Connect with us

Društvo

TKO JE TAJ LIK? Milanović ga uspoređuje Plenkovićem! S Pavelićem je komadao Jugoslaviju?

Published

on

Predsjednik Zoran Milanović  hrvatskog premijera Andreja Plenkovića usporedo je srbijanskim političarom Milanom Stojadinovićem, predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije od 1935. do 1939. godine – piše Maxportal.

Komentirajući Plenkovićevu izjavu da njegova diplomacija neće izgledati kao što je izgledala u vrijeme bivših predsjednika Mesića i Josipovića Milanović je u Kijevu rekao:

”Ha, ha, a što da vam kažem? Čovjek će zapaliti Artemidin hram. Uspoređuje bivše predsjednike s Kissingerom. To valjda zato što sam ja za njega rekao Hruščov pa se sjetio Kissingera. Plenkoviću, to nisu Kissingeri, nego hrvatski predsjednici. To je glupo, uspoređivati nekoga tko je predsjednik svih građana, dva ili tri puta je izabran, s jednim namještenikom koji je služio američkom predsjedniku. A što je on dao? S čime da ja usporedim Plenkovića? To je ruganje s ljudima koji su radili taj posao, Plenković je bio jedan mali, običan diplomat. On je hrvatski Milo Stojadinović”, izjavio je Milanović.

Tko je bio Milan Stojadinović?

Milan Stojadinović (Čačak, 4. kolovoza 1888. – Buenos Aires, 24. listopada 1961.), srpski ekonomist, sveučilišni profesor i političar. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije od 24. lipnja 1935. do 5. veljače 1939. godine. Bio član Jugoslavenske radikalne zajednice i Srpske radikalne stranke.

Tijekom Drugog svjetskog rata, 18. ožujka 1941., prognan na grčki teritorij, a zatim predan Englezima.  U Argentinu je uselio 1948.  i nastanio se u Buenos Airesu. U Buenos Airesu je uspostavio s bivšim poglavnikom NDH Antom Pavelićem, s kojim krajem 1954. godine sklapa načelni dogovor o razbijanju i podjeli komunističke Jugoslavije.

Stojadinović i Pavelić u Benos Airesu 1954. godine

Dvije godine poslije njegove smrti 1963., “El Economist” objavljuje njegove memoare “Ni rat ni pakt – Jugoslavija između dva rata”.

Stojadinovićev otac bio je sudac u srbijanskom gradu Čačku. Nakon gimnazije u Čačku, pohađa studij prava u Beogradu; nakon studijske godine u Münchenu i Berlinu doktorirao je  u Beogradu. Potom službuje u Ministarstvu financija u Parizu,  1913. godine je u Londonu.

S reputacijom talentiranog financijskog pravnika i svjetskog čovjeka, zapošljava se kao službenik u Ministarstvu financija u Beogradu, s državnu službu napušta 1919. godine kako bi postao direktorom novoosnovane “British Trade Corporation” u Beogradu.

Poznati srbijanski političar Nikola Pašić 1924. godine uzima 36-godišnjeg Milana Stojadinovića za ministra financija u  vladi u kojoj ostaje do 1928. godine. Iskazuje se u stabilizaciji jugoslavenskog dinara.

Za vrijeme diktature kralja Aleksandra (1929. – 1935.), kad je raspušten parlament i  ukinute stranke,  Stojadinović nije politički aktivan. No u dobrim je odnosima s državnim vlastima pa djeluje u upravama više poduzeća (među kojima jugoslavenske filijale dvaju britanskih korporacija) i postaje predsjednik beogradske Burze.

Nakon što je u prosincu 1934. godine u atentatu ubijen kralj Aleksandar i nakon potom održanih parlamentarnih izbora u svibnju 1935. godine, Stojadinović prihvaća poziv regenta Pavla i postaje premijer Kraljevine Jugoslavije. S obzirom na to da je Stojadinović bio poslovno duboko povezan s britanskim kapitalom, njegov dolazak na čelo jugoslavenske vlade označio je prevladavanje britanskog utjecaja u toj državi.

U njegovoj vladi su sudjelovali slovenski političar Anton Korošec i bošnjački (tada se govorilo: “muslimanski”) politički vođa Mehmed Spaho.

Stojadinovićevi biografi navode da je vodio modernu i ekonomski usmjerenu politiku, usmjerenu na industrijalizaciju zemlje. Za razliku od prethodne vlade Bogoljuba Jevtića koja je striktno provodila jugoslavensku ideologiju prema kojoj su Srbi, Hrvati i Slovenci pripadnici tzv. “jugoslavenskog naroda” (Hrvati za tu ideologiju nisu bili narod, nego “pleme”) , vodio je politiku koja je prema Hrvatima bila pomirljiva.

Stojadinovićeva vlada je 1936. godine  otpisala konkordat sa Svetom Stolicom radi uređenja statusa Katoličke crkve koji u Jugoslaviji nije bio pravno uređen.  No, zbog žestokog otpora Srpske pravoslavne Crkve konkordat nije ratificiran u Skupštini. SPC je smatrala da ona  treba imati državni status  kao što imaju pravoslavne crkve u  većinski pravoslavnim zemljama poput Rumunjske, Bugarske i Grčke

Srbi su u velikoj mjeri bili nezadovoljni Stojadinovićevom politikom zato što je Antonu Korošcu prepustio faktički vlast u Sloveniji (“Dravska banovina”), a osobito ih je smetalo što na području Bosne i Hercegovine presudnu je riječ imao Mehmed Spaho.

Stojadinović je u parlamentu većinu osigurao zahvaljujući članovima Skupštine iz redova Srba koji su bili odani  kraljevskom dvoru i izvršnoj vlasti: oni su okupljeni u novoformiranu partiju (od političara koji su u vlast ušli na listama drugih stranaka) “Jugoslavenska radikalna zajednica” (često izgovarano “Jereze”, od kratice “JRZ”).

S Hrvatima okupljenima oko Hrvatske seljačke stranke su politički pregovori bili dugotrajni i teški, a nagodbu s HSS-om, kojim je formirana Banovina Hrvatska, postigao je Dragiša Cvetković, Stojadinovićev nasljednik na mjestu premijera.

Taj dogovor poznat je kao Sporazum Cvetković- Maček  26. kolovoza 1939. sklopili su predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije ( i predsjednik Hrvatske seljačke stranke) Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik te do proglašenja Banovine Hrvatske.

U programu JRZ se spominjalo “poštovanje triju imena našega naroda – Srbin, Hrvat i Slovenac i njihove ravnopravnosti, poštovanje tradicije, jer će se tako razvijati međusobno povjerenje.” Iako Stojadinović zapravo i nije bio neki predani pobornik ideje “troimenog” jugoslavenskog naroda, za Hrvatsku seljačku stranku i Hrvate u cjelini je ovakvo izražavanje privrženosti jugoslavensku bilo posve neprihvatljivo.

Iako je Stojadinovićeve JEREZA, kao “kućna partija” kraljevske kuće, u sumnjivim okolnostima postigla većinu na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije 1938., duboka politička kriza dovodi 5. veljače 1939. do pada vlade Milana Stojadinovića. Knez Pavle Karađorđević povjerava sastav nove vlade Dragiši Cvetkoviću, do tada ministru socijalne politike i narodnog zdravlja u Stojadinovićevoj vladi.

Na početku rata jugoslovenske vlasti su ga izručile Britancima, interniran je na otok Mauricijus, gdje je bio pod britanskim nadzorom.

Nakon II. svjetskog rata odlazi Stojadinović u emigraciju i od 1948. godine živi i posluje u Argentini. Za hrvatski emigrantski časopis “Izbor”, koji je pokrenuo publicist Josip Subašić, Stojadinović je 1953. godine dao je intervju u kojem se zalaže za mirnu razgradnju Jugoslavije:

“Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada se prvi put povela riječ o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati,” kazao je Stojadinović za Izbor.

Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način “da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živjeli u posebnim državama i uvijek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa”.Stojadinović i Pavelić na druženju u Argentini 1954. godine

Stojadinović i Pavelić na druženju u Argentini 1954. godine

S bivšim poglavnikom NDH  Antom Pavelićem ulazi u bliske, čak prijateljske odnose, međusobno se posjećivali  i jedan drugog nazivali “najvećim sinom” hrvatskog odnosno srpskog naroda

Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procijenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica “bivših”  naći za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: “Sviće na Drini” ili “Mir na granicama Srbije i Hrvatske”.

Obojica su pokazali  spremnost da dogovore podjelu Jugoslavije i o tome 1954. pripremili  sporazum. U toj podjeli Hrvatskoj bi uz područje današnje Republike Hrvatske pripalo približno polovica Bosne i Hercegovine.

Kada je rimski “Il Tempo” 11. kolovoza 1954. godine objavio vijest o političkom sporazumu između bivšeg predsjednika jugoslavenske vlade dr. Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to velika senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju.

Dopisnik rimskih novina iz Buenos Airesa je napisao: “Iz Buenos Airesa stigla je vijest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja prije i poslije Drugog svjetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u nazočnosti najbližih suradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredjeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske…”

Navodni sporazum s hrvatskim krajevima koji su ‘pripali Velikoj Srbiji’, što Pavelić nije potpisao (Wikipedia)

Sporan je bio jedino Dubrovnik i Sarajevo.

“Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica “pokrivala” s granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podijeliti po pola, i to tako da granica ide rijekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo, a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protuuslugu – da nama pripadne Dubrovnik.”

Stojadinović pripremio tekst sporazuma, no Pavelić ga nije potpisao.

Na koju fazu života i političkog rada Milana Sojadinovića je mislio Milanović kad Plenkovića uspoređuje sa srpskim i jugoslavenskim političarom nije jasno. Misli na Stojadinovića kao predsjednika rojalističke vlade, na vođu JEREZE koja  kupuje poslanike u parlamanetu, na Stojadinoovića koji s Pavelićem u Buenos Airesu dogovara podjelu Jugoslavije ili na nešto četvrto.

Nije baš jasno po čemu su, po mišljenju  Milanovića, Plenković i Stojadinović slični. Možda uskoro i to saznamo.

M. Marković/Foto: press

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved