Svaka proširena kritika Rusije koristeći katolički okvir mora uzeti u obzir niz pitanja: autoritet i zajedništvo s Rimom; teološko i političko nasljeđe Istočnog Rimskog Carstva; Komunistička infiltracija, uništavanje, potiskivanje i subverzija kršćanstva; očigledan, ubojiti antisemitizam…i popis se nastavlja.

Gore: Aleksandr Solženjicin piše foto: Facebook.com

Gledanje Rusije s katoličkom – ili barem zapadnjačkom – vizijom može prelako dovesti do razmišljanja “kad bi samo”. “Kad bi barem” Rusi svrgnuli Putina; “kad bi samo” dobar papa ispravno posvetio Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu; “kad bi samo” pravoslavci na koljenima dopuzali do Rima i odrekli se svojih zabluda.

U tim pretpostavkama ima dosta istine, ali cijeli je tok razmišljanja sklon trijumfalizmu ili, još gore, novom manihejstvu. Pod tim mislim na život u fantaziji da je Zapad/katolicizam = dobro, a Rusija = loše. Što ako su kritičari i potencijalni proroci zaslijepljeni ohološću u pogledu ključne i moguće od Boga dane misije Rusije da stoji kao spasonosni prijekor katoličkoj i/ili zapadnoj ludosti?

Solženjicin i jedna anegdota

Ono čega sam se upravo dotaknuo je stav koji su zastupali neki ruski mislioci tijekom posljednja dva stoljeća. Slavofili su tvrdili da imaju posebnu sudbinu da podučavaju Zapad, a najnoviji poznati ruski filozof, Aleksandar Dugin, također ima neka razmišljanja u tom smjeru.

Jedan od najpoznatijih primjera ruske proročanske poruke Zapadu je Solženjicinov govor od 8. lipnja 1978. na Sveučilištu Harvard: “Svijet podijeljen na dijelove.” Veliki mislilac-pisac osporava svoju zapadnu publiku u vezi s nekoliko negativnih pojava: široko rasprostranjenom nedostatku hrabrosti, ljubavi prema materijalizmu, pogrešnoj primjeni pravnih načela, korumpiranosti tiska (medija) i temeljnom nerazumijevanju prave prirode slobode. . Šokirao je svoje samozadovoljne slušatelje izjavama poput ove:

Kroz duboku patnju, ljudi u našoj zemlji [Rusiji] sada su postigli duhovni razvoj takvog intenziteta da zapadni sustav u svom sadašnjem stanju duhovne iscrpljenosti ne izgleda privlačno.

Zapadnjačkim umovima sigurnima u urođenu superiornost njihove civilizacije nad komunističkim sustavom, Solženjicinova riječ sigurno je ubola.

Ali on je nastavio.

Da bi se čovjek obranio, mora biti spreman i na smrt; malo je takve spremnosti u društvu odgojenom u kultu materijalnog blagostanja. U ovom slučaju ne preostaje ništa osim ustupaka, pokušaja dobivanja vremena i izdaje.

Koliko istinite te oštre riječi zvuče 2024. kada studenti s Harvarda brane islamske teroriste nad židovskom državom koja cijeni vladavinu prava, a katolički čelnici čine višestruke ustupke kineskoj Komunističkoj partiji. Solženjicin završava prezirući humanizam i njegove loše učinke na svijet, a posebno na Zapad. Gledajući unatrag nakon četrdeset pet godina, bilo bi moguće probušiti rupe u Solženjicinovim pretpostavkama; međutim, također je moguće čuditi se njegovoj pronicljivosti i dalekovidnosti.

Podrška ovom obraćanju autora Arhipelaga Gulag prilično je laka za osobu koja je duboko uvučena u klasično razmišljanje kršćanstva. Ali podijelit ću osobnu anegdotu o još jednom primjeru sposobnosti Rusije da probije zapadni trijumfalizam. Prošlih godina (prije nego što sam postao katolik) bio sam činitelj u župi OCA (Pravoslavne crkve u Americi) blizu Tacome, WA. OCA je potomak Ruske crkve u Sjevernoj Americi. Posljednjih godina poprimio je mnogo više američkog identiteta i župe obično koriste engleski (ne crkvenoslavenski) za božansku liturgiju i druge službe. ROCOR (Ruska pravoslavna izvanruska crkva) vuče korijene od biskupa i vjernika koji su pobjegli iz Rusije ubrzo nakon početka revolucije 1917. godine. Zadržala je svoj ruski etnički karakter, a 2007. godine kanonski je vraćena u zajedništvo s Moskovskom patrijaršijom. U međuvremenu, OCA je malaksala i borila se da svoju autokefalnost u potpunosti prizna svjetsko pravoslavlje.

Mi u OCA-i imali smo kontakt – iako ograničen – s najbližom župom ROCOR-a, katedralom Svetog Nikole u Seattleu. U to vrijeme jedan od svećenika koji je služio u katedrali bio je rođen u Americi, sin imigranata (izbjeglica), ali potpuno Rus po svjetonazoru. Taj je svećenik u jednom članku – ne mogu se točno sjetiti gdje – rekao riječi u smislu da “ne postoji takva stvar kao što je Amerikanac”. Isprva mi je ta izjava bila smiješna, ali smijeh se pretvorio u ljutnju. Moji preci su ovdje došli odnekud, ali moj narod je ovdje živio desetljećima, pa i stoljećima. Što sam trebao učiniti? Povratak u Francusku ili na Britansko otočje? Godine su ublažile taj bijes i sada vidim njegovu poentu, čak i ako se ne slažem u potpunosti. Mainstream Amerikanci (obično bijelački ali ne isključivo) su neracinirane i homogenizirane. Što mi imamo autentično a autentično i sretno naše? Mogao bih se okrenuti i reći da je ovaj svećenik postao žrtva nostalgije pravoslavnih fanova za “Svetom Rusijom”, ali to ne bi promijenilo točnost njegove ocjene o Amerikancima.

Rusija se suočava s problemima za koje Zapad misli da ih nema

Vraćajući se na gornji popis, nije teško ustanoviti da “ruski” problemi također postaju zapadni/katolički problemi. S obzirom na naslijeđe Istočnog carstva i razvoj događaja s raskolom odvojenim istočnim crkvama, pitanje razvoda stoji iznad mnogih drugih problema.

Razvod kao dopuštena praksa na Istoku velikim dijelom dolazi od cezaropapizma i podjarmljivanja Crkve od strane carstva. Carevu želju da se ponovno vjenča obično je udovoljavao carigradski patrijarh, iako je na kraju čak i patrijarh odbio “dopustiti” više od tri braka (serijska monogamija, ali ne više od tri). Ta politika nikada nije uspješno provedena na Zapadu, iako ju je engleski Henrik VIII pokušao više od jednom.

Do korozivnijeg razvoja došlo je kad je politika razvoda prešla sa suda na općine. Dopuštanje razvoda i ponovnog sklapanja braka postalo je standardna praksa na Istoku, iako se teoretski gledalo s neodobravanjem. Stoljećima nakon ove promjene na Istoku, Zapad je držao liniju. Ali u posljednjih šezdeset godina došlo je do promjena. Politiku poništenja nakon Drugoga vatikanskog sabora neki sada nazivaju “katoličkim razvodom”. To je još više tako od Amoris Laetitia pape Franje i njegovih osporavanih tumačenja pričesti za “ponovno vjenčane”.

Drugi upozoravajući primjer lažne sigurnosti i “to se ovdje nikada neće dogoditi” je javna tajna da znatan broj mlađih generacija na Zapadu prihvaća socijalizam ili čak komunizam. Tijekom vrhunca hladnoratovske borbe protiv Sovjetskog Saveza “mi” smo mogli gledati niz nos na “njih” i njihovo prihvaćanje marksističko-lenjinističkih laži. Sovjetski Savez je pao i od tada se Rusija i ostali sastavni dijelovi SSSR-a bore da pronađu svoj put u drugačijem svijetu. Francis Fukuyama (ne)slavno je izjavio da je sada “kraj povijesti”, a mnogi Hladni ratnici nastavili su svojim veselim putem promovirajući materijalizam i ersatz slobodu. U međuvremenu, komunizam je bio živ i prihvaćen na tri mjesta značajna za Zapad: Kuba, Kina i sveučilišni (osobito američki) kampusi. U 2024. komunizam je naš problem, a mi ne radimo dobar posao u suočavanju s njim. (To uključuje Crkvu, ne samo zapadne vlade i društva.)

Ovi primjeri ne žele tvrditi da je Rusija dobro obavila ili radi dobar posao. Moj odgovor onim tradicionalnim katolicima koji misle da je Putinova Rusija čestita obećana zemlja je: sigurno. Gdje ćeš tamo na misu? Što ćeš raditi za posao? Ako tamo život nije tako ružičast, hoćete li progovoriti protiv bivšeg agenta KGB-a koji voli defenestrirati ili trovati kritičare?

Napomena za Rusiju, Zapad i katolike je jednostavna: ne budite samozadovoljni. Nemojte pretpostavljati da “naša strana” ima sve odgovore. Učite na našim i njihovim greškama. I uvijek – uvijek – držite svoje oči na našem Gospodinu, a ne na valovima.

Autor: Greg Cook/1Peter5.com

Greg Cook je pisac koji sa suprugom živi u sjevernoj državi New Yorka. Diplomirao je na Plattsburgh State Collegeu i The Evergreen State Collegeu. Autor je dviju knjiga poezije koje je sam objavio, Protiv alkemičara i Pratilac stihova romanu Romana Guardinija “Sveti znakovi”.