Istaknuto
Srbi zaneseni Srpskim svetom, službeno negiraju postojanje hrvatskog jezika, a time i hrvatskog naroda 2.dio
A gdje su bili Srbi u to vrijeme?
Razvoj srpskog jezika
Po srpskim izvorima Slaveni su naselili prostor između Istočnog rimskog carstva i Zapadnog rimskog carstva. Rim kao centar Zapadnog rimskog carstva širio je svoj utjecaj na latinskom jeziku, a Carigrad kao centar Istočnog rimskog carstva na grčkom jeziku.
Knez Rastislav koji je vladao Moravskom u 9.stoljeću, zatražio je od bizantskog cara Mihaela III da pošalje učene ljude koji će propovijedati kršćanstvo na slavenskom jeziku, i on je poslao braću Ćirila i Metoda, iz Soluna koji su se služili:
Staroslavenskim ili crkvenoslavenskim jezikom, koji je bio prvi pisani slavenski jezik, nastao na osnovu govora makedonskih Slavena u okolini Soluna u 9.stoljeću, a pisma kojima su se koristili su bila ćirilica i glagoljica. Slavenski jezik su širili braća Ćiril i Metod koji su osim kršćanstva širili i pismenost. Prevode Bibliju i spise sa grčkog jezika. To je početak slavenske pismenosti. Danas je u upotrebi samo u pravoslavnoj u liturgiji.
Srpskoslavenski jezik
Srpskoslavenski je nastavak staroslavenskog jezika i predstavljao je prvu inačicu srpskog književnog jezika do ulaska ruskoslavenskog u upotrebu. Nastao je na području Srbije i Makedonije. Imao je tri ustaljena pravopisa:
- zetsko-humski koji je bio najstariji i korišten je u Srbiji i Bosni oko 13. stoljeća
- raški koji je naslijedio zetsko-humski i koristio se do 15. stoljeća
- resavski koji je nastao u 15. stoljeću
Paralelno sa srpskoslavenskim jezikom koristio se i narodni srpski, poznat kao i starosrpski jezik, a najstariji rukopis na srpskoslavenskom jeziku je „Povelja Kulina bana“ iz 1189. godine. Zatim Miroslavljevo Evanđelje napisano u 12. stoljeću, a 1349.godine Zakonik cara Dušana na srpskoslavenskom jeziku sa elementima narodnog jezika.
Nakon Kosovske bitke 1389.godine u kojoj je izginulo skoro cijelo srpsko plemstvo, srpska srednjovjekovna država potpala je pod tursku vladavinu. Sva pismenost bila je ograničena na prepisivanje crkvenih knjiga u manastirima.
Krajem 17.stoljeća Austrija je zaratila protiv Turske. 1689. godine austrijska vojska ušla je u Niš. Međutim kako je izbio rat za španjolsko naslijeđe nakon Filipa II sa Francuskom i Engleskom, Austrija se morala povući i ostaviti srpski narod i dalje pod turskom vlašću.
Bojeći se okrutne turske osvete, srpski narod krenuo je pod vodstvom patrijarha Arsenija III Čarnojevića 1690. godine u veliku seobu i nastanili su se u Ugarskoj na područje današnje Vojvodine.
Da bi sačuvali svoj narodni identitet i oduprli se katoličanstvu obratili su se za pomoć ruskom caru Petru Velikom.
Ruskoslavenski
Na molbe srpskih patrijarha između 1726. i 1733. za Srbe u Ugarskoj stižu ruski učitelji koji su sa sobom donijeli ruskoslavenski jezik, udžbenike i knjige na ruskoslavenskom koji su Srbi prihvatili i miješali sa narodnim srpskim jezikom. 1770. godine slabi utjecaj ruskoslavenskog jezika jer je dozvoljeno tiskanje prvog udžbenika na slavenosrpskom jeziku.
Slavenosrpski
Unatoč pokušajima pravoslavne crkve da narodu nametne ruskoslavenski jezik koji im je bio težak za razumijevanje, u drugoj polovini 18. stoljeća stvorio se nov književni jezik kod Srba, poznat kao slavenosrbski. On je nastao miješanjem ruskoslavenskog i elemenata narodnog srpskog jezika. Prvi pisac na slavenosrpskom jeziku bio je Zaharije Orfelin koji je definirao potrebu da se knjige prilagode čitatelju i da jezik bude razumljiv.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća intelektualcima i piscima Srbije bilo je jasno da;
- Književni jezik treba biti lako razumljiv širokoj čitateljskoj j i slušateljskoj publici
- Taj jezik treba biti blizak govornom jeziku, čime se ostvaruje njegova razumljivost
- Sama spisateljska praksa pokazuje da se taj jezik temelji na narodnom jeziku (šumadijsko-vojvođanski dijalekt)
- Za pisanje na slavenosrbskom jeziku trebalo tadašnju ćirilicu reformirati, što je kasnije i učinjeno
Na Zahrija Orfelina nadovezao se Dositej Obradović, koji je prvi pisao knjige na narodnom jeziku i koji je u duhu prosvjetiteljstva dijelio važnost upotrebe narodnog jezika. Nakon Orfelina i Obradovića javlja se Sava Mrkalj, koji je prvi ponudio konkretno grafijsko rješenje (reformu azbuke) i naglasio potrebu za stvaranjem gramatike narodnog jezika, pisane novom azbukom. Paralelno uz Mrkalja djelovao je i Luka Milovanov, koji je, kao i Mrkalj, pisao djela na reformiranoj azbuci te je ponudio svoja lingvistička (prvenstveno fonološka) rješenja
Prva slavenska pisma;
1. Glagoljica
Riječ glagoljica nastala je od glagola glagolati što znači govoriti, a pismo je nastalo po ugledu na grčko pismo. Upotrebljavala se u najstarijim spomenicima pisanim staroslavenskim jezikom. Razlikujemo staroslavensku – oblu glagoljicu i hrvatsku- uglatu glagoljicu. U srpskim krajevima glagoljicu je ubrzo zamijenila ćirilica, a u ostalim latinica.
2. Ćirilica
Nastala je po ugledu na grčko pismo proširena slovima iz starog alfabeta između 9. i 10. stoljeća. Bugarsko, makedonsko, rusko i srpsko ćirilično pismo je poznato i kao azbuka čije ime je izvedeno iz prva dva slova (az i buki) po ugledu na alfa i beta. Reformu srpske ćirilice pokušao je Sava Mrkalj 1810. godine, ali nije prihvaćena jer se srpska crkva usprotivila Nešto kasnije, 1814. godine, Vuk Stefanović Karadžić je Mrkaljevu reformu proveo do kraja pa je donio znakove Đ , Ć , LJ , NJ , DŽ i uzeo slovo J iz latinice. Sada je srpska abeceda imala 30 glasova, a svakom glasu odgovara jedno slovo .2007. godine je postala treće zvanično pismo Europske unije.
Vuk Stefanović Karadžić
Vuk Stefanović Karadžić, lingvist, etnograf i povjesničar, reformator srpskog jezika (Tršić, 26. X. 1787 – Beč, 25. I. 1864). Neredovito se školovao; osnovno obrazovanje stekao je Lozničkoj školi i manastiru Tronoši, a kratko i u gimnaziji u Sremskim Karlovcima. Sudjelovao je u Prvom srpskom ustanku 1804.godine kao pisar u Negotinskoj krajini.
Zbog reume od koje je bolovao od djetinjstva, neuspješno se liječio u Novom Sadu, Pešti i Oršavi, pa se šepav, hodajući uz pomoć štapa vratio u Srbiju 1810. godine. Nakon sloma ustanka (1813) odlazi u Beč, gdje u Srpskim novinama objavljuje članak o zbivanjima u Srbiji. Taj članak izaziva veliku pažnju Slovenca Jerneja Kopitara, dvorskog cenzora knjiga na slavenskim jezicima. Njihovim poznanstvom (prosinca 1813), započela je trajna suradnja u reformi srpskog jezika i kulture.
1814. godine objavio je prvu zbirku narodnih pjesama i prvu gramatiku srpskog jezika.
1818.godine objavio je Srpski rječnik
J. Kopitar (1780-1844), koji je držao kajkavce Slovencima, bio je čovjek voltairovskog duha, protivnik svake crkve, nepomirljiv neprijatelj Jezuitizma i austrijske policije, preveo je njegov Rječnik na latinski i njemački. Preporučio je Vuka Jakobu Grimmu, a
po Grimmovoj preporuci Vuk je bio 1823.godine kod Goethea . Alexander von Humboldt (isto po Grimmovoj preporuci), ishodio
je da Vuk dobije od pruskoga kralja odličje “Roten Adler Orden”. Grimm je posredovao da (25. 4. 1850) Vuk postane dopisni član Pruske
akademije nauka.
Uz njihovu potporu i uz velike otpore u samoj Srbiji i Habsburškoj Monarhiji, Karadžić je nizom lingvističkih, etnografskih i povijesnih djela riješio mnogobrojna pitanja konstituiranja modernoga srpskoga nacionalnog identiteta u srednjoeuropskoj tradiciji, stvarajući pretpostavke i za suradnju i za sukobe s Hrvatima.
U to vrijeme srpski učen svijet govorio je slavenosrpskim i crkveni velikodostojnici, a naročito karlovački mitropolit Stefan Stratimirović bili su protivnici Vukove reforme, navodeći da je to „jezik govedara”.
Krleža nikada nije bio poklonik Vukove »govedarštine«, i trajno se protivio jezičnim shvaćanjima i politici hrvatskih vukovaca, inzistirajući na izvornosti i kontinuitetu hrvatske jezične kulturne baštine.
Odnos Vuka Stefanovića Karadžića prema Hrvatima
Poznato je da su Srbi 5 stoljeća bili pod turskom vlašću, da nisu imali nikakvu književnost na narodnom jeziku. Vuku Karadžiću je nedostajala klasična naobrazba, kao i znanje njemačkog jezika, da bi mogao sam napraviti ogroman posao oko Rječnika i tu je veliku ulogu odigrao upravo Jernej Kopitar, koji ga je opskrbio bogatim hrvatskim rječnicima i leksikografijom koju sam na početku nabrojila.
Uz Kopitarjevu pomoć, Vuk je preuzeo iz hrvatske leksikografije za svoj “Srpski rječnik” 1818. samo one riječi koje su Srbi razumjeli, a izostavio je tipično hrvatske. Preuzeo je i hrvatsku akcentuaciju.
Ako se govori o književnoj štokavštini, onda se mora znati da je ona živjela u Hrvatskoj prije Vuka, odnosno da je dubrovački jezik – štokavski
jezik s elementima čakavštine – i Hrvatima je on bio uzor za moguće normiranje hrvatskoga jezika.
Jezuita Bartol Kašić (1575-1650) se već s tim bio pozabavio. Njegova Gramatika je služila kao podloga sve do sredine devetnaestog stoljeća i hrvatskim leksikografima.
M. Salzmann Čelan: Jezik, ideologija i politika.
Med Vjesn 1995; 27(1-2): 167-173
Vukov stav prema Hrvatima bio je tipično velikosrpski, jer je smatrao Hrvate “Srbima rimskoga zakona”, a sadašnji jezikoslovci “katolicima srpskohrvatskog jezika” ili jednostavno pokatoličeni SrbiSrbima. To je ta srpska etika po kojoj se bogato koriste hrvatskom baštinom, u isto vrijeme negira Hrvate kao narod.
Evo što je pisao o Hrvatima:
“Srbi i Hrvati” 1861. (u 31. broju “Vidovdana”), u kojem ponavlja tezu da su Hrvati “naši ljudi rimskoga zakona”. On tvrdi da Hrvata “ne samo danas nema nigdje nikako, nego da ih nigda nije ni bilo, kao naroda koji se razlikovao od Srba, već da se jedna grana Srpskoga naroda zvala Hrvatima, kao npr. danas što se zovu Crnogorci, Brđani, Hercegovci itd.” da bi na kraju ipak pristao na prijedlog podjele, i to “po vjeri ili zakonu” da se ne svađaju. Odnosno, da onaj koji je Rimskoga zakona “da kaže” da se zove Hrvat.
Po njegovim riječima točno se vidi nedostatak klasičnog obrazovanja i nepoznavanje povijesti. Hrvati i Srbi dva su različita naroda, koji imaju različitu povijest, mentalitet, kulturu i vjeru. Na samom početku napisala sam kako Srbi tumače podjelu na Istočno rimsko carstvo i Zapadno rimsko carstvo, tako su različiti Hrvati i Srbi. Hrvati predstavljaju katoličku zapadnoeuropsku kulturu, a Srbi pravoslavnu istočnoeuropsku kulturu sa nepomirljivim razlikama
U “Kovčežiću za istoriju i jezik i običaje, Srba sva tri zakona”, Beč 1849, Vuk objavljuje , danas često citirani tekst, “srbi svi i svuda”. Samozadovoljno ističe između ostaloga: “Mnogi stariji spisatelji ove
braće naše zakona Rimskoga pisali su Srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena nego od mnogijeh i današnjega.”
E pa logičko kako su mogli pisati srpski čistije kada nije bilo srpskog jezika? Dapače na dokumentima se izrazito govori o hrvackom jeziku (Istarski razvod) Zaključak se sam nameće, naravno kada je uzeo dijelove koji su mu odgovarali iz hrvatskog jezike! Tipično istočnjačko-prevarantski!
Vuk je nestrpljivo očekivao promjene u položaju slavenskih naroda (zanimao ga je osobito položaj Srbije, Hrvatske i Vojvodine) u borbi protiv Habsburške Monarhije i bio je razočaran neuspjehom. Prisustvovao je skupu Slavističkog kongresa u Pragu 1848. godine, gdje se pokazalo da svi nisu bili niti panslavisti, niti protivnici austrijske
monarhije
Hrvatima očito nikada nije bila oproštena godina 1848.godina, kada se ban Jelačić stavio na stranu Beča protiv revolucije! Uništenje Habsburške Monarhije, Francuska i Oktobarska revolucija su
samo primjeri svjetskih previranja u čiju putanju nije odgovarala Hrvatska, niti kao nacionalna, niti kao katolička, niti kao zemlja privržena Austriji. Poznato je da su se Hrvati priklonili Beču, da bi
otklonili veliki pritisak koji su na njih vršili Madžari.
Može se shvatiti da je i panslavenska ideja bila dirigirana od Svjetskog poretka na štetu Hrvatske, a u smjeru jačanja Srbije.
Bečki književni dogovor 1850 godine
Za Srbe povijesni dogovor, a za Hrvate odricanje od izvornog hrvatskog jezika i svog identiteta, sa ogromnim posljedicama.
Da bi nakon što je Vuk, iskoristio hrvatski jezik, u kreiranju srpskog jezika, 28. ožujka 1850., godine u Beču pod njegovim pokroviteljstvom pet Hrvata , predstavnika Ilirskog pokreta Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković. i jedan Slovenac Franc Miklošić., potpisali dogovor o zajedničkom standardnom jeziku Južnih Slavena.
Filolozi i književnici, Dogovor su potpisali kao pojedinci, a ne kao predstavnici pojedinih naroda, jer ih kao takve nitko nije ni izabrao niti delegirao. Međutim kako je Srbima takav dogovor odgovarao oni ga smatraju povijesnim.
Zadojeni idejom, južnoslavenstva vodeći Hrvati onoga vremena, Ilirskog pokreta na čelu sa Ljudevito, Gajema žrtvuju svoj identitet, svoju tradiciju, svoje rasprostranjene stare dijalekte čakavski i kajkavski, na kojima je stvorena vrijedna hrvatska književnost i na kojoj im mogu Europljani samo zavidjeti. Čak se Gaj ponosio sa sporazumom „Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo“
E jadan ne bio, da je znao za posljedice, ne bi Bogu zahvaljivao!
Upravo ovo tragično povijesno prihvaćanje štokavskog jezika u ime “bratstva i jedinstva” osvetilo se budućim hrvatskim generacijama, jer
su Srbi počeli osporavati identitet Hrvatske i Hrvata. Srbi su, naime, zadržali, ne držeći se spomenutog dogovora, i ćirilicu, i ekavicu, i fonetsko pisanje a štokavski prerađeni jezik koji je Srbima bio većinski
razumljiv, prihvatili su Hrvati krnjega, tolerirajući do danas da hrvatski jezik postane ideološko oružje u rukama srpske hegemonije.
Novosadski dogovor 1954.godine
Novosadski dogovor, je dokument od deset zaključaka o jeziku koji je potpisan u Novom Sadu 10.12 1954.godine .
S hrvatske strane sudjelovali su vodeći lingvisti onoga vremena: Josip Hamm, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, a s njima su bili i književnici Mirko Božić, Marin Franičević, Jure Kaštelan. Zaključke Novosadskog dogovora koje su oni sastavili naknadno su potpisali s hrvatske strane i Josip Badalić, Antun Barac, Josip Barković, Dobriša Cesarić, Ivan Dončević, Petar Guberina, Joža Horvat, Stjepan Ivšić, Vojin Jelić, Slavko Ježić, Vjekoslav Kaleb, Slavko Kolar, Mihovil Kombol, Marko Kostrenčić, Gustav Krklec, Miroslav Krleža, Ranko Marinković, Marijan Matković, Mijo Mirković, Stjepan Musulin, Vlatko Pavletić, Novak Simić, Petar Šegedin i drugi.
Novosadskim dogovorom je i formalno potvrđena ravnopravnost hrvatske i srpske varijante a sprovođenje ravnopravnosti u praksi potvrđuju i kodifikacijska djela, Pravopis 1960. i Rječnik 1967., koja su nastala kao rezultat Novosadskog dogovora: izišla su istovremeno u dvije ravnopravne verzije od kojih je jedna objavljena na ijekavici i latinici u Zagrebu, a druga na ekavici i ćirilici u Novom Sadu. U njihovoj izradi su ravnopravno sudjelovali predstavnici različitih varijanti, uključene su bile i Matica hrvatska i Matica srpska, koje su zajedno i objavile ta djela.
I Krleža je potpisao, kao što su to učinili i brojni drugi hrvatski intelektualci. Htijući, ne htijući, tako su ugledni Hrvati iz prošlosti i u novije vrijeme pripomogli Srbima da jezik postane ideološko
protuhrvatsko oružje, uz razrađenu velikosrpsku politiku, koju su podržavale dosljedno zemlje koje Hrvatskoj niti u prošlosti, niti danas nisu naklonjene.
Plodovi grijeha prošlosti sručili su se na Hrvatsku kao srpska ratna agresija, jedna od najtežih u povijesti hrvatskog naroda. I ona još uvijek traje, što je dokaz upravo ovo negiranje postojanja hrvatskog jezika.
Kroz velikosrpsku politiku, posrbljavanju hrvatskog naroda kroz desetljeća, pripomogli su, nažalost, i hrvatski najugledniji pisci i znanstvenici.
Novosadski dogovor nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni oni koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Stoga su izdali Deklaraciju, i u njoj iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. Dokument je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, među kojima Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo i Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Deklaracija o nazivu i položaje hrvatskog književnog jezika 1967.godine
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, je prosvjedno-programski tekst o neravnopravnosti hrvatskog književnog jezika, pripremljen krajem 1966. i početkom 1967. a, sastavili su je članovi Upravnog odbora Matice hrvatske. Tu komisiju činilo je 7 članova: Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Radoslav Katičić, Slavko Mihalić i Slavko Pavešić. Sam tekst je objavljen 17. ožujka 1967. u novinama Telegram s potpisom 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u SR Hrvatskoj.
Deklaraciju je potom prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih djelatnika. Njome se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom ,te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Bila je osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili proganjani i sankcionirani.
Sjećam se strke, bijesnih , pravovjernih komunista koji su se pitali „ kako se usuđuju rušiti bratstvo i jedinstvo, najveću tekovinu NOB-a“?
Potpisnici Deklaracije:
Matica hrvatska
Društvo književnika Hrvatske
PEN-klub, Hrvatski centar
Hrvatsko filološko društvo
Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Staroslavenski institut u Zagrebu
Društvo književnih prevodilaca Hrvatske
Značaj Deklaracije je dalekosežan, označio je prekretnicu u obrani identiteta hrvatskog jezika pred srpskom asimilacijom! „ Hrvatski književnici i jezikoslovci Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku poništili su romantičarski bečki Književni dogovor iz 1850. i Zaključke Novosadskoga dogovora iz 1954. u eri Rankovića. Time su ovi hrvatski intelektualci izvršili drugi hrvatski narodni preporod, koji će i na kulturnome i političkome području imati dalekosežne posljedice. Deklaracija predstavlja historijsku etapu u oslobađanju hrvatskoga naroda, koja je u punome zamahu.”(Jure Petričević, Hrvatska revija, 1-2, 1967.)
Josip Broz Tito izjavio je: “Socijalizam podrazumijeva stvaranje života dostojnog čovjeka. Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi.” Iz Saveza komunista isključeni su Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović i Zvonimir Komarica. Miroslav Krleža podnio je ostavku na članstvo u CK SKH. Slijedio je i obračun s Udruženjem književnika Srbije.
Tako je jezično pitanje gurnuto pod tepih, privremeno je utihnulo zbog strahova od moguće sovjetske intervencije (1968. Sovjeti su ugušili Praško proljeće, tada nam je odgođeno maturalno putovanje u Prag, koje smo ostvarili 1969. i posjetili grob studenta Jana Palaha, koji se iz protesta protiv Ruske invazije polio benzinom i živ zapalio), ali je uskoro nakon toga oživljeno i poprimilo jasno političku dimenziju u Hrvatskom proljeću 1971.godine.
Hrvatski jezik zaštićen Ustavom
Miroslav Brandt, Ljudevit Jonke i Ivo Frangeš bili su začetnici hrvatske jezične slobode. Godine 1972. hrvatski je književni jezik ušao u amandmane na Ustav. Od tada je u Hrvatskoj na ustavnoj razini zaštićen hrvatski jezik.
Osamostaljenjem Republike Hrvatske , Ustav Republike Hrvatske precizno određuje hrvatski jezik kao službeni jezik hrvatske države i jedini službeni jezik zemlje.,
Članak 12.
U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.
U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.
Ulaskom u EU hrvatski jezik postaje 24. službeni jezik EU, čime je potvrđeno da se u međunarodnom okružju definitivno odustaje od dotadašnjeg nakaradnog tzv. srpskohrvatskog jezika, što su čak predlagali i neki europarlamentarci. Da je hrvatski jezik postao službeni jezik EU, određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije. Dobivanje međunarodne oznake hrv za kodnu oznaku hrvatskoga jezika u međunarodnim ISO-standardima za bibliografsku i terminološku uporabu, veliki je uspjeh brojnih napora u međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta i jedan od najvažnijih događaja jednostavno u međunarodnom priznavanju hrvatskoga jezika 1. rujna 2008.
Da bi nakon svega navedenog, međunarodno priznati i ustavom zaštićeni hrvatski jezik, hrvatska državljanka i lingvistica Snježana Kordić u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam, jednostavno negirala.
Deklaracija o zajedničkom jeziku
U Sarajevu je 30.ožujka 2017. godine potpisana Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se navodi da narodi u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori govore jednim jezikom policentričnog tipa, različitim varijantama.
Do sada je svoj potpis na Deklaraciju stavilo više od 8.000 osoba iz regije i svijeta. Statistički izrazito mali broj potpisa s obzirom na broj stanovnika . Potpisali su je jugofili i jugonostalgičari, koji se nikako ne mogu pomiriti sa osamostaljenjem nacionalnih država, jer za sve jugoslavene, nacionalizam je bio smrtni grijeh kojim se poništavala njihova Jugoslavija. Pa kada je već Jugoslavija nestala kao država, Snježana Kordić je nastoji barem jezično održati što njene riječi upravo potvrđuju.
„Deklaracija širi svijest da se narod i jezik ne podudaraju, što je za mnoge, prije svega nacionaliste neprihvatljivo, jer oni ne prihvaćaju bilo što, što bi moglo biti zajedničko s drugim narodom „poručila je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Snježana Kordić, autorica Deklaracije o zajedničkom jeziku u četiri zemlje Zapadnog Balkana.
„Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.“
Upravo ta štokavica koju Snježana Kordić uzima kao nit koja povezuje, je u povijesnom kontekstu nametnuta hrvatskom jeziku i to Bečkim književnim dogovorom 1850, godine.
Hrvatskom jeziku koji je izvorno čakavski, Vuk Karadžić nametnuo je na ideji južnoslavenstva Ilirskog pokreta štokavsko narječje. Čakavicu nema nitko osim Hrvata, a ona je bila prvi izričaj hrvatskog jezika. Čakavica ruši teze Snježane Kordić, što je vidljivo iz povijesnog prikaza razvoja hrvatskog jezika u ovom tekstu.
Navesti ću samo neka imena potpisnika iz Hrvatske ,među kojima su oni koji Hrvatsku kao samostalnu državu ne prihvaćaju i ne mogu je smisliti. Dakle pored Snježane Kordić potpisali su:
Boris Dežulović, Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder, Vedrana Rudan, Rajko Grlić, Ante Tomić,
Dejan Jović (koji čak ne priznaje ni valjanost referenduma o samostalnosti RH),
Dragan Markovina ,Drago Pilsel, Heni Erceg, Rade Šerbedžija, Boris Pavelić, Vesna Teršelić,
Jasmina Žbanić (poznata po tome da je uzela za financiranje filma hrvatske kune ,ali joj je zasmetao tadašnji hrvatski premijer Milanović ,kojem je rekla MARŠ iz Bosne) ,
Nikola Bajto, novinar izrazito protuhrvatskog tjednika Novosti SNV, koji se narugao hrvatskoj himni sa“ Lijepa naša haubico “
Svi potpisnici koji su hrvatski građani trebali bi kazneno odgovarati ,jer svojim potpisom krše Ustav RH, zato što je hrvatski jezik, kao što sam u samom teksta napisala u Ustavu RH članak 12 Temeljnih odredbi Ustava.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Istaknuto
Uz čestitku za Dan državnosti
Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!
Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.
Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;
„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”
Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.
A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su da njome vladaju stare jugoslavenske strukture, njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.
Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.
Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.
Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.
Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!
Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.
Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010
Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države. Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.
Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;
Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.
Ivica Račan kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i gospodarski razvitak zemlje.
Prodajom državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom, narušena je financijska i gospodarska stabilnost i sigurnost države.
Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.
Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!
Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr
Istaknuto
Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine
„Dan mladosti“ okupio je u Kumrovcu posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?
Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB? Piše li to drug Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?
„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.
Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.
Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.
I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!
Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…
Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“
Nas pionire osmoškolce učili su u školi u Jugoslaviji da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.
To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.
Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ u Beogradu 27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.
Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.
Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.
Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“
„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu je Tito kad je tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.
„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“ rekao mu je Zulfikarpašić,
„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“ odgovorio mu je Tito opraštajući se.
Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.
Čisti povijesni revizionizam za isprane mozgove, jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.
Pa da njega i javnost malo podsjetim na povijesne činjenice: i to logičnim slijedom:
1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?
Komunistička partija Jugoslavije
2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?
Josip Broz Tito
3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?
Josip Broz Tito
4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?
Maršal Josip Broz Tito
5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?
Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom
6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?
Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.
7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?
Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo komunističko društveno uređenje.
I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom se kao ponosi.
Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?
Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.
Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili progonjeni politički i sudski.
Evo drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio, ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?
Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.
Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.
Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.
Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,
Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.
Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.
Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“
To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.
To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.
To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.
Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.
Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.
„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.
Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.
Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.
Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.
U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a i oko 600 po slovenskoj evidenciji.
I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata, traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Istaknuto
Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!
Zastave LGBT ne mogu samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.
A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!
TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“
I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“
Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da, on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )
Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?
Nije, to je zastava jednog pokreta!
Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.
Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html
Članak 15.
Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.
Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.
U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.
Članak 18.
Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.
Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.
Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.
LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!
Što znači da su člankom 15 i člankom 18 Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.
Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.
Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!
Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.
Što radi MUP? Zar nitko ne štiti Ustav i zakone RH?
Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.
Po Istri su se vijorile IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.
Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov IDS-a, po istarskim gradovima vijore se na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….
Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.
Lili Benčik/hrvatskepravice
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti4 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti3 tjedna ago
Kad zakon postane teror, otpor postaje obaveza: Što komunizam ima s pobačajem, Metuzalemom i potopom!