Connect with us

Vijesti

PROXY RATOVI: JE LI STIGAO TRENUTAK ISTINE u američko-ruskim odnosima?

Published

3 godine ago

on

Sami Ukrajinci svjesni su opasne „igre“ u kojoj se našla njihova zemlja – stiješnjena između interesa Rusije i ključnih zapadnih sila, i da bi mogli, ukoliko ne bude pameti – u doslovnom smislu izgorjeti u vrtlogu mogućeg vojnog sukoba. Zato se proteklih dana čuju izjave iz samog vrha te zemlje koje pokušavaju sniziti strasti i paniku, pa čak i tvrde kako do ruske invazije vjerojatno neće doći. Ali malo je sada koristi od toga: „kamen zamašnjak“ je odavno bačen i Kijev više nije taj koji je gospodar rata u svojoj zemlji. Rata, koji nekima (bar tako oni misle) itekako može odgovarati – piše Zoran Meter u Geopolitika.news

Zoran Meter

Pregovori Rusije s jedne i Sjedinjenih Država i NATO saveza s druge strane o sigurnosnim jamstvima naizgled su upali u „slijepu ulicu“ nakon što su SAD i NATO i konačno, nakon mjesec i pol dana, odaslali pismeni odgovor na ruske javno objavljene prijedloge od 17. prosinca, a iz kojeg se iščitava kako ne žele uvažiti rusku zabrinutost širenjem NATO saveza na istok Europe.

Te je odgovore u rusko Ministarstvo vanjskih poslova osobno dostavio američki veleposlanik u Moskvi John Sullivan, a gotovo istodobno – izvanredne konferencije za medije održali su u Washingtonu državni tajnik Antony Blinken i u Bruxellesu glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. U njima je naglašeno kako Zapad ne odstupa od svojih temeljnih načela vezanih uz proširenje NATO saveza, o čemu odlučuje svaka suverena država za sebe, ali i da je spreman razgovarati s Rusijom o drugim temama poput smanjenja strateškog naoružanja, transparentnosti izvođenja vojnih vježbi i sl. Drugim riječima, o svemu onome što je za Rusiju manje bitno od njihovog temeljnog zahtjeva – sprječavanja daljnjeg širenja NATO-a na ruske zapadne granice.

Zašto Washington traži javno ne objavljivanje teksta svog odgovora Moskvi?

Iako je američka strana od Moskve zatražila da njihov odgovor ostane u sferi tajnosti „radi lakšeg rada diplomacije“ (kako je to osobno kazao Blinken), čudi da je na spomenutoj medijskoj konferenciji državni tajnik onda kazao kako su SAD, svi njihovi zapadni saveznici i Ukrajina zajednički dogovorili stavove koji su pretočeni u spomenuti odgovor. Jer ako je to uistinu tako, jasno je da od prevelike tajnosti u američkom odgovoru Moskvi ne bi mnogo ostalo iz jednostavnog razloga: čulo ga je „previše ušiju“. Samo saveznika u NATO-u je 30! (To se na kraju i potvrdilo „slučajnim curenjem“ detalja tog dokumenta u španjolskom mediju El Pais, što se dogodilo nakon pisanja ovog teksta.)

>> Procurili tajni dokumenti: Što NATO i SAD nude Rusiji?

Slika 1. Američki predsjednik Joe Biden

Naravno, ne treba biti naivan i misliti kako je Washington sve ovo dogovorio sa svim saveznicima. Dovoljno je podsjetiti na prije dva tjedna održan noćni virtualni sastanak američkog predsjednika Bidena o novonastalom stanju s Rusijom, gdje su mu sugovornici bili samo čelnici Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Poljske, uz dvoje predstavnika EU – predsjednice EK Ursule van der Leyen i predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michaela. Toliko o uključivanju svih saveznika u zajednički odgovor: jasno je da toga nema niti može biti, jer se zna gdje leži stvarna težina u donošenju ključnih odluka: sigurno ne u Litvi, Estoniji ili Sloveniji!

Upravo taj segment američkog traženja tajnosti, ali i tri riječi ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova iz prošlotjednog intervjua agenciji TASS kako u američkom protuodgovoru, iako on ne daje pozitivan odgovor na spomenuti ključni ruski zahtjev „ima zrnaca razuma“ – pobuđuje na misao kako sve još nije propalo i da mogućnost za početak stvarnog pregovaračkog procesa itekako postoji. A hoće li ili ne Rusi javno objaviti američki odgovor ovisilo bi jedino o tome na što se taj njegov  tajni dio odnosi tj. kakvu težinu on ima po Moskvu. Ako sadrži ozbiljne teme za nastavak pregovora Moskva će ga ostaviti konspirativnim, a ako ne – javno će ga obznaniti jer će ga ionako smatrati nebitnim.

Konfuzija među saveznicima prikrivena lažnim jedinstvom

Ruski prošlomjesečni „ultimatum“ SAD-u izazvao je pravu konfuziju među zapadnim saveznicima. Postojano inzistiranje na terminologiji poput „jedinstva“ i „zajedništva“ među saveznicima, koja se medijski plasira već više od mjesec dana u kontekstu pripreme protuodgovora Moskvi, jasno ukazuje na svu složenost nastalog stanja i raznoglasja po tom pitanju – sudbonosnom po europsku budućnost.

Pokušaj prebacivanja težišta spomenutih ruskih zahtjeva sa strateške stabilnosti na prijetnju ruskom agresijom na Ukrajinu „koja samo što nije počela“ – dalo je Washingtonu mogućnost da se iz neočekivane strateške defanzive privremeno opet postavi u ofanzivni položaj i zadobije nužan predah. I ne samo to, već i da osigura snažno oruđe, kojim će, na temelju histeričnih najava o ruskoj agresiji i ugrozi koju Rusija predstavlja za svu Europu, sada i konačno potpuno „preuzeti uzde u svoje ruke“. Drugim riječima, da Washington, u ime čitave EU (i Ukrajine i Gruzije), bude onaj koji će kurirati odgovorima prema „ratobornom“ Putinu, odnosno kreirati stanje na europskom terenu sukladno svojim interesima.

Neugodna raznoglasja

A u tom pogledu nikako nije sve idilično kakvim se želi prikazati. I za to je najmanje kriv hrvatski predsjednik Zoran Milanović sa svojim izjavama tipa onih kako hrvatski vojnici nikada neće ići u Ukrajinu, u rat protiv Rusije. Zapravo, iako nezgrapno – u svom poznatom stilu koji podsjeća na Trumpov – Milanović je samo kazao golu istinu: države NATO-a obvezne su intervenirati u slučaju vojne agresije na bilo koju članicu tog vojno-političkog saveza i nigdje drugdje (Ukrajina to nije!). Štoviše, Milanović je samo kazao ono što već dugo govore i brojni drugi čelnici europskih država – članica NATO saveza, uključno i Velike Britanije pa i osobno američkog predsjednika Joe Bidena: njihovi se vojnici neće boriti protiv Rusije na strani Ukrajine.

Zapad, naravno, ima puno veći „problem“ od Zorana Milanovića. Niti američko društvo nije jedinstveno po pitanju potrebe američkog uplitanja u Ukrajinu kako se to čini iz dominantnih medijskih izjava neokonzervativaca i sadašnje administracije (koji se za to zalažu), niti su glavne silnice u EU spremne na uvlačenje Europe u opasni sukob s Rusijom pod zastavom SAD-a tj. za interese Washingtona.

U SAD-u, na to posljednjih tjedana javno upozorava i ona manjina u američkim medijima (u odnosu na spomenute neoconse) – ali manjina koju predstavlja ne bilo tko – već bivši vrhunski analitičari i visoko pozicionirani američki obavještajni, politički i diplomatski dužnosnici koji jako dobro znaju o čemu govore. Oni, blago rečeno, osim što kritiziraju samo širenje NATO-a nakon hladnog rata, upozoravaju kako ni Ukrajina ni Gruzija nisu od  tolikog interesa po SAD da bi to vrijedilo rizika ulaska u vojni sukob s Rusijom i to „u njenom dvorištu“. Te dvije zemlje, prije svega Ukrajina, Washingtonu, kako ističu, služe isključivo kao oruđe za permanentni pritisak na Moskvu i pokušaj njenog  razdvajanja tj. sprječavanja suradnje s američkim saveznicima u Europi – i ništa više od toga.

Što se tiče EU, europljani postupno počinju shvaćati da se Amerikanci žele boriti s Rusima preko njihovih leđa (kako je tek onda Ukrajincima?). Svjesni povijesnih iskustava opiru se koliko mogu i pokušat će učiniti sve da se to ne dogodi, a to dobro znaju i u Washingtonu.

Ukrajina u geopolitičkim raljama

Karta 1. Jedna od medijski učestalih objava mogućih smjerova
ruske invazije na Ukrajinu

Stanje oko toga, razumljivo, još je konfuznije u samoj Ukrajini kojoj se neprestanim širenjem panike i upozorenjima sa Zapada na rusku agresiju (koja će, po mom mišljenju početi 30. veljače (za one koji ne shvaćaju ironiju, veljača nema 30 dana) upravo urušava i ono malo zdravog gospodarstva preostalog posljednjih godina, uz krah nacionalne valute grivne i bijeg stranih investitora. A svaki rat Ukrajine i Rusije, definitivno zauvijek izbacuje ovu prvu i iz kruga zemalja-tranzitera ruskog plina u EU.

Ukrajinu će financijski potpomagati Zapad, obećanja su koja u Kijev neprestano pristižu, ali bez (javnog) pojašnjenja da će tako biti dok god ona vodi snažnu proturusku politiku.

Sami Ukrajinci svjesni su opasne „igre“ u kojoj se našla njihova zemlja – stiješnjena između interesa Rusije i ključnih zapadnih sila, i da bi mogli, ukoliko ne bude pameti u njihovim strukturama vlasti – u doslovnom smislu izgorjeti u vrtlogu mogućeg vojnog sukoba velikih razmjera. Zato se proteklih dana čuju izjave iz samog vrha te zemlje koje pokušavaju sniziti strasti i paniku, pa čak i tvrde kako do ruske invazije vjerojatno neće doći. Ali malo je sada koristi od toga: „kamen zamašnjak“ je odavno bačen i Kijev više nije taj koji je gospodar rata u svojoj zemlji. Rata, koji nekima (bar tako oni misle) itekako može odgovarati.

Ovdje bih samo dodao kako je iz Velike Britanije, zbog nezadovoljstva njemačkom odlukom o zabrani izvoza oružja Ukrajini, prije desetak dana stigla inicijativa o formiranju trojnog saveza između Ukrajine, Poljske i Velike Britanije protiv ruske agresije. Jasno je koliko bi ona, kada bi se provela u praksi, destruktivno djelovala na funkcioniranje EU čija je Poljska članica, a V. Britanija i Ukrajina nisu.

Iako je sigurno kako rat nitko ne želi, isto tako nas povijest uči da on počinje i u takvim uvjetima (kada želje za njim nema): jednostavno, u jednom trenutku dođe do blokade djelovanja diplomacije i tada stvari počnu izmicati kontroli, a ulogu diplomacije ubrzo preuzimaju tenkovi.

Američki benefiti privremenog karaktera

Sigurnosni pregovori s Rusijom otkrili su razmjere očaja američkog establishmenta. Ako Washington sklopi sporazum s Moskvom, riskira razotkriti svijetu – prije svega glavnom globalnom suparniku Kini, svoju slabost.

Prošloljetni bijeg iz Afganistana i eventualni sporazum s Rusijom nakon što je to zatražila Moskva – po Washington može izgledati katastrofalno, jer sve ovo što se sada događa s nikad većom pozornošću motri cijeli svijet. I zato su ulozi golemi, ali je prostora za manipulaciju sve manje.

Jer sva ova histerija oko predstojeće ruske agresije na Ukrajinu ispuhat će se vrlo brzo, a njezini pozitivni učinci po Washington bit će samo kratkoročni. Tj. vrlo skoro on će se opet morati suočiti s realnošću i potrebom donošenja konačnih odluka o onim ključnim temama koje zanimaju Moskvu. Rusija nikada neće dozvoliti da Ukrajina i Gruzija uđu u NATO i to je ono što danas svi znaju, samo je pitanje kako to formatizirati na način da se iz čitave ove „velike igre“ na kraju iziđe čistog obraza tj. da „prema van“ ne bude ni gubitnika ni pobjednika – kako je to redovito bilo i u pregovorima iz hladnog rata između SAD-a i SSSR-a.

Karta 2. Gruzija

Ali problem je, prema mom mišljenju, u tome da se američko-ruski odnosi sada nalaze u još „hladnijem ratu“ nego je to bilo u prošlom stoljeću. Dvije su mega-države tada poštivale pravo jedne drugoj za osiguranje strateške sigurnosti. Međutim, danas Washington to pravo očito ne želi priznati Moskvi i radije se različitim verbalnim akrobacijama poziva na „svetost“ međunarodnog prava (kojeg veliki krše kada im je to god to potrebno, i obratno – pridržavaju ga se „k’o pijan plota“ kada im to odgovora)  tj. da sve države samostalno odlučuju s kim će u vojne i druge saveze, da je NATO obrambeni savez zbog čega onda valjda Rusija ne bi trebala imati nikakvoga straha ako dođe do njenih granica (a već je i došao) i sl.

Karta 3. Srednja Amerika

Problem je, međutim, u dvojnim standardima, pa tako State Department prošloga tjedna javno kaže kako će SAD poduzeti „žurne i odlučne mjere“ ukoliko Rusija pokuša instalirati svoju vojnu infrastrukturu na Kubi, Venezueli ili Nikaragvi, nakon što je ruski predsjednik Putin razgovarao s čelnicima tih država, između ostalog i po pitanju vojno-tehničke suradnje, svega dan uoči američkog odgovora Moskvi. Tada se postavlja logično pitanje – što je s pravom tih zemalja da slobodno odlučuju s kim će u vojne i druge saveze? Odgovor Washingtona i za to je spreman – one nisu demokracije!

Europske dubioze i zlouporaba energetske krize

U međuvremenu, iz Velike Britanije sve se češće čuju izjave u kojima se Francuskoj i Njemačkoj zamjera kako nisu dovoljno agresivne prema Moskvi (to je teza uglednog britanskog novinara Patricka Wintoura koji dvije zemlje tereti i za “tvrdoglavu želju za oprostom i pretjerani optimizam prema Putinu”).

Razlog je jasan: Njemačka je zabranila izvoz svog oružja Ukrajini (zbog toga je Britanija svoje zrakoplove s oružjem toj zemlji morala dostaviti zaobilazeći njemački zračni prostor!), a to je isto zabranila i Estoniji. Pod anglo-američkim pritiskom Berlin je malo popustio i pretprošli tjedan odobrio izvoz svojih vojnih kaciga Ukrajini u količini od 5000 komada, a što je samo izazvalo dodatni bijes prema Njemačkoj od strane pojedinih ukrajinskih političara koji traže oružje a ne kacige ili vojne odore.

Karta 4. Ruski plinovodi u Europi

U sve se ovo neizostavno upliće i europska energetska kriza, ruski plinovod „Sjeverni tok 2“, Gazprom kojeg se demonizira kao de facto glavnog krivca za tu krizu (iako to niti izdaleka nije tako makar ruskog taktiziranja s energetikom u geopolitičke svrhe nedvojbeno ima) i td., i td.

Washington se zbog toga sada promovira i kao mogući spasitelj Europe slanjem američkog ukapljenog (LNG) plina, pa se tako prije dva tjedna pojavila vijest da SAD šalju 30-ak svojih LNG tankera prema europskim terminalima kao spas u slučaju ruskog zatvaranja ventila. Na stranu što niti čitav američki izvoz ukapljenog plina (bez da ga izvozi u Aziju) ni približno ne bi bio dovoljan kao kompenzacija za onaj ruski – koji u Europu stiže plinovodima.

To u Washingtonu dobro znaju pa su također obavili razgovore s predstavnicima katarskih i australskih proizvođača ukapljenog plina s namjerom da oni sve svoje količine tog energenta usmjere prema Europi. Problem je što ovi ne žele riskirati svoje dugoročne i vrlo unosne ugovore s azijskim kupcima zbog zaštite američkih interesa u Europi, a Katar, k tome, traži od EU monopol na dugoročne isporuke tj. isto ono od čega se Bruxelles želio izbaviti po pitanju ruske dobave plina.

Čuju se i prijedlozi da bi Australija mogla sama nastaviti opskrbu azijskih tržišta, a SAD i Katar bi se fokusirali na ono europsko s obzirom da je Europa Australiji jako daleko i da bi tako nešto po nju bilo neisplativo.

Američki „The Wall Street Journal“ od 28. siječnja piše da su dužnosnici Bidenove administracije proteklih dana obavili video razgovore s dužnosnicima diljem svijeta u pokušaju da uvjere kupce u Južnoj Koreji, Japanu i drugim zemljama koje su već platile američki plin da omoguće SAD-u da njihove pošiljke preusmjere u Europu. Navodi se kako o tome i Bruxelles planira pregovarati s Katarom i Azerbajdžanom.

To se sve uglavnom odnosi na okolnosti ako bi Rusija prekinula opskrbu plinom Europe ukrajinskim tranzitom u slučaju rata, dok je prekid isporuka drugim rutama manje realan.

U svakom slučaju, ovdje bih podsjetio kako stoje stvari s opskrbom plinom Europe:

više od 46% uvoznog plina u EU u prvoj polovici 2021. dolazi iz Rusije, druga je Norveška (20,5%), Alžir (11,6%), Sjedinjene Države (6,3%), Katar (4,3%), kao i plin iz drugih država čiji je zajednički udio nešto veći od 10% (info: Eurostat).

Međutim Norveška ne samo što ne može povećati proizvodnju, već nije bila u mogućnosti zadovoljiti niti potražnju EU za plinom tijekom 2021. A svi ostali dobavljači jednostavno su premali sa svojim udjelom da bi mogli značajno pomoći Europi u slučaju poremećaja dostave ruskog plina.

U čitavoj ovoj energetskoj igri, osim one američko-ruske, geopolitičke – ulogu itekako ima i tzv. zelena energetska tranzicija za čiju realizaciju visoka cijena fosilnih energenata ima vrlo važnu ulogu. Ali to je jedna posve druga tema.

Kineski čimbenik i konačni zaključak

Vjerujem da će se američko-ruski pregovori (o njima se primarno i radi) nastaviti iza kulisa. Oni će vjerojatno biti dugi i iscrpljujući, a čime će rezultirati sada ne znaju ni Moskva ni Washington. Ali vjerujem da su oboje itekako svjesni ozbiljnosti stanja i svoje odgovornosti ne samo za Europu, već i čitav svijet.

Osim toga, ako je Washington i mislio kalkulirati i odugovlačiti s početkom ozbiljnih pregovora nakon preliminarnog „njušenja“ međusobnih stavova i testiranja odlučnosti – prošlotjedni poziv državnog tajnika Antonya Blinkena kineskom kolegi Wangu Yi sve je te iluzije raspršio. Američka je strana, umjesto očekivanih uobičajenih kineskih fraza za potrebom pregovora s ciljem pronalaska mirnog rješenja i sl. diplomatskih floskula (koje ne znače ama baš ništa –  štoviše, obično se tumače u smislu „nije me briga što vi radite“) dobila jasan odgovor kako Rusija ima pravo da joj se osiguraju njezina sigurnosna jamstva i da je Kina u tome potpuno podupire. Bilo je tu još podosta iznenađujuće snažnih izjava šefa kineske diplomacije koje potvrđuju kako Kina odbacuje bilo kakvu mogućnost pokušaja unošenja razdora u njene odnose s Rusijom (upravo zato Moskva traži transparentnost u pregovorima s Washingtonom kako Peking ne bi mislio da se dvije strane dogovaraju protiv njegovih interesa).

Kina jednostavno zna da je ona slijedeća na redu i da u slučaju „pada Rusije“ više nema potrebnu stratešku sigurnost tj. da bi bila okružena sa svih strana.

Tijekom skorog odlaska Putina u Peking na otvorenje Zimskih olimpijskih igara, on će s kineskim vođom Xi Jinpingom o svemu ovome detaljno razgovarati, a tek nakon toga (ili nakon završetka ZOI), objavit će i konačni ruski stav o američkom odgovoru Moskvi.

„Velika igra“ se nastavlja!

Autor: Zoran Meter/Geopolitika.news

Related Topics:
Advertisement

Vijesti

APOKALIPSA SE BLIŽI! SKRIVAJU GA OD JAVNOSTI: Ovo je mjesto na kojem će sjediti Antikrist!

Published

2 sata ago

on

25 ožujka, 2025

By

Kad završi gradnja Antikrist dolazi… Knjiga Zapadni put u apokalipsu – istina, otkriva nam mjesto na koje će zasjesti Antikrist. Riječ je o Solomonovom hramu koji se nanovo gradi za prijestolje Antikrista a kojeg Židovi nazivaju Mesija.

U knjizi je ispisano sljedeće:

Dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja postao je uistinu mističan. Sam pakao je požurio da odahne s olakšanjem. Privremena vlada odmah ukinula sva ograničenja Židovima u Rusiji (sličan korak je bio prvi rezultat svih revolucija)

(VIDEO) Što se dogodilo francuskom kralju koji nije izvršio od Boga dan nalog? A što će se tek dogoditi nama, stoga što pape nisu izvršile posvećenje Rusije!?

Uskoro – (opet slučajnost?) Na međunarodnoj razini donesena je Deklaracija Balfoura o formiranju “nacionalnog ognjišta” židova u Palestini. Tamo se ustremio iz početka potočić, a zatim i bujica ljudi, čiji su preci, u različito vrijeme, i u različitim zemljama, prihvatili judaizam.

Zidanje Solomonovog hrama

“A gdje su sada Zlatna vrata, kroz koja u grad mora ući Antikrist?”, Pitao sam u Jeruzalemu svog turističkog vodiča. Mladić, koji je do tada bio u potpunosti druželjubiv i šarmantan, doslovno je pozelenio od jada.

“Ne antikrist, već m-e-s-i-j-a!” – zlobno je naglasio svako slovo. Dakle tako! Vode turiste i poklonike, brinu se pronaći unosan poslić, sviruckaju na violini i – čekaju! Iz svakodnevice potpuno prizemnih poslova i poslića – čekaju!

Glavni mistični zadatak naseljenika je postao zidanje Solomonovog hrama. U svakoj sinagogi stoljećima su izučavali riječi starozavjetnih proroka Hagaja i Melahije o dolasku Mesije. Po proročanstvima, on će zasjesti u drugom hramu. Što to znači?
Prvi hram koji je sazdao Solomon, razrušen je za vrijeme babilonskog cara Nabukodonosora. Drugi je podignut na tom istom mjestu krajem šestog stoljeća prije rođenja Krista.

Među zidovima drugog hrama o ispunjenju starozavjetnih proroštava pripovijedao je Krist – Mesija, neprepoznat od većine Židova. Oni čekaju drugog “Mesiju”. Čekaju, mada po riječi Spasiteljevoj, od drugog hrama već nije ostao ni kamen na kamenu. Njega su srušili rimski legionari 70. godine i tako načinili pralik budućeg Kraja Svijeta.

Treći Hram

Dakle, budući hram će postati treći. Uostalom, Židove mnogo ne brinu takve suštinske okolnosti. Ne brine ih ni odsustvo prvosvećenika za taj hram, jer sljedstvo svećenstva je davno potrgano.

JE LI I CRKVA ODGOVORNA ZA II. SVJ. RAT? Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju (I.)

(“U ljeto 2001. godine u najvećoj tajnosti, vlasti države Izrael odobrile su i omogućile, uz nezapamćeno osiguranje, na zahtjev ultraortodoksnog židovstva, svečano polaganje kamena temeljca za budući novi Solomonov hram na platou Hamija u Jeruzalemu. Zbog rizika od nezadovoljstva muslimanskog stanovništva Jeruzalema čin polaganja obavljen je za svega pola sata, uz prisustvo malobrojnih izabranika.

Čim je vijest o događaju prostrujala Svetim Gradom, u džamiji Al Aksa i oko nje okupile su se muslimanske mase, koje su počele kamenovanje židovskih vjernika kod obližnjeg Zida plača. Interesantno je da je najveći broj informacija svjetskih i domaćih agencija o zbivanjima u Jeruzalemu, govorio samo o neredima koje su izazvali Palestinci, dok je događaj koji im je prethodio uglavnom prešućivani.)

Sinagoge su prije škole nego hramovi. Uznositi žrtvu Bogu Judejci mogu jedino na gori Morija u Jeruzalemu. Dakle, već skoro dvije tisuće godina judajizam je lišen hramovnog života …

… Dakle, tko će zasjesti u novom, trećem hramu? Onaj tko će se oslanjati na svoje božansko porijeklo i na taj način smoći snage da ignorira odsustvo prvosvećeničkog plemstva. Onaj koji će sablazniti mnoge čudesima.

Da, ukoliko se to dogodi u trećem (u njemu se jedino i može dogoditi, jer hram za koji je postavljen kamen temeljac 2001. godine jeste treći. Prim. Priređivača), a ne u drugom hramu, čovječanstvo će imati posla ne s Mesijom, već sa onim koji će se pretvarati, to jest sa …

Katoličko i Pravoslavno predanje ga naziva antikristom. Zašto nije do sada došao, kada je još 1917. godine pao onaj koji ga “zadržava”. (Upravo carsku vlast podrazumijeva apostol Pavao kada govori o “zadržavanju” pojave antikrista. Kako piše V. Larionov: “U naše vrijeme treba misliti da se ima u vidu vlast budućeg Imperatora (suprotno antikristu on se nikad neće predstavljati kao mesija – prim. priređivača). Umjetno očuvanje drevnih tronova na Zapadu i pokušaj da se na vlast vrate drevne dinastije kao što su Merovinzi (“judejski carevi” – prim. priređivača) imaju suprotan smisao. Ovdje se, možda, radi o ispunjenju proroštva da će se prvi Antikristu pokloniti upravo carevi.”

Hoće li Mitteleuropa i Rusija izdržati pritisak svjetske plutoautokracije?

“I sada znate”, piše apostol Pavao u poslanici Solunjanima o dolasku sina pogibelji – “što ga zadržava da se pojavi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već na dijelu, samo se neće izvršiti do tada, dok ne bude iz sredine uklonjen onaj koji je sad zadržava”.)
Da, kulminacija napada na Treći Rim je postala ubojstvo Imperatora. (Talmud jasno ističe: “U opustošenju Rima je – naša nada”). Po mišljenju istraživača, kabalistički natpis, načinjen na zidu Ipatjevskog doma, znači sljedeće:

“Ovdje, po naredbi tajnih sila, Car je bio prinesen na žrtvu radi rušenja države. O ovome se izvještavaju svi narodi.”

Nema sumnje da su revoluciju u Rusiji 1917. godine financirali i moćni židovski bankari sa Zapada. Evo riječi jednog od njih: “Financirajući revoluciju u Rusiji, na jedan uloženi dolar zaradio sam 60 dolara”, Jakov Schiff.

S točke gledišta “ratnih simbola” odabir datuma ubojstva – dan svetog ubijenog mučenika Andreja Bogoljubskog – i mjesta – Ipatjevskog doma – također nije bio slučajan. Upravo u Ipatjevskom manastiru je osnivač dinastije Romanovih, Mihail Fjodorovič, dobio izvješće da je izbran za cara. Kabalisti – carove ubice dvadesetog stoljeća, smatrali su da kraj omražene im dinastije mora nastupiti upravo tako – znamenovan.

… Dakle, zašto nije došao Antikrist, kada je pao “onaj koji ga zadržava”?

Još na dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja, dok su u hramovima pjevali pokajne kanone Andreja Kritskog, u crkvi sela Kolomensko pod Moskvom dogodilo se čudo. Pronađena je drevna ikona Božije Matere – Državna. U rukama Bogorodice – bili su znakovi monarhijske vlasti. Ali, carska kugla na ikoni nije ovjenčana križem – to je simbol obezglavljene Rusije.

Što su u ovom događaju uvidjele duhovne oči ljudi?

Majka Božja se javila s tužnim likom, odjevena u carski kalež. I nagovijestila na taj način da preuzima ulogu “zadržavanja” na sebe.
Posveta Rusije Bezgrješnome Srcu Marijinu – kako dalje?

Na sličan način je u Drugom svjetskom ratu spašena Rusija. U trenucima kada je Staljin ozbiljno razmišljao o predaji Lenjingrada, održana je prepiska između mitropolita Livanskih gora Ilije i njega. Staljin je prihvatio postupke za spas Rusije koje mu je priopćio mitropolit.

“Da se Lenjingrad ne smije predati, da se svećenici moraju vratiti s pročelja i iz tamnice, i da moraju početi s obavljanjem službe Božje, da hramovi moraju biti otvoreni, da čudotvorna ikona Kazanske Bogomajke mora biti pronijeta u litijama oko grada, i tada ni jedan neprijatelj neće stupiti na tu svetu zemlju … Pred Kazanskom ikonom treba biti služeno Bogosluženje u Moskvi, a potom i u Staljingradu, koji ne smije se predan neprijatelju. Kazanska ikona mora pratiti vojsku sve do granica Rusije … “.
Pisma mitropolita Ilije i Staljina se i dan danas čuvaju u moskovskim arhivima. Staljin je ispunio sve zahtjeve – Rusija je spašena.      

Z. K./dnevno.hr

Izvor: (Jurij. V. Vorobjevski – Zapadni put u apokalipsu, istina)

Continue Reading

Vijesti

Projekt reforme EU predstavljen u Washingtonu prouzročila histeriju u EU medijima koje financira USAID

Published

3 sata ago

on

25 ožujka, 2025

By

Val histerije pokrenut je prošli tjedan nakon prezentacije plana sveobuhvatne reforme Europske unije u Zakladi Heritage u Washingtonu.

Nekadašnji srednjoeuropski medij VSquare, financiran od strane USAID-a, izrazio je zaprepaštenje, pišući:

“Najutjecajniji think tank Trumpove administracije, Zaklada Heritage, prima prijedloge od neliberalnih snaga u Poljskoj i Mađarskoj o tome kako oblikovati budućnost Europske unije. Prijedlozi, do kojih je došao VSquare, uključuju demontiranje ključnih institucija EU i preimenovanje cijelog bloka.”

Cijeli članak, naširoko reproduciran u europskim medijima, znakovito je naslovljen: “Preimenovanje EU, raspuštanje Komisije: Za što poljski i mađarski neliberali traže potporu SAD-a.”

Uistinu, 11. ožujka na događaju koji je u Washingtonu organizirala utjecajna Zaklada Heritage, održana je prezentacija izvješća “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji”. Izvješće su pripremili poljski Institut Ordo Iuris i mađarski Mathias Corvinus Collegium (MCC) i predstavlja dva moguća scenarija za reformu Europske unije kako bi se obnovila demokracija i suverenitet njezinih država članica.

“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama.

Ovo je bio jedan od nekoliko događaja u Sjedinjenim Državama na kojima su sudjelovali predstavnici Ordo Iurisa. Ova prva ‘živa’ prezentacija ovih preliminarnih prijedloga reformi – zacrtavajući drugačiji smjer od onog koji su zamislile briselske elite – održana je prije planirane prezentacije 18. ožujka u Budimpešti i prezentacije 26. ožujka u Bruxellesu.

Bez sumnje će biti još takvih prezentacija (jedna je već planirana za Varšavu, no točan datum ostaje nepoznat). Ovo je posebno relevantno budući da se poticanje alternativnog projekta reforme EU-a proteže izvan poljskog Ordo Iurisa i mađarskog MCC-a, obuhvaćajući širu koaliciju desničarskih, konzervativnih krugova diljem Europe.

Demokracija u opasnosti: dvije suprotstavljene vizije Europske unije

APOKALIPSA SE BLIŽI! SKRIVAJU GA OD JAVNOSTI: Ovo je mjesto na kojem će sjediti Antikrist!

Zapravo, inicijativa za izradu protuprijedloga planu reformi o kojem je Europski parlament izglasao u studenom 2023. — uz snažnu potporu francuskog predsjednika i njemačke kancelarke — započela je na konferenciji koju su u rujnu u Varšavi zajednički organizirali Ordo Iuris i The Heritage Foundation. Konferencija pod nazivom “Na pragu stanja Europe: Ekonomija, obrana, ideologija i zaštita suvereniteta u transatlantskoj perspektivi” okupila je predstavnike think tankova, političare, akademike, društvene aktiviste i javne intelektualce iz Poljske, Španjolske, Francuske, UK, Italije, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i SAD-a.

“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama. Applebaum je supruga poljskog ministra vanjskih poslova Radosława Sikorskog (koga je Elon Musk nedavno nazvao ‘Sorosevom marionetom’ usred njihove velike svađe na X-u) i glasni Trumpov kritičar. Tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje u SAD-u, otišla je toliko daleko da je napisala: “Trump govori kao Hitler, Staljin i Mussolini.“

I sam Elon Musk povukao je usporedbe između EU-a i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik J.D. Vance upozorio: “Prijetnja koja me najviše brine u odnosu na Europu je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”

Međutim, nije Zaklada Heritage autorica izvješća, već dva neovisna europska think tanka. Štoviše, europski domoljubni krugovi orijentirani na demokraciju i slobodu pozvani su da doprinesu tekućem radu na ovom preliminarnom nacrtu.

Sam Elon Musk je u svojih X postova povukao usporedbe između današnje Europske unije i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik SAD-a J.D. Vance upozorio na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji:

“Prijetnja oko koje se najviše brinem vis-à-vis Europe nije Rusija, to nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”

Reformski plan ukorijenjen u komunističkom Manifestu Ventotene, za koji su se zalagali gorljivi eurofederalisti poput zastupnika u Europskom parlamentu Guya Verhofstadta, Emmanuela Macrona i bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza, označio bi kraj demokracije na kontinentu – osim ako ne izazove raspad Europske unije. Njihov plan nije samo federalistički, nego izravno centralistički.

Institut Ordo Iuris to je detaljno opisao u prošlogodišnjem izvješću “Zašto nam je potreban suverenitet? Deset područja predložene predaje nacionalnog suvereniteta u svjetlu Rezolucije Europskog parlamenta o prijedlozima za izmjene i dopune ugovora.”

Nasuprot tome, alternativna vizija koju predlažu europski konzervativci ocrtana je u nedavno predstavljenom izvješću: “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji.”

Kao odgovor na kritike Anne Applebaum, predsjednik Ordo Iurisa obratio se Xu, rekavši:

“Veliki reset osigurava vraćanje istinske slobode i suverene moći državama. Zajedničko tržište bez pretjerane regulacije. Kraj birokratskim pravilima. Fleksibilna Europska unija s više brzina spremna za globalne izazove.”

Potreba za takvim alternativnim reformskim projektom postaje sve hitnija, s ciljem da se Europa ponovno učini velikom. Dok je američki predsjednik Donald Trump kritizirao EU kao “gadnu” u kontekstu trgovinske politike, blok postaje sve opresivniji i zapravo gadniji u političkom smislu.

Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača.

Liberalna ljevica u Europi sada vidi rat u Ukrajini i novi pristup Amerike ovom ratu pod Donaldom Trumpom kao priliku za ubrzanje “europske integracije” – što se, u stvarnosti, prevodi u daljnju centralizaciju moći u rukama neizabranih eurokrata koje glasači ne mogu smatrati odgovornima.

Čak i bez čekanja na formalne reforme ugovora – koje trenutačno diskretno promiču europske elite uz malo medijskog nadzora – Europska komisija i Sud pravde Europske unije (CJEU) već tvrde da zakon EU-a i njegovo tumačenje od strane CJEU-a trebaju imati prednost nad nacionalnim ustavima. Time bi se pravosuđe i ustavni sudovi država članica EU-a izravno podredili sucima sa sjedištem u Luksemburgu, čime bi se nacionalni demokratski procesi zapravo potisnuli po strani.

Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača. Ova promjena je naglašena nedavnim događajima, kao što je otkazivanje predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, “militantna demokracija” u Poljskoj koju financira EU (izgovor za kontrolu liberalne ljevice) i jeziva izjava povjerenika EU Thierryja Bretona da bi EU mogla intervenirati u Njemačkoj ako AfD pobijedi, ali i drugdje, baš kao što je to učinila u Rumunjskoj.

Zašto Veliki reset?

Zanimanje Zaklade Heritage za ovaj projekt proizlazi iz činjenice da Amerikanci imaju veliki interes za putanju svojih europskih saveznika. Zapadna civilizacija zahtijeva i jaku američku demokraciju i živahnu, demokratsku Europu. Takva Europa ne može postojati bez jakih, demokratskih i suverenih nacionalnih država.

Razgovor bi se stoga trebao odmaknuti od vizije reforme briselske elite i okrenuti transformaciji Europske unije vođenoj od temeljnih interesa. Ovaj alternativni put uključuje odmak od modela superdržave inspiriranog komunizmom, predviđenog Manifestom Ventotene (izričito naveden u prijedlogu reforme Europskog parlamenta iz 2023.), i povratak demokršćanskoj viziji Roberta Schumana, jednog od utemeljitelja poslijeratne europske integracije.

Schuman je jednom napisao:

“Demokracija mora biti kršćanska ili je uopće neće biti.”

Danas vidimo koliko su te riječi istinite – s obje strane Atlantika.

izvor: The Remnant Newspaper

Continue Reading

Vijesti

“Dijete moje… doći će dan u kojem će kršćani napustiti Sveto Evanđelje, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke…”

Published

4 sata ago

on

25 ožujka, 2025

By

“Jao, dijete moje. Dolaze nam dani kada će monasi napustiti jaku hranu koju im je dao Duh Sveti i pojuriti za pjesmama i melodijama. Jer kakva se skrušenost, kakve suze rađaju od stajanja u crkvi, ili u nečijoj ćeliji, i galamljenjem poput volova? Dokle god stojimo pred Bogom, moramo to činiti sa savjesnošću, da naš um ne bude besciljno vođen tu i tamo – iz zapisa pustinjskih otaca prenosi “Kyrios”.

Doista, redovnici nisu došli u ovu pustinju kako bi napuhali svoje umove dok stoje u prisutnosti Božjoj, uz pjevanje psalama i održavanje ritma s melodijama zamahujući rukama i lupkajući nogama. Naprotiv, dolikuje nam da se Bogu molimo sa strahom i trepetom, sa suzama i uzdasima, a da nam glas bude trijezan, skrušen, odmjeren i ponizan.

“Jer uvjeravam te, dijete moje,” nastavio je Abba Pambo, “da će doći dan u kojem će kršćani napustiti knjige Svetog Evanđelja, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke, i sastrugati Sveto Pismo iz pergamene na kojima su napisani, pišući umjesto njih Tropare i grčke stihove. I njihovi će umovi, dakle, biti usredotočeni na ono što ih udaljava od Svetoga pisma. Iz tog razloga, Oci su nam dali – oni koji žive asketski život u ovoj pustinji—zapovijed da ne pišemo živote i riječi otaca na pergamentu, nego na papiru; jer bi nadolazeći naraštaj mogao izbrisati živote otaca s pergamenta i napisati što god žele. To jest, bit će velika potreba za njima u budućnosti.”

Brat opet upita abu Pamba:

“Što onda? Hoće li oni promijeniti običaje i tradiciju nas kršćana?

I neće li biti svećenika u Crkvama, da bi se te stvari dogodile?”

A Starac je odgovorio; “U tim će vremenima ljubav mnogih ohladnjeti; i neće biti male nevolje, bit će sporova među narodima i seobe stanovništva, nestabilnosti među kraljevstvima, rastrošnosti među svećenicima i lijenosti među redovnicima. Pastiri će pokazati ravnodušnost prema njihovom spasenju i svojim stadima. Svi će monasi jedva čekati da pobjegnu u blagovaonicu; bit će svadljivi, lijeni u molitvi i željni klevete; brzo će naći greške starješinama i njihovim riječima, neće se obazirati na njih niti ih oponašati, već ih vrijeđati i govoriti: ‘Da smo u njihovim godinama, i mi bismo se mučili!”

“Biskupi će se tih dana,” nastavio je Abba Pambo, “bojati moćnika i suditi će im u skladu s donacijama koje od njih primaju. Neće braniti siromašne kada traže ono što im pripada; oni će nanijeti žalost udovicama a siročad će tlačiti, i među vjernicima će doći nevjerstvo, mržnja, pakost, zavist i svadljivost, ljudi će se naviknuti na varanje i pijanstvo.

A brat ponovno upita: “A što treba činiti u takvim vremenima?”

Na to je Starac odgovorio; “Dijete moje, u one dane neka izbavi dušu svoju onaj tko se želi spasiti i bit će velik u Kraljevstvu nebeskom.”

(iz zapisa pustinjskih otaca)

Priredio: Petar Salečić, Izdavačka kuća “Kyrios”

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved