Sami Ukrajinci svjesni su opasne „igre“ u kojoj se našla njihova zemlja – stiješnjena između interesa Rusije i ključnih zapadnih sila, i da bi mogli, ukoliko ne bude pameti – u doslovnom smislu izgorjeti u vrtlogu mogućeg vojnog sukoba. Zato se proteklih dana čuju izjave iz samog vrha te zemlje koje pokušavaju sniziti strasti i paniku, pa čak i tvrde kako do ruske invazije vjerojatno neće doći. Ali malo je sada koristi od toga: „kamen zamašnjak“ je odavno bačen i Kijev više nije taj koji je gospodar rata u svojoj zemlji. Rata, koji nekima (bar tako oni misle) itekako može odgovarati – piše Zoran Meter u Geopolitika.news

Pregovori Rusije s jedne i Sjedinjenih Država i NATO saveza s druge strane o sigurnosnim jamstvima naizgled su upali u „slijepu ulicu“ nakon što su SAD i NATO i konačno, nakon mjesec i pol dana, odaslali pismeni odgovor na ruske javno objavljene prijedloge od 17. prosinca, a iz kojeg se iščitava kako ne žele uvažiti rusku zabrinutost širenjem NATO saveza na istok Europe.

Te je odgovore u rusko Ministarstvo vanjskih poslova osobno dostavio američki veleposlanik u Moskvi John Sullivan, a gotovo istodobno – izvanredne konferencije za medije održali su u Washingtonu državni tajnik Antony Blinken i u Bruxellesu glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. U njima je naglašeno kako Zapad ne odstupa od svojih temeljnih načela vezanih uz proširenje NATO saveza, o čemu odlučuje svaka suverena država za sebe, ali i da je spreman razgovarati s Rusijom o drugim temama poput smanjenja strateškog naoružanja, transparentnosti izvođenja vojnih vježbi i sl. Drugim riječima, o svemu onome što je za Rusiju manje bitno od njihovog temeljnog zahtjeva – sprječavanja daljnjeg širenja NATO-a na ruske zapadne granice.

Zašto Washington traži javno ne objavljivanje teksta svog odgovora Moskvi?

Iako je američka strana od Moskve zatražila da njihov odgovor ostane u sferi tajnosti „radi lakšeg rada diplomacije“ (kako je to osobno kazao Blinken), čudi da je na spomenutoj medijskoj konferenciji državni tajnik onda kazao kako su SAD, svi njihovi zapadni saveznici i Ukrajina zajednički dogovorili stavove koji su pretočeni u spomenuti odgovor. Jer ako je to uistinu tako, jasno je da od prevelike tajnosti u američkom odgovoru Moskvi ne bi mnogo ostalo iz jednostavnog razloga: čulo ga je „previše ušiju“. Samo saveznika u NATO-u je 30! (To se na kraju i potvrdilo „slučajnim curenjem“ detalja tog dokumenta u španjolskom mediju El Pais, što se dogodilo nakon pisanja ovog teksta.)

>> Procurili tajni dokumenti: Što NATO i SAD nude Rusiji?

Naravno, ne treba biti naivan i misliti kako je Washington sve ovo dogovorio sa svim saveznicima. Dovoljno je podsjetiti na prije dva tjedna održan noćni virtualni sastanak američkog predsjednika Bidena o novonastalom stanju s Rusijom, gdje su mu sugovornici bili samo čelnici Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Poljske, uz dvoje predstavnika EU – predsjednice EK Ursule van der Leyen i predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michaela. Toliko o uključivanju svih saveznika u zajednički odgovor: jasno je da toga nema niti može biti, jer se zna gdje leži stvarna težina u donošenju ključnih odluka: sigurno ne u Litvi, Estoniji ili Sloveniji!

Upravo taj segment američkog traženja tajnosti, ali i tri riječi ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova iz prošlotjednog intervjua agenciji TASS kako u američkom protuodgovoru, iako on ne daje pozitivan odgovor na spomenuti ključni ruski zahtjev „ima zrnaca razuma“ – pobuđuje na misao kako sve još nije propalo i da mogućnost za početak stvarnog pregovaračkog procesa itekako postoji. A hoće li ili ne Rusi javno objaviti američki odgovor ovisilo bi jedino o tome na što se taj njegov  tajni dio odnosi tj. kakvu težinu on ima po Moskvu. Ako sadrži ozbiljne teme za nastavak pregovora Moskva će ga ostaviti konspirativnim, a ako ne – javno će ga obznaniti jer će ga ionako smatrati nebitnim.

Konfuzija među saveznicima prikrivena lažnim jedinstvom

Ruski prošlomjesečni „ultimatum“ SAD-u izazvao je pravu konfuziju među zapadnim saveznicima. Postojano inzistiranje na terminologiji poput „jedinstva“ i „zajedništva“ među saveznicima, koja se medijski plasira već više od mjesec dana u kontekstu pripreme protuodgovora Moskvi, jasno ukazuje na svu složenost nastalog stanja i raznoglasja po tom pitanju – sudbonosnom po europsku budućnost.

Pokušaj prebacivanja težišta spomenutih ruskih zahtjeva sa strateške stabilnosti na prijetnju ruskom agresijom na Ukrajinu „koja samo što nije počela“ – dalo je Washingtonu mogućnost da se iz neočekivane strateške defanzive privremeno opet postavi u ofanzivni položaj i zadobije nužan predah. I ne samo to, već i da osigura snažno oruđe, kojim će, na temelju histeričnih najava o ruskoj agresiji i ugrozi koju Rusija predstavlja za svu Europu, sada i konačno potpuno „preuzeti uzde u svoje ruke“. Drugim riječima, da Washington, u ime čitave EU (i Ukrajine i Gruzije), bude onaj koji će kurirati odgovorima prema „ratobornom“ Putinu, odnosno kreirati stanje na europskom terenu sukladno svojim interesima.

Neugodna raznoglasja

A u tom pogledu nikako nije sve idilično kakvim se želi prikazati. I za to je najmanje kriv hrvatski predsjednik Zoran Milanović sa svojim izjavama tipa onih kako hrvatski vojnici nikada neće ići u Ukrajinu, u rat protiv Rusije. Zapravo, iako nezgrapno – u svom poznatom stilu koji podsjeća na Trumpov – Milanović je samo kazao golu istinu: države NATO-a obvezne su intervenirati u slučaju vojne agresije na bilo koju članicu tog vojno-političkog saveza i nigdje drugdje (Ukrajina to nije!). Štoviše, Milanović je samo kazao ono što već dugo govore i brojni drugi čelnici europskih država – članica NATO saveza, uključno i Velike Britanije pa i osobno američkog predsjednika Joe Bidena: njihovi se vojnici neće boriti protiv Rusije na strani Ukrajine.

Zapad, naravno, ima puno veći „problem“ od Zorana Milanovića. Niti američko društvo nije jedinstveno po pitanju potrebe američkog uplitanja u Ukrajinu kako se to čini iz dominantnih medijskih izjava neokonzervativaca i sadašnje administracije (koji se za to zalažu), niti su glavne silnice u EU spremne na uvlačenje Europe u opasni sukob s Rusijom pod zastavom SAD-a tj. za interese Washingtona.

U SAD-u, na to posljednjih tjedana javno upozorava i ona manjina u američkim medijima (u odnosu na spomenute neoconse) – ali manjina koju predstavlja ne bilo tko – već bivši vrhunski analitičari i visoko pozicionirani američki obavještajni, politički i diplomatski dužnosnici koji jako dobro znaju o čemu govore. Oni, blago rečeno, osim što kritiziraju samo širenje NATO-a nakon hladnog rata, upozoravaju kako ni Ukrajina ni Gruzija nisu od  tolikog interesa po SAD da bi to vrijedilo rizika ulaska u vojni sukob s Rusijom i to „u njenom dvorištu“. Te dvije zemlje, prije svega Ukrajina, Washingtonu, kako ističu, služe isključivo kao oruđe za permanentni pritisak na Moskvu i pokušaj njenog  razdvajanja tj. sprječavanja suradnje s američkim saveznicima u Europi – i ništa više od toga.

Što se tiče EU, europljani postupno počinju shvaćati da se Amerikanci žele boriti s Rusima preko njihovih leđa (kako je tek onda Ukrajincima?). Svjesni povijesnih iskustava opiru se koliko mogu i pokušat će učiniti sve da se to ne dogodi, a to dobro znaju i u Washingtonu.

Ukrajina u geopolitičkim raljama

Stanje oko toga, razumljivo, još je konfuznije u samoj Ukrajini kojoj se neprestanim širenjem panike i upozorenjima sa Zapada na rusku agresiju (koja će, po mom mišljenju početi 30. veljače (za one koji ne shvaćaju ironiju, veljača nema 30 dana) upravo urušava i ono malo zdravog gospodarstva preostalog posljednjih godina, uz krah nacionalne valute grivne i bijeg stranih investitora. A svaki rat Ukrajine i Rusije, definitivno zauvijek izbacuje ovu prvu i iz kruga zemalja-tranzitera ruskog plina u EU.

Ukrajinu će financijski potpomagati Zapad, obećanja su koja u Kijev neprestano pristižu, ali bez (javnog) pojašnjenja da će tako biti dok god ona vodi snažnu proturusku politiku.

Sami Ukrajinci svjesni su opasne „igre“ u kojoj se našla njihova zemlja – stiješnjena između interesa Rusije i ključnih zapadnih sila, i da bi mogli, ukoliko ne bude pameti u njihovim strukturama vlasti – u doslovnom smislu izgorjeti u vrtlogu mogućeg vojnog sukoba velikih razmjera. Zato se proteklih dana čuju izjave iz samog vrha te zemlje koje pokušavaju sniziti strasti i paniku, pa čak i tvrde kako do ruske invazije vjerojatno neće doći. Ali malo je sada koristi od toga: „kamen zamašnjak“ je odavno bačen i Kijev više nije taj koji je gospodar rata u svojoj zemlji. Rata, koji nekima (bar tako oni misle) itekako može odgovarati.

Ovdje bih samo dodao kako je iz Velike Britanije, zbog nezadovoljstva njemačkom odlukom o zabrani izvoza oružja Ukrajini, prije desetak dana stigla inicijativa o formiranju trojnog saveza između Ukrajine, Poljske i Velike Britanije protiv ruske agresije. Jasno je koliko bi ona, kada bi se provela u praksi, destruktivno djelovala na funkcioniranje EU čija je Poljska članica, a V. Britanija i Ukrajina nisu.

Iako je sigurno kako rat nitko ne želi, isto tako nas povijest uči da on počinje i u takvim uvjetima (kada želje za njim nema): jednostavno, u jednom trenutku dođe do blokade djelovanja diplomacije i tada stvari počnu izmicati kontroli, a ulogu diplomacije ubrzo preuzimaju tenkovi.

Američki benefiti privremenog karaktera

Sigurnosni pregovori s Rusijom otkrili su razmjere očaja američkog establishmenta. Ako Washington sklopi sporazum s Moskvom, riskira razotkriti svijetu – prije svega glavnom globalnom suparniku Kini, svoju slabost.

Prošloljetni bijeg iz Afganistana i eventualni sporazum s Rusijom nakon što je to zatražila Moskva – po Washington može izgledati katastrofalno, jer sve ovo što se sada događa s nikad većom pozornošću motri cijeli svijet. I zato su ulozi golemi, ali je prostora za manipulaciju sve manje.

Jer sva ova histerija oko predstojeće ruske agresije na Ukrajinu ispuhat će se vrlo brzo, a njezini pozitivni učinci po Washington bit će samo kratkoročni. Tj. vrlo skoro on će se opet morati suočiti s realnošću i potrebom donošenja konačnih odluka o onim ključnim temama koje zanimaju Moskvu. Rusija nikada neće dozvoliti da Ukrajina i Gruzija uđu u NATO i to je ono što danas svi znaju, samo je pitanje kako to formatizirati na način da se iz čitave ove „velike igre“ na kraju iziđe čistog obraza tj. da „prema van“ ne bude ni gubitnika ni pobjednika – kako je to redovito bilo i u pregovorima iz hladnog rata između SAD-a i SSSR-a.

Ali problem je, prema mom mišljenju, u tome da se američko-ruski odnosi sada nalaze u još „hladnijem ratu“ nego je to bilo u prošlom stoljeću. Dvije su mega-države tada poštivale pravo jedne drugoj za osiguranje strateške sigurnosti. Međutim, danas Washington to pravo očito ne želi priznati Moskvi i radije se različitim verbalnim akrobacijama poziva na „svetost“ međunarodnog prava (kojeg veliki krše kada im je to god to potrebno, i obratno – pridržavaju ga se „k’o pijan plota“ kada im to odgovora)  tj. da sve države samostalno odlučuju s kim će u vojne i druge saveze, da je NATO obrambeni savez zbog čega onda valjda Rusija ne bi trebala imati nikakvoga straha ako dođe do njenih granica (a već je i došao) i sl.

Problem je, međutim, u dvojnim standardima, pa tako State Department prošloga tjedna javno kaže kako će SAD poduzeti „žurne i odlučne mjere“ ukoliko Rusija pokuša instalirati svoju vojnu infrastrukturu na Kubi, Venezueli ili Nikaragvi, nakon što je ruski predsjednik Putin razgovarao s čelnicima tih država, između ostalog i po pitanju vojno-tehničke suradnje, svega dan uoči američkog odgovora Moskvi. Tada se postavlja logično pitanje – što je s pravom tih zemalja da slobodno odlučuju s kim će u vojne i druge saveze? Odgovor Washingtona i za to je spreman – one nisu demokracije!

Europske dubioze i zlouporaba energetske krize

U međuvremenu, iz Velike Britanije sve se češće čuju izjave u kojima se Francuskoj i Njemačkoj zamjera kako nisu dovoljno agresivne prema Moskvi (to je teza uglednog britanskog novinara Patricka Wintoura koji dvije zemlje tereti i za “tvrdoglavu želju za oprostom i pretjerani optimizam prema Putinu”).

Razlog je jasan: Njemačka je zabranila izvoz svog oružja Ukrajini (zbog toga je Britanija svoje zrakoplove s oružjem toj zemlji morala dostaviti zaobilazeći njemački zračni prostor!), a to je isto zabranila i Estoniji. Pod anglo-američkim pritiskom Berlin je malo popustio i pretprošli tjedan odobrio izvoz svojih vojnih kaciga Ukrajini u količini od 5000 komada, a što je samo izazvalo dodatni bijes prema Njemačkoj od strane pojedinih ukrajinskih političara koji traže oružje a ne kacige ili vojne odore.

U sve se ovo neizostavno upliće i europska energetska kriza, ruski plinovod „Sjeverni tok 2“, Gazprom kojeg se demonizira kao de facto glavnog krivca za tu krizu (iako to niti izdaleka nije tako makar ruskog taktiziranja s energetikom u geopolitičke svrhe nedvojbeno ima) i td., i td.

Washington se zbog toga sada promovira i kao mogući spasitelj Europe slanjem američkog ukapljenog (LNG) plina, pa se tako prije dva tjedna pojavila vijest da SAD šalju 30-ak svojih LNG tankera prema europskim terminalima kao spas u slučaju ruskog zatvaranja ventila. Na stranu što niti čitav američki izvoz ukapljenog plina (bez da ga izvozi u Aziju) ni približno ne bi bio dovoljan kao kompenzacija za onaj ruski – koji u Europu stiže plinovodima.

To u Washingtonu dobro znaju pa su također obavili razgovore s predstavnicima katarskih i australskih proizvođača ukapljenog plina s namjerom da oni sve svoje količine tog energenta usmjere prema Europi. Problem je što ovi ne žele riskirati svoje dugoročne i vrlo unosne ugovore s azijskim kupcima zbog zaštite američkih interesa u Europi, a Katar, k tome, traži od EU monopol na dugoročne isporuke tj. isto ono od čega se Bruxelles želio izbaviti po pitanju ruske dobave plina.

Čuju se i prijedlozi da bi Australija mogla sama nastaviti opskrbu azijskih tržišta, a SAD i Katar bi se fokusirali na ono europsko s obzirom da je Europa Australiji jako daleko i da bi tako nešto po nju bilo neisplativo.

Američki „The Wall Street Journal“ od 28. siječnja piše da su dužnosnici Bidenove administracije proteklih dana obavili video razgovore s dužnosnicima diljem svijeta u pokušaju da uvjere kupce u Južnoj Koreji, Japanu i drugim zemljama koje su već platile američki plin da omoguće SAD-u da njihove pošiljke preusmjere u Europu. Navodi se kako o tome i Bruxelles planira pregovarati s Katarom i Azerbajdžanom.

To se sve uglavnom odnosi na okolnosti ako bi Rusija prekinula opskrbu plinom Europe ukrajinskim tranzitom u slučaju rata, dok je prekid isporuka drugim rutama manje realan.

U svakom slučaju, ovdje bih podsjetio kako stoje stvari s opskrbom plinom Europe:

više od 46% uvoznog plina u EU u prvoj polovici 2021. dolazi iz Rusije, druga je Norveška (20,5%), Alžir (11,6%), Sjedinjene Države (6,3%), Katar (4,3%), kao i plin iz drugih država čiji je zajednički udio nešto veći od 10% (info: Eurostat).

Međutim Norveška ne samo što ne može povećati proizvodnju, već nije bila u mogućnosti zadovoljiti niti potražnju EU za plinom tijekom 2021. A svi ostali dobavljači jednostavno su premali sa svojim udjelom da bi mogli značajno pomoći Europi u slučaju poremećaja dostave ruskog plina.

U čitavoj ovoj energetskoj igri, osim one američko-ruske, geopolitičke – ulogu itekako ima i tzv. zelena energetska tranzicija za čiju realizaciju visoka cijena fosilnih energenata ima vrlo važnu ulogu. Ali to je jedna posve druga tema.

Kineski čimbenik i konačni zaključak

Vjerujem da će se američko-ruski pregovori (o njima se primarno i radi) nastaviti iza kulisa. Oni će vjerojatno biti dugi i iscrpljujući, a čime će rezultirati sada ne znaju ni Moskva ni Washington. Ali vjerujem da su oboje itekako svjesni ozbiljnosti stanja i svoje odgovornosti ne samo za Europu, već i čitav svijet.

Osim toga, ako je Washington i mislio kalkulirati i odugovlačiti s početkom ozbiljnih pregovora nakon preliminarnog „njušenja“ međusobnih stavova i testiranja odlučnosti – prošlotjedni poziv državnog tajnika Antonya Blinkena kineskom kolegi Wangu Yi sve je te iluzije raspršio. Američka je strana, umjesto očekivanih uobičajenih kineskih fraza za potrebom pregovora s ciljem pronalaska mirnog rješenja i sl. diplomatskih floskula (koje ne znače ama baš ništa –  štoviše, obično se tumače u smislu „nije me briga što vi radite“) dobila jasan odgovor kako Rusija ima pravo da joj se osiguraju njezina sigurnosna jamstva i da je Kina u tome potpuno podupire. Bilo je tu još podosta iznenađujuće snažnih izjava šefa kineske diplomacije koje potvrđuju kako Kina odbacuje bilo kakvu mogućnost pokušaja unošenja razdora u njene odnose s Rusijom (upravo zato Moskva traži transparentnost u pregovorima s Washingtonom kako Peking ne bi mislio da se dvije strane dogovaraju protiv njegovih interesa).

Kina jednostavno zna da je ona slijedeća na redu i da u slučaju „pada Rusije“ više nema potrebnu stratešku sigurnost tj. da bi bila okružena sa svih strana.

Tijekom skorog odlaska Putina u Peking na otvorenje Zimskih olimpijskih igara, on će s kineskim vođom Xi Jinpingom o svemu ovome detaljno razgovarati, a tek nakon toga (ili nakon završetka ZOI), objavit će i konačni ruski stav o američkom odgovoru Moskvi.

„Velika igra“ se nastavlja!

Autor: Zoran Meter/Geopolitika.news