Connect with us

Društvo

Spomenik Tonču Petrasovu Maroviću

Published

on

Tonči Petrasov Marović  (Petrasov – obiteljski nadimak po djedu Petru) je bio protiv rušenja starog groblja na Sustipanu pa je 1957. napisao Sonata za staro groblje na Sustipanu, zatim 20 godina kasnije (1977.) Sustipan opet i Sonata za staro groblje – 1977. Navršava se 60-ta godišnjica barbarskog rušenja groblja a splitska gradska uprava je donijela odluku o postavljanja spomenika pjesniku Tonču Petrasovu Maroviću na ulazu u bivše groblje.

O gradskom groblju na Sustipanu

Sustipansko groblje otvoreno je 1826. godine i bilo je u funkciji do 1928. Godine 1928. otvoreno je novo groblje na Tršćenici, kasnije nazvano Lovrinac. Nakon 1928. iznimno je bio dopušten ukop, samo u zidane grobnice. Na sustipanskom groblju sahranjeno je oko 50.000 osoba. Bilo je oko 400 zidanih grobnica i sve je to uništeno.

Slika 1. Duško Kečkemet (Fototeka Muzeja grada Splita)

Komunistički barbari su 1959. godine donijeli odluku da se groblje uništi te su ga u vremenu od 1959. do 1961. i uništili. Odluku o rušenju groblja donio je Komitet i Općinska uprava na čelu s Radom Dumanićem. Bio je to veliki kulturocid jer je groblje imalo svoju povijesnu i umjetničku vrijednost s velikim brojem umjetničkih spomenika koje su napravili poznati umjetnici. Neki spomenici su pohranjeni u Muzeju arheoloških spomenika a neki u Muzeju grada. Ostaci oko dvije trećine pokojnika su ostali na Sustipanu (bačene u rupu pored crkve sv. Stjepana i u more), a ostatci jedne trećine ukopanih su pohranjeni na groblju Lovrinac. Do danas je od groblja sačuvan jedino klasicistički glorijet Vicka Andrića, a Sustipan je pretvoren u park.

Slika 2. Nadgrobna ploča na Sustipanu

Damir Šarac piše, u članku pod naslovom: “Općinskom savjetu za kulturu 1959. zasmetao je buržujski karakter starog groblja, pa se na grobnice krenulo dinamitom, ostaci pokojnika bacani su u more, krao se mramor…” dalje:

“Što je bila inicijalna kapisla za odluku Općinskog savjeta za kulturu kobnog 13. srpnja 1959. o uklanjanju groblja na Sustipanu do danas nije sasvim razjašnjeno, a kao jedan od ideoloških razloga navodi se njegov “buržujski” karakter i brojni natpisi na talijanskom jeziku! Još 23. prosinca 1958. godine “Slobodna Dalmacija” izvještava (pod upitnikom) kako bi sustipansko groblje ipak moglo biti sačuvano, a spominje se tek djelomična ekshumacija i preseljenje dijela ostataka na novo groblje.”

Dalje Damir Šarac piše:

“Dakle, Krleža je krenuo na Sustipan upravo u dane razaranja svjedočeći miniranjima starih grobnica, razbacivanju kostiju, bizarnim nabacivanjem radnika s ostacima pokojnika i vandalskoj pljački. Jeličiću se vratio prestravljen. Nakon nekoliko dana poslao mu je pismo: “Ako ikada više dođem u Split, svratit ću samo do vaše ulice….”

Sigurno je da ima više odgovornih za kulturocid ali najodgovorniji su Komunistička partija (Komitet) i gradska uprava na čijem je čelu bio Rade Dumanić. Prozivati neke kulturne radnike tog vremena a bez poznavanja okolnosti je upitno jer suprostavljanje Komitetu i Baji  bilo je opasno. Biti proglašen narodnim neprijateljem značilo je komunistički progon s teškim posljedicama (gubitak posla, zatvor, Goli otok) pa pri davanju ocjena (optužbi) treba biti odgovoran.

Na Sustipanskom groblju bili su pokopani mnogi istaknuti Splićani. Među pedeset tisuća pokojnika možemo spomenuti gradonačelnike i preporodne djelatnike Antu Bajamontija, Gaju Bulata, Vicka Milića, Vicka Mihaljevića, Petra i Vicka Katalinića, Lovru Borčića, Duju Rendića Miočevića, Dujma Mikačića; arheologe Franju Carraru i Karla Lanzu; graditelje Vicka Andrića i Antu Bezića; slikare i kipare Jurja Pavlovića, Vicka Meneghella Dinčića i Radovana Tommasea; pionira hrvatskog filma Josipa Karamana i druge.

Sustipanski nadgrobni spomenici – među kojima djela kipara Ivana Rendića, Tome Rosandića, Ivana Meštrovića, Franje Carrare – imali su uglavnom klesarski majstorski pečat sa sentimentalno-romantično-vjerskim porukama. Posebno su bile zanimljive grobnice desetak splitskih bratovština (sv. Križa, sv. Antuna, sv. Petra od Lučca, sv. Duha, sv. Frane, sv. Gospe od Dobrića itd.). U njima su ukapani pučani, većinom varoških predgrađa. Bile su to tek obične četvrtaste kamene ploče s inicijalima dotičnih bratovština, bez imena pokojnika. Zanimljivo je da su pokapani umotani u plahtu, bez lijesa, u kojemu bi se samo pokojnika dopratilo do groblja, a zatim se lijes vraćao.“



Slika 3. Sačuvani nadgrobni spomenik, Muzej grada Splita

Manji dio kamenih artefakata koji su ostali na Sustipanu smješten je u lapidariju. Na Sustipanu je i jedan od rijetkih sačuvanih spomena na dr. Antonija Bajamontija, splitskoga poteštata u razdoblju od 1860. do 1880. godine. Bajamontijevi posmrtni ostaci naknadno su položeni u zajedničku grobnicu splitskih gradonačelnika na Lovrincu.

Sustipan je pretvoren u park, arheološko nalazište je zatrpano, a  kao cjelina je upisan u državni Registar kulturnih dobara. O Sustjepanu su dužni brinuti grad Split, Župni ured sv. Stjepana pod borovima i Biskupsko sjemenište. Tijekom vremena je uređen park, postavljene ograde i vrata u svrhu zaštite arheološkog lokaliteta. Odnos prema starom splitskom groblju Sustipan je i danas loš jer se tamo održavaju aktivnosti neprimjerenog sadržaja za jedno groblje (nedostatak pijeteta prema posmrtnim ostatcima) i za jedan arheološki lokalitet.

Slika 4. Sačuvani glorijer Vicka Andrića

Pjesnik Tonči Petrasov Marović je povodom tog barbarskog čina, povodom kulturocida, zapisao potresne stihove. Grad, 60 godina poslije, podiže spomenik pjesniku Tončiju Petrasovu Maroviću pored ulaza u bivše gradsko groblje. Spomenik je izradio Loren Živković Kuljiš.

Slika 5. Zatrpano arheološko nalazište

O spomeniku je objavljeno: “Spomenik će biti izliven u bronci, slova stiha bit će okomito postavljena na zid. Oko njih će biti brončani pravokutnici, pomalo savijeni kao stranice papira koje su se razletjele prema zidu i streme gore, ka visini. Spomenik će biti visok pet, a širok tri i pol metara.”

Prof. dr. Drago Šimundža zapisao je o pjesniku Tonču Petrasovu Maroviću (citat):

“Nošen tim dubinskim nabojem, prvi je sokratovski probugario nad jednim od najvećih kulturnih promašaja komunističkog vandalizma: sudbinom “staroga groblja na Sustipanu”. Naime, kad su se počeli snovati čudni snovi o njegovu barbarskom uništenju, u svojoj je Sonati o tom povijesnom i duhovnom spomeniku, godine 1957., uoči komunističke odluke o iskapanju mrtvih i rušenju bogatog humanog i religioznog nasljeđa, apodiktički prozborio:

Nitko ne bi smio iskapati mrtve…

Ali tko mari za to kada je to otimanje

izjednačeno s oslobađanjem…

Crkvu na vrhu brijega odavno porušiše…

Nitko ne bi smio iskapati mrtve

Nitko ni za što…

Ja sam vikao: Nitko ne bi smio…

NITKO NE BI SMIO iskapati mrtve

Ali tad izgubih glas

(po njihovoj zapovijedi valjda)

i sada šutim jauk

(Sonata za staro groblje na Sustipanu II, III)

Nažalost, u starom se Dioklecijanovu boravištu i Marulićevu ishodištu ubrzo dogodilo ono što je Silvije Strahimir Kranjčević s tugom predosjećao u svom Groblju na umoru. Godine 1959. donesena je odluka da se jedinstveno splitsko groblje na poluotoku Sustipanu pretvori u javni park, odnosno da mu se uništi svaki sakralni spomen i humani trag. I tako je stari Sustipan, samostanska oaza posljednjeg Trpimirovića, Krešimirova sinovca kralja Stjepana, vječno počivalište mnogih generacija grada pod Marjanom, vandalski iščeznuo. Ideologija je bila jača od pameti, politika od iskonskih svetinja. Arhitekti mračnog projekta iskopaše kosti i do kraja 1961. sve porušiše.”

20 godina poslije Tonči Petrasov Marović tužno zbori:

 Sonata za staro groblje

Nemaš više vratnica ni psa ni natpisa

moj Sustipane nema više križeva

ni našeg živog Zagreja nema ni tvojih mrtvih

ti si sada prazna zemlja

ledina Judina moj Sustipane

sjedim na šentadi ispod ovih šišaka i sunca

što me svojim zimskim stidom časti

i kažem: kad umrem telefoniraj travi

da me nimalo ne zanima što će sa mnom

što će s tobom učiniti moj Sustipane.

Odluka da se uništi groblje i stvarno uništenje Sustipana kao sakralnog i kulturnog spomena, očito, bolno se dojmilo pjesnika.

Njegov je prosvjed izraz nutrine koju je u sebi doživljavao. Odraz je to, rekao bih, prirođene etičnosti i kršćanske kulture koju je unatoč onodobnom partijskom zulumu od djetinjstva osjećao i spontano živio.”(Drago Šimundža).

Slika 6. Pripremene radnje za podizanje spomenika

Spomenik će biti podignut ali što će u budućnosti biti sa Sustjepanom to nam gradska uprava još nije detaljnije obznanila. Sustjepan je arheološki lokalitet i uništeno gradsko groblje na kojem se nalazi masovna grobnica posmrtnih odstataka pa mora biti mjesto pijeteta!

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved