Zanimljivo je da ja, koja eto nisam napisala gomilu bezvrijednih i manipulativnih knjiga, vas kao pravnika i doktora znanosti moram podsjećati na povijesne i društvene činjenice, koje su javno dostupne  i opće poznate.

Komunizam kao ideologija, državno i društveno uređenje i komunisti  nisu uspjeli u svojoj zamišljenoj misiji stvaranja pravednog društva, jednakosti svih ljudi, ostvariti ništa od tog društva za koje su se navodno borili! Toliko su se zdušno borili da su u tom žaru borbe ubijali i svoje članove i pripadnike komunističkog pokreta.

Zar se ne sjećate parole ” Komunizam jede vlastitu djecu” Ili vam vaš ćaća, veliki komunista  na nju nije ukazao!?

Pozdravljate sa SFSN, niti su komunisti i NOB, donijeli smrt fašizmu, niti su donijeli slobodu narodu.

Umjesto slobode donijeli su teror, strah,  jednoumlje i smrt za sve one koji ne pristaju uz njih.

Ja potječem iz antifašističke obitelji, ne komunističke. Moj Nono sudjelovao je u Proštinskoj buni, jedinoj pravoj i prvoj  antifašističkoj pobuni seljaka protiv terora i ugnjetavanja talijanskih fašista. Njegovo ime navedeno je u knjizi Miroslav Bertoša: Proština 1921( Pula 1972 )Biblioteka „ Istarski mozaik“  Meni ne možete imputirati fašizam!

1945. mog Nona partizani su  htjeli baciti u fojbu, kao kolaboracionista, jer je znao njemački i talijanski i ti me spasio selo i suseljane od Nijemaca i talijanskih fašista.

Komunistička partija stvorila je režim koji po svojem načinu vladanja jednak fašizmu i nacizmu. A komunisti  su se pretvorili u najveće zločince u povijesti čovječanstva ubijajući i vlastiti narod.

Nije točna vaša tvrdnja ” Nisu ubijali Hrvate nego neprijatelje, zločince i izdajnike.  Bio je rat i partizani su, na žalost – kao i svi drugi sudionici rata, ubijali da ne bi bili ubijeni, a partizani i da pobijede zločince: njemačke i talijanske okupatore i njihove sluge ustaše i četnike. Zapravo, ustaše su ubile puno više Hrvata i to pravih domoljuba. I sami znate, puno je više Hrvata bilo u partizanima nego u ustašama”

Aha ubijanje tijekom rata, ali vi ne pišete o ubijanju koje  se nastavilo u miru, nakon prestanka ratnih operacija i tijekom cijelog trajanja Jugoslavije.

To ne kažem ja, nego rezolucije i deklaracije EU Parlamenta i Vijeća EU, koje vi u potpunosti zanemarujete i pravite se da ne postoje.

Komunizam je gori, pokvareniji i licemjerniji od fašizma i nacizma, jer je svoje zločine pomno sakrivao u jame i rudnike , svjedoke ubijao i izigravao režim koji gradi humano društvo.

Pa da  vas malo podsjetim, i ne samo vas nego i cijelu “družinu” kako vi kažete, na dokumente koji potvrđuju moje navode;

1.Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. izglasana 27. lipnja 1996. Cilj Rezolucije  bio je da s jedne strane pomogne zemljama srednje i istočne Europe u procesu tranzicije iz bivših komunističkih totalitarnih režima u demokraciju, a s druge strane da Vijeće Europe pomogne tim zemljama da uspješno prevladavaju svoju totalitarnu baštinu bez kršenja ljudskih prava.

Znači Rezolucija je pravedna i humana jer preporuča lustraciju i kažnjavanje osoba koje su u komunističkom režimu teško kršili ljudska prava, a da se u današnje vrijeme ne krše njihova ljudska prava.

2. Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006.Izglasana na temelju Crne knjige komunizma, po kojoj je prema procjeni  o broju ljudi ubijenih od strane komunističke vladavine u navedenim zemljama (Afrika i istočna Europa su navedene zbirno):

Kina: 65 milijuna
Sovjetski Savez: 20 milijuna
Afrika: 1.7 milijuna
Afganistan: 1,5 milijuna
Sjeverna Koreja: 2 milijuna
Kambodža: 2 milijuna
Istočna Europa: milijun
Vijetnam: milijun
Latinska Amerika: 150.000

Knjiga je izvorno objavljena 1997. godine u Francuskoj pod naslovom, “Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”. Crna knjiga komunizma je u različitim zemljama izazvala rasprave i pojavu pojma “Crveni holokaust”.

Na osnovu te Rezolucije Hrvatski Sabor izglasao je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. – 1990. godine, NN 76/2006, u kojoj se konstatira da počinitelji masovnih  zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa zločinima koje je počinio nacizam i fašizam.

Kao posljedica nekažnjavanja zločina komunizma, vrlo je niska svijest u javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima, što je očito kod vas slučaj.  Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti, jer ih i danas smatraju opravdanim i žale što posao nisu odradili do kraja, odnosno sve protivnike komunizma  poubijali; „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“ kako je izjavio saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić.

3.Rezolucija EU Parlamenta o izjednačavanju zločina komunizma sa zločinima fašizma i nacizma. izglasana 19.rujna 2019.s kojom se konstatira,  kako prevladava doktrina o jednom zlu,  nacističkom  totalitarnom režimu na čelu s Hitlerom, kojega su pobijedili  zapadni saveznici i Sovjetski savez.  Međutim, namjerno je zaboravljeno da su 1939. Sovjeti započeli Drugi svjetski rat kao nacistički saveznici. Tjedan dana nakon potpisivanja Molotov-Ribbentropovog pakta u Moskvi, 23. kolovoza 1939. (kada je Europa podijeljena između Staljina i Hitlera), dva totalitarna režima, koja su bila dostojna jednih i drugih – nacistički i sovjetsko-komunistički, započela su najkrvaviji ljudski rat u povijesti, dok je početak rata u kolektivnom sjećanju većine Europljana povezan samo s nacističkim napadom na Poljsku, iako su očite povijesne činjenice da je Crvena armija samo nekoliko tjedana kasnije napala Poljsku s istoka, i kako  su zapovjednici nacista i Crvene armije zajedno podigli čaše šampanjca za pobjedu u Brestu u jesen 1939. godine!

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

U Rezoluciji se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini,  masovna ubojstva, genocid, deportacije, koji su  doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove. Međutim teško je to  provedivo s obzirom na strukture koje predstavljate vi g. Josipoviću, koji sve te Rezolucije ne priznajete, koji zločine ne priznajete i koji i dalje tvrdite da su vaši  bili u pravu ubijati nakon završetka rata i ratnih operacija.

Teško provedivo i s obzirom da su na vlasti djeca komunizma, koji naravno neće priznati da su njihovi roditelji ili čak djedovi zločinci.

Teško je i s obzirom na komunističku buržoaziju, koja se u komunizmu obogatila i koja to svoje bogatstvo i moć ne ispušta iz ruku.

E sada da ne kažete da izmišljam, ja sam svjedok vremena i stvaranja komunističke buržoazije.

Nakon rata sva je imovina pretvorena u državno ili tzv. društveno vlasništvo.

Zakoni o nacionalizaciji i eksproprijaciji ;

-Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (3) · Prva objava: FNJ 98-677/1946 iz 6.12.1946

-Zakon o eksproprijaciji, Prva objava: NN 111-338/1947 iz 17.12.1947

U vile, kuće i stanove  Židova, Talijana i Nijemaca uselili su se zaslužni prvoborci, partijski komesari i ostali “zaslužni” pripadnici NOB-a. Također i oni  polupismeni članovi NOO, koji su postali kotarski i općinski službenici i suci,  po diktatu Komunističke partije, koji su predstavljali vlast i naravno za to bili nagrađeni stanovima i položajima.

Direktori velikih firmi koje su nacionalizacijom oduzete vlasnicima postavljeni su po diktatu Partije, ne po stručnosti i sposobnosti, također su činili tu komunističku buržoaziju.

Dakako taj način raspodjele dobara nije bio ni blizu u skladu sa parolom ” tvornice radnicima, zemlja seljacima”

Seljake su natjerali u seljačke zadruge i oduzeli im njihovu zemlju.

Eksperiment sa samoupravljanjem bio je mazanje očiju radnicima,  da oni kao upravljaju poduzećima, a sve odluke donosili su Direktori i Partijska organizacija, i onda samo slali na potvrđivanje na Radnički savjet.

Komunistička partija odlučivala je o svemu, o životu i smrti svakog pojedinca. Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, slobodu govora i mišljenja, potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne i  neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To “demokratsko, pravno i pravedno  društvo” oslobođenjem  od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te” slobode”  ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji na teritoriju Slovenije.

U ime te “slobode” ubijeno je 663 svećenika i 30 časnih sestara, što je dokumentirao don Anto Baković u knjizi  Hrvatski martirologij XX. stoljeća.

Don Anto Baković je sedamnaest godina skupljao građu o biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima, sjemeništarcima i časnim sestrama Crkve u Hrvata – žrtvama komunističkog režima.  Po brojnosti mučenika crkvenih osoba autor je usporedio stradanja u sedam država istočne Europe te došao do značajnog podatka da je u razdoblju II svjetskog rata te u poslijeratnom razdoblju mali hrvatski narod (današnje dvije države, Hrvatska i BIH) dao najveći broj mučenika od svih zemalja koje su stenjale pod komunizmom. Kakav je to zločinački komunizam bio kod nas Hrvata vidljivo je po usporedbi, da je na 5 milijuna Hrvata ubijeno  663 svećenika, a u Slovačkoj, koja također ima 5 milijuna katolika, stradalo je  samo 14 crkvenih osoba!?

To “humano komunističko društvo” istjeralo je oko 200 000 autohtonih Talijana iz Istre i Primorja, i oko 100 000 Nijemaca ( Podunavskih Švaba)

To “humano komunističko društvo” nije ubijalo samo Hrvate, jer su bili ” neprijatelji, zločinci i izdajnici.” (ne znam koga su to izdali), nego su i  folksdojčere, Nijemce proglasili  kolektivnim krivcima. Komunistička vlast u Jugoslaviji konfiscirala im je imovinu i zatvorila  njih oko 170 000 u logore, u kojima je  prema njemačkim izvorima ubijeno  64.000.ljudi . Većina njih, oko 51.000, bili su djeca, žene i starci koji su umrli u logorima. (1944–48). Većina preostalih Nijemaca iselila se iz Jugoslavije.

U kontekstu logora  V. Geiger – I. Jurković, 1993., str. 75-77, 38, opisuju stradanja Nijemaca.

Njemačka evangelička crkva je proglašena za fašističku organizaciju i njeni su članovi žestoko progonjeni u poslijeratnom periodu. Evangelički biskup u Zagrebu, dr. Philipp Popp, osuđen je i likvidiran po nalogu prijekog suda, a imovina Njemačke evangeličke crkve je konfiscirana.  Anton Tafferner pomoću tzv. Bonske dokumentacije klasificirao je 54 jugoslavenska logora za Nijemce.  Prva skupina od osam logora bila je koncentracijska po svojoj prirodi i  najozloglašenija i kroz njih je prošlo i umrlo na desetke tisuća ljudi. U tu skupinu uvrstio je Molin, Veliku Kikindu, Kruševlje, Gakovo, Knićanin, Mitrovicu, Jarek i Krndiju. U Pančevu su partizani masovno silovali i zlostavljali mlade Njemice, a par stotina ih je likvidirano nakon što su se među partizanima proširile spolne bolesti.

Imanja Nijemaca podijeljena su, što  je vidljivo po popisu iz 1948.godine, tako  da  su 71,97% kolonista  činili Srbi, čak 17,80% činili su Crnogorci, svega oko 5% Makedonaca i jedva 3% Hrvata. Broj Muslimana i Slovenaca bio je mizeran  ispod 1% među novopridošlim kolonistima u Slavoniji i Vojvodini.

Mržnju prema vjeri i svemu vezano uz vjeru usadili su komunisti, jer su oni htjeli zamijeniti vjeru komunističkom ideologijom, a Katoličku crkvu, Komunističkom partijom.

Tito je izigravao Boga kojemu se i dan danas idu klanjati, slaviti i  moliti u Kumrovec!

Kako im to nije uspijevalo pobili su 663 svećenika i 30 časnih sestara, kao što sam već navela u tekstu.

Komunisti i njihovi sljedbenici  iz mržnje prema vjeri koju nisu uspjeli zamijeniti,  sada ne mogu više ubijati fizički, ali i dalje pokušavaju degutantnim tekstovima, svakakvim tiradama, neprimjerenim rječnikom, vrijeđanjem, ponižavanjem i gaženjem ljudskog dostojanstva,  vjernike ubijati psihički, kršeći pri tome njihova ljudska prava o slobodi izbora i slobodi vjeroispovijesti.

Jadni su i bijedni rugajući se vjernicima, a oni vjeruju Titu, slave ga i klanjaju mu se kao božanstvu,  iako je dokazano da je bio zločinac.

Rugaju se i kritiziraju svećenike da ne žive moralno, da su pedofili i da troše crkveni novac za svoje potrebe, a ne priznaju da su Titovi komunisti opljačkali imovinu Židova, Talijana i Nijemaca koje su pobili ili istjerali iz Jugoslavije, da su nametali i danas nameću komunističku ideologiju kao jedino pravednu i jedino moguću. Optužuju svećenike za pedofiliju, a oni su ubijali bez milosti žene i djecu. I danas broje veliki borci za ljudska prava i prava žena, koliko žena ubiju godišnje, a ne spominju koliko žena i koliko djece je ubijeno u velikosrpskoj agresiji 1991-1995. Ne spominju koliko žena i djece su komunisti ubili nakon rata 1945-1948 na Križnom putu i u logorima smrti od gladi, žeđi i bolesti.

Puno toga bi se još moglo nabrojiti, ali i ovo daje sliku pokvarenosti, zla i mržnje komunizma!

Komunistička partija htjela je izigravati Boga, zamijeniti vjeru u narodu, ali nije uspjela!

Jugoslavija je propala, komunizam je totalno promašen, a vjera i Katolička crkva su opstale  usprkos masovnom ubijanju svećenika i časnih sestara!

Stoga vas pozdravljam sa Bog i Hrvati!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Porečki i Pulski  biskup mons. Ivan Štironja predvodio je misno slavlje na Dan hrvatskih mučenika 14.09.2024.u crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini.

Poslao je snažne poruke oprosta , kao što je to učinio Bl. Miroslav Bulešić.

Podsjetio je na sve hrvatske žrtve kroz povijest, na Križ kao znak spasenja i na Križ povezan sa krunicom sa kojom su oko vrata hrvatski branitelji krenuli u obranu Hrvatske domovine.

Podsjetio je da je idejni začetnik i dovršitelj ovoga Svetišta hrvatskih mučenika na Udbini, prvi gospićko-senjski biskup pokojni Mile Bogović.

„ Oprosti, Bože svima onima koji umjesto mira siju nemir, umjesto ljubavi šire mržnju“

„ U opasnosti smo da nam sloboda preraste u anarhiju, upravljanje u bezvlađe, društvena scena u borbenu arenu. Prisjetimo se samo otvaranja Olimpijskih igara u Parizu ove godine i izrugivanja presvete Euharistije, na što se svaki zdrav razum mora zgroziti. Isto tako sjetimo se nedavnih pucnjeva u sliku Majke Božje s Isusom u ruci. Pitamo se je li to dio demokracije i slobode ili je vježba nasilja nad onima koji vole svoje svetinje.  Sloboda i pravda, dar su Stvoritelja a ne izum ljudi ni s lijeve i s desne strane. Slobodu i pravdu, kao temelje zdrave uljudbe trebamo svi čuvati i njegovati bez iznimke.“

„ Križ, taj znak pobjede i spasenja, hrvatski hodočasnik nosi na krunici bez koje ne polazi na put. Križ spojen s krunicom nama vjernicima znak je i poziv na molitvu. Molitva je pak put do pobjede u svim životnim borbama i olujama. To najbolje znaju naši očevi i majke, mladići i djevojke, kao i hrvatski branitelji kojima je krunica oko vrata s Kristovim križem i Gospinim likom, uz pouzdanu molitvu davala snagu za borbu, ulijevala nadu u pobjedu i čuvala ljubav prema obitelji, domu i domovini.“

„Braćo i sestre u Kristu, dragi hodočasnici!

Dok smo se približavali ovom Udbinskom brdu i uzvisici, zasigurno se u našim mislima i srcu probudio osjećaj da se uspinjemo prema Kalvariji koju krasi ova velebna crkva, kao mjesto sakramentalnih slavlja i zajedništva, prebivalište Euharistijskog Isusa te spomen na Hrvatske povijesne mučenike. Kao što je Isus bio prisutan na Jeruzalemskoj Kalvariji – kao mučenik, tako je prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu, u Crkvi – kao uskrsli pobjednik.

Promatrajući crkvu Hrvatskih mučenika u obliku križa, prisjećam se riječi blagopokojnog biskupa Mile Bogovića, prvoga Gospićko-senjskog biskupa, koji je ovu crkvu nazvao „bijelom golubicom“ i „trajnom propovjedaonicom o smislu i ulozi patnje“.

Okupljeni na ovoj „Ličkoj Kalvariji“, oko ove bijele golubice i ove propovjedaonice, okupljeni oko oltara koji uprisutnjuje Kristovu nekrvnu žrtvu, muku, smrt i uskrsnuće, kao Crkva i zajednica vjernika, braća i sestre, uzdižemo ruke Bogu u znak molitve za sve žrtve tijekom višestoljetne hrvatske povijesti. Danas komemoriramo, odajemo pijetet i poštovanje, čast i priznanje žrtvama hrvatskog naroda u čiji je spomen podignuta ova crkva hrvatskih mučenika. Svetim misnim slavljem danas im svima zahvaljujemo za žrtvu života koji su, braneći svoja ognjišta, položili na oltar Domovine, za slobodu i bolje sutra svih onih koji na ovim prostorima žele u miru živjeti, vrjednovati i njegovati darove slobode.

Kao što se na Veliki petak s kalvarijskog križa zaorio Isusov glas: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34), tako bih želio da i danas s ove naše Kalvarije usred kršne Like, odjeknu te iste riječi u obliku molitve i poruke mira: Oprosti, Bože svima onima koji umjesto mira siju nemir, umjesto ljubavi šire mržnju, umjesto oproštenja raspiruju osvetu. Isuse, jedini Otkupitelju čovječanstva, smiluj se svima nama i cijelome svijetu.

Živimo u vremenu velikih izazova i kušnji, apsurdnih i pogubnih ideja, sumnjivih ideologija, nelogičnih i nerazumnih zakona. U opasnosti smo da nam sloboda preraste u anarhiju, upravljanje u bezvlađe, društvena scena u borbenu arenu. Prisjetimo se samo otvaranja Olimpijskih igara u Parizu ove godine i izrugivanja presvete Euharistije, na što se svaki zdrav razum mora zgroziti. Isto tako sjetimo se nedavnih pucnjeva u sliku Majke Božje s Isusom u ruci. Pitamo se je li to dio demokracije i slobode ili je vježba nasilja nad onima koji vole svoje svetinje.  Sloboda i pravda, dar su Stvoritelja a ne izum ljudi ni s lijeve i s desne strane. Slobodu i pravdu, kao temelje zdrave uljudbe trebamo svi čuvati i njegovati bez iznimke.

Papa Benedikt XVI. u svojim razmišljanjima u knjizi „O vjeri, nadi i ljubavi“, kaže: Na početku puta stajala je oholost htjeti “biti kao Bog”. Trebalo je odstraniti nadglednika Boga da bi čovjek bio slobodan, u nebo projicirana Boga vratiti u sama sebe i sam poput Boga vladati nad stvorenjem. Tako je potom uistinu došlo do neke vrste duha i volje koji su stajali i stoje protiv života, koji su vladavina smrti. I što se to više osjeća, to se početna nakana sve više preokreće u svoju suprotnost, a pri tome ipak ostaje privezana uz isto polazište: čovjek, koji još samo želi biti svoj vlastiti stvoritelj i koji bi htio samo stvorenje iznova sastaviti boljom evolucijom koju je sam smislio – ovaj čovjek završava u nijekanju i uništenju sama sebe (str. 86).

Na trgu ispred crkve Hrvatskih mučenika vidimo svetoga papu Ivana Pavla II., velikog prijatelja hrvatskog naroda, s križem u ruci, koji je potaknuo da se ne zaborave žrtve proteklih ratova. Križ je replika „Zlatnoga križa krbavskih biskupa“. Tako ova crkva postaje još znakovitija a današnji blagdan Uzvišenja Svetoga Križa još znakovitiji za nas i za naš narod koji danas obilježava Dan hrvatskih mučenika. U sjećanja nam naviru brojna braća i sestre koja su nestala na raznim planinama i padinama, dolinama i poljima, od ovoga Krbavskoga 1493. godine do onoga Bleiburškoga 1945., čija su tijela završavala u raznim rovovima i jarugama, kanalima i jamama, od Vukovara do Dubrovnika, preko Zrina i Škabrnje. Prisjetimo se da se ni na ove prostore, nakon što je protjerano hrvatsko katoličko stanovništvo u prosincu 1942., nije smjelo vratiti na svoja ognjišta. O tomu se nije smjelo ni pričati pa niti spomenuti. Brojna su takva mjesta širom domovine pa i šire u susjednim zemljama gdje su Hrvati živjeli i kuda su hodili. Bogu smo zahvalni što smo, unatoč svim progonstvima, pogibeljima, prijetnjama i nepravdama još uvijek tu. Pogotovo kada promotrimo grubu kampanju protiv Crkve i kršćanske vjere.

Dok zbrajamo tisuće koje danas odlaze, ne zaboravimo stotine tisuća onih koji su protjerani u vrijeme strašnih ratova prošlog stoljeća, dvaju svjetskih kao i domovinskoga. Gotovo se prepolovio hrvatski živalj. Ipak zahvalni smo Božjemu milosrđu za sve one dične očeve i majke, sinove i kćeri, koji tu ponosno i hrabro stoje, njeguju duhovnu i kulturnu baštinu svoga naroda sve pod okriljem i zaštitom Gospe Velikoga zavjeta kao i blaženih i svetih mučenika: sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina, bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića, bl. Drinskih mučenica i ostalih Božjih ugodnika.

Teško nam je gledati sve ono što se oko nas događa. Možda smo pomalo i ljuti.  Prvo liturgijsko čitanje iz knjige Brojeva kaže: „Narod putem postane nestrpljiv“, toliko nestrpljiv da je počeo „govoriti protiv Boga“. I mi smo narod na putu, gubimo strpljenje. Nestrpljivost nije dobra osobina, iako ponekad i opravdana. No, može biti i neuputna i opasna, kako za pojedinca tako i za društvo. Najteži oblik nestrpljivosti jest grijeh protiv Boga. Molimo za dar strpljivosti, osobito da ne upadnemo u napast vrijeđanja svetinja katoličke vjere, kao ni onih drugih i drukčijih.

Krajem kolovoza Crkva je u Istri proslavila spomendan bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Zadivljuje svjedočki primjer bl. Miroslava koji, u trenutcima dok ga mučitelj ubada nožem, moli: „Isuse, primi dušu moju“, sve u znaku njegova životnog gesla: „Moja osveta je oprost“. Bl. Drinske mučenice slično vape: „Isuse, spasi nas“. Poruka naših uzora jest jasna: Sve svoje pouzdanje staviti u Boga te sve strpljivo i ponizno prihvatiti iz Božje ruke. Jer „lûdo Božje mudrije je od ljudi, i slȁbo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1,25).

Križ i Križni put, na prvi pogled, podsjećaju na razmišljanje o boli i muci, o mučeništvu i smrti. U Isusovo vrijeme nije bilo strašnije smrti od one raspećem. Čovjek je bježao od križa, bojao ga se kao pustinjske zmije. Križ je bio sprava za mučenje, a raspeće najveće poniženje. Krist je svojim prihvaćanjem smrti na križu tu spravu za mučenje, smrt i poniženje pretvorio u znak spasenja. Kristovom zaslugom križ je postao vrhunac predanja u ljubavi za otkupljenje i spasenje. Pogledom u križ čovjek susreće Onoga koji mu šapće: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio, pozvao sam te po imenu: Moj si!“ (Iz 43,1).

Uz razmišljanje o križu, nameće nam se pitanje o mučeništvu i pobjedi. Mučeništvo je u očima Crkve najveći stupanj svetosti, te tako najuzvišeniji milosni dar ponajprije onomu koji zadobije milost i hrabrost mučeništva. Mučeništvo je najveći dar koji čovjek može darovati za svoje prijatelje, kako nas uči Isus kada kaže: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Zato nas poziva: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,23-24). Isus ne poziva da uzmemo svoje zlato, svoj novac i bogatstvo sa sobom, nego poziva da uzmemo križ. Bogatom mladiću koji je pitao Isusa što mu je činiti da baštini život vječni, Gospodin mu odgovori da ide i proda sve što ima i potom dođe i slijedi njega. Pouka završava da mladić ode tužan „jer imaše velik imetak“ (Mk 10,23).

Crkva je Božja utemeljena na muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista za čije su ime krv prolili brojni sveti i blaženi mučenici. Zato danas molimo da se pred Isusom prigne svako koljeno te da priznamo: “Isus Krist jest Gospodin!, na slavu Boga Oca“, kako to čitamo u poslanici Filipljanima (2,6-11), koja donosi jedan od najuzvišenijih i najljepših Pavlovih opisa kojima oslikava Isusa koji „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“. Kao što je Bog uzvisio svoga Sina Isusa zbog poniznosti i prihvaćanja njegove volje, tako će uzvisiti i nagraditi i nas svoju djecu koja svojim životom žele nasljedovati Isusa. Danas i mi ovdje ispovijedamo: Isus Krist jest Gospodin, jedini Spasitelj svijeta.

Apostol Matej u svom Evanđelju kaže kako su Židovi, rugajući se dobacivali Isusu da siđe s križa pa će mu vjerovati (usp. Mt 27,43). Isus je nadvladao tu kušnju sličnu onoj đavolskoj u pustinji.  Njegova predanost volji Očevoj i ljubav prema čovjeku ostala je autentična upravo zbog toga što je ostao na križu i posljednji atom snage, posljednju kapljicu znoja i krvi darovao za spasenje čovjeka. Isus je mogao izbjeći križ, ali nije to učinio jer je htio posvjedočiti svoju ljubav do kraja prema Ocu nebeskomu. Tim radikalnim darivanjem ostao je nezamjenjiv i nenadmašiv u ljubavi.

Križ, taj znak pobjede i spasenja, hrvatski hodočasnik nosi na krunici bez koje ne polazi na put. Križ spojen s krunicom nama vjernicima znak je i poziv na molitvu. Molitva je pak put do pobjede u svim životnim borbama i olujama. To najbolje znaju naši očevi i majke, mladići i djevojke, kao i hrvatski branitelji kojima je krunica oko vrata s Kristovim križem i Gospinim likom, uz pouzdanu molitvu davala snagu za borbu, ulijevala nadu u pobjedu i čuvala ljubav prema obitelji, domu i domovini.

Nerijetko se vidi kako naši očevi i majke idu na put s krunicom u ruci. Krunica je također neizostavan pobožan predmet u rukama naših iseljenika, mornara, putnika, bolesnika, ostarjelih i nemoćnih koji svoju snagu crpe iz molitvenog lanca krunice prikazujući svoje molitve za potrebe svoje djece i unučadi, za svoje obitelji i domovinu, za svoju Crkvu i svoj hrvatski narod.

Stoga, neka krunica i dalje krasi ruke naših majki i očeva, muževa i žena, mladeži i djece. Neka krunica s likom Majke Božje i naših nebeskih zaštitnika i dalje bude neizostavan predmet, ne samo na hodočašćima nego i na svim životnim putovima.

Marija Majka Isusova i majka naša koja je s vjerom prihvatila volju Božju, koja je ne gubeći nadu stajala pod križem svoga Sina Isusa, neka nam bude trajna zagovornica i putokaz prema Otkupitelju i Spasitelju Isusu Kristu. Sveta Marijo Majko Božja moli za nas grješnike sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice

U spomen na Mariju Dubravac Stazić ( 1949-2024)

Zatekla me vijest o odlasku u vječnost naše drage Marije Dubravac upravo u njenoj rodnoj Slavoniji u Vinkovcima, kamo svake godine dolazimo na Vinkovačke jeseni.

Razmijenile smo poruke, noć prije njenog odlaska na nebo, planirala sam posjetiti njeno  rodno selo Štitar, gdje si je već napravila grobnicu ; „da  njene kosti počivaju u rodnoj Hrvatskoj“

Ona je bila naša duša hrvatska, naše svjetlo u tami odnarođivanja i nestajanja  hrvatskog naroda. Voljeli smo je svi, njen pjesnički izričaj koji je odraz njene hrvatske duše, patnje za rodnim krajem, domovinom, herojskom povijesti i ugnjetavanjem hrvatskog naroda, čak i u državi Hrvatskoj.

U svojim pjesmama naglašavala je hrvatski identitet, slavila Boga, hrvatske heroje i velikane kroz povijest, pa sam se eto i ja našla u  njenim stihovima;

„NAŠOJ RUŽI HRVATSKOJ LILJANI BENČIK, UZ ROĐENDAN

Iznjedrila stara Istra
Dragulj Rodu hrvatskomu,
Divnu kćerku uma bistra,
Uzdanicu našem Domu.
Ljupka, mila, bijela vila,
Trobojkom se okitila.
Kročila kroz život smjelo,
Za pravicu bila bitke.
Svjedokom joj zapis-djelo
Borbenosti riječi britke.
Hrvatica kog zadoji,
Za slobodu spreman stoji.

Sretan ti rođendan draga naša Lili, i sve naj, naj, naj… Bog te blagoslovio i čuvao još puuuuno lita, skupa s ostalim junačkim domoljubima, koji ostadoše vjerni stijegu i Križu. A sve nas je manje. Odlazimo jedno za drugim na put bez povratka, među one koji su i sami svojim žrtvama i neograničenom ljubavlju živjeli i disali za Dom i Boga, i na čijim je žrtvama opstala Domovina.

Marija Dubravac“

Iako u dalekoj Australiji, zahvaljujući internetu bila je u kontaktu sa domoljubima u Hrvatskoj.

Ivan Vohrić njen je život prikazao u video uratku,  Stanko Šarić uglazbio mnoge njene pjesme, a kipar Dubravko Radman u kamenu ovjekovječio njen život i rad;

MARIJA DUBRAVAC, rođena je 24. ožujka 1949. u Štitaru, srcu Šokadije, gdje je pohađala osnovnu školu. Potom je završila Katehetsku školu i dijelom glazbenu izobrazbu za liturgijsko pjevanje. Mlada je stupila u brak, ali već u 20. godini života, u vrijeme masovnoga hrvatskoga egzodusa, odlazi s mužem u daleku Australiju. Tamo se odmah uključuje u domoljubni rad protiv ondašnjega komunističkog režima, zbog čega nije dolazila u Domovinu sve do pada komunizma 1990.

U Australiju je u svom srcu i umu ponijela duh tog svog zavičaja i uključila se radeći u hrvatskim školama  i crkvama sa hrvatskom djecom i mladima, koristeći svoje znanje iz Katehetske škole i glazbene izobrazbe za liturgijsko pjevanje.

Marija Dubravac – pisanjem pjesama bavi se od ranoga djetinjstva. Hrvatskoj čitateljskoj publici predstavila se već po dolasku u Australiju, kasnih šezdesetih, kada je pod pseudonimom izdala zbirku pjesama, koja je stjecajem okolnosti pripisana nekome drugom, a ona na to nije mogla utjecati.

Potom objavljuje zbirku PJESME (2005.), slijedi knjiga duhovne proze ZNACI I MILOSTI S NEBA (2006.), pa zbirka GDJE SRCE OSTA (2009.), a već sljedeće godine izlazi joj druga knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2010.), a potom objavljuje roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA (2014.), nakon čega slijedi zbirka pjesama RODU NA DAR (2016.) te zbirka pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE – uz pedesetu obljetnicu života u tuđini (2019.) te treća knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2021.)

Više pjesama uglazbio je na njene tekstove Stanko Šarić, poznat iz TS Zlatni dukati ili danas “Najbolji hrvatski tamburaši”, ikona hrvatske tamburaške glazbe.

U ovom videu korišteni su dijelovi iz otpjevanih pjesama našeg domoljuba Stanka Šarića koji je ispjevao na stotine domoljubnih pjesama na čemu mu posebno hvala, tekst za pjesme je napisala Marija Dubravac.

Kratko o mjestu rođenja Marije Dubravac, Štitar, pripada županjskoj Posavini, između Babine Grede i Županje, uz rijeku Savu. Selo Štitar poznato je po bogatoj seljačkoj tradiciji, tamburici i tamburašima, velikom blagu u narodnim pjesmama, šlingerajima, ljepoti dukata i narodnih običaja.

Marija je najbolje opisala svoje osjećaje i samu sebe  u pismu HAZUD-u

„Dragi moji Hrvati – Štitarci, dragi gosti, rodbino i prijatelji!

U životu svih nas postoje oni posebni trenutci kad čovjek doživi radost duše zbog plemenitog djela učinjena mu dobrotom njegovih bližnjih, u ovom slučaju meni – od mojih vlastitih prijatelja – članova HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI DOMOVINE I DIJASPORE.

Na prijedlog časnoga domoljuba, dugogodišnjega predsjednika Akademije mr.sc. Dragana Hazlera, u zahvalu za pjesničku ljubav darovanu Majci Domovini, Bogu i milom Rodu, a uz pomoć određene skupine ljudi, 16. prosinca 2017. u Štitaru je zasađen hrast u spomen na moju malenkost, ženu Hrvaticu slavonske ravnice, koja u rodnom Štitaru provede samo djetinjstvo i kratki dio mladosti, a sve ostale godine (četrdeset i osam) u dalekoj Australiji.

Da lakše razumijete moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969. do 1991. zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela drago selo te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih. Svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i pokojnih roditelja pretočila sam u pjesme. Osim Boga one mi bijahu najveća utjeha na trnovitim putevima tuđine. Shvaćala sam – što je čovjek dalje od Doma, to mu je rodna gruda svetija, a ljubav prema onome izgubljenom jača i žarča. Također, spoznah da je većina Hrvata odlaskom u tuđi svijet osuđena na okrutnu, često doživotnu kaznu patnje i boli. Nije stoga čudno što su mnoge moje pjesme, pisane pod tuđim nebom, natopljene gorkim suzama nostalgije i okovane vječnom čežnjom za onim ”prohujalim” što se više ne može vratiti. Usuđujem se reći – oko četiri milijuna Hrvata u dijaspori živi svakodnevno u pustim sanjama s kojima nažalost mnogi prerano liježu u grob. Ja također čuvam neumrla sjećanja na sretne dane blagoslova u kućici pod šumom i u zlatnim poljima Slavonije, mjestu mojega rođenja. Zato se radujem što će osim skromnih pjesama okićenih najljepšom rimom duše mi seljačke, a dobrotom HAZUDD-a i ljudi iz Štitara, u dvorištu Malog školskog parka rasti HRAST, posađen u spomen na ”dite iz Paraćosaka”, čija je želja ostaviti kosti u pitomom, seoskom groblju među onima što bijahu dio mene, a ja dio njih.

Zahvaljujem iskreno i toplo čestitim ljudima ne samo na zdušnom zalaganju oko ostvarenja želje predsjednika Akademije, gosp. Hazlera, nego i jer tako rado i poslušno po zimi i snijegu prevališe golemi put od nekoliko stotina kilometara, da prisustvuju današnjoj svečanosti. Na takvu žrtvu spremni su samo junaci koji istinski osjete bilo svojega naroda. Evo imena tih vjernih Hrvata – domoljuba čije dobro djelo može platiti samo Onaj gore: odvjetnik Ante Baraba iz Paljuva (Novigrad), inženjer Boris Živković iz Zagreba, te uvijek spreman za pomoć don Anđelko Kaćunko iz župe Kompolje kod Otočca – katolički novinar, publicist, književnik i glazbenik. Posebno priznanje ide vrlo skromnom, a tako poznatom umjetniku, Dubravku Radmanu iz Tinjana (u Istri) za izrađeno kameno obilježje, na kojem je ‘na tvrdoj stini’ (da se sačuva mlađim generacijama) uklesao i nekoliko riječi starohrvatskoga korienskog pisma, koje je u našem narodu bilo u uporabi sve do 1892. godine. Drago mi je što je moj seljanin, akademik Stanko Šarić sudjelovao u današnjoj svečanosti, i što su svirali naši dečki iz Štitara – Đuro Buzov Mrki i njegov sastav??? (Đuro puno hvala. Ostavio si danas svoju svinjokolju kako bi uveličao ovu svečanost).

Dragi moji seljani i školski prijatelji, dragi poštovani načelniče općine Štitar! Svima vama, kao i ravnatelju škole IGK, župniku vlč. Pavi Madžareviću, te časnim gostima i ostalima koji imadoše udijela u ostvarenju današnje svečanosti, upućujem obilnu zahvalnost, jer ste – unatoč činjenici da su mnogi Štitarci zaslužniji od mene – dopustili neka mi pripadne čast iskazivanja tako lijepog priznanja. Za uzvrat, dok je duše u meni, vjerno ću vas kititi stihovima svojih pjesama i promicati ime poštenih Slavonaca uvijek spremnih za Dom i svetu vjeru Kristovu. Neka vječni Čuvar naših hrabrih pradjedova pomno bdije nad ovim ubavim graničarskim selom pored Save, koje od svojega postanka, poput slavonskoga hrasta lužnjaka, ostade čvrsto i postojano te do danas još nije pokleknulo ni pred jednom zemaljskom silom. Jer: I DOK JE SRCA – BITI ĆE KROACIJE, SLAVONIJE I NAŠEGA PONOSNOGA ŠTITARA!

Na kraju ove kratke zahvale ponavljam riječi svete himne kojom starina Dragan Hazler, predsjednik HAZUDD-a, u spomen precima i narodu hrvatskom, završava svako svoje pismo:

”Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!”

Marija Dubravac Stažić

Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice