Connect with us

Vijesti

Razgovor s autoricom spomen čina “I u mom gradu Vukovar svijetli” dr.sc. Vini Rakić

Published

on

Rođena u Splitu, gdje se školovala, završila Klasičnu gimnaziju, te diplomirala, magistrirala i doktorirala na Fakultetu za defektologiju, odnosno Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Većinu radnog vijeka,od 1991. do 2001. godine, provela u Centru „Juraj Bonači“ u Splitu i bila  prva „ratna ravnateljica“. Ratno razdoblje doživljavala je kao izazov za stvaralaštvo, kako voli istaknuti. Organizirala je prve znastveno-stručne međunarodne skupove u Splitu kojima je bio cilj transformacija institucija za osobe s mentalnim poremećajima u korist korisnika. Radni vijek završila je radom u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa kao ravnateljica Uprave za nacionalni kurikul. Dobitnica  je nagrade Ivan Filipović za unapređenje sustava odgoja i obrazovanja kao i  Plakete Grada Vukovara. Živi u Splitu.

Da ste kreativni, aktivni , uporni i rijetko odustajete dokazuje i  vaš vrlo dinamičan i bogat  životopis. Iste  vrline vodile su vas od ideje do stvarnosti koju i danas s poštovanjem svjedočimo i pijetetom sudjelujemo. Spomenički memento Vukovaru, heroju  na Vuki  nosi  sve patnje, stradanja u Domovinskome ratu, uništene i otuđene stoljetne kulturne  baštine, razorene gradove i sela. Nosi  patnje ubijenih,  pogubljenih  i nestalih branitelja, civila, a posebno brojne  nevino stradale djece. Kako je sve počelo i što je bio kremen za iskru u jesen 1999.godine?

Postoje događaji koji obilježe narod i pojedinca.U novijoj hrvatskoj povijesti jedan od takvih je i tromjesečna opsada Vukovara i njegovo tragično stradalništvo kojemu se poklonimo svake godine 18. studenoga, Danom sjećanja na žrtvu Vukovara.Po rođenju sam Splićanka, a 18.studenoga 1991. Vukovar sam izabrala kao svoj drugi rodni grad. Erdut, Aljmaš, Dalj, još brojna druga  mala mjesta, meni dotada nepoznata, zauvijek su upisana u emotivne zemljopisne karte  koje samo srce zna. U znaku Vukovara utkani su i svi drugi Vinkovci, Osijek, Zagreb, Karlovac, Sisak, Petrinja, Gospić, Zadar, Škabrnja, Šibenik, Split, Dubrovnik i Konavle. Tu su i Ledererova Banijska praskozorja, i Obadva su pala i brojne uspomene koje su nas oblikovale tijekom godina agresije na Hrvatsku. Živeći s takvim osjećajima u meni je sazrijevala potreba izraziti ljubav prema Vukovaru i svemu što sintetizira u odnosu na herojski Domovinski rat. I tako mi se se rodila ideja za pokretanjem spomen čina I u mom gradu Vukovar svijetli. Željela sam da taj projekt bude besplatan, da košta tek koliko svijeća koju pojedinac donese zapaliti.Znala sam da čin sjećanja na Vukovar treba biti takav da u njemu mogu sudjelovati svi: od najmlađih do najstarijih, da bude vidljiv, dostojanstven, tih i nježan, da otvori trajan prostor svakom pojedincu iskazati odanost Vukovaru i značenju njegove simbolike. Uvijek to nadahnuće smatram Božjom milosti.

>> (FOTO/VIDEO) JOŠ JEDNA SPLITSKA tradicionalna Kolona sjećanja za Vukovar

Što vam je značila podrška i je li bilo moguće ne dobiti je u tom trenutku? Kako su reagirali ravnatelji škola u Splitu na poziv tadašnje ministrice Nansi Ivanišević?  Pamtite li odaziv Splićana prve godine?

Od ideje do realizacije, put je bio jednostavan.Zamolila sam pokroviteljstvo Ministarstva odgoja i obrazovanja, tada u mandatu ministrice, naše sugrađanke, gospođe Nansi Ivanišević, koja ga je odmah prihvatila.Odaziv škola, učenika i mladih bio je ogroman. Tisuće svijeća plamtilo je žarom ljubavi cijelom dužinom Vukovarske, najduže splitske ulice. I to je bio početak. Držim dragocjenim uključivanje učenika u ovaj spomen čin, jer škola nije samo prenositeljica znanja, već i mjesto emocionalnog i društvenog oblikovanja mladih. A razvijanje ljubavi prema Domovini za mene je prirodno, kao i ljubav prema obitelji. Na takvim zasadama čovjek razvija svoje najpozitivnije potencijale. Svi smo dužni svjedočiti istinu o svom identitetu. Onu obiteljsku, pa i kada nije besprijekorna, do one nacionalne, identitetske i humanističke. Kako inače mjeriti napredak vlastitog postojanja? Jer ako ne znaš što si i tko si, ako nisi zahvalan obiteljskom domu i domovini kao najširoj obitelji, ako ih ne trebaš, što je danas moderno, čak i ne voliš, gdje ćeš tražiti svoj smisao i mir?Prečesto vidimo neprihvatljiva ponašanja i kod djece i kod odraslih. Premalo se slave uzori, a glorificiraju trivijalna ponašanja.Zato se svake godine obratim resornom ministarstvu sa zamolbom da pozove škole u Hrvatskoj na priključenje spomen činu I u mom gradu Vukovar svijetli. Želim također istaknuti i podršku gospodina Josipa Botterija Dinija tesplitski Ogranak Matice Hrvatske, koji su se organizacijskom podrškom priključili od ranih početaka održavanja spomen čina. Od inicijalnog održavanja 1999. godine, pa do danas, spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli proširio se diljem Hrvatske, te postao, ako mogu reći, već jedna mala 22-godišnja tradicija kojom u tišini svjedočimo zahvalnost i nezaborav. Čuva se hrvatska istina kao temelj i zalog budućim naraštajima. 

Plamen ljubavi herojstvu i patnji  Vukovara zahvatio je sve gradove i mjesta diljem Hrvatske.   Pretpostavljam,  dovoljan poticaj za korak dalje prema novom, trajnom  rješenju…

Dostojanstven u svom izričaju spomen čin je prepoznat i od samog grada Vukovara te je posebno i preporučen, a posljednjih godina uvršten je i u Program sjećanja na žrtvu Vukovara samoga Grada heroja, na što sam zaista ponosna. Opće prihvaćanje paljenje svijeća u tišini u vukovarskim ulicama diljem Domovine, potvrdilo je  potrebu ljudi da tom jednostavnom gestom vlastitoga izbora iskažu suosjećanje i zahvalnost prema braniteljima i žrtvama Domovinskog rata. Osmišljavajući spomen čin ‘I u mom gradu Vukovar svijetli’ kojeg čine kolone ljudi svih uzrasta  dolazeći zapaliti svoju svijeću pretvarajući ga u živi spomenik i domoljubno hodočašće, javila se želja i za postavljanjem pravog, skulptorskog spomenika Vukovaru. Ta  me želja za postavljanjem spomenika okupirala narednih godina i potakla na nova djelovanja.

Je li bilo izazovno surađivati s uspješnom akademskom kiparicom Dijanom Ivom Sesartić ? Što je bila  inspiracija za ovakvo idejno rješenje spomenika?

Kako bi moralne snage ostale žive i u sadašnjosti, povijesne nas istine trebaju prožimati kroz različite sadržajne forme, a sve u cilju ispravnoga razlikovanja dobra od zla. Nema nacija bez  svetišta i spomenika.Spomenici funkcioniraju kao prenositelji pamćenja i povijesti, postaju svjedočanstva nacionalnog identiteta.. Bruseći ideju o mogućnostima postavljanja spomenika na križanju punom simbolike, Vukovarske ulice s ulicom Domovinskog rata, s g. Botterijem posjetila smo atelje akademske kiparice Dijane Ive Sesartić,  koja je brzo i nadahnuto odgovorila skulpturom dječaka s luminom u ruci, čije svjetlo će se paliti zajedno s gradskom rasvjetom. Tako da Vukovar u Splitu bude s nama svako veče, a ne prigodničarski. Da bude naš moralni lučonoša! Slijedile su izložbe predstavljanja spomen čina i skulpture Lumina u Zagrebu, Splitu i Vukovaru. Nakon višegodišnih nastojanja prema Gradu i Županiji, prigodom 25-te obljetnice stradanja Vukovara,a za mandata gradonačelnika Splita g.Baldazara i župana g. Ževrnje spomenik je otkriven. Uvjerena sam kako je Split s poštovanjem i privrženošću prihvatio ga , baš onako kako je u ratnom razdoblju prigrlio desetke tisuća prognanika i izbjeglica.

Uoči obilježavanja 25. obljetnice sloma obrane Vukovara i  spomen obilježje „I u mom gradu Vukovar svijetli“ postaje stvarnost, a  lumin na rukama dječaka upalio je svjetlo nade za budućnost. Grad Split postaje prvi grad u Hrvatskoj koji je  ispunio  obećanja i poklonio se na ovakav način žrtvi Vukovara. Kakva sjećanja čuvate u srcu?

 Kada je spomen čin održan prvi put u Splitu s tako velikim odazivom, bila sam ponosna na svoj rodni grad.Usprkos skepticima, koji mu nisu davali šanse, spomen čin je ušao u hrvatske gradove i naselja jednostavno zato jer Vukovar i sve ono što predstavlja u Domovinskom ratu je u našim srcima. Zato traje 22 godine. Čak i ove godine, uz ograničenost okupljanja na javnim mjestima zbog pandemije koronom, ljudi su spontano palili svijeće u vukovarskim ulicama.Mislim važnim istaći kako spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli zrači iskrenošću i toplinom. Točno kako Vukovar zaslužuje. Ne trebaju nikakva sredstva za njegovo održavanje, nema političkih govora, nema važnije svijeće niti poželjnijeg mjesta na ulici, nema obveze dolaska. Sve je na tebi, tvom izboru, tvom vrijednosnom sustavu. Svijetli tada 18.studenoga splitska Vukovarska kao put svjetlosti, kao svijetla staza, kao zavjetna istina. I promet ulicom zastane na pola sata. Dostojanstvenom se tišinom pozdravlja Vukovar, hrvatska biser suza. U neposrednoj blizini Vukovarske, u konkatedrali sv. Petra prikaže se misa za vukovarske i žrtve Domovinskog rata.Volim proći splitskom Vukovarskom kasno uveče, ukrašenoj cijelom dužinom plamičcima svijeća i osjetiti tu ljubav koju moji sugrađani iskazuju svojim svijećama.To je Split kojeg volim. A kad taj datum prođe i komemoracije utihnu, nama u Splitu svijetli svako veče spomenik Lumina, trajno svjedočeći splitsko -vukovarsku  i svehrvatsku stazu odanosti. 

Članica ste Hrvatske udruge Benedikt.  Podsjetite nas na početak vaše suradnje.

Dobar glas daleko se čuje, pa sam o Hrvatskoj udruzi Benedikt čula vrlo brzo, nakon njihova osnivanja, u Zagrebu, gdje sam radila. Kako su mi bliski ciljevi Udruge rado sam joj se pridružila. Između niza vrijednih aktivnosti, već godinama Udruga organizira i Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju s bogatim kulturnim aktivnostima, pa nam je i to bliska dodirna točka. Prepoznavajući značaj domoljubnog odgoja za budućnost jednoga naroda, vrijedno je podsjetiti  da su tijekom 2019.godine upravo na portalu Hrvatske udruge Benedikt objavljivani tekstovi učenika osnovnih i srednjih škola pod zajedničkim nazivom I u mom gradu Vukovar svijetli. Vukovar je škola domoljublja u kojoj se zorno uči idealima, hrabrosti, nadi i vjeri u dobro, oprostu, ali ponajviše ljubavi koja je jača od patnje.Čitajući ih, dirljivo je s koliko obzirne ljubavi prema žrtvi ističu potrebu kako i u zlu ostati dobar! Držim da ova okrenutost mladima,otvaranjem prostora za njihovo stvaralaštvo predstavlja važnu aktivnost Udruge.

Uvjerena sam  da se  energija u Hrvatskoj udruzi Benedikt  prenijela i na mlade u županiji  i traje već nekoliko godina. Mislim na sudjelovanje učenika osnovnih  i srednjih škola u programu Tjedna sjećanja kada pred publikom čitaju svoje literarne uratke, izlažu tematski prigodne likovne radove, izvode  glazbene teme, pojedinačno  ili u zboru. Među njima  su i  plesači  KUD-a  Jedinstvo i polaznici Glazbene škole u Splitu…. Ovogodišnje okolnosti globalne epidemije Covida-19  su značajno skratile program ove tradicionalne manifestacije, ali nisu zaustavile  vrijedna učenička pera čiji su brojni literarni radovi stigli na adresu udruge u Tjednu sjećanja, a naša mrežna stranica postaje vrlo živa. Slažete li se da je dobro sjeme posijano?

Naravno.Rad u Udruzi je timski, suradnički, zajednički i svatko pridonosi prema svojim mogućnostima i afinitetimaIznimnim marom vodstva i članstva Hrvatska udruga Benedikt tijekom svoga desetogodišnjeg djelovanja postigla je pozitivnu prepoznatljivost u Splitu, diljem Hrvatske i inozemstva.  Udruga je ostvarila stotine tribina i događanja,osvrta i analiza, uvijek  s ciljem doprinosa rasvjetljavanju i rješavanju aktualnih problema i nedoumica na lokalnoj i državnoj razini. Ugostila je vodeće hrvatske intelektualce.Tematski uvijek aktualna i trajno usmjerena na hrvatski boljitak i čuvanja istine o Domovinskom ratu. Počivajući na vjeri i svemu dobrome u ljudima Udruga promiče optimizam i uvjerenje da se uvijek može bolje!

I na kraju, usprkos snažnoj zauzetosti u borbi s epidemijom koronavirusa kod nas i u svijetu,  planirate li  nove aktivnosti  u udruzi? Možete li otkriti, samo neke…

Okrenutost mladima daje Udruzi svježinu i poseban zamah u djelovanju, pa bih istaknula  planiranje tiskanja zbornika spomenutih učeničkih  tekstova s portala Udruge pod zajedničkim nazivom  I u mom gradu Vukovar svijetli. To bi bilo učenicima  i njihovim mentorima priznanje i poticaj. Često čujemo kako na mladima svijet ostaje, pa osvijestimo da će i naša starost ovisiti o kakvoći odgoja mladih.Zato držim dragocjenim upravo njima  pružiti prilike iskazivati svoja mišljenja, stavove, ideje.

I da ne duljim i postanem sudionik onih koji otimaju tuđe vrijeme pričajući, dok karavane prolaze, u vrijeme nadolazećih blagdana Hrvatskoj udruzi Benedikt poželjela bih trajnost, a njezinim osnivačima, vodstvu, članovima i podupirateljima izobilje blaga koje se ne može kupiti.

A Vukovaru i mojoj Hrvatskoj da raste, buja i cvijeta!

Uvijek priželjkujem da se svi okupimo pod vukovarskim nebom, da slogom i ljubavlju obavijemo Domovinu, da hrvatski križni putevi dobiju pravi smisao, da nam Hrvatska postane najšira obitelj.

Uz benediktinski pozdrav, Ora et labora.

Razgovor vodila Margita Vučetić

Hrvatska udruga Benedikt

Advertisement

Vijesti

Medicina na nizbrdici – Kako smanjiti štetu?

Published

on

Većini je ljudi jasno da je zapadna medicina u krizi – piše Dr. med. Lidija Gajski u Logicno. Ovo su neki od njenih negativnih fenomena:

1) Komercijalizacija – u medicini je nepoželjna jer zdravlje i tijelo nisu roba; uvođenje tržišne logike u medicinu dovodi do pada efikasnosti i drugih devijacija. Povrh toga sustav koji se bavi nepoželjnim događajem ne smije biti ustrojen na profitnoj osnovi; ako se na zdravstvenoj usluzi zarađuje, nema interesa da se nepoželjni događaj – bolesti, izliječe i eliminiraju, već naprotiv, da se održavaju kroničnima, i da se stvaraju nove.

2) Privatizacija – zdravlje je javno/opće dobro, a ne posjed interesnih grupa. Primarni cilj privatnog poduzeća je zarada; u okolnostima u kojima su značajni dijelovi zdravstvenog sustava privatizirani, taj cilj postaje dominantan, a liječenje odlazi u drugi plan. Na svim razinama prisutna je korupcija.

3) Hipertehnologizacija, uključujući digitalizaciju i umjetnu inteligenciju – ubrzano se uvodi bez objektivne evaluacije i prijeti stvaranjem veće štete od koristi, ne samo u zdravstvenom sustavu, nego i šire jer vodi transformaciji ljudskog tijela i ponašanja, kao i transformaciji društvenih odnosa.

4) Birokratizacija – klinička se praksa sve više zamjenjuje radom s brojevima i statističkim podacima, te beskrajnim administriranjem; liječnici postupaju prema smjernicama, postupnicima, pravilnicima – pretvaraju se u činovnike, unositelje podataka i opslužitelje računala i uređaja.

5) Politizacija – iz medicine je nestao osobni odnos i odgovornost liječnika prema pacijentu; liječnici su izgubili autonomiju, svedeni su na izvršitelje naredbi koje se donose u sferi politike i ideologije.

6) Gubitak etike, znanstvenosti i demokratičnosti – iz medicine nestaje neophodna etička dimenzija, dok se iz njene znanstvene sastavnice gubi znanstvena metodologija, inovativnost, otvorenost i stručna rasprava. Postavljanje pitanja, pa i samo razmišljanje postalo je nedopustivo i opasno. One koji nisu u skladu s glavnom strujom cenzurira se i eliminira iz sustava.

7) Redukcionizam i materijalizam – zapadna je medicina krenula na stranputicu pred više stoljeća davši se, u okviru nove civilizacijske paradigme, reducirati na prirodnu znanost. Čovjek je sveden na zbroj tkiva i organa koji funkcioniraju prema fizikalnim i kemijskim zakonima; zanemarena je psihoemocionalna i duševna/duhovna komponenta čovjeka, kao i složenost pojmova liječenja, bolesti i zdravlja.

Zadnjih su desetljeća negativne tendencije i procesi eskalirali i medicina danas više nije u stanju ispunjavati svoju temeljnu zadaću.

Medicinari imaju ogromne praznine u znanju, a na mnogim su područjima jasno dezinformirani. Slabo poznajemo učinke postupaka koje preporučujemo i precjenjujemo potrebu za intervencijom. Ne učimo o prirodnim i drugim, tzv. alternativnim načinima liječenja. Dezinformirani smo o uzroku i naravi mnogih bolesti. Zašto ne učimo o okolišnim i društvenim determinantama zdravlja? Koliko znamo o ne-tjelesnim komponentama čovjeka, koje imaju važnu ulogu u nastanku i liječenju bolesti?

Jasno da ovakva medicina ne može biti efikasna. Djelotvornost velikog broja lijekova minimalna je ili je nema. I drugi terapijski zahvati, poput operacija ili ugradnji raznih uređaja značajnom broju pacijenata ne donose korist. Benefit od mnogih pretraga je upitan. Nema dokaza o koristi ijedne metode probira na rak. Bolesti se većinom ne liječe nego se održavaju kroničnima i stvaraju se nove. Ovo je Ivan Illich napisao prije skoro 50 godina: „Medicini ne polazi za rukom izliječiti kardiovaskularne poremećaje, većinu karcinoma, artritis, odmaklu cirozu jetre, pa čak ni običnu prehladu“ (Medicinska Nemezis, 1975.). Vrijedi i danas.

Neučinkovitosti medicine pridonosi i loša organizacija zdravstvenih sustava – nepovezanost, nedostatak zdravstvenih radnika, loš geografski raspored, pa i česta promjena doktora, za koju se našlo da značajno povećava smrtnost pacijenata.

Osim slabe učinkovitosti, medicina stvara sve veću i višestruku štetu. U prvom redu za tjelesno zdravlje. Samo za ilustraciju – lijekovi na recept treći su po redu uzrok smrti u Europi i SAD-u. Hospitalne infekcije uzimaju 147 000 života u Europi svake godine.

Medicina stvara i psihoemocionalnu štetu. Strah, briga, tjeskoba, nesigurnost, zbunjenost, nemoć, otuđenje, sumnja, ljutnja, očaj – čitav niz negativnih emocija i stanja nastaje zbog preuveličavanja rizika i ozbiljnosti bolesti, loše komunikacije s liječnikom, nemogućnosti utjecaja na liječenje, protuslovnih informacija, liječničkih pogrešaka, visokih troškova terapije. Žrtve su i liječnici zbog preopterećenosti i osjećaja otuđenja od svrhe i smisla svoga posla.

Nadalje, ekonomska šteta – zdravstveni proračuni rastu iscrpljujući pojedince i društvo. Nepotrebno, jer cijene medicinskih potrepština, osiguranja, a na zapadu i liječničkih plaća, pretjerane su i nerealne (kako lijek može stajati stotinu tisuća eura?). Novac se baca na nepotrebne postupke i saniranje štete od škodljivih. I uludo troši zbog loše organizacije sustava. SZO procjenjuje da se potrati 30 % zdravstvenih proračuna; sigurna sam da je to barem 50 %.

Sociokulturna šteta – visoki troškovi, u uvjetima privatizacije, imaju za posljedicu manju dostupnost zdravstvenih usluga siromašnijima. Znači, nedostatak pravednosti. Nadalje, javlja se pad povjerenja u zdravstvenu struku; samo 54 % ljudi još vjeruje liječnicima. Dehumanizacija. Sveopća medikalizacija kojom je kolonizirano zdravlje i većina ljudi pretvorena u bolesnike, a društvo u veliku kliniku. Liječnici su izgubili autonomiju vlastite struke, a bolesnici, ali i zdravi autonomiju nad vlastitim tijelom i zdravljem. Tjelesni suverenitet prepustili su instituciji medicine – otuđenoj, korumpiranoj, instrumentaliziranoj, veponiziranoj, koja na ljudima ne samo zarađuje, nego radi protiv zdravlja i života. Pomaže u izradi biološkog oružja, kontroli uma, zabranjuje djelotvorne lijekove … osvjedočili smo se tijekom korona krize. Vidjeli smo kako medicina, zlorabeći neznanje ljudi i njihov najveći strah – strah od smrti, služi kao oruđe kojim se djeluje na razne aspekte života, uvodi nadzor i oduzimaju prava i slobode. Medicina u službi transformacije društva, ali i preoblikovanja samog ljudskog tijela, u smislu kiborgizacije i stvaranja sintetičkog čovjeka.

* * *

Devijacije i štetu od medicine trebali smo davno prepoznati i početi ispravljati. Sada će biti puno teže. Ušli smo u razdoblje nezaustavljivog urušavanja ne samo zdravstvenog sustava, nego čitave civilizacije. Negativni fenomeni i trendovi će se nastaviti. Ljudi će biti sve bolesniji zbog štetnih utjecaja iz okoliša i sve slabijeg pristupa medicinskim uslugama. I to nije ništa novo – većina svjetskog stanovništva nema pristup primjerenom liječenju, pati i ranije umire. S druge strane, imućni će stradavati jer će nekritički prihvaćati sve što medicina nudi. Većinu liječnika, kako smo vidjeli, neće biti briga i nastavit će služiti sistemu.

Što može učiniti manjina svjesnih i savjesnih? Najnovija događanja pokazala su da smo se spremni nositi s dezinformacijama i propagandom. Unatoč našoj malobrojnosti i cenzuri istina je došla do velikog broja ljudi. I taj posao treba nastaviti. Smireno i bez zastrašivanja, jer ono koristi kontrolnom sistemu. Treba prenositi pozitivne i ohrabrujuće vijesti. Posebno je važno upozoravati ljude na štetne utjecaje iz okoliša i mogućnosti zaštite, na nužnost odbijanja transhumanističkih zahvata u tijelo te ignoriranja tzv. izvanrednih stanja.

Ja osobno, skoro 20 godina raskrinkavam laži i obmane u medicini, od kliničkih tema kao što su kolesterol, osteoporoza, depresija i cijepljenje, preko fenomena poput komercijalizacije znanosti i edukacije, privatizacije, medijskog marketinga, sukoba interesa, medikalizacije, do djelovanja na polju prava pacijenata, i nuđenja rješenja – između ostalog cjelovite reforme zdravstvenog sustava. Koja, nažalost, više nije aktualna jer je u ovoj fazi neprovediva.

U vremenu koje je pred nama morat ćemo se, kao liječnici i sestre, u prvom redu posvetiti konkretnom pomaganju bolesnim ljudima, poglavito onima bez novca i veza. Pojedinačno, a poželjno i kao mreža liječnika i sestara izvan i unutar zdravstvenog sustava. Volonterski ili uz izravno plaćanje usluga. Sub rosa. Za vrijeme paralize zdravstvenog sustava u Britaniji 2020. godine, profesionalci i dragovoljci lokalno su se organizirali za pružanje medicinske pomoći stanovništvu. Riječ je o paralelnom zdravstvu. Koje će nužno biti jednostavno i jeftino. I kojem će se, vjerojatno, priključivati sve veći broj liječnika i sestara jer će im rad u postojećem sustavu postati nepodnošljiv. Možda bi bilo dobro sastaviti jedan apel, poziv zdravstvenim radnicima da u uvjetima raspada javnog zdravstva sačuvaju etička načela hipokratove medicine – ostanu na usluzi ljudima u potrebi bez obzira na njihovu platežnu moć, i oni koji mogu, odvoje dio svog vremena za volonterski rad.

Imamo li kao mala zajednica resurse i kapacitete da se u ovom tranzicijskom razdoblju barem rudimentarno organiziramo? Ili je bolje bez formalne strukture koja je podložna infiltraciji i razbijanju. Nesumnjivo postoje modeli ustrojavanja zdravstva u razdobljima krize. Imamo svježe iskustvo i znanje ratne medicine; može li se ono iskoristiti?

Prilično je jasno da ćemo većinu medicine morati učiti iznova. Čeka nas veliki posao pronalaženja nepoznatih i zaboravljenih medicinskih znanja. Bilo bi dobro podijeliti područja istraživanja, a onda formirati repozitorij znanja. Kopirati veće, npr. World Council for Health. Krenuti s jednostavnim medicinskim istraživanjima – obradom dostupnih podataka, prikupljanjem i obradom svjedočanstava o učincima tzv. cjepiva, anketama o stavovima, ili o iskustvima bolesnika s određenim terapijama.

Na zapadu, gdje postoji tradicija integrativne/holističke medicine postoje centri neovisni o državi i industriji, gdje se odvija klinička praksa, ali i znanstvena istraživanja i edukacija. Kako ih objektivno evaluirati (jer i to je područje zagađeno komercijalnim interesima)? Kako pronaći pouzdane i provjerene adrese? Kredibilitet takvih liječnika i grupa trebao bi se temeljiti na dugogodišnjem kliničkom iskustvu. Praktičara alternativne medicine u nas je razmjerno malo i slabo su međusobno povezani.

Konačno, ono što je posebno važno – treba prestati glorificirati medicinu kao najvažnije područje života. Ljude valja rasteretiti straha od bolesti i opsesivne brige za zdravlje. Zdravlje nije najveća vrijednost i cilj sam po sebi. Ono je samo sredstvo za postizanje drugih, važnijih ciljeva, individualnih i kolektivnih; samo jedan od uvjeta za smislen i svrhovit život. Parafraziram Ivana Illicha: Medicinsku potražnju treba energično reducirati. I time obesnažiti medicinsku neman. Vratiti suverenitet nad vlastitim tijelom. Odbaciti ovisnost o medicinskom autoritetu i monopol institucije da nam govori jesmo li bolesni ili zdravi i diktira zahvate u naše tijelo. Kondicionirajući nas za podložnost i ropstvo; onesposobljavajući za prave, istinske životne pothvate.

Ja sam dobar dio profesionalne prakse odradila uvjeravajući ljude da nisu bolesni i uklanjajući im nepotrebne pretrage i terapiju. I oni su iz ordinacije izlazili zadovoljni i zahvalni. Na kraju sam napustila sustav koji je od mene zahtijevao stvari koje su besmislene i štetne. Jesmo li kao liječnici spremni prakticirati manje medicine, samo naizgled paradoksalno, na dobrobit naših bolesnika? Ili potpuno odbiti sudjelovati u nakaradnom sustavu. I raditi pravu medicinu koja stvarno liječi… cijeli članak pročitajte na Logicno.com.

Continue Reading

Vijesti

‘Đavo povlači “svoje legije” – Preminuo je Jacob…’

Published

on

‘Đavo povlači svoje sluge – Preminuo je Jacob Rotschild’ – izvještava Otpor Media.

Preminuo je Lord Jacob Rothschild, financijer i član ugledne bankarske obitelji Rothschild. Umro je u 87. godini.

Svoju je karijeru započeo u obiteljskoj banci NM Rothschild&Sons 1963., a 1980. je s Markom Weinbergom suosnovao brojne tvrtke, uključujući i J Rothschild Assurance Group, sada St James’s Place.

Obavljao je niz visokih funkcija. Među ostalim, bio je zamjenik predsjednika BSkyB televizije od 2003. i 2008. godine, a bavio se i umjetnošću i filantropijom.

Za svoje je zasluge odlikovan Ordenom za zasluge 2002. godine. Ta se čast daje onima koji su se pokazali zaslužnima na području umjetnosti, književnosti, učenja i znanosti, prenosi The Guardian.

Bankarska obitelj Rothschild vuče korijene iz Frankfurta iz 18. stoljeća, odakle su se različiti članovi obitelji selili u gradove širom Europe kako bi izgradili bankarske poslove.

Mnogi članovi obitelji bili su poznati po svojoj gorljivoj podršci cionizmu i formiranju Države Izrael.

Edmond James de Rothschild je bio pokrovitelj prvog židovskog stalnog naselja u Palestini u Rishon-LeZionu 1882. On je također osigurao sredstva za uspostavljanje Petah Tikve kao stalnog naselja 1883. godine.

Godine 1917. Walter Rothschild, drugi lord Rothschild bio je sugovornik Balfourove deklaracije Cionističkoj federaciji, koja je Britansku imperiju obavezala da uspostavi Palestinu kao nacionalni dom za židovski narod.

Oko 10 mjesta u Izraelu trenutno je nazvano po članovima Rothschilda koji su osigurali sredstva za osnivanje ovih mjesta.​​​​​​

izvor: OTPOR.Media

Continue Reading

Vijesti

SAD NE BI DOZVOLILE DA TEKSAS BUDE PONOVNO NEOVISAN! “Dođite ga uzeti!”- kažu Teksašani

Published

on

– Teksas je prije 200 godina bio neovisna država, a i sada ima skupinu ljudi koji žele vratiti taj status, zagovarajući odcjepljenje od Sjedinjenih Država, koje nazivaju texit.

Zagovornici neovisnosti Teksasa ističu da bi taj dramatični potez, inspiriran brexitom, pomogao riješiti migracijsku krizu na granici i spor s Washingtonom oko toga tko kontrolira granicu s Meksikom.

Spor između demokratskog predsjednika Joea Bidena i republikanskog guvernera Grega Abbotta razotkrio je duboke podjele u Americi.

„Mi ovdje u Teksasu znamo da je jedini način da Teksas ima sigurnu granicu i razuman imigracijski sustav da to učini poput 200 drugih zemalja u svijetu i to kao samostalna neovisna nacija”, rekao je Daniel Miller, predsjednik Teksaškog nacionalističkog pokreta.

Miller inzistira da njegov pokret, utemeljen 2005., nikada nije bio toliko blizu ostvarenja svojeg cilja.

U 19. stoljeću Teksas je bio zapravo dio Meksika. Ali nakon rata za neovisnost, tzv. Teksaške revolucije, postao je suveren 1836. Samo devet godina poslije pridružio se Sjedinjenim Državama kao 28. savezna država.

Miller uspoređuje pokret za texit sa šokantnom odlukom o brexitu 2016. koja je dovela da izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije.

Rekao je da Teksas dijeli povijest i interese s ostatkom Sjedinjenih Država, ali, poput zagovornika neovisnosti španjolske regije Katalonije, smatra da središnja vlada ne razumije njihove probleme.

Dok se Amerikanci pripremaju za glasanje na predsjedničkim izborima u studenome, na kojima će najvjerojatnije birati između Bidena i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, pokret za neovisnost Teksasa želi da državna skupština donese zakon koji bi omogućio referendum o odcjepljenju.

Američki Ustav, međutim, to saveznim državama ne dopušta – naprotiv, secesija južnih država uključujući Teksas 1861. dovela je do Građanskog rata, najkrvavijeg u američkoj povijesti.

Teksašanin ili Amerikanac?

Secesionistički pokret u Teksasu postoji već dugo, ali je marginalan, rekao je Joshua Blank, istraživački direktor pri Projektu za teksašku politiku Teksaškog sveučilišta u Austinu.

Kriza na granici između Teksasa i savezne vlade „stvorila je situaciju koju ta skupina zaista nastoji iskoristiti kako bi njihova stajališta izgledala vjerodostojnija nego što zapravo jesu”, rekao je Blank.

Misty Walters, 50-godišnja kućanica koja je nazočila Millerovu govoru u tipičnom teksaškom grill restoranu, rekla je da ljudi u državi smatraju da su prvo Teksašani, a potom Amerikanci.

„Apsolutno smo izloženi invaziji”, rekla je, govoreći o rekordnom broju ljudi koji pristiže preko granice, većinom iz Srednje Amerike, što je postalo ključno pitanje u kampanji za predsjedničke izbore.

„Teksas se mora suprotstaviti i bolje zaštititi svoje građane”, rekla je.

Ispitivanje javnog mnijenja, koje je ovaj mjesec proveo Projekt za teksašku politiku, pokazalo je da 26 posto ispitanika smatra da su prvo Teksašani, a potom Amerikanci, u odnosu prema 27 posto 2014., što statistički nije značajna promjena.

„To ne znači da 26 posto ljudi podržava odcjepljenje od Sjedinjenih Država”, istaknuo je Blank.

Ispitivanje Newsweeka provedeno ovaj mjesec pokazalo je da 67 posto Teksašana želi da država ostane dio SAD-a.

Separatistički pokret velikim dijelom potiče „ideja da postoji jednoobrazna američka kultura koju se često povezuje s bijelom bojom kože”, rekao je Blank.

„I s obzirom na krizu na granici, to budi strahove u ljudima kojima je takva ideja američke kulture valjana”, dodao je.

„Dođite ga uzeti”

U gradu Eagle Pass na dalekom jugu Teksasa, guverner Abbott preuzeo je vojnu kontrolu nad područjem zvanim Shelby Park kod rijeke Rio Grande koja razdvaja Teksas od Meksika. Oko tog područja vodi se spor sa saveznom vladom.

Guverner, koji optužuje Bidenovu administraciju da ne uspijeva zaustaviti mnoštvo ljudi koji ulaze u državu, postavio je duž dijelova granice bodljikavu živu.

Biden je tužio Teksas inzistirajući da je kontrola granice oduvijek bila pod saveznom jurisdikcijom.

Miller, vođa pokreta za neovisnost, uspoređuje sadašnju situaciju s događajima 1835. kada je Teksas još bio dio Meksika.

Teksas je odbio vratiti top koji mu je Meksiko posudio i istaknuo je zastavu na kojoj je pisalo „Dođite ga uzeti”, potaknuvši uspješan teksaški rat za neovisnost.

Kao i u slučaju topa, napetosti oko parka u Eagle Passu dio su puno većeg problema, rekao je Miller.

On je to ocijenio simbolom „razrušenih odnosa između savezne vlade i država”.

No za razliku od rata s Meksikom, ili Građanskog rata, Millerovi ljudi misle da bi se secesiju ovaj put moglo provesti mirnim putem.

Blank to ne smatra vjerojatnim.

„Teksas se ne bi mogao mirno odcijepiti. Sjedinjene Države ne bi pregovarale s njima po povoljnim uvjetima.” – pišu Mediji.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved