A gdje su bili Srbi u to vrijeme?

Razvoj srpskog jezika

Po srpskim izvorima Slaveni su naselili prostor između Istočnog rimskog carstva i Zapadnog rimskog carstva. Rim kao centar Zapadnog rimskog carstva širio je svoj utjecaj na latinskom jeziku, a Carigrad kao centar Istočnog rimskog carstva na grčkom jeziku.

Knez Rastislav koji je vladao Moravskom u 9.stoljeću, zatražio je od bizantskog cara Mihaela III da pošalje učene ljude koji će propovijedati kršćanstvo na slavenskom jeziku, i on je poslao braću Ćirila i Metoda, iz Soluna  koji su se služili:

Staroslavenskim  ili crkvenoslavenskim jezikom,  koji je bio  prvi pisani slavenski jezik, nastao na osnovu govora makedonskih Slavena u okolini Soluna u 9.stoljeću, a pisma kojima su se koristili su bila ćirilica i glagoljica. Slavenski jezik su širili  braća Ćiril i Metod koji su osim kršćanstva širili  i pismenost. Prevode Bibliju i spise sa grčkog jezika. To je početak  slavenske pismenosti. Danas je u upotrebi samo u pravoslavnoj u liturgiji.

Srpskoslavenski jezik

Srpskoslavenski je nastavak  staroslavenskog jezika i predstavljao je prvu inačicu srpskog književnog jezika do ulaska ruskoslavenskog u upotrebu. Nastao je na  području Srbije i Makedonije. Imao je tri ustaljena pravopisa:

• zetsko-humski koji je bio najstariji i korišten je u Srbiji i Bosni oko 13. stoljeća
• raški koji je naslijedio zetsko-humski i koristio se do 15. stoljeća
• resavski koji je nastao u 15. stoljeću

Paralelno sa srpskoslavenskim jezikom koristio se i narodni srpski, poznat kao i starosrpski jezik, a najstariji  rukopis na srpskoslavenskom jeziku je  „Povelja Kulina bana“ iz 1189. godine. Zatim Miroslavljevo Evanđelje napisano u 12. stoljeću, a 1349.godine Zakonik cara Dušana  na srpskoslavenskom jeziku sa elementima narodnog jezika.

Nakon Kosovske  bitke 1389.godine u kojoj je izginulo skoro cijelo srpsko plemstvo,  srpska srednjovjekovna  država  potpala je  pod tursku vladavinu.  Sva pismenost bila je ograničena na prepisivanje crkvenih knjiga u manastirima.

Krajem 17.stoljeća Austrija je zaratila protiv Turske. 1689. godine austrijska vojska ušla je u Niš. Međutim kako je izbio rat za španjolsko naslijeđe nakon  Filipa II sa Francuskom i Engleskom, Austrija se morala povući i ostaviti srpski narod i dalje pod turskom vlašću.

Bojeći se okrutne turske osvete, srpski narod krenuo je pod  vodstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića 1690. godine u veliku seobu i nastanili su se u Ugarskoj na  područje današnje Vojvodine.

Da bi sačuvali svoj narodni identitet i oduprli se katoličanstvu obratili su se za pomoć ruskom caru Petru Velikom.

 Ruskoslavenski

Na molbe srpskih patrijarha između 1726. i 1733. za Srbe u Ugarskoj stižu ruski učitelji koji su sa sobom donijeli ruskoslavenski jezik,  udžbenike i knjige na ruskoslavenskom koji su Srbi prihvatili i miješali sa narodnim srpskim jezikom. 1770. godine slabi utjecaj ruskoslavenskog jezika  jer je dozvoljeno tiskanje  prvog udžbenika na slavenosrpskom jeziku.

Slavenosrpski

Unatoč  pokušajima pravoslavne crkve da narodu nametne ruskoslavenski jezik koji im je bio težak za razumijevanje, u drugoj polovini 18. stoljeća  stvorio se nov književni jezik kod Srba, poznat kao slavenosrbski. On je nastao miješanjem ruskoslavenskog i elemenata narodnog srpskog jezika. Prvi pisac na slavenosrpskom jeziku bio je Zaharije Orfelin koji je definirao potrebu da se knjige prilagode čitatelju i da jezik bude razumljiv.

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća  intelektualcima i piscima Srbije bilo je jasno da;

• Književni jezik treba biti  lako razumljiv širokoj čitateljskoj j i slušateljskoj publici
• Taj jezik treba biti  blizak govornom jeziku, čime se  ostvaruje njegova razumljivost
• Sama spisateljska praksa pokazuje da se taj jezik temelji  na narodnom jeziku (šumadijsko-vojvođanski dijalekt)
• Za pisanje  na slavenosrbskom jeziku trebalo  tadašnju ćirilicu reformirati, što je kasnije i učinjeno

Na Zahrija Orfelina nadovezao se Dositej Obradović, koji je prvi pisao knjige na narodnom jeziku i koji je u duhu prosvjetiteljstva dijelio  važnost upotrebe narodnog jezika. Nakon Orfelina i Obradovića javlja se Sava Mrkalj, koji je prvi ponudio konkretno grafijsko rješenje (reformu azbuke) i naglasio potrebu za stvaranjem gramatike narodnog jezika, pisane novom azbukom. Paralelno uz Mrkalja djelovao je i Luka Milovanov, koji je, kao i Mrkalj, pisao djela na reformiranoj azbuci te je ponudio svoja lingvistička (prvenstveno fonološka) rješenja

Prva slavenska pisma;

1. Glagoljica

Riječ glagoljica nastala je od glagola glagolati što znači govoriti, a pismo je nastalo po ugledu na grčko pismo. Upotrebljavala se u najstarijim spomenicima pisanim staroslavenskim jezikom. Razlikujemo staroslavensku – oblu glagoljicu i hrvatsku- uglatu  glagoljicu. U srpskim krajevima glagoljicu je ubrzo zamijenila ćirilica, a u ostalim latinica.

2. Ćirilica

Nastala je po ugledu na grčko pismo proširena slovima iz starog alfabeta između 9. i 10. stoljeća. Bugarsko, makedonsko, rusko i srpsko ćirilično pismo je poznato i kao azbuka čije ime je izvedeno iz prva dva slova (az i buki) po ugledu na alfa i beta. Reformu srpske ćirilice pokušao  je Sava Mrkalj 1810. godine, ali nije prihvaćena jer se srpska crkva usprotivila Nešto kasnije, 1814. godine, Vuk Stefanović Karadžić  je Mrkaljevu reformu proveo do kraja pa je donio znakove Đ , Ć , LJ , NJ , DŽ   i uzeo slovo J iz latinice. Sada je srpska abeceda imala 30 glasova, a svakom glasu odgovara jedno slovo .2007. godine je postala treće zvanično pismo Europske unije.

Vuk Stefanović Karadžić

Vuk Stefanović Karadžić, lingvist, etnograf i povjesničar, reformator srpskog jezika (Tršić, 26. X. 1787 – Beč, 25. I. 1864). Neredovito se školovao; osnovno obrazovanje stekao je  Lozničkoj školi i manastiru Tronoši, a kratko i u gimnaziji u Sremskim Karlovcima. Sudjelovao je  u Prvom srpskom ustanku 1804.godine kao pisar u Negotinskoj krajini.

Zbog reume od koje je bolovao  od djetinjstva,  neuspješno se liječio u Novom Sadu, Pešti i Oršavi, pa se šepav, hodajući uz pomoć štapa vratio  u Srbiju 1810. godine. Nakon sloma ustanka (1813) odlazi u Beč, gdje u Srpskim novinama objavljuje članak o zbivanjima u Srbiji. Taj članak izaziva veliku pažnju Slovenca  Jerneja  Kopitara, dvorskog cenzora knjiga na slavenskim jezicima. Njihovim poznanstvom (prosinca 1813), započela je  trajna suradnja u  reformi srpskog jezika i kulture.

1814. godine objavio je prvu  zbirku narodnih pjesama i prvu gramatiku srpskog jezika.

1818.godine objavio je Srpski rječnik

 J. Kopitar (1780-1844), koji je držao  kajkavce Slovencima,  bio je čovjek  voltairovskog duha,  protivnik svake  crkve, nepomirljiv  neprijatelj Jezuitizma i austrijske policije, preveo je njegov Rječnik na latinski i njemački.  Preporučio je Vuka Jakobu Grimmu, a
 po Grimmovoj preporuci Vuk je bio 1823.godine kod Goethea . Alexander   von Humboldt (isto po Grimmovoj preporuci), ishodio
je da Vuk dobije od pruskoga kralja odličje “Roten  Adler Orden”. Grimm je posredovao da (25. 4. 1850) Vuk postane dopisni  član Pruske
akademije nauka.

 Uz  njihovu potporu i uz velike  otpore u samoj  Srbiji i  Habsburškoj Monarhiji, Karadžić je nizom lingvističkih, etnografskih i povijesnih djela riješio mnogobrojna pitanja konstituiranja modernoga srpskoga nacionalnog identiteta u srednjoeuropskoj tradiciji, stvarajući pretpostavke i za suradnju i za sukobe s Hrvatima.

U to vrijeme srpski učen svijet govorio je slavenosrpskim i crkveni velikodostojnici, a naročito   karlovački mitropolit Stefan Stratimirović bili su protivnici Vukove reforme, navodeći da je to  „jezik govedara”.

Krleža nikada nije bio poklonik Vukove »govedarštine«, i trajno se protivio jezičnim shvaćanjima i politici hrvatskih vukovaca, inzistirajući na izvornosti i kontinuitetu hrvatske jezične kulturne baštine.

Odnos Vuka Stefanovića Karadžića prema Hrvatima

Poznato je da su Srbi 5 stoljeća bili pod turskom vlašću,  da nisu imali nikakvu  književnost na narodnom jeziku. Vuku Karadžiću je nedostajala klasična naobrazba,  kao i znanje njemačkog jezika, da bi mogao sam napraviti ogroman posao oko Rječnika i tu je veliku ulogu odigrao upravo Jernej Kopitar, koji ga je opskrbio bogatim hrvatskim rječnicima i leksikografijom koju sam na početku nabrojila.

Uz Kopitarjevu pomoć, Vuk je preuzeo iz hrvatske  leksikografije za svoj “Srpski rječnik”  1818. samo one riječi koje su Srbi razumjeli, a izostavio je tipično hrvatske. Preuzeo je i hr­vatsku akcentuaciju.
Ako se govori o književnoj štokavštini, onda se  mora znati da je ona živjela u Hrvatskoj prije  Vuka, odnosno da je dubrovački jezik – štokavski
jezik s elementima čakavštine – i Hrvatima je on  bio uzor za moguće normiranje hrvatskoga jezika.
Jezuita Bartol Kašić (1575-1650) se već s tim bio  pozabavio. Njegova Gramatika je služila kao pod­loga sve do sredine devetnaestog stoljeća i  hrvatskim leksikografima.

M. Salzmann Čelan: Jezik, ideologija i politika.
Med Vjesn 1995; 27(1-2): 167-173

Vukov stav prema Hrvatima bio je tipično velikosrpski, jer je smatrao  Hrvate “Srbima rimskoga zakona”, a sadašnji  jezikoslovci  “katolicima srpskohrvatskog jezika”  ili  jednostavno pokatoličeni SrbiSrbima. To je ta srpska etika po kojoj  se bogato  koriste hrvatskom baštinom, u isto vrijeme negira Hrvate kao narod.

Evo što je pisao o Hrvatima:
“Srbi i Hrvati” 1861. (u 31. broju “Vidovdana”),  u kojem  ponavlja tezu da su Hrvati “naši ljudi rimskoga zakona”.  On tvrdi da Hrvata “ne samo danas nema nigdje  nikako, nego da ih nigda nije ni bilo, kao naroda koji se razlikovao od Srba, već da se jedna grana  Srpskoga naroda zvala Hrvatima, kao npr. danas  što se zovu Crnogorci, Brđani, Hercegovci itd.” da bi na kraju ipak pristao na prijedlog podjele, i to  “po vjeri ili zakonu” da se ne svađaju. Odnosno,  da onaj koji je Rimskoga zakona “da kaže” da se zove Hrvat.

Po njegovim riječima točno se vidi nedostatak klasičnog obrazovanja i nepoznavanje povijesti. Hrvati i Srbi dva su različita naroda, koji imaju različitu povijest, mentalitet, kulturu i vjeru. Na samom početku napisala sam kako Srbi tumače podjelu na Istočno rimsko carstvo i Zapadno rimsko carstvo, tako su različiti Hrvati i Srbi. Hrvati predstavljaju katoličku zapadnoeuropsku kulturu, a Srbi pravoslavnu istočnoeuropsku kulturu sa nepomirljivim razlikama

U “Kovčežiću za istoriju i jezik i običaje, Srba sva tri zakona”, Beč 1849, Vuk objavljuje , danas često citirani tekst, “srbi svi i svuda”. Samozadovoljno  ističe između ostaloga: “Mnogi stariji spisatelji ove
braće naše zakona Rimskoga pisali su Srpski čis­tije od našijeh ne samo svojega vremena nego od  mnogijeh i današnjega.”

E pa logičko kako su mogli pisati srpski čistije kada nije bilo srpskog jezika? Dapače na dokumentima se izrazito govori o hrvackom jeziku (Istarski razvod) Zaključak se sam nameće, naravno kada je uzeo dijelove koji su mu odgovarali iz hrvatskog jezike! Tipično istočnjačko-prevarantski!

Vuk je nestrpljivo očekivao promjene u položaju slavenskih naroda (zanimao ga je osobito položaj  Srbije, Hrvatske i Vojvodine) u borbi protiv  Habsburške Monarhije i bio je razočaran neuspje­hom. Prisustvovao je skupu Slavističkog kongresa u Pragu 1848. godine, gdje se pokazalo da svi nisu bili niti panslavisti, niti protivnici austrijske
monarhije

Hrvatima očito nikada nije bila oproštena godina 1848.godina, kada se ban Jelačić stavio na stranu Beča  protiv revolucije! Uništenje Habsburške  Monarhije, Francuska i Oktobarska revolucija su
samo primjeri svjetskih previranja u čiju putanju  nije odgovarala Hrvatska, niti kao nacionalna, niti kao katolička, niti kao zemlja privržena Austriji.  Poznato je da su se Hrvati priklonili Beču, da bi
otklonili veliki pritisak koji su na njih vršili Madžari.
Može se shvatiti da je i panslavenska ideja bila  dirigirana od Svjetskog poretka na štetu Hrvatske,  a u smjeru jačanja Srbije.

Bečki književni dogovor 1850 godine

Za Srbe povijesni dogovor, a za Hrvate odricanje od izvornog hrvatskog jezika i svog identiteta, sa ogromnim posljedicama.

Da bi nakon što je Vuk, iskoristio hrvatski jezik,  u kreiranju srpskog jezika, 28. ožujka 1850., godine u Beču  pod njegovim pokroviteljstvom  pet Hrvata , predstavnika Ilirskog pokreta Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter,  Vinko Pacel i Stjepan Pejaković.  i jedan Slovenac Franc Miklošić., potpisali  dogovor o zajedničkom standardnom jeziku Južnih Slavena.

Filolozi i književnici, Dogovor su potpisali kao pojedinci, a ne kao predstavnici pojedinih naroda, jer ih kao takve nitko nije ni izabrao niti delegirao. Međutim kako je Srbima takav dogovor odgovarao oni ga smatraju povijesnim.

Zadojeni idejom, južnoslavenstva vodeći Hrvati onoga vremena, Ilirskog pokreta na čelu sa Ljudevito, Gajema  žrtvuju svoj identitet, svoju tradiciju, svoje rasprostranjene stare dijalekte čakavski i kajkavs­ki, na kojima je stvorena vrijedna hrvatska književnost i na kojoj im mogu Europljani samo  zavidjeti. Čak se Gaj ponosio sa sporazumom „Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo“

E jadan ne bio, da je znao za posljedice, ne bi Bogu zahvaljivao!

Upravo ovo tragično povijesno prihvaćanje  štokavskog jezika u ime “bratstva i jedinstva”  osvetilo se budućim hrvatskim generacijama, jer
su Srbi počeli osporavati identitet Hrvatske i Hrvata.  Srbi su, naime, zadržali, ne držeći se spomenutog  dogovora, i ćirilicu, i ekavicu, i fonetsko pisanje a  štokavski prerađeni jezik koji je Srbima bio većinski
razumljiv, prihvatili su Hrvati krnjega, tolerirajući  do danas da hrvatski jezik postane ideološko oružje  u rukama srpske hegemonije.

Novosadski dogovor 1954.godine

Novosadski dogovor, je dokument od deset zaključaka o jeziku koji je  potpisan u Novom Sadu 10.12 1954.godine .

S hrvatske strane sudjelovali su vodeći lingvisti onoga vremena: Josip Hamm, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, a s njima su bili i književnici Mirko Božić, Marin Franičević, Jure Kaštelan^.  Zaključke Novosadskog dogovora koje su oni sastavili naknadno su potpisali s hrvatske strane i Josip Badalić, Antun Barac, Josip Barković, Dobriša Cesarić, Ivan Dončević, Petar Guberina, Joža Horvat, Stjepan Ivšić, Vojin Jelić, Slavko Ježić, Vjekoslav Kaleb, Slavko Kolar, Mihovil Kombol, Marko Kostrenčić, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Ranko Marinković, Marijan Matković, Mijo Mirković, Stjepan Musulin, Vlatko Pavletić, Novak Simić, Petar Šegedin i drugi.

Novosadskim dogovorom je i formalno potvrđena ravnopravnost hrvatske i srpske varijante a sprovođenje ravnopravnosti u praksi potvrđuju i kodifikacijska djela, Pravopis 1960. i Rječnik 1967., koja su nastala kao rezultat Novosadskog dogovora: izišla su istovremeno u dvije ravnopravne verzije od kojih je jedna objavljena na ijekavici i latinici u Zagrebu, a druga na ekavici i ćirilici u Novom Sadu. U njihovoj izradi su ravnopravno sudjelovali predstavnici različitih varijanti, uključene su bile i Matica hrvatska i Matica srpska, koje su zajedno i objavile ta djela.

I Krleža je potpisao, kao što su to učinili i brojni drugi hrvatski intelektualci. Htijući, ne htijući, tako su ugledni Hrvati iz prošlosti i u novije  vrijeme pripomogli Srbima da jezik postane ideološko
protuhrvatsko oružje, uz razrađenu velikosrpsku  politiku, koju su podržavale dosljedno zemlje koje Hrvatskoj niti u prošlosti, niti danas nisu naklo­njene.
Plodovi grijeha prošlosti sručili su se na Hrvatsku kao srpska ratna agresija, jedna od najtežih u povijesti hrvatskog naroda. I ona još uvijek traje, što je dokaz upravo ovo negiranje postojanja hrvatskog jezika.

Kroz velikosrpsku politiku, posrbljavanju hrvatskog   naroda kroz desetljeća, pripomogli su, nažalost, i  hrvatski najugledniji pisci i znanstvenici.

Novosadski dogovor nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni oni koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Stoga su izdali Deklaraciju, i u njoj iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. Dokument je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Deklaracija o nazivu i položaje hrvatskog  književnog jezika 1967.godine

                                                                                                                                            Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, je prosvjedno-programski tekst o neravnopravnosti hrvatskog književnog jezika, pripremljen krajem 1966. i početkom 1967. a, sastavili su je članovi  Upravnog odbora Matice hrvatske. Tu komisiju činilo je 7 članova: Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Radoslav Katičić, Slavko Mihalić i Slavko Pavešić. Sam tekst je  objavljen 17. ožujka 1967. u novinama Telegram s potpisom 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u SR Hrvatskoj.

 Deklaraciju  je potom prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih djelatnika. Njome se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom ,te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Bila je osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili proganjani i sankcionirani.

Sjećam se strke, bijesnih , pravovjernih komunista koji su se pitali „ kako se usuđuju rušiti bratstvo i jedinstvo, najveću tekovinu  NOB-a“?

Potpisnici Deklaracije:

Matica hrvatska

Društvo književnika Hrvatske

PEN-klub, Hrvatski centar

Hrvatsko filološko društvo

Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru

Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru

Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Staroslavenski institut u Zagrebu

Društvo književnih prevodilaca Hrvatske

Značaj Deklaracije je dalekosežan, označio je prekretnicu u obrani identiteta hrvatskog jezika pred srpskom asimilacijom! „ Hrvatski književnici i jezikoslovci Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku poništili su romantičarski bečki Književni dogovor iz 1850. i Zaključke Novosadskoga dogovora iz 1954. u eri Rankovića. Time su ovi hrvatski intelektualci izvršili drugi hrvatski narodni preporod, koji će i na kulturnome i političkome području imati dalekosežne posljedice. Deklaracija predstavlja historijsku etapu u oslobađanju hrvatskoga naroda, koja je u punome zamahu.”(Jure Petričević, Hrvatska revija, 1-2, 1967.)

Josip Broz Tito izjavio je: “Socijalizam podrazumijeva stvaranje života dostojnog čovjeka. Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi.” Iz Saveza komunista isključeni su Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović i Zvonimir Komarica. Miroslav Krleža podnio je ostavku na članstvo u CK SKH. Slijedio je i obračun s Udruženjem književnika Srbije.

Tako je jezično pitanje gurnuto pod tepih, privremeno je utihnulo zbog strahova od moguće sovjetske intervencije (1968. Sovjeti su ugušili Praško proljeće, tada nam je odgođeno maturalno putovanje u Prag, koje smo ostvarili 1969. i posjetili grob studenta Jana Palaha, koji se iz protesta protiv Ruske invazije polio benzinom i živ zapalio), ali je uskoro nakon toga oživljeno i poprimilo jasno političku dimenziju u Hrvatskom proljeću 1971.godine.

Hrvatski jezik zaštićen Ustavom

Miroslav Brandt, Ljudevit Jonke i Ivo Frangeš bili su začetnici hrvatske jezične slobode. Godine 1972. hrvatski je književni jezik ušao u amandmane na Ustav. Od tada je u Hrvatskoj na ustavnoj razini zaštićen hrvatski jezik.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske , Ustav Republike Hrvatske precizno određuje hrvatski jezik kao službeni jezik hrvatske države i jedini službeni jezik zemlje.,

Članak 12.

U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.

Ulaskom u EU hrvatski jezik postaje 24. službeni jezik EU, čime je potvrđeno da se u međunarodnom okružju definitivno odustaje od dotadašnjeg nakaradnog tzv. srpskohrvatskog jezika, što su čak predlagali i neki europarlamentarci. Da je hrvatski jezik postao službeni jezik EU, određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije. Dobivanje međunarodne oznake hrv za kodnu oznaku hrvatskoga jezika u međunarodnim ISO-standardima za bibliografsku i terminološku uporabu, veliki je uspjeh brojnih napora u međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta i jedan od najvažnijih događaja jednostavno u međunarodnom priznavanju hrvatskoga jezika 1. rujna 2008.

Da bi nakon svega navedenog, međunarodno priznati i ustavom zaštićeni hrvatski jezik, hrvatska državljanka i lingvistica Snježana Kordić u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam, jednostavno negirala.

Deklaracija o zajedničkom jeziku

U Sarajevu je  30.ožujka 2017. godine potpisana  Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se navodi da narodi u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori govore jednim jezikom policentričnog tipa, različitim varijantama.

Do sada je svoj potpis na Deklaraciju stavilo više od 8.000 osoba iz regije i svijeta.  Statistički izrazito mali broj potpisa s obzirom na broj stanovnika . Potpisali su je jugofili i jugonostalgičari, koji se nikako ne mogu pomiriti sa osamostaljenjem nacionalnih država, jer za sve jugoslavene, nacionalizam je bio smrtni grijeh kojim se poništavala njihova Jugoslavija. Pa kada je već Jugoslavija nestala kao država, Snježana Kordić je nastoji barem jezično održati što njene riječi upravo potvrđuju.

„Deklaracija širi svijest da se narod i jezik ne podudaraju, što je za mnoge, prije svega nacionaliste neprihvatljivo, jer oni ne prihvaćaju bilo što, što bi moglo biti zajedničko s drugim narodom „poručila je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE)  Snježana Kordić,  autorica Deklaracije o zajedničkom jeziku u četiri zemlje Zapadnog Balkana.

„Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.“

Upravo ta štokavica koju Snježana Kordić uzima kao nit koja povezuje, je u povijesnom kontekstu nametnuta hrvatskom jeziku i to Bečkim književnim dogovorom  1850, godine.

Hrvatskom jeziku koji je izvorno čakavski, Vuk Karadžić nametnuo je na ideji južnoslavenstva Ilirskog pokreta štokavsko narječje. Čakavicu nema nitko osim Hrvata, a ona je bila prvi izričaj hrvatskog jezika. Čakavica ruši teze Snježane Kordić, što je vidljivo iz povijesnog prikaza razvoja hrvatskog jezika u ovom tekstu.

Navesti ću samo neka imena potpisnika iz Hrvatske ,među kojima su oni koji Hrvatsku kao samostalnu državu ne prihvaćaju i ne mogu je smisliti. Dakle pored Snježane Kordić potpisali su:

 Boris Dežulović, Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder, Vedrana Rudan, Rajko Grlić, Ante Tomić,

Dejan Jović (koji čak ne priznaje ni valjanost  referenduma  o samostalnosti RH),

Dragan Markovina ,Drago Pilsel, Heni Erceg, Rade Šerbedžija, Boris Pavelić, Vesna Teršelić,

Jasmina Žbanić (poznata po tome da je uzela za financiranje filma hrvatske kune ,ali joj je zasmetao tadašnji hrvatski premijer Milanović ,kojem je rekla MARŠ iz Bosne) ,

Nikola Bajto, novinar izrazito protuhrvatskog tjednika Novosti SNV, koji se narugao hrvatskoj himni sa“ Lijepa naša haubico “

Svi potpisnici koji su hrvatski građani trebali bi kazneno odgovarati ,jer svojim potpisom krše  Ustav  RH, zato što je  hrvatski jezik, kao što sam u samom  teksta napisala u Ustavu RH članak 12  Temeljnih odredbi Ustava.

Lili Benčik/hrvatskepravice