Iranske su rakete navodno pogodile nekoliko izraelskih zračnih baza, uključujući Nevidim, Telnov i Hatserim. Potpuni opseg štete tek treba biti utvrđen, ali postoji zabrinutost da su možda pogođeni napredni F-35 mlažnjaci.

Projektili su lansirani iz raketne baze Shiraz u Iranu. Napadi predstavljaju značajnu eskalaciju napetosti između dviju nacija i potencijalno bi mogli predstavljati veliku prepreku za izraelsku sigurnost. S izraelske strane još nisu stigle nikakve potvrde – objavljeno preko youtube-a.

Ne prestaju priopćenja o sinoćnjem iranskom raketnom napadu na Izrael

I dok izraelski premijer Benjamin Netanyahu govori o velikom uspjehu proturaketne obrane njegove zemlje koja je uništila veliki dio ispaljenih iranskih raketa čiji se ukupan broj procjenjuje na 180, iranski službeni izvori tvrde suprotno. Neovisno o tome, upitna je učinkovitost izraelske protuzračne obrane jer je nedvojbeno da je znatan broj iranskih projektila pogodio izraelsko tlo, o čemu svjedoče brojni video snimci.

Iranski mediji izvijestili su da su projektili uništili desetke lovaca F-35. Izrael nije komentirao ovu informaciju, kao niti neovisni izvori. Glasnogovornik Izraelskih obrambenih snaga, IDF-a, Daniel Hagari, rekao je da su tijekom napada neke rakete oborene, ali “bilo je i pogodaka”.

U srijedu, 2. listopada, načelnik Glavnog stožera iranskih oružanih snaga, general-pukovnik Mohammad Bagheri, izjavio je kako je jedna od meta iranskog raketnog napada na Izrael bilo i sjedište izraelske obavještajne agencije Mossad. Njegove riječi prenosi iranska agencija FARS.

“Imali smo priliku napasti gospodarsku infrastrukturu (izraelskog) režima, ali smo napali samo vojne baze. Večeras smo napali bazu Mossada, zračnu bazu Nawatim i bazu Hatzrim, strateške radare i koncentraciju izraelskih tenkova,” – rekao je Bagheri.

Informaciju o pokušaju napada na sjedište Mossada potvrđuje CNN, ali tvrdi da je raketa eksplodirala oko kilometar sjeverozapadno od zgrade. Krater od eksplozije nalazi se na parkiralištu kina u blizini sjedišta izraelske obavještajne službe.

Mossadova obavještajna služba imala je ključnu ulogu u nizu izraelskih operacija protiv Hamasa i Hezbollaha u Libanonu. Tako je, prema navodima Reutersa, Mossad bio umiješan u miniranje Hezbollahovih dojavljivača i komunikacijskih uređaja čije su eksplozije počele u Libanonu 17. rujna, i kada je prema podacima libanonskog ministarstvu zdravstva, 4 tisuće ljudi ozlijeđeno, a 11 umrlo. Prema saudijskoj televiziji Al-Hadath, oko 500 pripadnika Hezbollaha izgubilo je vid zbog eksplozija.

Teheran je, objašnjavajući motive napada na Izrael, uključio odgovor na smrt čelnika Hezbollaha i Hamasa. Iranska Islamska revolucionarna garda (IRGC) izjavila je da je cilj napada bila isključivo vojna infrastruktura, poglavito izraelske vojne baze.

Iran ima tisuće balističkih raketa

Kako navodi CNN, Teheran ima tisuće balističkih i krstarećih projektila s različitim dometima, prema izvješću iz 2021. Projekta raketne prijetnje Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS).

Točan broj za svaku vrstu projektila nije poznat. Ali general američkog ratnog zrakoplovstva Kenneth McKenzie rekao je Kongresu 2023. godine da Iran ima “preko 3000” balističkih projektila, prema ovogodišnjem izvješću s web stranice Iran Watch na projektu kontrole nuklearnog oružja u Wisconsinu.

Putanja balističkih projektila nosi ih izvan ili blizu granica Zemljine atmosfere, prije nego što se teret bojeve glave odvoji od rakete koja ga je nosila uvis i padne natrag u atmosferu i na svoju metu.

Stručnjaci za oružje koji su analizirali provjerene snimke društvenih medija s mjesta događaja rekli su za CNN da je Iran koristio varijante balističkog projektila Shahab-3 u najnovijem napadu na Izrael. On je temelj za sve iranske balističke rakete srednjeg dometa koje koriste tekuće gorivo.

Bijela kuća očajnički pokušava spriječiti širi rat na Bliskom istoku

Višemjesečni napori Bidenove administracije da spriječi pravi rat između Izraela i Irana sada su stavljeni na najtežu kušnju dosad nakon što je Teheran u utorak lansirao baraž balističkih projektila na Izrael. O tome izvješćuje NBC News.

Administracija je proteklih godinu dana radila danonoćno pokušavajući izbjeći izravan sukob između svog saveznika Izraela i Irana. Ali sada se dužnosnici administracije suočavaju s potencijalno najgorim mogućim scenarijem, jer će najnoviji napad Irana neizbježno izazvati odmazdu izraelske vojske. Takva bi lančana reakcija mogla povući Sjedinjene Države, jer pomaže u obrani Izraela i drugih zemalja u regiji.

Američki ministar obrane Lloyd Austin razgovarao je sa svojim izraelskim kolegom ranije u utorak kako bi razgovarali o pripremama Irana za napad na Izrael, rekli su dužnosnici.

Ostaje nejasno hoće li američki arapski saveznici u regiji pomoći u obrani Izraela od zračnih napada ili će dopustiti letove iznad svog teritorija kako bi američki zrakoplovi mogli oboriti projektile. Te se vlade moraju boriti s mišljenjem domaće javnosti koje se snažno protivi pružanju bilo kakve pomoći Izraelu. Jordan je, kao i ranije, u utorak dopustio američkim snagama let unutar njegova zračnog prostora i obaranje iranskih projektila, rekao je jedan američki i jedan jordanski visoki dužnosnik za NBC News. Jordanski dužnosnik rekao je da će zemlja učiniti isto za “bilo koji drugi projektil koji leti iznad našeg zračnog prostora”.

Kasnije u utorak, iranska misija pri Ujedinjenim narodima rekla je da nije unaprijed obavijestila SAD o svom raketnom napadu. Misija je također objavila da je napad bio “legalan, racionalan i legitiman odgovor” na “terorističke akcije Izraela“ – i upozorila je da će, ako Izrael odgovori “daljnjim djelima zlobe”, Iran isporučiti “razoran odgovor.” (Geopolitika.news)

Tko o čemu, ja ću opet malo o našoj hrvatskoj ljevici. Hrvatska ljevica je ponosna na svoju jugo tradiciju, svoj NOB, svoja dostignuća, svoje “napredne stavove”, kako u pravilu tepa samoj sebi.

Ovih dana naletim na fejsu na tekst Ivana Kiša. Kao da sam sreo samog sebe, Kiš se kao opravdava pa kaže: “Ovaj sam tekst pronašao na bespućima interneta pa koga zanima. Sličnost sa stvarnim činjenicama je namjerna. Dakle, ljevica je izašla iz Sabora kad se je glasovalo o hrvatskoj neovisnosti. Ljevica je predala hrvatsko oružje JNA. Ljevica je glasala protiv zakona o hrvatskom jeziku. Ljevica je bila protiv Pelješkog mosta. Ljevica je bila protiv LNG terminala na Krku. Ljevica je lagala za dogovor Tuđmana i Miloševića. Ljevica je neprekidno optuživala Tuđmana i mnoštvo hrvatskih časnika i vojnika za ratne zločine. Ljevica je izvela privatizaciju najvažnijih državnih firmi. Ljevica je pokušala zaštititi udbaše prilikom izručenja Njemačkoj. Ljevica je vodila najneuspješnije hrvatske vlade.

Ljevica je, dok je bila na vlasti, devastirala hrvatsku vojsku i obavještajne službe. Ljevica je bila protiv modernizacije hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ljevica je željela privatizirati sve hrvatske autoceste. Ljevica je bila protiv uvođenja kune. Ljevici je smetalo prvo bijelo polje hrvatskog grba. Ljevica želi zabranu pozdrava ZDS. Ljevica inzistira na falsificiranoj komunističkoj hrvatskoj povijesti. Ljevica uvijek traži zabranu Thompsonovih koncerata dok hrli na koncerte srpskih cajki. Ljevica je ateistička i anti kršćanska, podržava pobačaj, aktivni je promotor LGBTIQ+ agende. Ljevica desetljećima blati i lažno optužuje blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Ljevica neprekidno djeluje protiv katoličke Crkve, ustrajno napada većinu katoličkog svećenstva i vjernika.

Ljevica se protivi povratku hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u domovinu. Ljevica ima monopol na hrvatsku kulturu. Ljevica dominantno upravlja hrvatskim medijima. Ljevica veliča Tita, jednog od najvećih zločinaca svjetske povijesti. Ljevica ima lijepih riječi za propalu tamnicu hrvatskog naroda – Jugoslaviju. Ljevica se redovno nabacuje blatom po vrhunskim hrvatskim sportašima. Ljevica radi sve ne bi li učvrstila veze sa zemljama ‘regije’, a na uštrb odnosa sa zapadom…”. Autor se na kraju ispričava ako je nešto izostavio jer je toliko toga protuhrvatskog da je teško sve to zapamtiti. Potpisujem, ali koga zbog toga boli glava…

Tuđman je i danas kost u grlu ljevičarima

Uglavnom, s tom i takvom ljevicom, koja nikada nije bila hrvatska niti će ikada biti, nezbrojena i smotana hrvatska desnica priželjkuje suradnju! Takva tobožnja “desnica” u biti su tek otpali jugo komunistički otpadci, politički diletanti i bezglavi smušenjaci kako ih je nazivao hrvatski velikan i utemeljitelj hrvatske države dr. Franjo Tuđman. I da na kraju i zasolim, Franjo Tuđman i danas je kost u grlu razno raznim orjunašima i takvim ljevičarima. Toj i takvoj hrvatskoj “desnici” ne sviđaju novoizabrani saborski zastupnici pa se odmah “sele” na stranu na kojoj stoluju Benčićka, Kekinica, Raukarica tako da se lijevo sinkronizirano kokodakanje može nastaviti s dodatnim snagama. Kad se neočekivano u saboru pojavi poneki intelektualac odmah započne lijevo kokodakanje, vrijeđanje i njegovo prozivanje.

Hrvatska ljevica je uvijek egzistirala na rubu izdaje. To je primijećeno još u vremenu Antuna Gustava Matoša koji je i sam o tome pisao i čudio se. Nova su vremena, a hrvatska ljevica još živi u neprežaljenoj Jugi. Misle  da je njihova laž samo “prilagođena” istina. Kažu da istina uvijek ispliva na površinu. To je relativno točno. Jednom ispliva, ali ponekad kao lešina pluta po površini…

Sjeli su mu na račun. Računao je na to…

Neki ljevičari su nemoralni, a neki imaju dvostruki moral. Pljuni i zabrani, ili kako Dražen Travaš vidi Hrvoja Klasića ljevičarsku “istoriju” naše novije povijesti: “Evo nam još jednog stalnog gosta i ljubimca svih Zun Zara portala, televizija i gnojidbenih medija -našeg Klasića, defektnog imena i istog svjetonazora”. Evo što nam Hrvojica predlaže: “Pod hitno bi trebalo zabraniti televizijsko i radio emitiranje hitova Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Novih fosila, Parnog valjka, Azre i svih ostalih hrvatskih pjevača i bendova koji su, kao jugoslavenske  zvijezde, nastupali po dvoranama od Vardara do Triglava”.

To je, k’o bajagi, trebala biti vrhunska ironija našeg “istoričara”. Više je ironije u tvrdnji “istoričara” Goldsteina da je Hitler slao u Jasenovac “drobilice za kosti” pa je to razlog zašto u Jasenovcu od 700.000 ubijenih nema ni jedne kosti. Komentar Mile Bucića: “Fakultet političkih nauka, tu se kote novinari”. Klasić je jedan od onih koji voli ići do kraja, ali doći će vrijeme kad će morati platiti alimentaciju… Naime, kaj? Sve ovo što je iznio Ivan Kiš, Dražen Travaš, Ivica Granić i drugi, uglavnom samo na fejsu, znaju i naši vrapci. Možeš ti jugofile deklasirati argumentima sto puta, ali oni su svoje stavove uklesali (kao u kamenu) kroz tisak, televiziju, radio, sve medije koje čvrsto drže u svojim rukama.

Prijedlog Tuđmanu i Šušku

Kada umre Buda Lončar, osvjedočeni partizanski egzekutor, organiziraju akademije, na kojima sve što  je radio (ubijao, davio u moru, sredio embargo na kupnju oružja 1991.g. u UN-u) pretvaraju u nacionalne “zasluge”.  Politika je kao rijeka, nekog odnese, a nekog izbaci. Budu je izbacilo more za koje je bio tijesno vezan od tragične 1945.g. pa do smrti. Prema tome, može Kiš pisati, analizirati, osvjetljavati, ukazati itd, oni su uvijek spremni sve to prekriti svojim lažima iliti “prilagođenim” istinama. Dok je trajao Domovinski rat i dok su se branitelji, pa i HOS-vci, borili na Srđu s četnicima, “oni” su već točno znali tko će u mladoj hrvatskoj državi kontrolirati tisak, tko televiziju, tko radio… Tako nam se dogodilo: radio ne radio, slušaj radio! Kad sam jednom Tuđmanu i Šušku predložio da se pokrene jedan dnevnik desne, prohrvatske orijentacije, dobio sam odgovor “Pa hajte, pokrenite vi!”.

Zato je ono što pišem u mojim kolumnama već godinama kao i mnogi drugi domoljubni kolumnisti samo sviranje onoj stvari… Koliko je već samo domoljubnih tema obrađeno u raznim kolumnama koje kruže fejsom. Međutim nikada nećete o tim istim temama i argumentima za njih čuti ni riječi u našim mainstream dnevnicima, tjednicima ili televizijskim programima. Vlada zavjet medijske šutnje o bitnim hrvatskim problemima kao i tišina o kandidaturi Tomislava Jonjića za Pantovčak. Da se kojim slučajem kandidirao Ante Tomić, Vedrana Rudan ili netko sličan o tome bi brujali svi mediji, a izašla bi i sabrana djela tih naših ljevičara. Nemam političkih ambicija pa se mogu samo zlobno smješkati. Jonjiću pak nije do smješkanja…

Dok smo mi imali svoje principe, oni su imali Gavrila.

Trideset i prva je obljetnica operacije Džep 93. Operacije je to koje se Ivica Ivanišević iz Slobodanke i dan danas srami. Zločesti “krivousti” Tuđman je za par sati pretekao Bošnjake i Srbe da “realizuju” njihov dogovor po kojem bi 9. rujna Srbi osvojili Gospić, a Bošnjaci Mostar te, “molim lepo”, izbili na more. I danas bi odjekivalo “Lepom njihovom” oj, Jugo, jugice! I ne bi Davoru Ivankoviću iz Večernjaka palo na pamet “nediplomatski” tvrditi kako:  “Jugoslavija nije bila samo dobra glazba i jaka kulturna scena s kraja 80-tih. To je uljepšavanje povijesti države koja je bila diktatura nastala na groznom zločinu”. Nesretni Davor ide čak i dalje pa piše: “Godine 1945. Titove ubojice pobile su više ljudi nego bombe u Hirošimi i Nagasakiju”.

Juga je i danas dobar biznis

I što sad? Od vremena kad su eksplodirale te dvije famozne, povijesne atomske bombe krajem 1945.g. poginulo je 130 tisuća ljudi. U isto vrijeme je na “ovim prostorima” bilo ubijeno 180 tisuća ljudi. Na njih nije bačena atomska bomba, oni nisu stradali u borbi, nisu svi ni bili ni vojnici. Bilo je i žena i djece. Pobijeni su bez suđenja, a njihova tijela zatrpana su po “Hudim jamama” diljem Hrvatske i Slovenije… Te zločine bez presedana organizirali su i realizirali Tito, Ranković, Kardelj i drugovi partizani iliti komunisti. Masovnih zločina kasnije više nije bilo, ali je “partija” nastavila “državne neprijatelje” likvidirati sve do kraja 1988. godine. I što dodati ovoj našoj povijesti zločina? Što o ovom misle “Gera i Pofuk” kao i ostali “pevači” oj Jugo, jugice…

Bijelo Dugme orilo se nedavno u Splitu. Vijorila se zastava SFRJ na ekranu. Ta država i danas je dobar “biznis” za Gorana Bregovića i istomišljenike. Mnogima je pjevanje “Oj Jugo, jugice” samo nekakva budalaština. Po takvima svatko ima demokratsko pravo biti budala. To poentira i Davor. Samo jedni za Čavoglave i ZDS idu sucima za prekršaje, dok drugi imaju demokratsko pravo pjevati Jugi i vijoriti jugo zastavu. Ma što tko pričao, Jugovići su opet na sceni i u modi. To su oni kojima su u Beogradu najbolji tulumi. Nije onda ni čudno što zagrebačka zlatna mladež iz svojih vila pod Sljemenom vikendom hrli u “prestolnicu”.

Stravičan je podatak da je dedek Kajbumšćak bio ljudožder, a možda i srbožder. To je otkrio svijetu dedek Pantovčak na svjedočenju u Haagu.

Na pomolu je novi holokaust. Na vijest da je Izrael spreman napasti na Bliskom istoku skladišta oružja za masovno uništenje pametnim raketama “Uradi sam” koje same pronalaze cilj, u Izraelu je nastupila panika, a brojni Izraelci potražili su azil u Iranu….

Ivica Marijačić je u dilemi: “Ako je Radić napustio Penavu zbog, kako tvrdi, koalicije s HDZ-om, onda je najnormalnije očekivati kako će njegova stranka zauzeti najoštriji oporbeni odnos prema HDZ-u. Ali Radić ne isključuje mogućnost koalicije s HDZ-om, a još manje isključuje potporu HDZ-ovom predsjedničkom kandidatu Draganu Primorcu”. Nitko ne može slijediti takve amplitude.

U noćnom TV programu ima toliko horor filmova da je nemoguće pronaći film nakon kojeg je moguće zaspati.

Nevladinih udruga je preko devedest tisuća pa njihovom brojnom članstvu treba priznati status nacionalne manjine.

Nakon početka sukoba u Gazi, ratni reporteri iz Lijepe naše raštrkaše se po Bliskom istoku. Kad su oko njih počele eksplodirati bombe, na prve detonacije povukli su se na mirnije destinacije. Originalan je bio jedan koji je o ratu u Gazi izvještavao s Dugog rata.

Kažu da ako je žena varljiva pravda je u njenim rukama kvarljiva.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Iako „karizmatska obnova“ nije katolička od svojih korijena, dobri razlozi za istu tvrdnju pojavljivali su se s vremenom. Proučimo lažne i heretične osnove spomenutog pokreta.

Naslovna slika: Karizmatsko „klanjanje“

Pretendirani svetopisamski temelji

Pokret nastoji pozvati na XII i XIV poglavlje Prve poslanice svetoga Pavla Korinćanima kao na svoje teološko obrazloženje. Ukratko, pentekostalni pokret tvrde da se kod njih događa ono što je bilo i u Korinut, tj primanje Duha Svetoga i neke karizme: jezici, iscjeljenja, proročanstva; međutim, razlike su radikalne. Tako:

• U Korintu nije bilo ni krštenja Duhom, ni polaganja ruku, niti pokušaja organiziranja molitvenih susreta ili duhovnih vježbi kako bi se davao Duh Sveti.

• Iz Poslanica svetoga Pavla zaključuje se da taj fenomen nije bio raširen u Crkvi, nego da je bio ograničen isključivo na Korint. Nije bilo pokušaja širenja na drugim mjestima. Nadalje, nakon što su se pojavile štetne posljedice i zlorabe, nestao je i za njega se u Crkvi nije čulo sve do 1966. godine.

• U Korintu su karizmatici govorili “tuđim jezicima”, za razliku od pentekostalaca, koji su ispuštali čudne zvukove i žamor koji nije mogao biti jezik Treće osobe Presvetog Trojstva.

Pentekostalci dodaju i neke epizode iz Djela apostolskih, posebice izlijevanje Duha Svetoga na dan Pedesetnice. Oni nastoje svakom kršćaninu dočarati to veliko mistično iskustvo: “zašto”, kažu, “kršćanin treba biti lišen tog neusporedivog dara, tako potrebnog za gorljivi kršćanski život?” Na ovo se može odgovoriti riječima:

• Na prvu Pedesetnicu, mistično i osjetljivo iskustvo Duha Svetoga, zajedno s karizmama jezika, proroštva i iscjeljenja, bilo je darovano samo apostolima i, vjerojatno, učenicima prisutnima u Cenakulu, ali ne i ostalima od ljudi koji su toga dana kršteni.

Porijeklo karizmatskog pokreta

• Apostoli su govorili jednim jezikom – aramejskim – dok su ih slušatelji čuli kako govore svaki svojim jezikom (grčki, latinski, partski, elamski, itd.). Očito, to je potpuno drugačije od onoga što se događa na karizmatskim molitvenim sastancima. [Op. prev.: Sv Augustin u Civitate Dei malo drukčije tumači ovu zgodu, na vrlo logičan način uzimajući u obzir Božju intervenciju. Naime, sam Bog daje nalog apostolima propovijedati Evanđelje po svom svijetu. Ali ni Bog ni Crkva ne zapovijedaju ono što je nemoguće. Stoga, da bi mogli propovijedati sve do Perzije, Indije, Etiopije itd kamo su otišli neki od apostola, Bog im je dao ono što im je bilo potrebno za propovijedanje, osim milosti, tako i ljudska sredstva, u prvom redu znati govoriti i razumijeti druge jezike. Nakon što se Crkva proširila na sav ondašnji poznati svijet, ovakvi darovi su prestali.]

• S obzirom na VIII poglavlje Djela apostolskih – gdje se govori kako je Duh Sveti sišao na novoobraćenike u Galileji preko (biskupskog) ministarstva ili službe Petra i Ivana, nakon evangelizacije đakona Filipa – crkveno je tumačenje da se taj slučaj odnosi na sakrament krizme.

Ostali tekstovi Novog zavjeta koji se obično spominju mogu se sažeti na suglasnije objašnjenje od onoga koje pokušavaju karizmatici. Da je Savao nakon Ananijinog polaganja ruku progledao i bio ispunjen Duhom Svetim, razumije se iz posebne misije koju je u tom slučaju morao izvršiti, osobito ako se uzme u obzir da je Ananija bio svećenik. Osim u tom slučaju, ne vidimo ga kako tu i tamo polaže ruke.

Da je Pavao, pronašavši u Efezu učenike Ivana Krstitelja, krstio ih i položio ruke na njih, nakon čega je sišao Duh Sveti i oni su počeli govoriti u jezicima i prorokovati, opravdano je jer je Pavao već bio biskup.

Osim ovih tekstova, nema drugih primjera o vanjskom izljevu Duha Svetoga. To je zato što Isus Krist nikada nije obećao takva mistična iskustva i izvanredne darove kršćanima, niti je osigurao odredbe da ih se prenese kroz posebne obrede. Ustanovio je doduše sakrament potvrde, koji Crkva oduvijek dijeli i po kojemu svaki kršćanin sudjeluje u izlijevanju Duha Svetoga, ali se taj Duh ne dijeli vanjskim znakovima i čudesima, nego tiho i otajstveno, kao u drugim sakramentima.

Crkva nikada nije upoznala takvo krštenje Duhom. Kad bi to bilo točno, to ne bi bio jednostavan sakrament nego “nadsakrament”, superioran u odnosu na ostalih sedam, jer ne bi proizvodio samo unutarnju milost, nego i puninu sličnu onoj na dan Pedesetnice; Uz to, čudesno vanjsko izlijevanje i, konačno, također bi podjelio čudesne darove – ozdravljenja, proroštva i jezike – … i sve je to protivno vjeri.

Ako je istinito ono što pentekostalci tvrde o krštenju Duhom, gdje bi se krizma trebala smjestiti u kršćanskom životu? Oni nastoje izbjeći ovo neugodno pitanje i, budući da nisu u mogućnosti otvoreno zanijekati ovaj sakrament, spuštaju ga na sekundarnu razinu. Zato Ranaghan navodi sljedeće: “Čovjek može biti sigurniji što znači biti kršten u Duhu Svetom nego što znači biti krizman.”

S obzirom na to, Firentinski sabor je jasno rekao da je  krizma Duhovi svakog kršćanina. Dakle, jedno od dvoje: ili je krštenje Duhom istinito, a potvrda lažna, ili je potvrda istinita, a krštenje Duhom lažno. Ne mogu oboje biti istina.

Ispit pretendiranih karizmi

1. Dar ozdravljenja

Slušajući karizmatike, činilo bi se da su čuda uobičajena pojava i stoga dokaz božanskog podrijetla pokreta. No, da bi iscjeljenje bilo čudesno, potrebna su tri uvjeta:

• da su isključeni svi prirodni uzroci koji mogu dovesti do iznenadnog izlječenja;

• da činjenica bude podvrgnuta pažljivom ispitivanju liječnika, znanstvenika i teologa, i

• da konačnu kaznu izriče nadležni autoritet.

Sada, nijedan od tri uvjeta nije ispunjen u pentekostalizmu: oni vjeruju u čuda kroz jednostavno svjedočanstvo onih koji ih primaju. Više od čuda, to su trivijalne činjenice, “psihološka” čuda i tome slično.

Čudo može imati samo tri moguća uzroka. Prije svega Bog. U ovom slučaju mora se utvrditi da se radi o pravim čudima, u kojima nema ni traga ponosu, razmetljivosti ili samozadovoljstvu, vrlo prisutnih u karizmatičnosti. Drugo, psihološki procesi. Oni tvrde da su neki obraćenici napustili svoje navike pijenja; ali svi znaju da članovi Anonimnih alkoholičara postižu slične rezultate bez ikakvog pribjegavanja “duhu” ​​kojeg zazivaju pentekostalci… Treće, đavao. Nema sumnje da on može činiti neka “čuda”, pogotovo u atmosferi nabijenoj emocijama.

• Dar jezika

Onome što je gore rečeno, mogu se dodati i neka druga razmatranja, budući da pentekostalci jako cijene ovaj “dar”.

Donedavno su to smatrali definitivnim dokazom izljeva Duha Svetoga. Kad bi to bio slučaj, kad najnormalniji kršćani primaju sakrament, ne mogu biti baš sigurni da su ga primili zbog odsutnosti vanjskih pojava. Sigurnost koju imamo je vjera u Kristovo obećanje, potvrđeno autoritetom Crkve: vjera koja se gotovo nikada ne temelji na osjećaju ili iskustvu.

Naša zbunjenost se povećava ako pogledamo prirodu “karizme”, jer jezici kojima govore pentekostalci nisu ljudski, već nerazumljivi zvuci. Jezici koji se spominju u Djelima apostolskim i Poslanici Korinćanima bili su pravi jezici.

Međutim, pentekostalci pokušavaju dati svoje objašnjenje: oni zagovaraju mogućnost molitve “neobjektivno, na predkonceptualni način”. Ovaj pojam daje Le Renouveau Charismatique:

“Mogućnost molitve neobjektivno, na predpojmovni način, ima značajnu vrijednost u duhovnom životu. Omogućuje nam da predpojmovnim sredstvima izrazimo ono što se pojmovno ne može izraziti. Molitva u jezicima je za normalnu molitvu ono što je apstraktno, nereprezentativno slikarstvo za obično slikarstvo. Molitva u jezicima zahtijeva vrstu inteligencije koju imaju čak i djeca.”

E sad, sve ovo je, u najmanju ruku, vrlo zbunjujuće i teško razumljivo. Ne postoji ništa slično ni u Tradiciji Crkve, ni u učenju duhovnih i mističnih učitelja. Iako je Krist naučio moliti apostole i prve učenike i čak dao formulu kojom se izražavaju vlastite molbe, on to nikada nije činio na “predkonceptualni” i “neobjektivni” način. Ova vrsta molitve pretpostavlja da mrmljanje ne odgovara objektivnoj stvarnosti, da je Duh Sveti nesposoban izraziti božansku stvarnost racionalnim jezikom, kada je taj isti Duh, kroz usta proroka i apostola, i samog Krista, govorio najviše istina na ljudskom jeziku.

[Nema referencije na neki sveti čin.]

Vjerski indiferentizam

Kao što je već spomenuto, katolički pentekostalni pokret uvezen je iz protestantskog pentekostalizma. U skladu s ovom pozadinom, iako u suprotnosti s vlastitim podrijetlom, katolici održavaju molitvene sastanke s protestantima bilo koje denominacije. Tijekom molitvenog susreta, tko god je primio dar “vodiča”, može položiti ruke na bilo koga, bez obzira kojoj sekti pripada.

Svi oni traže dar Duha Svetoga, govore u jezicima, tumače, prorokuju i liječe. Obje grupe žele raditi na jedinstvu bez obzira na doktrinarna pitanja, pokušavajući postići jedinstvo postavljajući se “na dublju razinu”. Ta “najdublja razina” je “emocionalna razina”, koja se često brka s “nadnaravnom ljubavlju”. Pentekostni pokret, ukratko, predodređen je uništiti nadu u istinski ekumenizam, budući da nikakvo jedinstvo nije moguće ako protestanti ne prihvate punu istinu Katoličke Crkve.

Rušenje kršćanske askeze

Prijeđemo li s teologije na asketizam, kako su sveci živjeli i naučavali, otkrivamo da karizmatizmu ne samo da nedostaju temeljni zahtjevi za istinsko uzdizanje k Bogu, nego je čak i štetan za isto.

Prije svega, uništava poniznost i pogoduje ponosu, jer je ponosna osoba puna samouvjerenosti i samopouzdanja, traži senzacionalno i prikazuje ga kao vrlinu. Dok  ponizni, s druge strane, traži posljednje mjesto, izbjegavaju senzacionalno i neobično, boje se da ne prevare same sebe i smatraju se nedostojnim izvanrednih darova. Ako im ih Bog daruje, oni ih prihvaćaju sa strahom i trepetom, moleći Ga da ih uzme i te ih vodi običnim putem.

Zatim, izlaže se dušu samoobmani. Hranjeći morbidnu želju za senzacionalnim, pokret stvara atmosferu preopterećenu emocijama koja vodi u samoobmanu. Izjaviti da je osobno iskustvo vrhunski dokaz izlijevanja Duha Svetoga protivno je Kristovu učenju, koji je rekao da je ispunjenje volje Božje jedini siguran kriterij za biti na putu spasenja: “Ne će svatko tko mi kaže “Gospodine, Gospodine!” ući će u Kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga Nebeskog Oca.”

Dok karizmatici izvanredne darove smatraju nepobitnim znakovima iskustva božanskoga, naš ih Gospodin isključuje kao znakove sigurnog spasenja: “Mnogi će mi reći u onaj dan: “Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime prorokovali, i zloduhe izgonili i u tvoje ime čudesa činili?” Tada ću im reći: Nikad vas nisam poznavao, odlazite od mene, zlotvori!””

Nadalje, to je suprotno iskustvu onih koji su živjeli duhovno. Učenje i praksa pentekostalaca proturječi primjeru svetaca, koji su se neprestano bojali da ih đavao ne zavede, prezirali su izvanredne pojave i tražili od Gospodina da ih drži na neizvanrednom putu.

Kako bi izbjegli samozavaravanje, obično su se povjeravali stručnim duhovnim voditeljima. Izjavljivali su im čak i najbeznačajnije osjećaje svoga srca i junački su se pokoravali onome što su im zapovijedali. Može li itko zamisliti svetu Katarinu Sijensku, svetu Tereziju Avilsku, svetog Franju Asiškog ili svetog Ignacija Lojolskog, kako putuju svijetom i razmeću se kao djelitelji Duha Svetoga?

S druge strane, karizmatici napuštaju križ. Pokret se fokusira na slavljenje “radosti” duha. Nema li u pokretu mjesta za agoniju Getsemanija, za tjeskobu Muke, za noć duše koje se prisutne u životima svetaca?

Pentekostalci trebaju znati da se k svetosti penje putem na kojem nema obilja radosti: Tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Autentično slavlje radosti rezervirano je za Nebo. Pokazatelj je veće savršenosti reći neka bude volja tvoja i u agoniji Getsemanija i u radosti Pedesetnice.

Ukratko, karizmatski pokret proturječi i istom učenju Drugog vatikanskog sabora, koji kaže: “Izvanredne darove ne treba tražiti nepromišljeno, niti od njih preuzetno očekivati ​​plodove apostolskog rada” (Lumen gentium, 12). Čini se da su takve riječi nadahnute od Boga kao prethodna osuda pokreta koji je trebao nastati odmah nakon Sabora. [Op. prev.: Ipak, napr. isti saborski dokument na drugom mjestu govori, što je moglo nažalost dovesti i do drugih interpretacija: “”Duh Sveti prebiva u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor 3,16; 6,19), te s njima moli i svjedoči njihovo posinovljenje (usp. Gal. 4, 6; Rim 15-16 i 26). On vodi Crkvu do svake istine (usp. Iv 16,13), ujedinjuje je u zajedništvu i službi, opskrbljuje je i upravlja raznim hijerarhijskim i karizmatskim darovima i ukrašava je njezinim plodovima (usp. Ef 4,11-12; 1). Kor 12, 4)» (br. 4).”]

Zaključak

Objektivno i nepristrano ispitavši pentekostni pokret, ustanovili smo da je krhak, kontradiktoran i poguban. Ali, usred buke i galame koju je podigao pokret, teško je učiniti da prevlada glas razuma.

U zaludom dobu kao što je naše, u kojem se napadaju učenje i predaja Crkve, čini se da su stigla vremena koja je sveti Pavao prorekao Timoteju: “Doći će naime vrijeme kad se zdrava nauka ne će podnositi, nego će po svojim strastima skupiti sebi učitelje, da im golicaju uši. I odvraćat će uši od istine, a okretat će se bajkama.”

Sveti Pavao nas poziva da sve ispitamo, da dobro zadržimo, a loše odbacimo. U svjetlu zdrave teologije i Tradicije, karizmatizam nije dobra stvar: on polazi od fantastičnih pretenzija, potkopava vjeru, navodi duše na lažni misticizam i predaje ih, lakovjernošću i skrivenim ponosom, na pladanj serviran đavlu. Stoga je potpuno opravdan sud nadbiskupa Roberta Dwyera koji je rekao:

Karizmatski pokret smatramo jednim od najopasnijih usmjerenja Crkve u našem vremenu, usko povezan duhom s drugim destruktivnim i razdvajajućim pokretima, koji prijeti ozbiljnom štetom njezinom jedinstvu (Crkve) i bezbrojnim dušama (Christian Order, svibanj 1955., stranica 265.).

Izvor: fsspx-sudamerica

Preveo za Croativ Milenko Bernadić