Connect with us

Vijesti

SPOMENIK IZDAJI Prikrivanje dijela Smojine biografije

Published

on

Pristaše političke orijentacije M. Smoje danas pišu da je i on sam najavio svoj ‘povratak’ govoreći ‘da se stalno sve isto ponavlja’. Tvrde da se svijet ‘opet okrenuo’ i sad ga opet slave. Svijet se stalno okreće, ali razgovor o Smoji danas se vodi u hrvatskoj državi – prenosimo dio teksta s HKV.hr.

Ako bismo pratili jednu zagrebačku novinsku priču, teško bi bilo zaključiti da je Smoje pripadao svijetu komunističkoga jugoslavenstva i da je u takvu raspoloženju dočekao i konačni rasplet. Kad je došlo vrijeme preokreta, ljudi koji nisu prihvaćali politiku protuhrvatstva, krenuli su svojim putem: odlučili su se suprotstaviti. Agresori su 1995. u Oluji poraženi. Dakle, na koju se stranu ‘svit’ danas okrenuo? Prema Oluji ili prema jugoslavenstvu ‘nove ljevice’? Htjeli bismo vjerovati da se javna pozornost danas usmjeruje prema Smojinu pisanju, a da se odbacuje njegova politička orijentacija.

Sedam i pol novinskih stranica

Nakon tolikih progona ljudi koji su se kritički odnosili prema vladavini komunista, u demokratskoj smo Hrvatskoj došli do toga da ‘nova ljevica’ traži posebno društveno vrjednovanje, uključujući i javne spomenike, za ljude koji su otišli s ovoga svijeta kao dugogodišnji zastupnici i promotori crvenoga jugo-totalitarizma. Njima su nevažne europske rezolucije koje izjednačuju i osuđuju europske totalitarne režime: nacizam, fašizam i komunizam, posebno naglašavajući savezništvo nacizma i boljševizma sklopljeno 23. kolovoza 1939.

Novine koje izlaze u Zagrebu nedavno su objavile opširan prilog (sedam i pol stranica teksta i fotografija, in continuo) o M. Smoji u kome prikazuju samo jednu stranu njegova javnoga djelovanja. Nakon zapisa da je ‘Smoje bio skojevac i vjerovao u tu ideju’, donose i ovakve tvrdnje: “Međutim on je izbačen iz antifašističkog pokreta nakon samo nekoliko mjeseci članstva jer je odmah nanjušio o čemu se radi… Kad je počeo ukazivati na kiselost novonastalog režima, naglavačke je izbačen iz sistema” (“A spomenik na svojoj Matejušci još nema. Gotovo 30 godina nakon smrti.”) (VL,12. 2. 2023). M. Smoje je, dakle, izbačen iz ‘antifašističkog pokreta’, samo nekoliko mjeseci nakon što se ‘upisao’!?

U vrijeme ‘bratstva i jedinstva’ Miljenko Smoje je (1985.) napisao kako se već dugo “upozorava na povampireni ustašluk ali malo se obadaje” (obadavati, pridavati pozornost, op. ib). Iz tih bi njegovih riječi trebalo zaključiti da je ‘ustašluk’ bio povampiren ne samo od 1941. do 1945., nego i u vrijeme dominacije srpskih političara u Hrvatskoj, u vrijeme ‘hrvatske šutnje’ (1972. – 1990.), vlasti S. Stojčevića, D. Dragosavca, M. Baltića … Godinu dana nakon Smojina zapisa o povampirenom ustaštvu objavljen je i Memorandum SANU (1986.) koji izražava gledište da “izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su sada”. To je bila najava onoga što će donijeti 1991. kad je ‘ognjem i mačem’ započela ‘deustašizacija’ Hrvatske, kao što danas Putinova oružana sila pokušava ‘denacizirati’ Ukrajinu.

Povampireni i održivi ustašluk

Usput: blizu četrdeset godina poslije toga, u veljači 2023. u demokratskoj hrvatskoj državi jedan od ‘lidera’ SDP-a u Zagrebu tvrdi da HDZ “funkcionira temeljem ‘održivog ustašluka’, male količine nacionalizma kojom zadržava desne birače, a ne iritira lijeve” (A. Bauk, VL, 16. 2. 2023.). Tako se danas javlja prikriveni život protuhrvatstva, u onoj ideologiji koja svaki znak hrvatskoga patriotizma naziva ‘ustašlukom’, neovisno o tomu jesu li to Rankovićeva i Smojina ‘vremena’ ili Baukova i Puljkova. U takvom bi osvjetljenju mogli motriti i najavu spomenika istaknutom jugo-nacionalistu M. Smoji, koji je htio slati splitsku reprezentativnu delegaciju na velikosrpske mitinge S. Miloševića.

U vrijeme koje su obilježili mitinzi S. Miloševića (1988.) Smoje poziva Splićane da ih ne izbjegavaju. “A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pitalo išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu” (švignuti, pobjeći, op. ib). Uz S. Miloševića je Smoje i onda kad najavljuje ‘sređivanje’ stanja na Kosovu i uhićenje Azema Vlasija: “Ka da je narod mona, pa je tako misecima vika kontra Vlasija. I šta ćemo sad s onima koji su ga žestoko branili? I šta ćemo s onima koji su kontra uvođenja izvanrednog stanja na Kosovu.” Smojini ljudi danas ne pišu o tomu na koju je stranu on pozivao svoje čitatelje (‘od Zadra do Dubrovnika’) i čude se kako su to Hrvati zapamtili.

>> SPOMENIK SMOJI JE ŠAMAR BRANITELJIMA: Podržavao Miloševića, prizivao intervenciju JNA, a danas ga beatificiraju oni koje je nazivao “crnim parazitima”

Ne iskazujemo suzdržanost pri veličanju M. Smoje zbog njegova novinarskoga djelovanja, nego zbog nastojanja da se u tom uzdizanju prikrije dio njegove biografije, koji pokazuje naglašeno protuhrvatstvo, dok se u mnogim drugim slučajevima baš politička gledišta ‘iz prošlosti’ uzimaju kriterijem za isključivanje pojedinih ljudi iz javnoga života. Nije problem u tomu što se govori o M. Smoji uz stotu obljetnicu njegova rođenja, i o njegovim prinosima afirmaciji čakavice u medijskom prostoru, nego u prikrivanju njegova političkoga djelovanja kroz javne medije i ozloglašavanju hrvatskih narodnih interesa, protivnih velikosrpstvu.

Upis u antifašistički pokret

Promotori su ostali dužni i odgovor na pitanje: kako se upisivalo u ‘antifašistički pokret’? Nejasno je i ovo: ako je ‘izbačen iz sistema’, kako je mogao 40 godina objavljivati novinske tekstove, pisati scenarije i knjige i izgraditi karijeru za ‘spomenik na Matejuški’, u državi za koju su ginuli oni koji su ju odlučili obraniti od velikosrpske agresije S. Miloševića, a on je u to vrijeme pitao sugovornika misle li oni (Hrvati) da će se ‘išta prominit’. (Troje novinara, u spomenutom opširnom prilogu, u zasebnim prilozima, prikazuje razgovor s istim ‘svjedokom’ Smojinih zasluga za mogući spomenik u Splitu. Sugovornik im je fotoreporter F. Klarić koji je često pratio Smoju na novinarskim zadatcima.)

“On je prije svega bio Dalmatinac, anarhist. Protiv svake države, svake vlasti i svakog sistema. I tu se devedesetih poskliznuo, nesretno, naivno, kao dijete.” To je konstrukcija za oblikovanje izmišljenoga lika. Stvarni M. Smoje bio je protuhrvatski raspoloženi autonomaš i jugofil koji nije bio protiv ‘svake države, svake vlasti i svakog sistema’, nego protiv hrvatske države i svakoga ne-crvenoga i ne-jugoslavenskoga ‘sistema’. I nije se ‘poskliznuo’ devedesetih, nego se tako ‘sklizao’ od početka do kraja. Nije istinoljubivo tvrditi da je to što je bio ‘ciničan prema hrvatskom nacionalizmu’ razlogom što je umro zaboravljen. Smoje nije bio ‘ciničan’ prema hrvatstvu (koje se uvijek, u govoru njegovih ‘jugoslavena’, naziva ili nacionalizmom ili ustaštvom) nego je bio otvoreni zagovornik orjunaštva.

“Smojin svijet činile su oštarije, vino, cigarete, žene i makinjeta za kojom je pisao navečer… Međutim, on je od svoje novinarske plaće tada mogao kupiti kuću i Mercedes. Ali to nikad nije napravio, tvrdi sugovornik i svjedok, u pokušajima oblikovanja lika Miljenka Smoje, dostojnog spomenika u Republici Hrvatskoj. Kasnije će novinar dopuniti taj prikaz: “Umro je zaboravljen, napadnut, bijedan i siromašan.” (Svjedok sažima jedan komentar Smojina pogreba u iskaz da je “kapsil bija duži od sprovoda” (kapsil, lijes, op, ib).)

Izgled hrvatskih glava

Tomu bi se moglo dodati da svijet ‘oštarija, vina i cigareta’ vjerojatno nije bio najprikladniji izbor za sigurniji umirovljenički status, a ne bi trebala biti neočekivana ni izloženost reakcijama ljudi koji su dočekali mogućnost odgovora na uvrjede o obliku ‘vlaških glava’, ljudi koji nisu prihvaćali njegova jugonacionalistička politička uvjerenja, u vrijeme dok oponenti o tim gledištima nisu smjeli ni progovoriti bez izlaganja velikim neprilikama. U bitnim političkim pitanjima Smoje je bio čovjek ‘crvenoga’ jugoslavenskog režima. Kako su sljedbenici M. Smoje protumačili značenje i smisao pojma ‘tešte kvadrate’ i ‘vlaške glave’?

>> SKUP SOTONISTA U RH: CRNI  MAČAK U HRVATSKOJ

Nije nam nakana u ovom tekstu pretraživati sidrišta i dublje sfere djelovanja crvenoga neojugoslavenstva. Svi ljudi u demokratskoj zajednici imaju pravo iskazivati svoja politička uvjerenja. Nekima su ta prava dostupnija, a nekima uopće nisu dostupna. Pretpostavljamo da se ni ljudi zauzeti idejom o podizanju spomenika M. Smoji danas ne protive pluralizmu mišljenja, ni pravima drugih, koji zastupaju drukčija politička stajališta i drukčije prosuđuju o prošlosti. Ili su još uvijek zagovornici jedne i jedine ‘crvene istine’?

U našoj državi još nisu do kraja nadvladani otpori hrvatstvu i hrvatskoj državi. I danas se često veličaju propale neprijateljske politike i režimi. Protagonisti takva pristupa ovladali su dijelom ovdašnjega medijskoga prostora. O njihovoj infiltraciji u državne institucije moglo bi se više govoriti. Sve to prati često izmicanje povijesti (posebno one ne tako davne) iz vidokruga znanosti, prema političkim instrumentalizacijama, kakve je njegovala komunistička propaganda.

Crveni konzervativac

U novinskom prilogu, prostrtu na više od sedam stranica čitamo da M. Smoju “… pojedini ‘intelektualci’ zarobljeni u vlastitoj taštini i jednocrtnom tumačenju povijesti nazivaju Jugoslavenom. Smoje je bio konzervativac. Od glave do pete.” Ta je tvrdnja nedokaziva. On je bio takav ‘proleterski konzervativac’ da se zarekao kako nikad ne će otići na utakmice ‘svoga’ Hajduka dok ne vrate u hajdučki grb crvenu zvijezdu petokraku”. Konzervativac pod revolucionarnim crvenim znakovljem!? Crveni barjak i čakavica kao štit! A zašto je pisao čakavicom?

Navodno, zbog sigurnosnih razloga, pišu smojisti, zato da ga vlasti ne bi ‘neutralizirale’: čakavica je “bila razumljiva ljudima od Zadra do Dubrovnika. Samim time njegovi tekstovi i djela nisu imali doseg da bi ga vlasti neutralizirale. On je toga bio svjestan, mudro se držao čakavice i djelovao lokalno”. (!?) A da je pisao štokavicom ‘vlasti bi ga neutralizirale’? Ali, kako iskustvo pokazuje, ako bi se tkogod i u manjemu prostoru od spomenutoga (od Zadra do Dubrovnika), u nekoj birtiji na rivi, našalio govoreći, primjerice, da ‘ljubičica bijela’ ima više od sto kilograma, završio bi u tamnici. (Mala pomoć mlađim čitateljima: pjevalo se o Titu kao ljubičici bijeloj). Smoje se nije trebao štiti čakavicom, jer je njega štitio crveni poredak od vrha do dna.

>> VELO MISTO: Neuspješna krivotvorina ljubitelja srbo-komunističke Jugoslavije

Promotori zaduženi za oblikovanje novoga lika M. Smoje prikazuju i ‘novi model’ širenja ‘lijeve’, lenjinističke i anarhističke ideje s kojom se susreo već u ranoj dobi u svom Varošu (dio Splita). Čini im se da bi malo tko bolje širio i tumačio revolucionarne ideje V. I. Lenjina od nepismenoga puka. Ali te ideje nisu u Varoš odnekud donesene, one su se tamo – ‘rađale’. Tako je inficiran i M. Smoje, dijete Veloga Varoša.”Nije stoga ni čudo da su se na ovim prostorima baš u Varošu rađale lijeve, lenjinističke i anarhističke ideje. Varoš je debelo prije Drugog svjetskog rata zavrijedio nadimak ‘Mala Moskva’…” “… U Varošu su prebivali težaci, ribari, postolari, maranguni, batelanti i običan nepismeni puk koji je odlazio na žurnate obrađivati plemićke posjede na području današnjeg Mertojaka i Žnjana.” U drugim su ‘drevnim kvartovima’ (Get, Manuš, Lučac, Radunica) “u ona vremena bili naseljeni mahom splitski aristokrati, buržuji i plemići…”

Kleronacionalisti s druge strane brda

Smoje je, kažu, volio Split, ali ne onakav kakav je taj grad bio. Nije bio sklon hrvatskom Splitu, nego samo crvenom i jugoslavenskom. Povodom sukoba na utakmici Hajduka i beogradske Crvene Zvezde (1985.) piše: “Kleronacionalisti, još bolje reći fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom a još i tuku pitomce”. Smoje ih naziva hrvatskim hordama koje su se u njegov urbani, fini Split spustile s druge strane brda. Kockaste glave, vlaške glave, ustaške glave. Tko je još tako dijelio ljude? “Na pisanje beogradskih medija o Splitu kao incidentnom gradu 1985, Smoje odgovara: Krive su tešte kvadrate, one hrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda”. (Mnoge od Smojinih zapisa na tu temu skupio je J. Čelan u knjizi Spomenik izdaji, 2008.) ‘Tešte kvadrate’? Kockaste glave. Ljudi niže razine, biološki inferiorni. Smoje diskriminira ljude, dijeli ih po fizičkom izgledu i boravištu (‘s druge strane brda’). To su ‘hrvatske horde’ koje su krive za incidente u ‘finom, crvenom, jugoslavenskom Splitu’. Je li to nacistički ili komunistički govor? Ili tu nema razlike? Je li moguće da je previđen Smojin rasizam? (“Rasizam je teorija i/ili praksa po kojima se ljudi segregiraju zbog njihovih prirođenih tjelesnih, socijalnih ili sličnih osobenosti (kao što su, npr. boja kože, tjelesna konstitucija, socio-ekonomski status) ili pak po njima pripisanim atributima (npr. stereotipi). Prema njima, određenoj ‘rasi’ ‘pripada’ predodređen društveni položaj (status), Wikipedija). Je li tko javno upozorio na Smojin rasistički govor? Rasističkoj doktrini pripada i uvjerenje da “postoji kontinuitet između fizičkog i moralnog, tj. fizičke osobine određuju oblike ponašanja ljudi” (Hrv. encikl.).

Delikt hrvatskoga patriotizma

Govoreći o seriji Velo misto (scenarij M. Smoje), njezin je redatelj u ‘ono vrijeme’ za Večernji izjavio da je “implicitno politički obojena, da bilježi događaje ‘crvenog grada’ i dobro znam kome crvenilo na jugoslavenski način smeta.” A prema današnjim interpretacijama u tim istim novinama, Smoje je odmah nakon upisa u ‘antifašističi pokret’ naglavačke iz njega izbačen (‘iz sistema’). Kako se nije upisivalo u antifašistički pokret, nego u komunističku partiju, lako je zaključiti, kako se sugerira da je Smoje napustio ‘crvene’, jer je kako smo prije doznali, ‘odmah nanjušio o čemu se radi’ pa su ga drugovi ‘naglavačke izbacili iz sistema’. A da to nije ‘nanjušio, ne bi ga izbacili! Već tada, za vrijeme komunističke diktature, prema opažanjima redatelja serije, ‘crvenilo na jugoslavenski način’ nekome smeta. Smoje nije pokazivao da mu smeta, iako je ‘nešto’ bio nanjušio. A ako bi u ‘ono vrijeme’ taj ‘kome crvenilo na jugoslavenski način smeta’ i naglas to rekao pred ljudima, čekao ga je kazneni zakonik i sankcija propisana za širitelje ‘neprijateljske propagande’.

Miloševićeva bitka ‘za Jugoslaviju’ odnijela je mnoge živote. U stvarnosti to je bila bitka za Veliku Srbiju. Najprije su napali Hrvatsku. Rat je započeo 1991. a završio 1995. hrvatskom pobjedom. Smoje nije htio razumjeti ni prilike na Kosovu. Narod tamo nije “misecima vika kontra Vlasija” nego su to vikali eksponenti velikosrpstva, koji su pokušavali pokoriti i Albance na Kosovu. Danas je Kosovo samostalna država – Republika Kosovo, Republika e Kosovës.

>> Ante Žanetić – splitski orjunaši i komunisti tri puta pretukli legendu Hajduka na rivi!

Ni potporom jugoslavenstvu i crvenoj petokraki, ni potporom Miloševićevoj politici i progonu Albanaca, Smoje nije bio na hrvatskoj strani. Imao je, naravno, pravo na svoje mišljenje, a to znači da je i protivna strana imala pravo na svoje mišljenje. On je svoje mišljenje mogao javno iznijeti, i iznosio ga je, a drukčije misleći nisu ni mogli ni smjeli iznijeti svoje. Ta druga strana zagovarala je pravo na hrvatsku državu, naglas ili potiho, zastavom ili pjesmom, a Smojina je strana tvrdila da na to nemaju pravo pa ih je okrivljavala i pred sudom, a sud dosuđivao i višegodišnje kazne. Hrvati su htjeli slobodnu, demokratsku državu u kojoj ne će postojati ni delikt mišljenja, ni delikt hrvatskoga patriotizma.

Što su Hrvati promijenili?

I došao je taj dan, ostvarile su se žudnje i nade. Ali, došla je i godina 2000. Hrvate više ne odvode u tamnice zbog hrvatske pjesme, ali nisu oslobođeni stigme i osvete. Ako im ne zalijepe etiketu ustaše, onda je u pričuvi tvrdnja o nacionalistima, katotalibanima, kleronacionalistima, kvadratoglavima, fašistima… Zašto? A zašto je Putinova Rusija krenula u denacifikaciju Ukrajine? Etikete se upisuju u ‘razloge’ za osvajačku agresiju.

Dok su ‘hrvatski nacionalisti’, koje Hrvati zovu hrvatskim patriotima, branili svoju zemlju od oružane, agresorske sile, Smoje pita prijatelja: “Feđa, za koga gine naša mladost? Je li oni stvarno misle da će išta prominit?” (Svjedočenje F. Klarića). Ne znamo što mu je sugovornik odgovorio, ali znamo da su ‘oni’ stvarno mislili puno toga promijeniti, stvarno su mislili da će uspjeti. Nosila ih je vjera u pobjedu. Svojim su žrtvama pridonijeli da se to i dogodi. Sve se promijenilo, osvajači su poraženi. Ostalo je nešto njihovih agenata, a došli su i novi. I stari i novi pokušavaju Hrvatskoj činiti loše stvari.

Politička uvjerenja i kreativna sloboda

Na kraju bi trebalo pitati kako se odvajaju politička uvjerenja nekoga čovjeka od statusa njegova umjetničkoga ili novinarskoga djela; vrijedi li to razlikovanje samo za izabrane, ili je to opće načelo? Jesu li jedni krivi već zato što se nisu protivili nekoj vlasti, a drugi nedužni i onda kad su gazili ljudska prava i protivili se vrijednostima koje zagovara slobodoljubivi svijet? Obvezuju li i današnju ljevicu istinoljublje i moral one jučerašnje ljevice, ili su uspjeli oblikovati drukčiji odnos i prema istini i prema javnom moralu? ….

Iako neki teoretičari tvrde da je iskustvo komunizma pomoglo državama, koje su desetljećima podnosile jednostranačku vlast, u postkomunističkim suočavanjima s aktualnim udarima ljevičarskih ideologija što stižu sa Zapada, u našoj zemlji taj kontakt izgleda drukčije. Jačaju pokušaji prikazivanja iskustva života u vrijeme komunističkoga totalitarizma, i velikosrpske dominacije, drukčijim od onoga što je bilo od 1945. do ‘pada Berlinskoga zida’. Ustrajava se na postavci da je ispravna samo komunistička verzija prošlosti. U nekim političkim slojevima hrvatskoga društva i danas se drži nedopustivim uvjerenje da totalitarni oblici vlasti ne prate samo desničarske vladavine, nego i vladavinu komunista. Prema njihovu pisanju i javnim istupima lako je zaključiti da bi ‘novi revolucionari’ najradije rehabilitirali vladavinu jugoslavenskih komunista.

Ivan Bekavac/HKV.hr

Advertisement

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju.

Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved