Društvo
Srpski zločin – rušenje bolnice u Vukovaru 1991.
Slika 1. Ulaz u podrum vukovarske bolnice (MJ)
Srbi su tijekom agresije na Republiku Hrvatsku gađali 17 hrvatskih bolnica, 14 su znatno oštetili, a 4 su potpuno uništili. Suprotno međunarodnim konvencijama, suprotno Ženevskoj konvenciji u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku bolnice su bile vojni cilj pa su kao takve gađane (iz zraka, topovskim projektilima, minobacačima, pješačkim naoružanjem) i rušene.
Slika 2. Oprema korištena u Domovinskom ratu (MJ)
Ženevska konvencija iz 1949. godine, Protokoli iz 1977. o zaštiti bolnica
Bolnice su u Republici Hrvatskoj, tijekom Domovinskog rata, bile obilježene jasno vidljivim crvenim križem i trebale su biti zaštićene prema Ženevskim konvencijama. Nažalost, agresor je gađao bolnice svim raspoloživim sredstvima kao istaknuti vojni cilj. Uništavanjem bolnica onemogućavao se normalan rad zbrinjavanja civila i branitelja pa je to bio dodatni psihološki pritisak na stanovništvo.
Podatci Opće bolnice Vukovar govore da su za tri mjeseca opsade i napada na Vukovar liječnici u bolnici obradili oko 2500 ranjenika (prosječno 28 dnevno), a izvršeno je 1200 operacija (prosječno 13 dnevno). Najmlađi pacijent (djevojčica) imao je 6 i pol mjeseci, a najstariji više od 80 godina. Od početka agresije zbrinuta je i evidentirana svaka ranjena i poginula osoba. Međutim, pripadnici JNA odnijeli su sve popise, tako da je i danas vrlo teško odrediti precizan broj stradalih koji su prošli kroz vukovarsku bolnicu.
Prema podatcima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, više od 4000 osoba (oko 7000 osoba) odvedeno je nakon okupacije Vukovara u tzv. prihvatne centre u Srbiji, od kojih je 2645 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila premješteno u koncentracijske logore (najviše u Stajićevo, Begejce, Niš i S. Mitrovicu). Broj ubijenih i umrlih u srpskim koncentracijskim logorima još nije cjelovito utvrđen.
Vukovarska bolnica
Hrvatski policajci ranjeni u Borovu Selu (drugi svibnja 1991.) su bili zbrinuti u vukovarskoj bolnici i praktično od tada započinje izvanredno stanje koje će potrajati sve do 20. studenoga 1991. godine.
U Medicinskom centru Vukovar prije rata bilo je zaposleno 933 djelatnika, a od toga 337 medicinskih sestara. Sredinom 1991. više od 300 zaposlenika srpske nacionalnosti napustilo je Medicinski centar u Vukovaru. Tako je u Ratnoj bolnici Vukovar ostalo raditi samo 130 medicinskih sestara.
Bolnica je bila omiljena meta agresora i tijekom opsade su je stalno granatirali, bombardirali i napadali snajperskom vatrom. Granatiranje bolnice je započelo 15. kolovoza 1991., a 24. kolovoza su je zrakoplovi JNA prvi put bombardirali. Gornja četiri kata bila su uništena u bombardiranjima i moglo se koristiti samo prizemlje, podrum i protuatomsko sklonište. Bolnica je oskudjevala osobljem, ljekovima, strujom, vodom, sanitetskim materijalom. Osoblje je dalo svoj maksimum zbrinjavajući ranjenike, bolesnike, djecu, novorođenčad. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16-toro djece.
Za vrijeme opsade Vukovara (25. 8.–18. 11. 1991.) postojeća bolnica je bila Ratna bolnica.
Agresor je svakodnevno gađao bolnicu, dnevno je na bolnicu padalo do 100 prijektila, a bolnica je primala od 20 do 60 novih ranjenika. Uništena su 4 gornja kata bolnice pa se zbrinjavanje bolesnika i ranjenika obavljalo u prizemlju, podrumu i atomskom sklonište.
Slika 3. Liječnici koji su radili u bolnici tijekom opsade Vukovara
Ravnateljica Medicinskog centra Vukovar bila je dr. Vesna Bosanac (Ravnateljica ratne bolnice Vukovar) a zapovjednik saniteta ratne bolnice Vukovar bio je dr. Juraj Njavro. O događajima tijekom agresije i okupacije Vukovara dr. Vesna Bosanac je na sudu u Haagu dala slijedeći iskaz (iz sudskog zapisnika):
„Bivša JNA je u bolnicu ušla 19. studenoga 1991. godine, oko 13.00 sati. Bolnica u Vukovaru je tijekom kolovoza 1991. godine bila pod stalnim granatiranjem. Do 18. studenoga 1991. godine, svakodnevno je na bolnicu i u okolicu padalo 100 – 200 projektila. Radilo se o tenkovskim granatama, avionskim bombama i drugim projektilima. Dnevno je u Bolnicu dovoženo 50 – 60 ranjenika, najmanji broj je bio 16, najveći 92 ranjenika u jednom danu. Dana 24. kolovoza 1991. godine bolnica je ostala u okruženju, a od listopada 1991. godine bila je blokirana. Uvjeti rada su bili teški, radilo se bez struje, bez potrebnih medicinskih sredstava. Kirurške ekipe su radile neprestano. Zaliječeni ranjenici smještani su u Borovo Commerce. U kritično vrijeme u Vukovaru je bilo 15 000 osoba, od toga 1500 djece. U kritično vrijeme bilo je 80% civila u Vukovaru. U Bolnici u Vukovaru zbrinuto je 3520 ranjenika, izvršeno je 2500 operacija. Medicinska pomoć pružena je svima koji su je trebali, bez obzira na nacionalnu, vjersku, etničku pripadnost. U Bolnici u Vukovaru nije bilo aktivnih postrojbi. Policija u Vukovaru, koja je bila smještena u jednom dijelu zgrade, koja je danas zgrada Općinskog i Županijskog suda u Vukovaru, odredila je jedan vod ljudi za čuvanje Bolnice. Taj vod je bio smješten na katu bolnice. Policija je preuzimala oružje osoba koje su bile primljene u bolnicu i isto odlagala u skladište u policiji.“
Svjedočanstva o radu bolnice:
„Radno vrijeme kirurga i instrumentarka bilo je svaki dan dok se posao ne završi. Četiri anestetičara i dva anesteziologa angažirani su maksimalno, jer samo su tako mogli odraditi golemi posao. U hitnoj kirurškoj ambulanti, u smjeni od 24 sata, radile su dvije medicinske sestre i 6 medicinskih tehničara, koji su bili uvijek spremni za prihvat većeg broja ranjenika. U hitnoj službi medicinskog centra radile su dvije sestre i jedan bolničar. Centralna sterilizacija bila je također granatirana, a postrojenje izvan upotrebe. Od polovice mjeseca listopada 1991. potrebni materijal za operativne zahvate, sterilizirao se u suhom sterilizatoru. Jedina kontrola sterilizacije bile su kontrolne vrpce. Prostor za sterilizaciju improviziran je u protuatomskom skloništu, a 3 medicinske sestre, uz cjelodnevni rad, uspijevale su osigurati dovoljno sterilnog materijala, instrumenata i odjeće za obavljanje potrebnih operativnih zahvata. Velik broj ranjenika, koji se morao smjestiti u bolnicu, iziskivao je daljnje nužne improvizacije smještaja.“
„Pojedini vozači srpske nacionalnosti krali su sanitetska vozila i odvozili ih u poljske bolnice koje su formirane na takozvanom „srpskom“ teritoriju. U gradskim skloništima i skloništu „Borovo Commercea“ radilo je 10 medicinskih sestara. Od 120 sestara, većina je u ratnu kirurgiju premještena iz drugih odjela i služba i u vrlo nepovoljnim uvjetima morale su svladati specifičnosti njege kirurških bolesnika. Uz kirurge i druge liječnike vrlo složen i nadasve naporan posao kroz tri mjeseca okruženja odradilo je samo 10 instrumentarkâ“.
„Protuatomsko sklonište činile su četiri veće prostorije koje su montiranjem posebnih ležajeva postale četiri bolesničke sobe. Sklonište je imalo sanitarni čvor te skladišta za pričuvu lijekova, hrane, posteljine i vode. U suterenu polikliničkog dijela bolnice pripremljene su sobe za intenzivnu skrb te operacijske dvorane. „
„Do polovice rujna 1991. rad u bolnici odvijao se uz redovito opskrbljuje vodom i strujom, a otada pa do 20. studenoga 1991. strujom se opskrbljivalo agregatima, a voda se koristila iz rezervoara.“
U bolnici su djelovali: Odjel za kirurgiju, Odjel za radiološku dijagonstiku, Odjel za transfuzijsku medicinu, Odjeli za laboratorijsku i ljekarničku djelatnost, Odjel za internu medicinu, Odjel za neurologiju i psihijatriju, Odjel za ginekologiju i opstetriciju, Odjel za pedijatriju, Stomatološka jedinica, Odjela za prehranu, Radna skupina za logistiku, Odjel za higijensko epidemiološku djelatnost. U ratnoj bolnici rađala su se i djeca, pa uz primalje, koje su obavljale specifičan posao, o dojenčadi su brigu vodile dvije časne sestre.
Svjedočanstva djelatnika bolnice mogu se naći u knjizi: Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti. (izdavač Medicinska naklada, Zagreb). U monografiji MJESTO SJEĆANJA, VUKOVARSKA BOLNICA 1991. navedeni su podatci o radu i djelatnicima vukovarske bolnice 1991. godine.
Organizirani su humanitarni konvoji zbrinjavanja ranjenih i bolesnih prema hrvatskim bolnicama do kompletne blokade Vukovara. Nakon toga se pokušalo organizirati humanitarne konvoje uz pomoć međunarodnih organizacija. Prvi pokušaj (13 listopada 1991.) humanitarnog konvoja za ranjenike iz vukovarske bolnice nije uspio jer je bio blokiran od strane JNA, navodno zbog pronađene bombe u jednom vozilu!? Francuska humanitarna organizacija Liječnici bez granica organizirala je sljedeći konvoj, koji je 19. listopada uspio doći do bolnice i uspješno evakuirati 112 ranjenika. JNA je onemogućila dogovoreni i najkraći put povratka pa je konvoj išao okolnim putevima. Jedno vozilo je naletjelo na minu te su bile ozlijeđene dvije medicinske sestre iz konvoja, a tijekom evakuacije od opeklina je umro pacijent. Nakon toga više nije bilo konvoja iz sigurnosnih razloga jer JNA nije htjela garantirati normalno i sigurno kretanje konvoja.
Nakon sloma obrane grada Vukovara pokrenuta je diplomatske inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice za spas ranjenika, žena i djece iz Vukovara. U Zagrebu je postignut sporazum između Republike Hrvatske, JNA, Međunarodnoga komiteta Crvenog križa, Liječnika bez granica i Malteškoga križa „sporazum o neutralizaciji i slobodnoj evakuaciji vukovarske bolnice“. Sporazum je napravljen u skladu s člankom 15. Četvrte ženevske konvencije. Prema sporazumu i ženevskoj konvenciji bolnicu koja se nalazi u središtu ratnih zbivanja preuzima osoblje Međunarodnog Crvenog križa i vodi brigu o ranjenicima i bolesnicima ali se to nije dogodilo već je bolnicu preuzela JNA sa svojim pomagačima (četničkim, paravojnim skupinama). Promatračka misija Europske zajednice je trebala nadgleda cijelu operaciju evakuacije ranjenika iz bolnice. Sporazumom su obuhvaćeni svi ranjenici koji su se nalazili na liječenju u bolnici. Kada je JNA ušla u bolnicu u bolnici je bilo 420 ranjenika i bolesnika. Dogovoren je put evakuacije ali to JNA nije ispoštovala. Dana 21. studenog 1991. godine 174 ranjenika su predana Republici Hrvatskoj. Uhićeno je 47 ranjenika i odvedeno u srbijanske zatvore (logore). Pristup Europskoj misiji, Promatračkoj skupini Europske zajednice za Vukovar, i djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa je bio ograničen bolje rečeno onemogućen pa je JNA 20-tog studenog 1991. godine odvela 267 (261) ranjenika i civila iz vukovarske bolnice na farmu Ovčara gdje su mučeni i pogubljeni. U masovnoj grobnici na Ovčari su nađeni ostatci 200 osoba koje su bile odvedene iz vukovarske bolnice. Još se ne zna gdje se nalaze ostatci 59 (61 ili 66 ?) osoba.
Slika 4. Bolnički odjel u atomskom skloništu (MJ)
Liječnici bolnice, njih deset, su bili odvedeni i zatočeni u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu i Nišu. Kasnije su razmijenjeni.
Agresor (JNA) je odnio medicinsku i drugu dokumentaciju nakon zauzimanja vukovarske bolnice. Nepotpunu dokumentaciju vratio je predsjednik Srbije Boris Tadić tek 4. studenoga 2010. godine.
Kad je otpor branitelja bio skršen brojni civili sklonili su se u vukovarskoj bolnici s ranjenicima koji su nastradali u tromjesečnoj opsadi grada. Vjerovali su da će pod nadzorom međunarodnih promatrača biti sigurno evakuirani. JNA je zauzela bolnicu i izdvojila ranjenike, civile, djelatnike bolnice, njih 261 i odvela ih na stočnu farmu Ovčara gdje su bili ispitivani, mučeni i umoreni. Izdvajanje osoba (za Ovčaru) je izvršeno u suradnji s srbijanskim djelatnicima bolnice, bivšim djelatnicima bolnice i četnicima (oni su pravili popise osoba koje će biti odvodene i ubijene). Godine 1992. je nađena lokacija masovne grobnice. Lokaciju su čuvale međunarodne snage (da ne dođe do premještanja) i 1996. (u rujnu i listopadu) je izvršena ekshumacija žrtava . Ekshumacija je trajala 40 dana i vršili su je međunarodni stručnjaci. Ekshumirano je 200 tijela, ubijeni su bili u dobi od 16 do 77 godina. Uglavnom su to bili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeno 20. studenoga 1991. godine iz vukovarske bolnice. Najmlađi pacijent koji je na Ovčari ubijen je Igor Kačić, a imao je samo 16 godina. Ubijena je i trudnica u osmome mjesecu trudnoće.
Slika 5. Početak kronologije tijekom opsade Vukovara (MJ)
Još se ne zna gdje je grobnica 59-toro (61) odvedenih. Krvnicima s Ovčare su dobili minimalne kazne što je još jedan pokazatelj da sudovi nisu bili neovisni već su izvršavali naloge političara. Nalogodavci nisu ni optuženi!
Ubojstva zarobljenih i razoružanih branitelja, nemoćnih ranjenika i civila su pokazali svu neljudskost i mržnju agresora. Ekipa BBC-a je snimila četničke horde kako idu kroz Vukovar i pjevaju pjesmu o klanju Hrvata. Jedini grijeh ubijenih je bio što su bili Hrvati!
Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.
Stalna muzejska izložba Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991. je otvorena 2006. godine u podrumu i protuatomskom skloništu gdje je bila ratna bolnica tijekom agresije na Vukovar. U sobama su bolnički ležajevi na kojima su nekada ležali ranjenici. Tu su i dječji inkubatori koji su spasili 16 beba rođenih tijekom okupacije Vukovara, kao i stari operacijski stol, anesteziološki aparat i monitor. Pored toga su male spreme za sanitetski materijal, lijekove, posteljinu i mala kuhinja, prostor za sterilizacuju instrumenata. U posebnoj prostoriji su spremnici s vodom u koje su sakupljali kišnicu.
Agresori su diljem Hrvatske gađali objekte koji su imali oznaku Crvenoga križa. Na vratima muzeja ratne vukovarske bolnice naslagane su vreće s pijeskom, kao za vrijeme rata. Iznad ulaza je gelerima izbušen veliki znak Crvenog križa.
U stropu jednog dijela podruma i danas se vidi golema rupa. Tu je upao projektil, tzv. krmača, koji je probio krov i pet etaža bolnice, upao u podrum i pao među noge pacijentu srpske nacionalnosti Petru Vukašinu.
Slika 6. Zbivanja na dan 20. Studeni 1991.
U podrumu, na jednom zidu hodnika, su navedena imena ubijenih ranjenika, civila i djelatnika bolnice. Kronološki su navedeni događaji u bolnici tijekom 88 dana (25. 8. – 19. 11. 1991.). U tom hodniku su 1991. godine bile postelje s ranjenicima.
Tijekom opsade grada Vukovara od 25. kolovoza 1991. do 19. studenog 1991. i nakon toga zločinci su ubili 36 djelatnika vukovarske bolnice, 20 djelatnika je ubijeno na Ovčari, 4 se vode kao nestali a 12 djelatnika je stradalo tijekom i nakon opsade Vukovara. Spomenimo se ubijenih i nestalih djelatnika vukovarske bolnice.
Slika 7. Popis djelatnika bolnice koji su ubijeni na Ovčari (MJ)
Popis djelatnika ratne bolnice Vukovar ubijenih na Ovčari:
Jozo Adžaga (1949.) – logistika (kuhar)
Ilija Asadžanin (1952.) – hitna služba (vozač)
Ivan Bainrauch (1956.) – logistika (voditelj tehničke službe)
Tomislav Bosanac (1941.) – logistika (destilacija vode)
Ivan Buovac (1966.) – hitna služba (vozač)
Dragan Gavrić (1956.) – logistika (održavanje vozila)
Zlatko Jarabek (1956.) – logistika (održavanje vozila)
Đuro Knežić (1937.) – logistika (tehnička služba, bolnički brijač)
Zlatko Krajinović (1969.) – hitna služba (vozač)
Tomislav Mihović (1952.) – RTG odjel (fotolaborant)
Tomislav Papp (1963.) – logistika (opskrba, energenti i skladište)
Tomo Pravdić (1934.) – logistika (tehnička služba)
Stjepan Šarik (1955.) – logistika (kotlovnica i agregati)
Đuro Šrenk (1943.) – logistika (tehnička služba, vodoinstalater)
Zvonko Varenica (1957.) – logistika (tehnička služba, bravar)
Goran Vidoš (1960.) – logistika (električar)
Mate Vlaho (1959.) – hitna služba (vozač)
Miroslav Vlaho (1967.) – hitna služba (vozač)
Josip Zeljko (1953.) – osiguranje bolnice
Mihajlo Zera (1955.) – hitna služba (vozač)
Djelatnici ratne bolnice Vukovar ubijeni tijekom napada na grad i nakon okupacije grada:
Vlasta Aleksandar (1965.)– Odjel za fizikalnu medicinu (fizioterapeutkinja)
Dušica Jeremić (1954.) – računovodstvo (upravni pravnik)
Ljubica Kojić (1954.) – sklonište “Borovo-Commerce” (spremačica)
Nevenka Matić (1948.) – zajednička služba (službenik)
Zdenka Miličević (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)
Ljubica Obradović (1952.) – RTG odjel (administrator)
Ivan Raguž (1938.) – logistika (kotlovničar)
Rudolf Terek (1943.) – stomatologija (viši stomatolog)
Marica Stanek (1952.) – ambulanta za školsku djecu (medicinska sestra)
Blanka Stefanjuk (1961.) – kirurgija (medicinska sestra)
Goran Krznarić (1965.) – logistika (portirnica)
Karlo Crk (1942.) – logistika (mesnica)
Djelatnici ratne bolnice Vukovar koji su zarobljeni, a vode se kao nestali:
Ivan Baranjek (1939.) – postoperativna njega, stacionar “Borovo-Commerce” (bolničar); odveden iz “Borovo-Commercea” 19. XI. 1991.
Marko Mandić (1953.) – kirurgija (medicinski tehničar, hitni prijem ranjenika); odveden iz bolnice 19. XI. 1991.
Ivan Božak (1958.) – portirnica; odveden iz bolnice 20. XI. 1991.
Zvonko Vulić (1971.) – logistika (opskrba, energenti i skladište); odveden iz bolnice 20. XI. 1991.
U dvorištu bolnice je postavljena spomen ploča i Spomen križ – Da se ne zaboravi (zaslugom Mladena Pavkovića). Godine 2007. u dvorištu bolnice postavljeno je spomen-obilježje žrtvama stradalim u Vukovaru i vukovarskoj bolnici, rad kipara Tomislava Ostoje, koji prikazuje slomljeno srce, a simbolizira rušenje Vukovara i patnje Vukovaraca u Domovinskom ratu.
U krugu bolnice podignut je spomenik doktoru Juraju Njavri (zapovjedniku ratnog saniteta).
Pomirba!?
Poruka onima koji lupetaju o pomirbi: nakon 27 godina od Vukovarske tragedije kirurg doc. dr. Željka Jelinčića je svjedočio kako se našao u vukovarskoj bolnici i kako se s konvojem ranjenika vratio u Zagreb.Doktor Jelinčić je nedavno prolazio Selskom ulicom i ugledao plakat na kojem piše: „Oprost je vrlina jakih“. „Za oprost je potrebno veliko srce i snažan um. Međutim, potrebno je još nešto – da onaj kojemu se oprašta traži oproštaj, a to je ono što još nisam doživio. Ne mogu udijeliti oprost nekome tko se ne kaje i ne traži ga“.
Zločinci i nalogodavci se nisu pokajali!
Časna sestra Damira koja je čuvala djecu u vukovarskoj bolnici posvetila je gradu svoje pjesme. Zapisala je:
„Dok nas ima, dok nas bude, dok će Dunav teći, svima ćemo istinu mi o tebi reći”
Izvori: Mjesto sjećanja, VUKOVARSKA BOLNICA 1991., Ivo Lučić, Vukovarska bolnica svjetionik u povijesnim olujama, Anđa Raič i Veljko Đorđević (ur.) Vukovarska bolnica 1991. – početnica čovječnosti, Svjedočanstva liječnika…
Pomirba da, zaborav ne!
DA SE NE ZABORAVI!
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA
KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
-
Vijesti6 dana ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti2 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti8 sati ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti1 tjedan ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti5 dana ago
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja
-
Vijesti3 tjedna ago
BROJEVI U GLAGOLJICI Predavanje dr. sc. Darka Žubrinića u Zagrebu