše naslikane u okruženju divljih životinja, lavovima, vukovima i tako dalje. Franjo Asiški bijaše jedna takva individualnost prikazana u društvu divljih životinja pod svojim nogama, simbolom pobjede nad svojom nižom prirodom.

Čitajući kozmičko pismo na nebeskom svodu, ljudske duše inkarnirane u periodu što započe 747. godine prije Krista, na dan proljetne ravnodnevnice promatraše kako se Sunce uzdiže u sazviježđu Ovna. Iz grčkih Misterijskih centara četvrtog post-atlantskog kulturnog razdoblja potekli su mitovi o potrazi za izgubljenim Zlatnim runom ukazujući na čovjekovu žudnju za svojom izgubljenom višom prirodom jer se između fizičkog i duhovnog svijeta spustila gusta koprena i sva pažnja ljudi bijaše usmjerena na drugu stranu, na fizički svijet i u njemu moguć razvoj individualnosti. Tijekom istog razdoblja, tisućama godina najavljivano i opisivano raznim imenima, uzvišeno kozmičko biće Sunca bijaše sišlo u tijelo od krvi i mesa u trenutku krštenja Isusova na Jordanu. Uslijedio je Misterij na Golgoti i početak religije različit od svih drugih jer se, za razliku od ranijih učenja, na prekretnici vremena u fizičkom svijetu dogodilo stvarno djelo. Riječ je tijelom postala.  S Uskrsnućem je nastao neiscrpan izvor s kojeg se od tada u svijet i u ljude ulijeva nesebična božanska Ljubav i najuzvišenija Mudrost te Moralnost podižući ljude prema duhovnoj spoznaji. Tisućama godina razvijane snage mišljenja bijahu spremne za produhovljavanje i oplemenjivanje snagom božanske Ljubavi. U to vrijeme Sunce prolaziše kroz sazviježđe Ovna, stoga o Kristu Isusu ljudima govoriše kao o potomku nebeskog Ovna, o Jaganjcu Božjem.

Okultni aspekt misterija Krista, svjetlom pretkršćanske duhovne znanosti pokušaše objasniti gnostici i čuvari drevne zvjezdane mudrosti, ali njihovi pogledi ne mogaše dohvatiti potrebne visine za razumijevanje neponovljivog događaja s prekretnice vremena. Kršćanstvo ostade mistična činjenica sačuvana za buduće generacije u rimskim posudama. Svaki spomen na povezivanje Krista s nebeskim Suncem i astrologijom bijaše strogo kažnjavan, a oni što o tome zboraše bijahu u velikim brojevima mučeni i ubijani sve do kraja srednjeg vijeka, pastirski običaj što se do danas promijenio jedino u broju žrtava. Drevna mudrost blijedila je sakrivena od pogleda u mračnim vatikanskim podrumima, a razumijevanje najuzvišenijeg događaja u fizičkom svijetu nestajalo je iz ljudske svijesti. Ljudima su ostale samo prazne, nerazumljive forme, simboli i slike, pokoji mistik i plitka jednostavnost.

Od 15. stoljeća izvanjsko Sunce tijekom petog post-atlantskog perioda prolazi sazviježđem Riba. S ezoternog gledišta, u najskrovitiji predio ljudske duše počeše probijati principi čovjekove više prirode, sve snažnije podižući snagu individualnosti u sferu budne svijesti, kakva u prethodna četiri kulturna doba označena s četiri jahača apokalipse bijaše poznata jedino Posvećenicima. Snaga mišljenja bijaše razvijena i kroz kršćanstvo produbljena osjećajima, stoga čovjeku ostade razviti volju potrebnu za uspon prema višim svjetovima. Usporedno, tek rođena individualnost započeše osjećati sve veću prazninu i nemogućnost nadomještanja osjećaja izgubljenosti, pustinjske odvojenosti od svijeta ljudi, a posebice od svijeta duha. Opetovano padaše pod križom, u stalnoj potrazi za mostom između ranijeg podsvjesno-intuitivnog doživljaja velikog svijeta do budućeg, budno-svjesnog spoznavanja uzvišenih zakona prikladna današnjem vremenu. Osnaženi razum okovan svijetom pojavnosti i njime vladajućim fizičkim silama stoga moraše biti produhovljen i oživljen. Takav kolosalan most što odvodi s hladne stijene izgrađen je nadohvat čovjekovu razumijevanju u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća. Mnogo toga od punine smisla što ranije bijaše okultno i dostupno isključivo vođama naroda, predano je novom Kristovom objavom u duhovne ruke zrijuće individualnosti. Nekada okultna značenja slika, mitova, sage i legendi osvjetljene su Svjetlom Svijeta i ponuđena na razumijevanje tragaocima izgubljene Riječi. Također, opisana je i živa, bolešću intelektualizma netaknuta tajna staza što modernu svijest odvodi preko mosta osjećaja, misli i volje do izvora duhovne snage i okrijepe za kojom će u narednim tisućljećima, uslijed suhog, gušećeg materijalizma sve više i više ljudi žeđati za duhom i razumijevanjem duha.

U Vodenjaku, što ga iz budućnosti u sadašnjost protivno duhovnim zakonima uranjeno uvlače zavedeni New Age protagonisti i spiritisti razni, izlazit će Sunce tek od 3572. godine nakon Krista. Bit će to vrijeme Slavenske kulturne epohe kada će istinsko kršćanstvo zaživjeti među ljudima i uroditi prvim plodovima razvoja na Zemlji, slobodnim djelovanjem iz nesebične Ljubavi. Kraj velikog post-atlantskog razdoblja završit će sedmom kultnom epohom 7893. godine, velikom katastrofom što će biti izazvana današnjem čovjeku nezamislivim egoizmom pojedinaca što će nastaviti stazom propadanja.

Istih sedam razdoblja opisano je kršćanskom terminologijom kroz Sedam pisama, upozoravajući narode i pojedince na što moraju pripaziti tijekom inicijacije (razvoja svijesti) u na svom povratku u pradomovinu. Uslijedit će velika razdoblja Sedam Pečata i Sedam Truba prije negoli se Zemlja oduhovi i rodi kao Novi Jeruzalem, Kraljevstvo Nebesko što neće biti od ovoga svijeta.

S ovim općenitim shematskim prikazom velikog post-atlantskog razdoblja i naznakama budućih epoha ljudskog razdoblja dane su rudimentarne mogućnosti razumijevanja aktualnih svijetozbivanja, pomoć pri snalaženju i orijentaciji u nezaustavljivoj rijeci vremena što je sile tame pokušavaju preusmjeriti na svoj kameni mlin posredstvom moralne korupcije kulture, fantazija i halucinacija, laži i opsjena. Bez razumijevanja doba u kojem čovjek živi i svega što je duša njegova mogla ili jest prikupila od plodova za vrijeme života tijekom ranijih razdoblja, zaista nije moguće shvatiti ništa.

Na mikrokozmičkoj razini nije moguće shvatiti zašto su uglavnom svi napori pojedinaca već stoljećima usmjereni prema korisnosti stvari; zašto je glavno mjerilo takozvane uspješnosti broj titula i nakupina materijalnih dobara s jedinim ciljem – namirivanjem svojih želudaca što čovjeka čini ničim drugim doli izjelicom duha; zašto u tome osjeća neispunjivu prazninu svoje mlade individualnosti pa juri od jedne senzacije do druge; zašto mu iz nepoznatih dubina u svijest izviru ničim izazvani osjećaji i misli; zašto osjeća simpatiju ili biva privlačen nekoj od drevnih kultura; zašto kao katolik prezire sve što se odvijaše prije Krista; zašto je sklon mišljenju da se Duh izražava u ljudskim jezicima pa vjeruje u vradžbine ljudi što razgovaraju s anđelima i pridaje važnost fantastičnim, a opet nadasve banalnim vizijama i halucinacijama takozvanih vidioca, zašto potencira nacionalne impulse i time jača mračnu snagu što se služi podjelama; zašto ljude svodi na statističke podatke i tako dalje.

U širem smislu, nije moguće shvatiti kako je, posredstvom kopernikanski jednostranog materijalističkog poimanja svijeta, život i kretanje zvijezda i planeta svedeno na puki beživotni mehanizam, odvojivši pritom čovjeka od mogućnosti razumijevanja duhovnih svjetova, pa danas čak i svoje fizičko tijelo smatra biološkim mehanizmom bez ideje i duha što ga stvara i oblikuje. Nije moguće shvatiti zašto su nositelji tekućeg kulturnog razdoblja, tj. germansko-saksonski narodi – čiji je zadatak tijekom pete post-atlantske kulturne epohe osnažiti individualnost i oživiti razumijevanje duhovnog podrijetla i smisla čovječanstva prikladno današnjoj razini svijesti te izgraditi most prema budućnost – tijekom proteklih stoljeća pa tako i danas, bili i jesu izloženi dijaboličkom pritisku crnih prinčeva. Zašto se i kako potkopava budućnost, tek u klici prisutna među Slavenima poradi čega su egzoterno i ezoterno napadani sa svih strana s namjerom onemogućavanja spuštanja Svjetla na izdanke budućnosti. Isto tako, bez ikakvih saznanja o duhovnoj stvarnosti nije moguće shvatiti ni uzaludnost iščekivanja Drugog  Kristovog  dolaska proizašlog iz apstraktnog, materijalizmom zapada impregniranog tumačenja Svetog Pisma.

Lancima od trnja okovan čovjek u dubinama svoje duše žudi za Kristom, ali ne zna kako mu prići jer kontradiktorno sâmome sebi odbija Znanje što mu ga nude Kristovi Posvećenici. U inzistiranju na nemogućem fizičkom drugom dolasku, tek svjedoči o svojim najintimnijim potrebama, ali razočaranja nedolaska što ih doživljava sve ga više skreću u kaos. Nikako mu ne odgovara što mu prinčevi i vlastodršci vođeni iz crnih misterijskih centara kroje dane i sudbine, guše individualnost, određuju kada će i kako disati, što će i kada govoriti. Ljuti ga jer mu netko stran i van zakona, iz viših kastinskih centara moći takozvane demokracije uzurpira svakodnevnu kolotečinu sebičnog slavlja i uživanja u Očevim darovima. Opijen bujajućom ljutnjom prebire svoje simpatijama i antipatijama obojane misli i poput jadna Epimeteja gaji nadu da će sve biti dobro. Bit će dobro – tješi se tumačeći znakove na način kako ga naučiše isti ti prinčevi, stjegonoše materijalizma, i zaključuje da su posljednja vremena stigla. Ta, i ja sam već u Proslovu rekao da mi Otkrivenje dade Bog kako bi slugama njegovim pokazao što se mora dogoditi ubrzo.

O, braćo moja i sestre, zbog te krivo shvaćene riječi, u posljednje dvije tisuće godina nebrojeni su, u njihovo vrijeme, bili sigurni da su posljednja vremena sada te da je drugi dolazak Iskupitelja stvar trenutka jer i oni bijaše sigurni da su prepoznali znakove vremena. Ali to ubrzo, čini se, nikako da stigne. Prolazila su stoljeća, tisućljeća, a Krist nije došao i srušio opake neprijatelje čovječanstva u ponor. Praznina u ljudskim dušama postajaše sve veća jer čovjek najuzvišeniju mudrost tumači najprizemnijim mislima i vjeruje svojim nezakonitim gospodarima što protiv njega koriste najuzvišenije svetosti.

Navođen njihovim igrama, čak i žig zvjeri poistovjećuje s digitalnim certifikatima, kodovima i čipovima jer mu ponudiše takvo tumačenje naslonjeno na retke Otkrivenja pa odbija shvatiti da znak zvjeri nije ništa drugo doli razarajuća snaga laži što se utiskuje u duševne ovoje te se kroz isprazne, duha lišene riječi, sebične osjećaje i djela sve više razlijeva svijetom, prekrivajući ga mrakom, bolestima i patnjom, stvarajući kaos. Laž ne produhovljava, ne liječi, već okiva individualnosti i narode o sve tvrđu stijenu, stvara sve snažnije lance materijalizma, sve agresivnije strvinare, boli i bolesti. I doista, oni što potpiruju kaos s točno određenim ciljem, poznaju duhovne zakone i okreću ih protiv čovjeka ne bi li ga zadržali priprosta i ustrašena, simplificirana, podobna tek dodavanju užitaka na vatru svojih požuda dok ga oni vode žedna preko vode.

Mnogi su životi tako prošli u sljedbi laži što ih među ljude pustiše prinčevi tame, doista previše ih bijaše potraćeno na čekanje. U životu ljenčarenja, pasivnog iščekivanja i slijeđenja lažnih moralnih vertikala i mesija bez djela, čovjeka tradicijski naučiše biti nadovjerni sluga, a pozvan je potruditi se shvatiti biće svoje satkano od tijela, duše i duha, duhovne zakone i evolucijske epohe, istinsko značenje znakova i dubine Misterija što ih Uskrsli dade učenicima ne bi li od sluga postali prijatelji Njegovi.

Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.

Iv 15,12-17

Zaista, u svijetu danas se gotovo sve događa u suprotnosti s Kristom jer čovjek odbija jedino što ga može izvesti iz navirućeg kaosa. Tijekom proteklih stoljeća eksperimentiranja i bezboštva, i bez ikakve svijesti o povezanosti s višim svjetovima ljudi odbijahu doživjeti sveprožimajući smisao života. Posljedično, iz jednostranog materijalizma rađaše se nezadovoljstvo što svoje ishodište ima u ignoriranju i odbijanju duhovnog svijeta. I potrajat će doba takva materijalizma i kaosa tako dugo dok se čovjek ne počne buditi za vječne duhovne zakone i kroz kulturu Istine ne prodrije do živog razumijevanja izrečenog riječima – doći će na oblacima. U protivnom, svako će apstraktno tumačenje tih uzvišenih riječi biti i jest iskorišteno protiv čovjeka, držeći ga zatvorena u sjenovitoj pećini sve modernijeg zatvora, potapajući ga sve dublje u ponor pod-prirode.

Tajne svijeta dakako nisu jednostavne niti ih se može objaviti nepripremljenim slučajnim prolaznicima jer takvi na Istinu reagiraju zamjerkom, ljutnjom i agresijom. Tisućljećima je dug i mukotrpan put od sluge do prijatelja. Od slušanja priča i mitova do njihova razumijevanja, od nesvjesnog sudjelovanja u bogoslužju do aktivnog sudjelovanja u pripremanju budućnosti. Lakovjerni bi po svojoj mjeri željeli da je cjelokupno postojanje jednostavno, ali ono to ipak nije. Takvi bezglavo jure u crne mreže.

Braćo moja i sestre, u svakom poslije-potopnom razdoblju ljudima bijahu dane uzvišene objave, intuitivno razumljivim jezikom, u formi saga, mitova i narodnih priča. Kasnije se pojaviše i velika religijska učenja kako bi popunila praznine nastale u ljudskim dušama uslijed gubitka duhovnog uvida – tvrda sna što Gospod Bog pripusti na čovjeka. Od početka vremena, sve što bijaše dano ljudima proizlazilo je isključivo iz duhovne spoznaje stečene u Misterijskim školama. Učenja uvijek bijaše u skladu s trenutnom fazom evolucije čovječanstva, istovremeno podložna propadanju kako se i u mnogim slučajevima događalo kroz izdaju nižih misterija. Svaka izdaja, najčešće u periodima dekadencije pojedinih kultura, udaljavala je ljude od istinske duhovnosti i razumijevanja vječnih istina.

Vođe naroda u svojim rukama imaše neizmjernu moć i odgovornost postepeno voditi čovječanstvo u periodu pada, a onda i u periodu kada se čovjek nakon Misterija na Golgoti poče uzdizati prema Duhu. U prvome dijelu post-atlantskog perioda, sve veze između čovjeka i viših svjetova moraše biti pokidane ne bi li nastali uvjeti za njegov razvoj prema slobodi moguć jedino u fizičkom svijetu. Pritom se misli na slobodu duha jer fizičko tijelo ne može biti slobodno na što su primjerice san, bolest i smrt svakodnevni podsjetnici.

U svim ranijim kulturnim razdobljima Učitelji čovječanstva održavaše sjećanje na povezanost čovjeka s nebeskim svjetovima, ukazujući na njegovu iskonsku duhovnu prirodu tanano razvijajući snagu razuma. Zaratustra je poučavao o Ahuri Mazdi – Velikoj Auri koja u Suncu ima svoje fizičko tijelo, kao što i čovječja aura ima svoje polje djelovanje u tijelu od krvi i mesa, Mitrini Posvećenici govoraše o nepobjedivom bogu Sunca pritom ukazujući na vječno mikrokozmičko Sunce prisutno u svakom čovjeku i tako dalje. Svaka predaja, svaki spis, svako pravilno izvedeno misno slavlje imahu sasvim određeni utjecaj na čovjekove duševne ovoje, mijenjajući ih u njegovoj podsvijesti. I sve to bijaše opravdano do određenog evolucijskog trenutka kada su izdajice ljudi, iz sebičnih, egoističnih poriva, kroz manipulacije podsvijesti  odlučile poticati ljudsku nižu prirodu i sve snažnije vezivati čovječanstvo o stijenu, vodeći ih ne prema Kraljevstvu Nebeskom već u ponor. Najveći je to od sviju grijeha, grijeh protiv Duha.

Na tom raskrižju između spoznaje rođene iz produhovljenog razuma i apstrakcije hladnog materijalizma, u trenutku kada je u ljudima tijekom posljednjih stoljeća drugog milenija zaživio novi djelatni impuls i izazvao žeđ za istinskom spoznajom, Crkva počeše pokazivati svoju skleroznu nemoć u pokušajima davanja odgovora na vječna pitanja o porijeklu, smislu i evoluciji života te mnogim drugim pitanjima što se pojaviše u ljudskim dušama. Međutim, njene duha lišene riječi već od petnaestog stoljeća nadalje više nisu mogle napojiti ljudske duše. Mračne sile skrenuše duše na stazu prihvaćanja znanstvenog vjerovanja do teorija o nastanku svijeta velikim slučajnim praskom i do svega što im je ta znanost podarila u smislu praktičnosti i zadovoljavanja nižih potreba.

U stvarnosti, obje krajnosti i nijanse među njima manifestacije su istog materijalizma, kao što bijaše rečeno, opravdanog do određenog trenutka kada ga nezakonito i daleko od budne svijesti ljudi započe potencirati izdajnici Duha. U širem smislu, materijalizam je korumpiran i usmjeravan od strane istih sluga nezakonita kneza ovoga svijeta. Ti vazali mraka, iz egoistične sebičnosti proračunato drže individualnosti ekonomskim robljem ovisnim o užitku i senzacijama tijela, u neznanju i nemoći razumijevanja drevnih objava posvećenih u Misterije svijeta nudeći im znanstvene apstrakcije i teorije. Istinske kršćane i dalje proganjaju, a kršćanstvo drže zarobljeno pod kamenim svodovima katolicizma. Čovjek germansko-saksonske kulturne epohe žrtva je njihova po svom odabiru već stoljećima, anesteziran apstraktnim tumačenjima fizičkog svijeta, potpuno nepraktičnim kada se suoče s pitanjem nastanka života, duševno razoren amoralnom kulturom i doslovno cijepljen protiv duhovnih aspiracija. Umjesto borca za duh ispunjen milošću, neobičnošću i poniznošću, čovjek pod njihovim vodstvom postadoše borac za komad kamene stijene. I takva ga još više izjeda duševna praznina jer mu, poput crkvenih dogmi, ni znanstvene dogme ne mogu utežiti žeđ za spoznajom svojeg iskonskog bića tako dugo dok će smisao biti tražen u mrtvim fizičkim silama i zakonima, tako dugo dok se snaga mišljenja ovisna o fizičkom mozgu, razvijana od prvog kulturnog doba ne produhovi.

Stoga u teoriji i u praksi hladan i uspavan prolazi pored legende o Odinu, Vili i Vé što govori o drvu od kojeg je stvoren čovjek, u sebi teško ili nikako ne osjeća plamteći entuzijazam nužan u potrazi za objašnjenjem zašto se isti motivi nalaze u ipak detaljnijoj slici Petoknjižja, u opisima Rajskog vrta, drva Života i drva Znanja, a da pritom u strahu ne pomisli da odustaje od vjere ili znanstvenih proračuna. S podsmjehom se ophodi s drevnim opisima stvaranja svijeta i čovjeka, odbija meditativno doživjeti opise bezvremenskog Rajskog stanja i rođenja vremena kao posljedice pada u grijeh materijalizma – s višeg duhovnog gledišta identična slijedu grčkih besmrtnika iz primordijalnog, bezvremenog stanja vladavine Urana, do rođenja vremenu pod vodstvom Kronosa (Vremena), pa do Zeusa što odluči skončati ljudsku rasu jer u njegovim očima bijaše grešna. Izgubljen između jave i sna, sestre moje i braćo, takav će ove moje riječi tumačiti kao napad, oskvrnuće crkve ili pokušaj otimanja nade u drugi dolazak.

Doista, velika većina čovječanstva još od Potopa preživljava na nadi, a kada i ona nestane, a nestat će u nadolazećim sve kaotičnijim vremenima jer i dalje dopušta biti vođena mrakom, shvatit će u jadu, boli i patnji propuštene prilike i slabosti svoje. Uspije li nekako sačuvati dušu od daljnjeg rastvaranja, započet će potragu za istinskom duhovnošću i metodama samoodgoja, ispravnim pristupima u stvaranju kršćanskog društva i kulture, a za što će biti potrebno proći kroz mnoge podvige i osvojiti razumijevanje svega što bijaše prije i što se mora dogoditi. Takvih sudbina i biografija ima sve više. U mukama i znoju uzlaznog dijela velikog post-atlantskog evolucijskog ciklusa, sve veći broj ljudskih individualnosti započe izdvajanje iz krvnih zajednica, naroda i vjeroispovijesti kojima pripadahu, ostavljajući za sobom majke i očeve, kako bi bili učenici Njegovi. Pred njihovim duhovnim pogledom nestajahu podjele na vjeroispovijesti, nacionalnosti, spolove i sve što mračne sile koriste ne bi li zavadile pojedince i narode. U bitnome oslobođena od prolaznosti svijeta pojavnosti i svjesna da su pred Bogom svi ljudi jednaki, takva individualnost nastavlja svoj put sâma i iz vlastitih snaga u Kristu izvolijeva pobjede nad svojom nižom prirodom i budi svoj vječni duh u fizičkom tijelu. Svaka misao, svaki osjećaj, svako djelo produbljuje se i postaju impuls za daljnji napredak prema javi. I to vrijeme buđenja doista jest stiglo. Istim inicijacijskim putem, dakako sporije, prolazi i ostatak ljudi tijekom niza inkarnacija u raznim kulturama.

Gledajući samo na razdoblje evolucije tijekom sedam kulturnih doba nakon Potopa, jedinstveni zadatak stavljen pred čovjeka opisan je mitom o Prometeju, o njegovom arhetipskom oslobađanju sa stijene na koju ga okova Zeus, baš kao što se sa stijene, na kojoj Petar izgradiše crkvu, mora osloboditi svaki istinski čovjek. U najjednostavnijem mogućem tumačenju, dva su osnovna uvjeta za Prometejevo oslobođenje.

Prvi jest podnošenje žrtve Zeusu i poravnanje dugova odricanjem i žrtvovanjem svoje niže djelomično životinjske prirode, u mitu opisane kentaurskim bićem Kirionom (polu-čovjekom,  polu-životinjom). Drugi je rađanje svoje više prirode posredstvom tajnog znanja što mu ga donese Heraklo. On znanje steče kroz dvanaest podviga, silaskom u pakao što je tehnički okultni termin za posvećenje, poput boravka u grobu ili bolesti što nije smrt (Iv, 11, 4). Prolazni ego i u njemu utkana niža kentaurska priroda tada kao da umiru u vatri katarze. Na veličanstven događaj i razliku prije i poslije posvećenja ukazano je promjenom imena, niže Ja nestaje, više Ja se rađa. Prije posvećenja Heraklo se zvao Alkaios, isto kao što sam se i ja Ivan, prije posvećenja zvao Lazar. Posvećeni čovjek dvaput je rođen, jednom od oca i majke, drugi put iz Duha. Oslobođen od nade i lanaca, tada potpuno budan započinje svoj put prema Novom Jeruzalemu, prema Kraljevstvu Nebeskom što nije od ovoga svijeta. I svi ljudi proći će tim putem očišćenja i sami će morati žrtvovati svoju nižu prirodu kada odškrinu svoje duhovne oči i čuju glas u dubinama svoje duše glas što ih doziva, jer tako bijaše zapisano: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv, 11, 16).

Zaista, tek kada se spoznajno ili barem osjećajno dožive arhetipi poput Prometeja okovana na stijeni ili Petra što izgradiše crkvu na stijeni, tada polako postaje jasno da se radi o više ili manje sličnim opisima vječnih Istina. Ali, isto kao što se vatra ne može zapaliti bez šibice, tako se ni svjetlo duhovne spoznaje potrebno za rasvjetljavanje i razumijevanje Tajni svijeta ne može upaliti bez duhovne znanosti i individualnog napora. U tom smislu, Znanje jest metoda i može biti dano čovjeku, isto kao što mu mogu biti dane šibice, ali time je malo napravljeno jer ako ne izvrši djelo i kresne šibicu, ostat će u mraku, baš kao što će ostati u mraku svakodnevnog života ako ne primijeni Znanje.

Prihvati li tragač Riječi duhovnu znanost pri budnoj svijesti i doživi li njene neizmjerne dubine, mnogo toga zapisanog u grčkoj mitologiji, Vedama ili Svetome Pismu doista može biti tumačeno doslovno kada iza zapisa vide duhovne slike. Jednostavnost više nikada ne prelazi preko njegova jezika jer kroz spoznaju, u mrtve zapise i simbole pred njegovim duhovnim okom biva ulivena živa duhovna supstanca neizmjerne mudrosti. U riječi bivaju utkana njihova davno izgubljena krila i podižu ga prema Duhu. Na tom putu počinje razumijevati mnogo toga što mu ranije bijaše okultno, sakriveno jer bijaše lijen krenuti prema duhu. “Hajdemo i mi da umremo s njime!” tada više ne označavaju fizičku smrt i opravdanje za nasilje i ratove, već smrt niže ljudske prirode što je nije moguće utihnuti silom baš kao što ni uviranje duhovne znanosti među ljude ne bijaše moguće spriječiti inkvizicijama, progonima i mučenjima. Neminovno počinje shvaćati površinske sličnosti pretkršćanskih religija i kršćanstva, nužnost njihovih metamorfoza i stapanja postaju mu jasnije doli kretanje kazaljki na satu. U takvom životu događa se sasvim suprotno nerazumijevanju što u istim sličnostima vidi tek bez-sadržajne simbole koje protivnici Istine koriste u svom jurišu prema jedinstvenom cilju lišavanja religija njihova smisla, prema simplifikaciji, banalizaciji i ponižavanju Kristova vječnog Duha na razinu svjetovnog kralja ili na razinu tek jednog od velikih učitelja čovječanstva prije pojave takozvane znanosti.

Samo u ladanjskom raspoloženju i jednostavnosti naginjućem stavu spram vječnih Istina čovjek će i dalje biti izložen kaosu i nezadovoljstvu. I bez obzira na samozavaravanje, nije ništa drugo doli oholost poistovjećivati vječni, životvorni duh s prolaznom materijom, svoditi ga na prirodne sile ili ga poznavati tek kao mrtvo slovo na papiru, a iz toga stvorene teorije, fantastična tumačenja i alegorije uspoređivati s razumijevanjem dubina kršćanstva prijatelja Njegovih. Zaista, samo potonji čuvahu tajne svijeta, u nezamislivoj svetosti ih produbiše i ponizno prenašaše niz generacije. I u budućnosti će ih nesebično i nenametljivo nuditi svijetu unatoč svim preprekama, isto kao što će i Sunce pružati svoje ruke svima, bilo budnima ili usnulima, izgubljenoj braći i sestrama, bilo slijepima i gluhima ili onima opijenim oholim vinom materijalizma. Po djelima ćete ih poznati jer takvi će ponizno oprati noge i takozvanom neprijatelju jer su vođeni višim zakonima, nerazumljivim svima što još spavaju na tvrdim jastucima egoizma.

Znajući da se u ljudske duše ulazi kroz vrata ega sebična i ohola, spremna trpjeti sve i svašta za malo kruha i igara, otključavaju ih ključevima niskosti prinčevi sjene i mraka, trse se iz petnih žila držati narode i individualnosti u nastajanju okovanima vlastitim slabostima. Nadasve je bolno promatrati kako nezakonita kneza ovoga svijeta i potamnjene sluge njegove, poput odraza na vodi u stopu slijedi bahat čovjek pridajući suvišnu važnost svom prolaznom egu, kad li je u stvarnosti neslobodan, rob svojoj nižoj prirodi, laži i neznanju. A jedino slobodan može zazvati silazak Duha Svetoga u svetište duše svoje jer kako inače misli doći do Krista pa onda i do Oca, bez da prvo zatvori sva vrata Zlom i prozrijetim slugama njegovim, bez da nadvlada zvjer u sebi i umrtvi ego moralom ne bi li ga potom mogao posveti Duhom Svetim? Pa ne dijeli se Duh Sveti u kamenim crkvama i na bankomatima! Nije li barem to postalo očito u proteklim godinama kada je čak i sveta voda zamijenjena onom otrovnom, zamiješanom u laboratorijima, a opet svetom u očima vjerskih institucija?

Duha Svetoga čovjek može pronaći jedino u tihim dubinama svoga bića nakon što ih očisti od korova i lanaca što ga drže gladnim i žednim zarobljenikom stijene. Ali kako će ga prizvati kada sve što zna jest čekanje, pasivnost, apstrakcija i materija tijela, kada ne želi ni čuti ništa o vlastitoj duhovnosti, a kamoli spoznati istinsku veličinu Kristovog kozmičkog bića?! Kako će se podići do oblaka, do Kraljevstva Nebeskog i doživjeti Drugi dolazak kad niječe duhovnog čovjeka i duhom protkan kozmos što se oblikotvoreći, oživljavajući zrcali u svijetu materije, u ritmovima otkucaja srca, disanja, izmjeni jave i sna, godišnjih doba?! Doista, lakše je odmahivati rukom i vjerovati da samo heretici ili fantasti govore o tim stvarima, lako je biti sluga.

O, Zli je svu mudrost svijeta sveo na karikature i apstrakcije, odriješio je čovjeka držati sretna, nesvjesna i uspavana u kamenih crkava, hipnotizirana ispred crnih medijskih kutija što ga oblikuju na jednostavnu sliku njegovu i u hladnim laboratorijskim hodnicima gdje jednog po jednog proždire. Naučio je čovjeka bojati se spoznaje Duha, bježati od svoga višeg bića kao od neprijatelja, bježati od svega što ga može osloboditi prolaznog i voditi prema vječnome skrivajući svoje pravo lice iza lažnog vela dobrote slugu svojih među čijim redovima ponajviše ima takvih što vraga ne prepoznaju čak ni kada ih drži za vrat.

Crna magija zavladala je kulturama i ljudima, a oni više i ne vjeruju u magiju jer ih digitalne knjižnice i crne kutije uvjeriše da život stvaraju eksplozije, elektriciteti i magnetizmi, čak i vanzemaljske vrste. Od jalove nade iščekivanja drugog Kristovog dolaska, gora su jedino New Age nadanja i vjerovanja u spasenje što ih donose galaktičke federacije i konfederacije kojekakvih vanzemaljskih bića, fikcijskih stvoritelja i spasitelja čovječanstva. Zli za svakog ima mjeru pa tako posebice uživa kada apstraktna laž nekome postane istina ili kada se Evanđelja tumače jednostavno iako su čak i egzoterno u međusobnoj kontradiktornosti. Takav je zaveden utjecajem crne magije. S jedne strane bez pitanja i bez želje za spoznajom prihvaća određivanje Uskršnjeg dana na prvu nedjelju poslije proljetne ravnodnevnice i prvog proljetnog punog mjeseca, a s druge strane odbija promisliti zašto su iste dane slavili takozvani pogani. Ključa od ljutnje kada eruditi s pravom ističu da su datumi rođenja čovjeka Isusa zimi ili Ivanja ljeti isti sada kao i u vrijeme egipatske, kaldejske ili pra-perzijske kulture, ili da su mnogi takozvani poganski običaji postali sastavni dio katoličanstva. Odbacuje mudrost mitova i religija, odbacuje istinski kršćanski život što se ne klanja institucijama jer u sebi spoznaše što bijaše, što jest i što će biti, odbacuje duhovne forme u koje je s Njegovim dolaskom ulivena nova duhovna supstanca, objava i snaga što vodi ljude prema jedinstvu individualnosti povezanih u nesebično kršćansko bratstvo. Najgore od svega, ne vidi da mračne sile, antiteze kršćanstva, također povezuju sve u jedno, ali na način da njegove individualnosti u tom jednom više neće biti, jer u viziji njihove budućnosti ostaje tek karikatura njegove niže prirode dostojna ući jedino pod krov nezakonitog kneza ovoga svijeta.

Do kada će vjernici padati žrtvama banalnosti, zar ne bijaše Krist uz sve ljude od početka vremena? Je li u punini svoje Ljubavi i Milosti zaobišao narode, kulture i evoluciju čovječanstva prije prekretnice vremena?! Samom božjom providnošću odustaše drevni običaji starih religija dijelom kršćanstva i čekaju na buđenje duha u čovjeku, na buđenje razumijevanja povezanosti onoga što bijaše prije i poslije, zakona što vrijede i gore i dolje. Doći će vrijeme prihvaćanja duhovne spoznaje riječi koje jasno skidaju lažne odore dobrote redovima, ložama, duhovnim nasilnicima i njihovim nikolaitskim vojskama.

Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.

Otkrivenje 1,8

Braćo moja i sestre, čovjek danas ne želi ništa drugo doli da mu Uskrsli opet dođe u pomoć, da još jednom podnese patnje i boli fizičkog svijeta, pobijedi i Lucifera i Ahrimana, sve pale duhove i sluge njihove, dok on samo čeka i čeka i čeka. Ali Zli ne čeka! Iz dubina podzemlja potiče, a onda se i hrani ljudskim grijesima protiv Duha, mrtvim mislima, sebičnim djelima i osjećajima. Katoličanstvo u svojim dekadentnim rimskim formama što se niz stoljeća stopiše s državama, fakultetima i olupinama nekada duhom ispunjenih loža ne bi li sinergijski čovjeka držali na razini duhovnog automata, otvaraju vrata podzemlja i pripremaju njegov dolazak. I pojavit će se Ahriman u tijelu od krvi i mesa, u pratnji lažnih proroka među pozemljarima, i prihvat će ga naivni Epimeteji željni tvrde stijene i čuda svakakvih, moći, slave, bogatstva, jednostavnih crkvenih slavlja, ljudi bez imalo razumijevanja mudrosti, bez mističnog doživljaja kršćanstva. I doista, bit će sretni, a neće imati ništa doli iluzija što će ih odvajati od braće svoje i sestara.

Svako zlo u ovome svijetu ima svoju misiju. Bez najvećeg zla niti najviše dobro ne bi moglo biti rođeno. Svako zlo, bez obzira na red i veličinu, će u konačnici biti preobraženo u dobro, slobodnim djelovanjem u nesebičnom činu ljubavi, u najvećoj poniznosti i zahvalnosti za žrtvu što je jednom podnese dobro zaustavljeno u razvoju ili postavljeno na krivo mjesto i vrijeme pa postade zlo. Očima katolika, zlo mora biti odbačeno što je u stvarnosti isto odbacivanju dijela sebe, ali Kristom ispunjeno srce prokazat će zlo i potom se boriti da u svaku tamu pusti zraku Svjetla. Kroz razumijevanje misije zla dolazi se i do shvaćanja Gospodinova pranja nogu svojim učenicima što tada, a posebice danas, ne mogaše shvatiti tumači vjere. “Što ja činim, ti ne znaš sada, ali ćeš poslije razumjeti.” (Ivan 13,7)

U svjetlu toga, sve što do sada bijaše rečeno treba biti shvaćeno ne kao kritiku i osudu, već primjedbu i upozorenje na nužnost razumijevanja misterijskih tajni svijeta, duhovnih zakona i njihovih manifestacija koje se na najkompliciranije načine oslikavaju i isprepliću u svijetu pojavnosti. Materijalizam, u svojoj trenutnoj formi jest jedna od takvih pojava i potrebno je napregnuti sve svoje duševne snage kako bi se razumjela njegova okultna pozadina jer ma koliko to nevjerojatno zvučalo, svaki svjetonazor pa tako i balavi pokušaji stjecanja razumijevanja kroz mikroskope u budućnosti će proći oduhovljenje i oslobođenje od kamene stijene.

Mnogo toga se još mora odviti u ovome svijetu prije iskupljenja, prije nego se hladni laboratoriji i prazni crkveni kaleži ne ispune Kristovom snagom. Beskrajno je razumijevanje i strpljenje Njegovo, konstantno podnošenje žrtve za sve ljude što Ga još ne vide i ne čuju. Svemu tome doći će kraj, ne ubrzo prema satu nerazumijevanja, ali svakako na vrijeme i u vrijeme kada čovjek shvati da Krist već jest na oblacima, a čovjek, ako doista želi po drugi puta susresti živog Krista, mora proći svoj dio puta i doći do Njega kroz koprenu maje odnosno iluzije što je mora podići i otkriti svijet duha. Vrata su mu otvorena, Posvećeni su mu pokazali put i produbili inicijacijske upute opisane u Otkrivenju, sada je čovjek taj što mora napraviti svoj dio.

I doista, posvećenje Duhom događa se za rastući broj oslobođenih individualnosti. Ostatak čovječanstva će Ga u neznanom broju susresti u vrijeme opisano šestim Pismom Crkvama, tijekom slavenske kulturne epohe kada će istinsko kršćanstvo, što se tek rađa u budnoj svijesti, biti prihvaćeno u svojoj punini i povezati ljude u savez bratske ljubavi.

Kristova mudrost, ljubav i Njime ispunjena duhovna znanost će do tada postepeno utjecati na ljudske duše i podići ih u slobodi do razine svijesti kada na njih više nitko neće moći utjecati podsvjesno. Pod budnim vodstvom čovječanstva ojačat će, kroz tekuću i buduće inkarnacije, ljudska individualnost do razine kada na nju više niti jedna vanjska sila neće moći djelovati bez njene privole. Snaga ljudske volje bit će do te mjere razvijena da nikakva tama neće moći ući u čovjekovu svijest bez da joj svojevoljno otvori vrata.

„Onaj koji ima ključ Davidov i kada otvori, nitko neće zatvoriti; kada zatvori, nitko neće otvoriti.

Otkrivenje 3,7

Držat će čovjek ključ Davidov čvrsto u svojoj duhovnoj ruci i birati dobro ili zlo pri budnoj svijesti. I takva će biti djela čovjekova. Jednima će priskrbiti bijele haljine i novo ime na čelu, a drugima više neće biti moguće iza lica i haljina sakrivati tamu što je pustiše u vječno svetište duše svoje.

Dug je put pred pojedincima prije dolaska pod krov Njegov.

Parsifal/Logicno.com