“Svaki treći ne plaća ni režije u državnom stanu, pravdaju se da nisu na vrijeme dobili uplatnice.”

Točno je da neki nisu dobili uplatnice i da zbog toga nisu platili režije (komentar se odnosi samo na prosinac 2021.). Sramotno je javno prozivati bilo koga, pa i političare zbog aljkavosti drugih. Objavljen je popis od 10 dužnosnika koji kasne s uplatom režija jer nisu dobili uplatnice. Neprofesionalno i nemoralno hrvatsko novinarstvo stvara aferu i blati ljude bez razloga.

https://www.24sata.hr/news/povlasteni-politicari-drzavne-stanove-dobilo-je-35-duznosnika-812522

Po uobičajenom obrascu novinari otkrivaju/stvaraju “afere” i pokazuju svoju neprofesionalnost, svoj loš moral, licemjerje i rušilački karater. Imamo loše zakone i loše uredbe koje je donijela/usvojila neokomunistička vlast HDZ-a, SDP-a, HNS-a, IDS-a itd. Neki korisnici državnih stanova plaćaju najamninu samo 5 kuna po kvadratu i to prema odredbi iz 2001. godine (Račanova vlada). Korisnici državnih stanova ne krše zakon (uredbu) pa je sramotno prozivati ih poimenično, oni samo koriste ono što im je država dala.

Loše odluke i loši zakoni su problem, a ne korisnici tih stanova jer oni koriste sve što mogu bez obzira na stranku kojoj pripadaju što je vidljivo iz objavljenog popisa 35 dužnosnika. Zašto političari plaćaju nisku najamninu to je pitanje za one koji su odredili visinu najamnine, a ne za korisnike. Iz priloženog popisa vidljivo je da su korisnici iz različitih stranaka pa je hajka na jednu stranku od strane nekih političara i mainstream medija sramotna. Nema kršenja zakona od strane prozvanih, to što zakonom nešto nije regulirano ili je loše regulirano je drugo pitanje kojim bi se novinari načelno trebali baviti.

Dakle, ako se hoće uvesti red mora se tražiti izmjena loših, nepravednih, zakona i uredbi, a ne izmišljati afere i prozivati pojednice koji ne krše zakon. Stavljati na stup srama, kao što to rade mainstream mediji i drug Superego, ljude koji su koristili svoje zakonsko pravo je nedopustivo i sramotno. Hajka na korisnika stana koji ima 6 kvadrata više nego što mu pravilnikom pripada je pokazatelj mržnje mainstream medija i političara prema neistomišljenicima. Zahvaljujći mainstream medijima i nekim političarima bavimo se izmišljenim aferama koje imaju rušilački karakter umjesto da rješavamo mnogobrojne probleme u društvu.

Loše uredbe i zakoni omogućili su političarima da legalno koriste državne stanove po povoljnim uvjetima pa je nužno promijeniti loše uredbe i zakone, a ne stavljati ljude na stup srama jer su koristili svoje zakonsko pravo. Očito je da mainstream mediji, oporba i drug Superego vode hajku protiv sestrinske neokomunističke stranke HDZ-a jer žele vlast!

Nije zvizdačica već zviždaljka Superega

Ministar opravdano kaže da je nečija zviždaljka, zna se čija (rušitelja vlade druga Plenkija).  Pisala je DORH-u (37 stranica), dala izjavu u DORH-u i dok traju izvidi i sudski postupak drugarica nastupa u medijima i plasira svoju istinu/poluistinu (svoje klevete?). Čudno, zar ne?

Trenutno se vodi sudski postupak zbog otkaza takozvanoj zvizdašici pa nije normalno da ista nastupa u javnosti. Zar drugarica zvizdašica/zviždaljka svojim postupanjem ne vrši pritisak na jadno hrvatsko pravosuđe? Nedopustivo je da “ulica” rješava pravne i radne sporove kao što to želi zvizdašica/zviždaljka. Ne znamo je li zviždačica/zviždaljka govori istinu (poluistinu) ili laže. Je li zviždačica/zviždaljka žrtva ili nije to ne znamo i ne ćemo znati ni nakon okončanja sudskog postupka jer je sudska praksa u Hrvatskoj blago rečeno čudna i nepredvidiva.

Međutim, njeno nastupanje u javnosti uz podršku neprofesionalnih i nemoralnih mainstream medija je upitno jer je to pritisak na pravosuđe. Nije vrag da je zviždačica/zviždaljka uvijek u pravu i da jedino ona govori istinu, a svi ostali su hadezeovi lažljivci. Zvizdašica/zviždaljka bi trebala znati, kao i mainstream mediji, da “ulica” nije mjesto gdje se rješavaju radni i pravni sporovi.

O nesređenoj hrvatskoj vlasti britanski povjesničar dr. Robin Harris kaže:

„Hrvatska ima vrlo neučinkovitu administraciju, zatim pravosudni sustav koji ne uživa povjerenje javnosti, previše primjera rasipne javne potrošnje te visokih poreza koji obeshrabruju rad i potiču nezakonitost i lošu produktivnost. Kao rezultat svega dolazi jako slab rast. Bogata, djelotvorna i učinkovita država mogla bi iskoristiti svoju suverenost da zaštiti svoj narod od teškoća – a takva bi država također mogla pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini, puno više nego što to sada čini.«

Loša međunarodna politika i hrvatska šutnja brišu Hrvate u BiH!?

Međunarodna zajednica (EU i SAD), svojim ponašanjem briše hrvatski narod u BiH, a hrvatska vlast razgovara s Čovićem kao da je on ključ rješenja dugogodišnje nepravde. Pogoršanje položaja Hrvata u BiH nije od jučer već od 2001. godine, a posebno nakon 2006. godine. Međunarodni predstavnici u protektoratu BiH su svojim odlukama kršili Daytonski sporazum na štetu Hrvata. Ni jedna hrvatska vlada od 2000. godine nije adekvatno reagirala na kršenja prava Hrvata u BiH koja su imali po Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH. Današnja Plenkovićeva vlada je pasivna po pitanju položaja Hrvata u BiH. Hrvatska je potpisnica Daytonskog sporazuma i ima pravo i dužnost braniti položaj Hrvata u BiH. Hrvatska diplomacija je jadna jer tijekom godina nije uspjela objasniti polupismenim američkim dužnosnicima da je građanska država u BiH kršenje prava hrvatskoga naroda na opstojnost. Takozvana građanska država znači isključivo islamsku državu u kojoj će Hrvati biti obespravljena manjina.

O hrvatskoj politici prema BiH britanski povjesničar dr. Robin Harris kaže:

„Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini niz je neuspjeha, počevši od devedesetih do danas. Ona nije uspjela osigurati poziciju Hrvata. Gospodarstvo Bosne i Hercegovine u strašnom je stanju. Ljudi odlaze i nastavit će odlaziti, posebice Hrvati. Daytonski sporazum, koji je od početka imao nedostatke, nikada nije u cijelosti zaživio – prije svega što se tiče povratka izbjeglica, što je na kraju bila nagrada agresorima. Sadašnja borba za dokazivanje prava Hrvata kao konstitutivnoga naroda, iako je suštinska, ne nailazi na razumijevanje u Bijeloj kući. To je sumorna situacija i ne krivim sadašnju hrvatsku Vladu zbog toga. No izlaz iz te pozicije zahtijevat će inteligentno i strateško promišljanje.«

“Hrvati u BiH i hrvatska Vlada potpuno opravdano zahtijevaju izmjenu Izbornog zakona kako bi se osiguralo da Hrvati, a ne Bošnjaci, izaberu hrvatskog člana Predsjedništva. Omogućavanje nastavka ove zloporabe nije nimalo mudro za Bošnjake, koji sami sebi stvaraju beskrajne i nepotrebne probleme. Bh. Hrvati trebali bi izbjegavati bilo kakva strateška ili čak taktička savezništva s vodstvom Republike Srpske. Bez obzira na tenzije danas, povijesna prijetnja opstanku Hrvata i Muslimana dolazila je od Srba koje je podržavao Beograd. Pogrešno je ako Hrvati to zaborave. Još je gluplje ako Bošnjaci to zaborave. Bez otpora HVO-a prvim srpskim napadima na BiH i bez vojnog saveza dogovorenog u Splitu između Hrvata i Bošnjaka 22. srpnja 1995., većina Bošnjaka sada bi vrlo vjerojatno živjela kao velikosrpski podanici. No Bošnjaci danas guraju Hrvate u svrstavanje sa Srbima”.

„Koncept triju konstitutivnih naroda ključan je za daljnje postojanje države Bosne i Hercegovine. Bez jamčenja toga cilja Hrvatska nikada ne bi ni potpisala Daytonski sporazum. Ali stvarnost je takva da je međunarodna zajednica, kada se složila uspostaviti Republiku Srpsku za jedan konstitutivni narod, zadala oštar udarac vjerodostojnosti tog koncepta – čak je i naziv “republika” (koji je država BiH napustila u zapanjujućem ustupku Alije Izetbegovića) bio priznanje poraza, ozbiljna diplomatska pogreška. Štoviše, quid pro quo teritorijalne podjele, s 49 posto teritorija koji je pripao RS-u, odnosio se i na to da će se nesrpskim izbjeglicama omogućiti povratak. To se nije dogodilo. Kao rezultat toga, napetost u Federaciji se povećala, a stari problem majoriziranja, koji desetljećima muči balkansku i jugoslavensku politiku, osvetoljubivo se vratio. Nova američka administracija sada, izgleda, želi ponovno revidirati cijelu daytonsku nagodbu i u iskušenju je da inzistira na zapadnom modelu jedinstvenog državljanstva u cijeloj BiH, a ne na konstitutivnim nacijama. To je nepraktično i vjerojatno se neće dogoditi. Druga mogućnost bila bi inzistiranje na toj opciji za bošnjačko-hrvatsku federaciju.

To bi jednostavno pogoršalo položaj Hrvata, a Hrvati bi još brže napuštali zemlju – stvarajući tako gotovo potpuno muslimansku kvazidržavu na jugoistočnom rubu Europe. Strateške implikacije toga bile bi neugodne za Zapad. Ni mnogim umjerenim sekulariziranim muslimanima to ne bi bio ugodan ishod. Vjerujem, umjesto toga, da je najbolji put koncentrirati se na županije – prenoseći im maksimalan broj ovlasti i ograničavajući ovlasti FBiH na minimum. Da bi se izbjegla dodatna birokracija, svako radno mjesto stvoreno na županijskoj razini moralo bi, po zakonu, biti uravnoteženo ekvivalentnim smanjenjem radnog mjesta na razini Federacije. Županije bi trebale zadržati mnogo više poreznih prihoda koje same prikupljaju i biti odgovorne za njihovo trošenje…“

Međunarodna zajednica (EU , SAD i drugi) ima čudan pristup: jednom preko svog predstavnika nameće rješenje, a drugi put kaže dogovorite se (kada se radi o pravu Hrvata). Dogovor o izbornom zakonu s isključivim muslimanskim dužnosnicima nije moguć pa je apsurdno to očekivati. Hrvati su konstitutivan narod u BiH i to bi međunarodna zajednica morala poštivati i braniti preko svojih predstavnika, a Republika Hrvatska na tome mora inzistirati. Zahvaljujući međunarodnim predstavnicima u BiH, BiH je postala država korupcije, nepotizma, etničke isključivosti i bošnjačkog terora u Fedreaciji BiH. Srbi štite svoje interese kroz Republiku Srpsku, Bošnjaci (Muslimani) štite svoje interese i stvaraju unitarnu muslimansku državu na području Federacije BiH. Jedino Hrvati nemaju pravo, zahvaljujući međunarodnoj zajednici i njihovim predstavnicima u BiH, braniti svoje interese, svoju opstojnost, svoj povijesni i kulturni kontinuitet u BiH.

U BiH imamo bošnjački unitarizam i srpski secesionizam koji ide na štetu Hrvata. Ako Bošnjaci (Muslimani) udovolje srpskim traženjima to će biti na štetu Hrvata jer Srbi tada ne će braniti pravo Hrvata kao konstitutivnog naroda. Situacija je složena jer je BiH pod utjecajem međunarodnih igrača: Rusije, Turske, EU, SAD, Kine.

Pričati da se poštuje konstitutivnost tri naroda, a ništa ne učiniti da se to u izbornom zakonu jasno propiše je idiotarija međunarodnih dužnosnika. Koliko je hrvatskih prognanika EU vratila u bosanskiu Posavinu, koliko je kuća Hrvata EU obnovila i radnih mjesta otvorila tijekom 25 godina? Nula! Ne zaboravimo da je EU 1995. godine sudjelovala u progonu Hrvata iz Republike Srpske.

Ponašanje međunarodne zajednice u BiH je sramotno jer Hrvate kao konstitutivan narod pretvaraju u manjinu, a Federaciju BiH u muslimansku državu. Hrvati su žrtve pristrane politike međunarodne zajednice koja je Hrvate uništavala gospodarski (npr. slučaj Hercegovačke banke), društvenopolitički (Hrvati nemaju svoj nacionalni tv kanal na hrvatskom jeziku, ne mogu birati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH i druga predstavničkla tijela). S jedne strane političari međunarodne zajednice pričaju priče da nema ukidanje konstutivnosti hrvatskoga naroda u BiH, a s druge strane odobrajavu muslimanske postupke kojima se Hrvate pretvara u manjinu. Građanska BiH znači unitarnu muslimansku državu u kojoj će Hrvati biti građani drugog reda. Nakon što su Bošnjaci odbacili sve prijedloge za izmjenu izbornoga zakona tijekom godina međunarodna zajednica je trebala u svom protektoratu nametnuti novi izborni zakon koji će onemogućiti ukidanje prava Hrvata. Ništa više!

Hrvatska država mora odlučno braniti prava Hrvata u BiH, njihovo pravo da biraju svoje predstavnike na svim razinama vlasti. Kao članica EU i potpisnica Daytonskog sporazuma Republika Hrvatska ima pravo zahtjevati poštivanje Daytonskog sporazuma i ljudskih prava Hrvata u BiH. Vrijeme je da drug Plenković uradi nešto konkretno.

Hrvatska šutnja i srpska propaganda

Dr. Robin Harris: Srbija vodi nemilosrdan i uspješan propagandni rat protiv Hrvatske, iz godine u godinu.

“Treba odbaciti tendencije izjednačavanja krivnje. Oprostu moraju prethoditi istina i pokajanje. Osjećam da je Hrvatskoj potrebna samopouzdanija kulturna politika. Ona treba energično promicati svoju kulturu, jezik i literaturu jer nitko drugi to ne će činiti umjesto nje. Hrvatska je danas općenito previše sramežljiva. Hrvatska je šutnja i dalje loša politika. Ostanu li Hrvati tihi, netko će drugi stvoriti buku koja se njima ne će svidjeti“,

»Odnosi sa Srbijom su loši, no to je isključivo jednostrana odluka. Srbi to žele tako. To je politika koju žele projicirati. Srbija vodi nemilosrdan, briljantan i uspješan propagandni rat protiv Hrvatske, iz godine u godinu. Njezin je doseg u svijetu zaprepašćujući. Srbija ima intelektualce i javne ličnosti posvuda, koji su željni braniti srpske interese. Na neki im se način i divim. Srbija je također, koristeći se Srpskom pravoslavnom Crkvom, pokušala destabilizirati Crnu Goru, susjednu zemlju i članicu NATO saveza. Bio je to prilično besraman potez.“

Mnogo toga bi hrvatski političari mogli naučiti od Robina Harrisa.

Dr. Marko Jukić