Washington treba bezuvjetnu kapitulaciju Ankare, nakon koje će, onda, kako smatra, s lakoćom „slomiti“ i „nepokorene“ članice EU, poput Njemačke, ali i Mađarske i Poljske koje ne odgovaraju interesima Bidenove vizije EU. Je li, dakle, stiglo vrijeme da Turska plati za svoje „grijehe“, ili Erdogan ima svoje adute i silnice na koje može računati i kojima se može obratiti za pomoć u suprotstavljanju spomenutim scenarijima kažnjavanja piše Zoran Meter u Geopolitika.news

Erdoganova Turska u posljednje četiri i pol godine, od pokušaja njegovog nasilnog svrgavanja s vlasti neuspješnim vojnim udarom u srpnju 2016. g., ostvarila je niz važnih vanjskopolitičkih uspjeha oslanjajući se prije svega na vlastite snage i vodeći brigu ponajprije o vlastitim nacionalnim interesima. Pri tom je često potpuno izlazila iz okvira i uloga Ankari nametnutih kako članstvom u NATO savezu, tako i obvezama koje proizlaze iz pozicije njenog boravka u predvorju dobivanja statusa punopravnog članstva u EU koje joj se obećava već gotovo pola stoljeća uz neprestano nametanje novih uvjeta. Osim oslanjanja na vlastite snage i nove re-islamizacije zemlje tj. odmaka od državnog sekularizma kao ostavštine utemeljitelja moderne turske države Kemala Mustafe Ataturka, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i krug glavnih stratega turske vanjske politike znalački koriste i potpuni slom poslijeratnog međunarodnog poretka i na njemu zasnovanog odnosa između ključnih globalnih i regionalnih sila, temeljenog, poglavito nakon završetka hladnog rata – na načelu Pax Americana – gdje je sada na djelu pad američkog globalnog utjecaja i jačanje SAD-u konkurentnih država, prije svih Kine i Rusije.

Erdogan, ljut zbog pokušaja svoga svrgavanja od strane turskog generaliteta i najviših vojnih časnika (prije svega unutar vojnog zrakoplovstva), za koje opravdano sumnjiči kako je iza njih stajala američka „duboka država“ i s njom povezane ključne europske zemlje – prije svih Njemačka, okrenuo se aktivnoj realizaciji projekta pokušaja vraćanja turskog utjecaja na perimetru negdašnjeg Osmanskog carstva koristeći vrlo snažnu polugu –  od Zapada potpuno odbačenu i sotoniziranu Rusiju Vladimira Putina koji je Erdoganu pružio posljednju ruku spasa upravo u vrijeme i nakon spomenutog vojnog puča (prema pojedinim mišljenjima Putin je Erdogana, navodno, u posljednji čas upozorio o predstojećem vojnom udaru, time mu omogućivši bijeg na obližnji otok u Mramornom moru nedaleko od Istanbula i zapravo mu spasio život).

U operacionalizaciji spomenutog turskog vanjskopolitičkog projekta Erdogan je „stao na prste“ mnogim ključnim Zapadnim zemljama, nenaviklim da ih itko sa strane, a najmanje netko iz „njihovog lagera“ – ometa u provedbi njihovih nacionalnih interesa: od Sirije i Iraka, preko Libije pa sve do Južnog Kavkaza i Nagorno Karabaha. Sve redom tradicionalnim zonama snažnog, prije svega francuskog, britanskog a onda i američkog interesa. Uz to, javno im „bacajući rukavicu izazova u lice“ kroz tursku suradnju s njihovom glavnom geopolitičkom i vojnom suparnicom na spomenutim prostorima – Rusijom.

Erdoganov je to „grijeh“ kojeg mnogi na Zapadu smatraju neoprostivim i za kojeg vjeruju da je došlo vrijeme konačne naplate nakon što vlast u Bijeloj kući uskoro i službeno preuzme Joe Biden.

Nedavno je The New York Times objavio kolumnu autora bivšeg američkog ministra obrane Roberta M. Gatesa, koji je tu funkciju obnašao od 2006. do 2011. (u vrijeme George W. Busha i Baracka Obame). Tekst je posvećen obnovi koja je potrebna američkoj vanjskoj politici u skladu s izazovima vremena, a Gatesova prva teza govori o potrebi za pojačavanjem pritiska – ne na geopolitičke protivnike, kako bi se moglo očekivati, već na najbliže saveznike.

Gates se pri tom usredotočio na dvije države koje su si počele „dopuštati previše“. Riječ je o Njemačkoj i Turskoj. Bivši ministar podržao je nedavno uvedene sankcije protiv Ankare, precizirajući kako se radi o “dobrom početku“. Pa ako pogledi na Njemačku u svjetlu djelovanja buduće administracije još nisu u potpunosti jasni (Gates bi i nju kaznio zbog plinovoda „Sjeverni tok 2“), tada o Turskoj već možemo govoriti kao o zemlji koja će se suočiti s teškim vremenima ako će nastaviti ustrajavati na pravu vođenja  suverene politike. Gates tako navodi kako „Turska kupnja ruskog sustava protuzračne obrane usprkos opetovanih američkih upozorenja mora biti kažnjena. Ankara također mora odgovarati za svoje akcije u Libiji, istočnom Sredozemlju i Siriji koje su u suprotnosti s interesima drugih saveznika u NATO-u i kompliciraju napore za postizanje mira. Ne treba zanemariti djelovanje država članica u suprotnosti s interesima drugih saveznika“.

Riječima bivšeg američkog ministra obrane treba dodati i činjenicu da je Washington uveo sankcije protiv bliskog Erdoganovog suradnika Ismaila Demira, šefa ureda za vojnu industriju – SBB, i jedne od glavnih osoba po pitanju kupnje ruskih protuzračnih sustava S-400. Čitav turski vojno-industrijski sustav jako ovisi o Zapadu pa stanje po Erdogana nije ni malo ugodno. U pitanju je ugovor potpisan s Pakistanom o kupnji turskih vojnih helikoptera T129 zato što su Amerikanci blokirali dozvole za motore kojima su opremljeni. Kanada je obustavila isporuke optičkih sustava za sada već čuvene turske dronove Bayraktar TB2 proslavljene u bitkama u Libiji i Nagorno Karabahu. Slično se ponaša i Njemačka po pitanju proizvodnje turskih tenkova Altay.

Zapadne dužnosnike i javnost iritira i politička retorika turskog državnog vrha, nerijetko slična onoj Trumpovoj – bez imalo „pardona“, poput slona u staklenoj sobi – često drska i uvredljiva zbog čega se Erdogan posvađao gotovo s kim je god mogao i zbog čega mu mnogi sada priželjkuju neslavan kraj. Smatraju, naime, kako je došao trenutak da Zapad ostavi po strani svoje unutarnje napetosti i krene u združenu ofanzivu na Tursku s ciljem njenog prisiljavanja na neupitnu poslušnost, kako je to bilo u dugom pred-Erdoganovom razdoblju. Pri tom Washingtonu ne trebaju nekakvi parcijalni turski ustupci po pitanju eventualnog iznalaženja kompromisa oko sustava S-400 i sl. Washington treba bezuvjetnu kapitulaciju Ankare, nakon koje će onda, kako smatra, s lakoćom „slomiti“ i „nepokorene“ članice EU, poput Njemačke, ali i Mađarske i Poljske koje ne odgovaraju interesima Bidenove vizije EU.

Je li, dakle, stiglo vrijeme da Turska plati za svoje „grijehe“, ili Erdogan ima svoje adute i silnice na koje može računati i kojima se može obratiti za pomoć u suprotstavljanju spomenutim scenarijima kažnjavanja? Neke od mogućih varijanti spomenut ćemo u nastavku teksta.

Turski utjecaj na Hamas, Libiju, Siriju

Trenutno, unatoč pojavi proiranskih šijita u pojasu Gaze, Turska je, uz Katar, glavni sponzor palestinskog Hamasa. Štoviše, čak i Izrael sada počinje smatrati kako mu veću prijetnju predstavlja Turska, a ne toliko proklamirani Iran, kojeg je Izrael preciznim političkim, vojnim i obavještajnim operacijama uspio djelomično protjerati iz Palestine. Iransko mjesto ubrzano zauzimaju i popunjavaju Ankara i Doha. Jedan od boljih primjera je i Hamasova čestitka Azerbajdžanu na vojnoj pobjedi u Karabahu i visokoj ocjeni uloge Turske u tom sukobu, koju Iran nije blagonaklono promatrao. Drugim riječima, Erdogan ima sve jači utjecaj među Palestincima i njihovim političkim vođama što po Izrael nije ugodno niti s pozicije činjenice da je Turska vrlo snažna vojna sila i k tome članica NATO saveza dok sam Izrael ovo drugo nije. Dakle Turska je nešto posve različito od Irana: njezin je utjecaj u arapskom i općenito sunitskom svijetu golem, a osim toga i geografski je „odmah tu“, u izraelskom „dvorištu“. Zato će se glas Ankare puno snažnije čuti i puno bolje morati slušati i u Jeruzalemu i u Washingtonu, nego li je to glas Teherana.

Turski utjecaj na sjeveru Sirije je velik. Ankara je u stanju aktivno pokretati i kontrolirati tamošnja zbivanja, a čak je u mogućnosti sirijske radikale koristiti i kao svoje proxy-snage u ratovima u Libiji i Nagorno KLarabahu, što je već dokazala. U tu svrhu koristi diviziju Al-Hamza, koju čine Arapi i sirijski Turkmeni, kao i čisto turkmensku “Sultan-Murad diviziju” i “Sulejman šah brigadu“. Erdogan se vodi nacionalnim zavjetom Velike nacionalne skupštine Turske iz 1920. godine, koji je ocrtao željene granice nove turske države. U tu svrhu Ankara prilično uspješno surađuje s Moskvom iako čitav niz međusobnih trzavica i otvorenih nesuglasja između Turske i Rusije po pitanju Sirije i Libije, ali ih dvije zemlje na kraju, na užas Zapada, uvijek uspješno rješavaju.

Turska, još dalje na istoku, ima strateške partnerske odnose i s važnom i velikom muslimanskom zemljom Pakistanom – jedinom islamskom državom s atomskim naoružanjem. Pakistan je nedavno snažno podržao Azerbajdžan i Tursku tijekom rata u Karabahu. Pakistansko, uglavnom sunitsko stanovništvo, u povijesti je simpatiziralo Otomansko carstvo.

Zanimljivo je i kako Afganistan sve snažnije prijanja uz Tursku, a vlada u Kabulu od početka karabahskog rata otvoreno je stala na stranu Azerbajdžana. I paštunski dio talibana zagovara savezništvo s Turskom. Odan Ankari je i vođa Islamske stranke Afganistana, blizak Muslimanskom bratstvu, jedan od bivših čelnika paštunskih mudžahedinskih paštuna, Gulbeddin Hekmatyar . Veze vođe afganistanskih Uzbeka  Abdulaha Rashida Dostumasa s Turskom javna su tajna. Čak i afganistanski Tadžici, iako govore jezikom usko povezanim s Perzijancima, više vole Tursku nego Iran.

Kojim se geopolitičkim silnicama Erdogan može obratiti za pomoć?

Osim gore spomenutih zemalja ili političkih i vojnih organizacija s kojima Turska razvija sve snažnije odnose i na njih projicira svoj utjecaj što može biti neugodno po američke i interese njegovih partnera u tom dijelu svijeta, treba pogledati koje su sve ključne silnice na koje bi Erdoghan mogao računati kao na eventualnu zaštitu ako bi se Washington odlučio snažno udariti na njega. Krenuo bih s jednim od ključnih regionalnih igrača – Iranom. Nije potrebno govoriti što bi po SAD i njegove bliskoistočne partnere iz arapskih monarhija Perzijskog zaljeva kao i Izrael značilo snažnije tursko-iransko zbližavanje. Iako su Turska i Iran veliki tradicionalni regionalni suparnici, sadašnji neugodni položaj u kojem se obje zemlje nalaze (Turska ipak još manje od Irana), izložene snažnim pritiskom SAD-a, nikako ne isključuje veću povezanost i uzajamnu pomoć Ankare i Teherana – i to u svim sferama: političkim, gospodarskim i vojno-sigurnosnim. I jedna i druga zemlja imaju dobre odnose s Katarom (Turska i savezničke) koji je „trn u oku“ Saudijske Arabije i UAE. Nedavno je objavljena vijest kako će vlade Turske, Irana i Pakistana oživjeti transnacionalnu željezničku prugu koja će povezati Istanbul, Teheran i Islamabad (ITI) 2021. godine. Očekuje se da će ta željeznička veza ojačati kinesku inicijativu Jedan pojas jedan put (BRI), piše 29. prosinca, japanski medij Nikkei Asia , pozivajući se na svoje izvore u Pakistanu. Ogromna se ruta proteže na 6.540 km – više od šestine opsega planeta. Otprilike 1950 km željeznice nalazi se u Turskoj, 2600 km – u Iranu, još 1990 km – u Pakistanu. ITI će biti prva redovna željeznička linija između Kine i Turske, koja će Kinu dovesti do same Europe i ojačati njenu inicijativu Jedan pojas jedan put.  James M. Dorsey, stariji suradnik u Školi međunarodnih odnosa S. Rajaratnam u Singapuru, izjavio je za japanski medij slijedeće: “S gledišta Pekinga, Turska je ključno trgovinsko središte i dugoročno neće štetiti ako postoji više željezničkih smjerova koji povezuju Kinu i Tursku.” Dorsey je kazao kako se Turska pozicionira kao ključno euroazijsko prometno čvorište i u tu svrhu ima smisla njen razvoj više željezničkih veza s južnom Azijom i Kinom. “Ankara popunjava vakuum kao vodeći regionalni igrač nakon što je američka vlada pod Trumpovom administracijom ustupila geopolitički prostor u regiji“, rekao je analitičar.

Odnos Erdogan-Putin, kao najveća enigma

I konačno, Erdoganove veze s Putinom – kao najveća enigma za Zapad. U tom smislu navest ću prošlotjedne stavove uglednog turskog medija Hurriyet koji upravo o tome i piše 29. prosinca 2020. g. (https://www.hurriyet.com.tr/yazarlar/sedat-ergin/2020den-2021e-dis-politika-1-rusya-ile-rekabet-catisma-ve-isbirligi-el-ele-yuruyor-41700719).

U tekstu se podsjeća na Putinove nedavne riječi o Erdoganu: „S predsjednikom Erdoganom imamo različita gledišta o određenim pitanjima, ponekad čak i suprotna stajališta. Ali on je čovjek koji drži riječ. Ako misli da je to korisno za njegovu zemlju, ide do kraja. Ovo je element predvidljivosti, vrlo je važno razumjeti s kim imate posla.” Isti turski medij odmah navodi i slijedeće: „Prošli petak, 25. prosinca, kada su novinari podsjetili predsjednika Erdogana na ovu Putinovu izjavu o “držanju riječi”, turski čelnik odgovorio je: “Kad sam upoznao Putina, upoznao sam ga na ovaj način. On je uistinu izravan, pošten čovjek koji drži do svoje riječi … Ovo je rijetka zemlja (Rusija) s kojom smo uspjeli uspostaviti tako jake odnose kao s gotovo nijednom drugom državom …“ Nakon što se Hurriyet pozabavio analizom međusobnih suprotnosti Moskve i Ankare po pojedinim važnim regionalnim pitanjima i sukobima, objavio je zanimljiv zaključak koji je u svojoj biti i sukus svega:

„Zapravo se između Turske i Rusije stvorila “osebujna” struktura odnosa, koja se u međunarodnim odnosima ne susreće tako često, što se može opisati kao “suradnja u sukobu konkurencija”. S druge strane, Rusija i Turska, u prisutnosti ozbiljnih međusobnih nesuglasica, otvaraju prostor za međusobno djelovanje. Kao što smo ranije naglasili, sve to omogućava Rusiji i Turskoj da se pragmatično nose sa svojim razlikama. Međutim, trajna turbulencija u koju su nedavno ušli odnosi Turske sa Zapadom mogla bi dovesti do povećanja ruske težine u turskoj vanjskoj politici. U ovom slučaju, ne može se zanemariti vjerojatnost da u bilanci na kojoj se temelje rusko-turski odnosi Rusija može imati jače karte za pregovaranje s Turskom. Glavno je pitanje, hoće li Turska u svojim odnosima sa Zapadom u narednom razdoblju uravnotežiti zbližavanje koje se događa u njezinim odnosima s Rusijom.“

Zaključak

Zbog svega navedenog uopće nisam uvjeren kako će se buduća američka administracija odlučiti za varijantu „naplate Erdoganovih dugova“ i „grijeha“ vođenja suverene politike, o čemu je u svom gore navedenom članku govorio bivši američki ministar obrane Gates. Barem ne u obliku i obujmu koje on i većina povrijeđenih europskih državničkih taština smatraju primjerenim. Pri tom čitavu stvar dodatno usložnjava i Bidenova ekipa neoliberalnih ideologa kojima je Erdoganova Turska potpuna suprotnost svih njihovih vizija buduće Europe ali i svijeta, u kojima nema mjesta za tradicionalne vrijednosti a još manje za bilo kakve – ne samo radikalne vjerske opcije, pa bile one i islamske – s kojima je taj isti Zapad desetljećima uspješno koketirao za svoje nacionalne interese. Neoliberalna globalistička demokracija i Erdogan jednostavno su nespojiva kombinacija. Međutim, golema geopolitička i geostrateška težina Turske i njena uloga na južnom krilu NATO saveza toliko su veliki da su u mogućnosti „otupiti oštricu“ američkih neoliberalnih globalista tj. učiniti ono što Donald Trump kod kuće 4 godine nije uspio.

Drugim riječima Tursku i Erdogana je prerano odbacivati pa makar to govorio i iskusni stručnjak poput spomenutog ex-ministra obrane SAD-a Roberta Gatesa. Teško je vjerovati kako i on svega ovog nije svjestan s obzirom na dužnost koju je obnašao pa je moguće kako njegove riječi ipak imaju za svrhu samo dodatno jačanje pritiska na Ankaru i proizvodnju straha. Ali strah i Erdogan ne idu zajedno, poglavito sada – kada je njegova vanjska politika postigla tolike uspjehe i pozicionirala Tursku u de facto glavnog predvodnika muslimanskog svijeta. Zato, tko god jednom u Turskoj došao na vlast poslije Erdogana njegovih se dosega neće moći odreći. „Duh turskog panislamizma pušten je iz boce“ i povratka na staro više nema. Za radikalne protu-turske metode (razjedinjeni) Zapad nema niti snage niti volje. Jednostavno je u svojoj bahatosti i pohlepi učinio previše pogrešnih poteza koje je više nemoguće ispraviti, a da takvi scenariji u sebi ne bi nosili i potencijalni apokaliptični karakter. Takav si rizik globalističke elite ipak ne mogu priuštiti. Zoran Meter/Geopolitika.news