Slika 1. Naslovnica knjige Igora Vukića (MJ)

Rušenje srpskog mita o Jasenovcu počelo je u doba Jugoslavije. U doba Jugoslavije, doba takozvanog socijalizma s ljudskim likom, bilo je opasno kazati da je broj žrtava u Jasenovcu netočan jer je svako neslaganje sa službenom politikom značilo kazneni progon u kaznionice: Lepoglavu, Staru Gradišku, Goli otok i drugdje. Izraziti javno sumnju o broju ubijenih, stradalih u doba NDH značilo je širenje neprijateljske propagande i strogo se kažnjavalo. Osim zatvora ljudi su završavali na psihijatriji, bili su izopćeni iz društva, pod stalnim nadzorom i onemogućeni da napreduju u svojoj struci. Sumnju u točnost broja žrtava u Jasenovcu izrazio je dr. Franjo Tuđman, akademik Ivan Supek, kardinal Franjo Kuharić, povjesničar Ljubo Boban i drugi.

Mitoman Miletić u prvoj knjizi piše:

“Ovde nisu uzeti u obzir podaci minizatora broja ubijenih u koncentracionom logoru Jasenovac — Stara Gradiška, kao što su npr. Ivan Supek, professor iz Zagreba koji piše: „Jasenovački logor bio je najveće gubilište NDH-a.

Prema statističkom zavodu, bilo je ondje pobijeno oko 50.000 zatvorenika, najviše Hrvata ljevičara, pa Srba, Cigana i Zidova…” dodajući da su sve ostale brojke „fantastična preterivanja”, tj. „udesetostručene” iz propagandnih razloga i zbog zahteva reparacije — ratne oštete, ili govor na komemorativnoj misi za ratnog zločinca Alojza Stapinca, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić je 10. februara 1981. godine rekao: „Optužnicom bi se htjelo nadbiskupa Stepinca učiniti odgovornim za onih 40.000 žrtava koje se pripisuju Jasenovcu..”, dodajući, a kako bi on mogao za to biti odgovoran kad je „mrzio svaki zločin…” i „iskreno je suosjećao s patnjama srpskog naroda…”. Međutim, prezentirana dokumenta sve one koji zastupaju tezu da „kroz jasenovački logor prolaze desetci tisuća ljudi” od kojih je po njima većina pobijena, negiraju i dokazuju da su proizvoljna nenaučna i tendenciozna. To se isto odnosi i na rezultate popisa: Žrtve rata 1941—1945. Saveznog zavoda za statistiku iz 1966, koji se zbog toga i ogradio klauzulom „za internu upotrebu”. Popis je rađen na osnovu odluke SIV-a od 10 .6. 1964. a sređen avgusta 1966. ali pošto je primenjen pogrešan metod sa tri varijante sabiranja podataka i uz slabu finansijsko-organizacionu pomoć, i sam organizator je došao do zaključka, da su ti podaci čist promašaj i zbog toga je popis storniran. Međutim, te podatke koristi Tuđman i piše:

„ . . . podaci sa kojima raspolažemo pokazuju da je u svim logorima u Hrvatskoj ubijeno 50.000, a nije 12 ili 16 puta više…”. Ove stavove Tuđmana podržava u svojoj knjizi „Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji” izdatoj u Londonu 1984. i dir. Bogoljub Kočović.”

Povjesničar Ljubo Boban je također osporavao srpske brojke o broju stradalih.

Srpske laži, mit o logoru Jasenovac rušili su i srušili brojni povjesničari i istraživači: Franjo Tuđman, Ljubo Boban, kardinal Franjo Kuharić, akademik Supek, akadamik Pečarić, Vladimir Horvat, Mihael Sobolevski, Vladimir Geiger, Davor Kovačić, Nikica Barić, Mario Kevo, Stjepan Razum, Vladimir Horvat, Mario Jareb, Josip Jurčević, Vladimir Žerjavić, Bogoljub Kočović, Ante Ciliga, Branko Kranjčev, Zdravko Dizdar, Josip Ćurković, Mladen Ivezić, Blanka Matković, Igor Vukić, Stipo Pilić, Roman Leljak, Nikola Banić, Mladen Kojić, Neven Elezović, Petar Bašić, Ivan Kozlica, Branko Kranjčev, Vladimir Mrkoci, Tomislav Vuković i drugi.

Nažalost broj publikacija je malen kada se usporedi sa srpskim objavama. Do 2000. godine je o logoru Jasenovac objavljeno više od 1200 publikacija, (knjiga, članaka, propagandnih objava itd.). Žalosno je da hrvatski školovani povjesničari nisu napisali jedinstvenu knjigu o logoru Jasenovac i knjigu o srpskim lažima. Ovjde se ne misli na povjesničare s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Goldsteina, Klasića i Jakovinu) jer oni su zasljepljeni komunističkom ideologijom i srpsko-židovskim lažima te ne mogu i ne žele čuti argumente koji ruše komunističko-četnički mit o Jasenovcu. Drugo što treba istaknuti jest da oni pišu i govore o Drugom svjetskom ratu i NDH izvan vremenskog konteksta. Razmatrati pojedine događaje izvan vremena i prostora u kojem su se dogodili je nedopustivo i pokazatelj je kako oni na krivi način shvaćaju povijesnu znanost.

Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske „povjesničari revizionisti“ i povjesničari – amateri pisali su o logoru Jasenovac i njima treba zahvaliti što se o Jasenovcu počelo istraživati i javno govoriti. Povjesničari i povjesničari – amateri: Vladimir Horvat, Josip Jurčević, Stjepan Razum, Ljubica Štefan, akademik Josip Pečarić, Stipo Pilić, Blanka Matković, Igor Vukić, Roman Leljak, Mladen Kojić, Nikola Banić, Neven Elezović i drugi dali su svoj doprinos rušenju srpskog mita o Jasenovcu. Da su školovani i pošteni povjesničari objavili istraživanja o srpskim lažima to ne bi morali uraditi povjesničari-amateri. Pojedine kritike adresirane na „revizioniste“ i povjesničare – amatere su opravdane ali većina njih nije opravdana. Koliko je meni poznato dokumenti i istraživanja „povjesničara revizionista“ i povjesničara-amatera nisu upitni, upitni su zaključci o broju žrtava. Neka školovani i pošteni povjesničari navedu koji je preslik dokumenta, koji je objavio Igor Vukić, falsifikat. Ono što su „povjesničari revizionisti“ i povjesničari-amateri napravili trebali su napraviti školovani i pošteni povjesničari. Neka se hrvatski povjesničari koji kritiziraju „revizioniste“ i povjesničare -amatere ne zavarava jer i oni spada u revizioniste (po mišljenju srpskih mitomana i srpske službene politike) jer ne prihvaćaju srpske laži o Jasenovcu. Srbi su i podupiratelja komunističkog mita o Jasenovcu Ivu Goldsteina svrstali u revizioniste jer je izjavio da je broj ubijenih u Jasenovcu oko 120.000.

Od početka mita srpski i drugi mitomani o logoru Jasenovac naglašavaju da im dokumentacija nije ni potrebna jer tvrde da ustaše nisu evidentirali zatočenike!?

Slika 2. Naslovnica knjige Jasenovački logori (MJ)

Kako su srpskokomunistički povjesničari (i drugi mitomani) rješili problem nedostatka dokumentacije i dokaza? Rješili su ga na taj način da su anketirali stanovništvo i upisivali ono što su čuli ili što su željeli čuti budući da su ti anketari kao i cijele komisije bili nestručni, Miletić, knjiga 1., str. 38. (elektronska verzija): „No, ima primera kako su taj problem rešila pojedina sela, gradovi i područja kroz hronike i monografije. Na primer, selo Veliko Nabrđe je objavilo u knjižici: „Veliko Nabrđe 1941—1945″ i u njoj su po imenu i prezimenu 340 lica koja su nastradala u koncentracionom logoru Jasenovac—Stara Gradiška, a u knjižici: „Jasenovačka drama” piše da je iz mesta Jasenovca stradalo 114 meštana u logoru Jasenovac i 128 meštama u logoru Stara Gradiška. U monografiji: „Slavonski Brod u NOB-i i socijalističkoj revoluciji 1941—1945.” objavljena su imena 417 lica koja su ubijena u tim logorima, ili pak kako je to rešila Općina Novska. U Muzeju Novska postoje statistički podaci o žrtvama fašističkog terora na teritoriji Općine Novska. Iz ih podataka se vidi da od ukupno nastradalih, na logor Jasenovac otpada 53 odsto tj. 2.046 ljudi, žena i dece, a na logor Stara Gradiška 25 odsto ili 957 lica. Slično su uradile i društveno-političke organizacije Skupštine opštine Bosanska Dubica konstatujući da je od 33.129 stanovnika ovog područja u logoru Jasenovac ubijeno 5.236 lica, a u Staroj Gradiški 265, a Opštinski odbor SUBNOR-a Bosanska Gradiška popisom žrtava fašističkog terora je ustanovio da je u logoru Jasenovac ubijeno 3.805 žitelja te opštine” .

Tako su komunisti i Srbi pravili popise i određivali broj nastradalih u Jasenovcu. Miletićeve knjige su srpsko propagandno smeće bez obzira što donose određeni broj izvornih dokumenata.

Mitoman Miletić je svoje brojke smanjio u knjizi NDH – Koncentracioni logor Jasenovac 1941. – 1945. (objavljena u Beogradu 2010.) olako je zaključio da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje 146.401 osoba. U žrtvoslovu Ubijeni u koncentracionom logoru Jasenovac 1941-1945., objavljenom godinu poslije, Miletić je brojke neznatno korigirao, pa je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje 146.248 osoba (80.192 žrtava prema poimeničnom popisu te 66.056 žrtava utvrđenih brojem – NN, bez imena i prezimena), od čega 97.972 Srba, 26.535 Roma, 15.707 Židova i 3668 Hrvata.143 Žrtvoslov Ubijeni u koncentracionom logoru Jasenovac 1941-1945., prepun osoba navedenih dva ili više puta, osoba koje ondje ne spadaju ili nepostojećih osoba i previše NN osoba, i brojke do kojih je došao iskaz su njegovih i inih želja, a ne utemeljenih pokazatelja, kao i kod prijašnjih njegovih procjena da je u logoru Jasenovac „ubijeno [je] više stotina hiljada ljudi, žena i dece”. Postalo je jasno i da je netočna Miletićeva tvrdnja koju je izrekao na Međunarodnom znanstvenom skupu Genocid nad Srbima u II svetskom ratu, održanom u Beogradu u listopadu 1991., da bi broj jasenovačkih žrtava prema dotadašnjim poimeničnim pokazateljima trebao iznositi najmanje 186.000. Naime, tada je ustvrdio da i nepotpuni popis „žrtava ustaškog genocida” „do sada utvrđen imenom i prezimenom iznosi više od 280.000 lica, od kojih su najmanje dve trećine stradale, (iz članka Vladimira Geigera). Tako to rade srpski naučnici-miotomani.

Slika 3. Mit o Jasenovcu, Roman Leljak (MJ)

Komunističko-četnička istraživanja i iskapanja na području logora Jasenovac, Stara Gradiška i Gradina su opovrgnuli srpske tvrdnje o 700.000 ubijenih (neki pišu milijun do 1,4 milijuna ubijenih Srba). Srpski „naučnici“ priznaju da se po pitanju broja žrtava radi o procenama (odoka) i da nemaju dokumente kojima bi potvrdili svoje navode. Istraživanja (nađeni posmrtni ostatci, sondiranja) na terenu su pokazala da se radi o lažima. To im ne smeta da i dalje (2021. godine) govore o 700.000 ubijenih Srba u logoru Jasenovac!?

Članci Vladimira Geigera daju dobar i objektivan pregled literature o logoru Jasenovac i Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Svakako treba pročitati slijedeće članke:

• U povodu knjige: Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska 1918 -2008., Europapress holding, Novi liber, Zagreb 2008.,931 str. – osvrt na poglavlja: 48. “Rasap i slom NDH, Bleiburg i Križni put”, 49. “’Obračun s narodnim neprijateljem’” i 50. “Ratni i demografski gubici” ČSP, br. 1., 231.-275. (2009.)
• Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi). ČSP, br. 3., 699.-749. (2011)
• Recenzija knjige Jasenovac autora Ive Goldsteina, (Zaprešić; Jasenovac: Fraktura; Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2018). ČSP, br. 1, 269-337 (2019)
• Pitanje broja žrtava logora Jasenovac u hrvatskoj i srpskoj historiografiji, publicistici i javnosti nakon raspada SFR Jugoslavije – činjenice, kontroverze i manipulacije. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska. ČSP, br. 2, 517-587 (2020.)

Povjesničar Vladimir Geiger dao je osvrt na literaturu o logoru Jasenovac, ukazao je na nelogičnosti, nestručnost, tendencioznost (npr. Ive Goldsteina). Napisao je i ovo:

“Kočović i Žerjavić neizmjerno su zaslužni za rušenje mita o 1.700.000 ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu, a time i znatno pretjeranih navoda o razmjerima ljudskih gubitaka u NDH i žrtava logora Jasenovac.

U historiografiji su kao takvi i zabilježeni. Kočović se nije upuštao u izračunavanje/procjenjivanje broja žrtava logora Jasenovac, kao ni Bleiburga. Žerjavić je pak upao u zamku prevelikih htijenja i očekivanja oko brojeva žrtava i Jasenovca i Bleiburga, a to statističkom metodom i(li) procjenama, primjenom „standardne statističke metode i metode sabiranja podataka iz literature” koju je koristio, nije moguće valjano riješiti.”

“Na predstavljanju srbijanskoga izdanja knjige Jasenovac u Beogradu 4. travnja 2019. Ivo Goldstein spomenuo je da je poimeničnim popisom u JUSP-u Jasenovac utvrđeno 83.000 žrtava logora Jasenovac. Prema pisanju dnevnoga lista Politika, Goldstein je zatim naglasio: „Naravno nakon obimnog istraživanja shvatio sam da na taj broj treba dodati 10 ili 20 odsto nestalih ili nepopisanih žrtava. Verujem da je u Jasenovcu stradalo oko 120.000 ljudi i da bi se na nekoj stručnoj konferenciji sa tim složile i moje kolege istoričari u Beogradu.”60

No vratimo se u pučku školu: 10 % od 83.000 iznosi 8300, a 20 % 16.600, pa nije jasno kojom je to matematičkom operacijom Ivo Goldstein došao do brojke od 120.000. Usto, zagonetno je na temelju kojih je pokazatelja Goldstein zaključio da brojci od 83.000 treba dodati 10 ili 20 %? – Zašto ne 3 % ili pak 500 %? Ili je riječ o unaprijed zadanom broju.”

Geigerove kritike “revizionista” i povjesničara-amatera

“Na hrvatskim internetskim portalima i u hrvatskom nacionalističkom tisku te publicistici i dijelom u historiografiji „revizionistička” stajališta o logoru Jasenovac posljednjih su godina učestala. Najsustavnije poricanje i(li) znatno umanjivanje ustaških zločina počinjenih u logoru Jasenovac zastupljeno je ponajprije u javnim istupima i pisanjima povjesničara i povjesničara-amatera Mladena Ivezića, Vladimira Mrkocija, Vladimira Horvata, Stipe Pilića, Blanke Matković, Igora Vukića, Josipa Pečarića, Stjepana Razuma i Romana Leljaka.

No i hrvatska historiografija i publicistika slijeva uporna je u svojim starim i općepoznatim tvrdnjama, u čemu su zdušno potpomognuti mnogobrojnim svjetonazorski istovjetnim medijima, uključujući i najutjecajnije državne. A kako se i moglo očekivati u Hrvatskoj, svaka je strana – i zastupnici i promicatelji „novouspostavljene” brojke od 80.000 do 100.000 i novopridošli „revizionisti” i „umanjivači”, različitih sposobnosti i znanja – pozivajući se na istinoljubivost i znanstveni pristup, nepokolebljivo ostala pri svojim stajalištima i tvrdnjama o logoru Jasenovac, utemeljenim na prepoznatljivom selektivnom pristupu, a često i na izmišljenim, „hipotetičkim činjenicama”. – Dijaloga o pitanju logora Jasenovac u Hrvatskoj nema ili, točnije, dijalog je prepun najblaže rečeno izljeva prezira, pa i neskrivene mržnje, suprotstavljanja onome tko misli i zastupa drukčije, nazivajući jedni druge pamfletistima i krivotvoriteljima.”

“Uslijedio je od početka 2000-ih nastup pojedinaca i skupina koji uporno zastupaju svoje osebujno manirističko viđenje NDH i logora Jasenovac te ustraju u tome da broj žrtava logora Jasenovac nije i – najjednostavnije rečeno – ne može biti veći od četveroznamenkastog (primjerice: mr. Mladen Ivezić, mr. Blanka Matković, Roman Leljak i dr. Stjepan Razum). Primjetno je da ti povjesničari i povjesničari-amateri imaju neizmjernu potporu u ekstremnim nacionalističkim medijima, ponajprije TV-emisiji Bujica i zadarskom Hrvatskom tjedniku, ali i u tisku Katoličke crkve, ponajprije Glasu Koncila. Usto, rimokatolički župni uredi po Hrvatskoj i zapadnoj Hercegovini postali su uobičajena mjesta predstavljanja njihovih pisanih uradaka. – Utočište takvih stajališta među povjesničarima u Hrvatskoj je ponajprije na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, čiji su idejni začetnici bili Mrkoci i isusovac Horvat, a stajališta koja su oni zacrtali najizravnije će biti iznesena i podrobnije razrađena u knjizi Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković Jasenovački logori – istraživanja, objavljenoj 2015. u izdanju Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.73 – Uslijedio je žestok odgovor najprije u antifašističkom, točnije ljevičarskom tisku, ali i u uvjetno neutralnom tisku i na internetskim portalima, često i neodmjeren, kao što je najčešće bio neodmjeren i pokušaj revizije dotad prevladavajućih navoda i tvrdnji, ali i izravan i sustavan odgovor slijeva u publicistici i znanstvenoj literaturi.74”

“Dr. Stjepan Razum, katolički svećenik i povjesničar, voditelj Nadbiskupijskoga arhiva u Zagrebu, član brojnih hrvatskih kulturnih društava i udruga, u nekima i obnašatelj važnih dužnosti, i prvi predsjednik 2015. osnovanog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, već se niz godina na osebujan, samo njemu svojstven način zauzima za reviziju prevladavajućih i desetljećima promicanih navoda o razmjerima ljudskih gubitaka u vrijeme NDH, a napose o žrtvama logora Jasenovac. Sve što se ne uklapa u njegova stajališta i znanja neopterećena činjenicama proziva i proglašava „protuhrvatskim uradcima”.

Razum zastupa otprije u određenim hrvatskim krajnjim nacionalističkim krugovima jedino prihvatljiva, ali i teško dokaziva stajališta da je u poraću logor Jasenovac „imao duže trajanje, nego li onaj ratni. U poslijeratnom logoru [Jasenovac] stradao je neizmjerno veći broj nego li u ratnom logoru”. Dr. Razum tvrdi da je Jasenovac za vrijeme NDH bio „radni i tranzitni logor. U njemu se nije provodilo ubijanje”, i zaključuje bez zadrške da „za masovna ubijanja u logoru Jasenovac nema nikakvih dokaza”, zatim i da su „najbrojniji logoraši bili sami Hrvati, protivnici ustaškoga režima”, kao i da je „točan broj žrtava logora Jasenovac niži od najniže službene komunističke procjene”. Nije zanemariva mogućnost da je „točan broj žrtava logora Jasenovac niži od najniže službene komunističke procjene”, ali nije jasno na temelju kojih pokazatelja dr. Razum ustvrđuje da su „najbrojniji logoraši bili sami Hrvati, protivnici ustaškoga režima”. Usto vjerodostojnih potvrda da je u poraću u Jasenovcu stradao „neizmjerno veći broj nego li u ratnom logoru” jednostavno nema. No velečasni dr. Razum uporno i bez imalo zadrške ponavlja tvrdnje da je „Popis žrtava u Jasenovcu potpuno [je] lažan i izmišljen, u Jasenovcu nije NDH ubijala Srbe, nego su nakon rata partizani i komunisti ubijali hrvatske domoljube […]”. – Svoje sabrane umotvorine o NDH i logoru Jasenovac objavio je dr. Razum 2018. u knjizi Razotkrivena jasenovačka laž, u suautorstvu s akademikom Josipom Pečarićem, koji je u međuvremenu postao „moralna vertikala” u Hrvata. Dr. Razum je u ožujku 2018. hrvatskom narodu obznanio „konačnu istinu” o broju jasenovačkih logoraša i broju logoraša koji su u logoru Jasenovac izgubili život. Naime, on tvrdi da je sveukupno u vrijeme NDH, od 1941. do 1945., bilo tek 18.600 jasenovačkih logoraša, a da je od toga njih 1360 u logoru Jasenovac i „smrtno stradalo”. – „Prirodnom smrću, od teških oboljenja ili od posljedica najtežih kazni logorske uprave!”80 – Kako je dr. Razum došao do „konačne istine” o broju jasenovačkih logoraša i broju logoraša koji su u Jasenovcu izgubili život? – Bez razmišljanja je povjerovao izmišljotinama Romana Leljaka, o čemu ukratko poslije.

Igor Vukić jedini se od istaknutih jasenovačkih „revizionista” u svojim javnim istupima, napisima i knjigama – čije pisane uratke o logoru Jasenovac neki znanstvenici slijeva nazivaju „toksičnim šundom”, a domoljubi zdesna nepodijeljeno hvale kao „znanstvene” i „istinoljubive”, svjestan očito koliko je to „sklizak teren” – nije upuštao u procjene ili spominjanje broja žrtava logora Jasenovac. No pozivajući se selektivno na logorske dokumente I iskaze/sjećanja jasenovačkih zatočenika, Vukić spominje tek različite brojke o logorašima u Jasenovcu 1941. i početkom 1942., koje su u najčešće rasponu od 1100 do 1200 do potkraj 1941. i 1500 početkom 1942. godine. Osporava poimenični popis JUSP-a Jasenovac te ustvrđuje da „popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem

Prema Vukiću, Usput, moramo se složiti s motom Vukićeve knjige Radni logor Jasenovac: „Na savjest svima koji su lagali o Jasenovcu.”

Slika 4. Naslovnica knjige akademika Josipa Pečarića (MJ)

Geigerova Kritika rada Igora Vukića je opravdana samo u slučaju da se isti kriterij primjeni na uradke Miletića, Bulaića, Dedijera, Krestića, djelatnike JUSP-a Jasenovac i drugih. Zar navedeni mitomani ne nastupaju selektivno, zar je njihov popis žrtava i broj žrtava istinit?

Blanka Matković je u pravu kad kaže da ćemo „Svoju povijest pisat ćemo mi.” Također se možemo složiti s izjavom da “odbacimo povijest koju je pisala Partija nakon 1945.”

Zašto objektivni i pošteni hrvatski povjesničari prihvaćaju ili šute o povijesti koju su pisali komunisti i četnici? Zašto tijekom zadnjih 30 godina nisu napisali knjigu Novija hrvatska povijest? Zašto nisu napisali knjigu o komunističko-četničkim krivotvorinama?

Pišu da povjesničari “revizionisti” i povjesničari-amateri nastupaju u nacionalističkom tisku i na jednom lokalnom TV kanalu. Zaboravljaju da im je nastup na javnoj nacionalnoj televiziji, koji mi Hrvati plaćamo, zabranjen! S druge strane širitelji komunističko-četničkog mita o Jasenovcu (npr. Ivo Goldstein) imaju neograničeni pristup javnoj televiziji!?

Pitam naše povjesničare zašto nisu sami otišli u Beograd, umjesto Romana Leljaka, i istraživali arhivsku građu?

Što kažu hrvatski povjesničari na činjenicu da je gospođa Esther Gitman istraživala i našla 15.000 dokumenata u svezi s blaženikom Alojzijem Stepincem, da je izvršila preslik 5.000 dokumenata i napisala knjigu? Zar nije čudno, da ne upotrijebim drugi izraz, da Židovka Esther Gitman istražuje i brani (temeljem dokumenata) blaženika Stepinca dok hrvatski povjesničari šute ili svoj nerad objašnjavaju da nema dokumenata, a dokumenti su u Državnom arhivu Hrvatske u Zagrebu?

Slika 5. Naslovnica knjige Esther Gitman (MJ)

Vladimir Geiger piše i o istraživanju matematičara i informatičara:

“Uza sva potrebna i često opravdana upozorenja o netočnim upisima, provjere i pročišćavanja poimeničnoga popisa JUSP-a Jasenovac dr. Nikole Banića (Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zagreb) i dr. Mladena Koića, objavljivana posljednjih godina u Hrvatskom tjedniku, nisu – iako je riječ o većim brojkama, kako tvrde – rezultirala znatnijim promjenama ukupnoga broja jasenovačkih žrtava. – Banić i Koić od ukupno 83.813 žrtava na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac 55.915 proglašavaju „lažnim i nepouzdanim”.100 No 42.307 „žrtava uz čije ime stoji da je nepouzdan jedan od osnovnih podataka”, kao i 17.182 „žrtava s imenom i prezimenom, ali bez imena oca, mjesta ili godine” ne potvrđuje nedvojbeno da su te žrtve „lažne i nepouzdane”. Ako su njihove provjere mrežnoga popisa JUSP-a Jasenovac točne, treba zabrinjavati ponajprije 3398 žrtava „za koje je dosad poimenično pokazano kako nisu stradale u Jasenovcu”, 1873 „dvostrukih, trostrukih i višestrukih klonova” i 1611 „žrtava kod kojih nije navedeno ni ime ni prezime”, njih ukupno 6882 (8,2 %).

Pribrojimo li im i 3671 „žrtava u kategoriji nestalih i kategoriji nepoznato”, pa i 2919 „žrtava kod kojih nije navedeno ime ili prezime”, ukupno je 13.472 (16 %) „lažnih i nepouzdanih” žrtava, što nije zanemarivo. “

Sve što su dr. Nikola Banić i Mladen Kojić objavili može se provjeriti, izvolite povjesničari napišite konkretno što su krivo napisali! Svakom normalnom je jasno da je Poimenični popis žrtava JUSP-a Jasenovac krivotvorina što priznaju i djelatnici JUSP-a Jasenovac brisanjem jednih imena i dodavanjem drugih. Do kada će se “rađati” nove žrtve JUSP-a Jasenovac? Je li povjesničarima normalno da se popis žrtava nadopunjuje 75 godina od zatvaranja logora?

Knjiga Igora Vukića nosi naslov Radni logor Jasenovac. Nakon što je knjiga objavljena uslijedili su silni napadi na Igora Vukića zbog toga što je napisao radni logor.

Knjiga Zemaljske komisije iz 1946. također navodi da je Jasenovac bio i radni i tranzitni logor, mitoman Miletić također navodi da je Jasenovac bio radni logor pa se postavlja pitanje u čemu je problem kada je Vukić napisao radni logor. Vukić nije negirao ustaške zločine, negirao je brojnost zločina i opise mitomana na koji način su ti zločini počinjeni. Umjesto kritike neka kritičari sami istraže bez ikakvih predrasuda. Nitko normalan ne negira počinjene zločine ali normalan čovjek ne može prihvatiti broj ubijenih (jer nema dokaza) i ne može prihvatiti opisane načine ubijanja zatočenika, ne može prihvatiti izmišljotine bolesnih srpskih povjesničara, patoloških lažova intelektualaca i akademika.

Mi koji smo rođeni nakon rata, mi koji nemamo nikakvih sveza sa ustaštvom, mi koji smo živjeli u komunističkoj Jugoslaviji i osjetili “blagodati” komunističke vlasti znamo što su komunističke laži i kakva je komunistička istina. Mi smo, također, svjedoci i sudionici Domovinskog rata i znamo što se događalo tijekom Domovinskog rata. Danas smo svjedoci neokomunističko-četničkih laži o Domovinskom ratu, svjedoci smo progona branitelja i amnestije zločinaca. U Muzeju žrtava genocida u Beogradu naš oslobodilački i obrambeni rat je proglašen genocidom, “Oluja” Zločin koji se pamti! (vidi sliku). Pitanje povjesničarima i ostalima: Postoji li sličnost u tretmanu NDH i današnje Republike Hrvatske?

Mene (nas Hrvate) zanima istina bez obzira kakva je. Žrtvama ne možemo pomoći! Ne možemo prihvati komunističko-četničke laži o genocidnosti hrvatskoga naroda niti laži o blaženiku Alojziju Stepincu!

Nisam povjesničar niti želim podučavati povjesničare (stručne, objektivne, moralne) ali znam zbrojiti dva i dva pa prema svemu što sam pročitao moram napisati da povjesničari nisu odradili svoj posao, jer da se ga odradili ne bi povjesničari-amateri i povjesničari “revizionisti” raditi njihov posao.

Pitanje za povjesničare: Je li JUSP Jasenovac nacionalna sramota (s obzirom na dokazane krivotvorine na Poimeničnom popisu žrtava)?

Podrška “revizionistima” i povjesničarima-amaterima koji tragaju za istinom i ruše komunističko-četnički mit o Jasenovcu i NDH.

Dr. Marko Jukić