Najave Kilicdaroglua o okretanju Turske Zapadu, o reviziji svrhovitosti projekta prve turske atomske centrale Akkuyu koju grade Rusi i td. evoluirale su tijekom predizborne kampanje kada je postao svjestan da je Zapad u potpunosti stao uz njega. Međutim, što će biti ako pobjedi, i kakav je stav turske „duboke države o svemu tome koji će i biti odlučujući, pokazat će vrijeme. Vanjska politika nije ona koja će odlučivati o izbornim rezultatima. To su ekonomija i socijalna pitanja – područja gdje Kilicdaroglu s pravom vidi svoju priliku

I prošli je tjedan bio zasićen važnim vanjskopolitičkim događajima.

Turbulentni procesi događaju se u Sjedinjenim Državama, od onih političkog karaktera poput neslužbenog početka predizborne kampanje za predsjedničke izbore iduće godine i gdje se neće birati sredstva u ratu između dvaju tabora – Bidenovog i najvjerojatnije Trumpovog; preko ekonomskih koji se odnose na krizu tamošnjeg bankarskog sektora i propast četiriju srednje velikih (regionalnih) banaka u svega dva mjeseca, recesiju koja će zemlju zahvatiti u 2023. godini, ali i nikad bliži bankrot države ukoliko se demokrati i republikanci uskoro ne dogovore o novom povišenju gornje granice zaduživanja; pa sve do onih pravosudnih (s itekako snažnom političkom pozadinom) – oko mogućeg podizanja optužnice protiv Bidenovog sina Huntera, ali i najave od strane čelnika nadležnog odbora Kongresa podizanja kaznene prijave protiv državnog tajnika Antonyija Blinkena (bio bi to presedan) zbog nepoštivanja Kongresa (dva puta je ignorirao zahtjev Kongresa za dostavom dokumenata vezanih uz povlačenje Amerikanaca iz Afganistana i navodnog ignoriranja upozorenja veleposlanstva SAD-a u Kabulu da može doći do kaosa ako se provede naglo) – što je u SAD ozbiljno kazneno djelo.

U svijetu je i dalje u tijeku proces ubrzane dedolarizacije. Neovisno o tome je li razlog političke prirode odnosno strah da se i druge zemlje ne nađu pod američkim sankcijama sličnim onima koje su uvedene Rusiji i gdje je dolar ubojito oružje, ili je strah povezan s američkom ekonomskom, a moguće i bankarskom krizom – po Washington je brzina kojom se taj proces odvija neočekivana i krajnje neugodna.

Tako je snažno odjeknula i vijest da su međusobnu trgovinu, umjesto u dolarima, u nacionalnim valutama odlučile pokrenuti Južna Koreja i Indonezija – najveća država Jugoistočne Azije s oko 275 milijuna stanovnika i površinom od skoro 2 000 000 km2.

Pa iako se unutar ASEAN-a, gdje je Indonezija najvažnija članica proces dedolarizacije već intenzivno odvija, za Seul je takva odluka prilično iznenađujuća s obzirom da se radi o velikom američkom azijskom partneru – najvećem nakon Japana. Južna Koreja je time postala prva zemlja saveznica SAD-a koja se odlučila na takav potez – što je vrlo loš signal za Bidenovu administraciju i to u predizbornoj godini.

Dinamični Bliski istok

Na Bliskom istoku se nastavlja donedavno nezamislivi proces međusobne pomirbe. Nazvao bih ga arapskom „anti-proljetnom revolucijom“, aludirajući na od SAD-a početkom drugog desetljeća 21. stoljeća pokrenut niz revolucija – tzv. „arapskog proljeća“ (navodno s ciljem demokratizacije regije) koje su posijale razdor i sukobe među bliskoistočnim državama, ali i rasplamsale do tad neviđeni val terorizma omogućivši rađanje brojnih džihadističkih skupina i radikalnih islamističkih organizacija. Najpoznatija od njih svakako je bila „Islamska država“ (IS) – sramota navodno civiliziranog svijeta, stvorena na velikim dijelovima okupiranog iračkog i sirijskog teritorija istrebljenjem što šijitskog stanovništva, što pripadnika drevnih kršćanskih i drugih zajednica pred očima potpuno ravnodušnog svijeta. Arapska revolucija zbrisala je, ako već ne s geografske karte svijeta a ono sigurno s karte političkog suvereniteta i čitave države, poput Libije, Iraka, Sirije, Jemena – stvorivši od njih poligone za nadmetanja i sukobljavanja snažnih regionalnih i vanjskih silnica.

Bashar al-Assad: od izopćenika do bliskoistočnog „Big Stara“

Ali dojučerašnji neprijatelji u regiji ponovo postaju dobri susjedi i partneri poput Irana i Saudijske Arabije (njoj će se vjerojatno brzo priključiti i druge arapske zemlje Perzijskog zaljeva), Egipta i Turske, dok je pravi hit ili bliskoistočna politička zvijezda postao sirijski predsjednik Bashar al-Assad, dojučerašnji omraženi regionalni izopćenik kojemu je glavu u jesen 2015. godine u doslovnom smislu riječi od nabrušenih noževa džihadista pred zidinama drevnog Damaska spasio Vladimir Putin ruskom vojnom intervencijom.

Tako je u taj, najstariji grad na svijetu s čak oko 4500 godina dugom povijesti (za one koji ne znaju Damask se spominje još u drevnom faraonskom Egiptu) nakon što je prije dva tjedna tamo stigao ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije princ Fejsal bin Farhan, 4. svibnja stigao osobno i iranski predsjednik Ebrahim Raisi.

Nakon što se Sirija prošli tjedan i službeno vratila u arapsku obitelj povratkom u Arapsku ligu odakle je izbačena 2011. nakon počeka građanskog rata, problem bi mogao nastati za neveliku američku grupaciju vojnika smještenih na istoku te zemlje, u naftom bogatoj regiji Deir ez-Zour, kao i u strateški važnoj bazi At-Tanf na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana. Američke postrojbe u Siriji podupiru Kurde, ali su tamo nezakonito. Osim toga, američko zapovjedništvo za Bliski istok (CENTCOM) sve se češće žali na incidente i rizične poteze ruskih pilota u odnosu na američke baze na tlu Sirije što izlazi izvan okvira međusobnog sporazuma o izbjegavanju incidentnih situacija potpisanog između zapovjedništava dviju vojski na tlu Sirije 2015. godine – nedugo nakon ruske intervencije. To je definitivno odgovor Moskve na američke proturuske poteze u ukrajinskom ratu.

Netko će reći da su ilegalno na sjeveru Sirije i turske vojne snage (i bit će potpuno u pravu), ali čini se kako je sada na redu – i što će biti vrhunac bliskoistočne „anti-proljetne revolucije“ ­– upravo velika sirijsko-turska pomirba.

Zato nije čudo da su se pojavile informacije o navodnom sastanku na nižoj razini između američkih i sirijskih predstavnika u Omanu. Naime, Sjedinjene Države ostale su usamljene u nastojanjima za svrgavanjem Assada, a otvoreni pritisak Washingtona na arapske prijestolnice, prije svega na Rijad, da ne obnavljaju diplomatske odnose sa Sirijom dok je on na vlasti – očito doživljava krah.

Koliko su SAD nezadovoljne neuspjehom vojnog svrgavanja Assada (u Siriji se nalazi jedina ruska sredozemna pomorska baza u Tartusu, kao i zračna baza Hmeimim kraj Latakije; i jednu i drugu Rusi proširuju i odatle mogu kontrolirati šire područje Istočnog Sredozemlja ili Levant što im je važno za prolaz flote u i iz crnomorskog bazena, kao i Sueskim kanalom) svjedoče i potezi nakon nedavnog katastrofalnog potresa koji je zahvatio Tursku i Siriju i gdje je Washington upozorio zrakoplove s humanitarnom pomoći da zaobilaze sirijsko nebo zbog uvedenih sankcija protiv Asadovog režima. To je naknadno, zbog velikog pritiska humanitarnih organizacija i javnosti ipak privremeno omogućeno, ali sirijski građani ipak su danima ostajali bez zapadne humanitarne pomoći koja je u velikim količinama stizala isključivo u Tursku. To dijeljenje patnji stotina tisuća unesrećenih ljudi po političkom kriteriju bilo je zastrašujuće i ostat će tamna mrlja na savjesti onih koji su tako nešto dozvolili.

Turski izbori: američki strahovi i nadanja

Neovisno i o rezultatima turskih predsjedničkih izbora koji se održavaju 14. svibnja i koji su krajnje neizvjesni, do tursko-sirijske pomirbe bi moglo doći. Jer pomirbi sa svojim južnim susjedom, koji Turskoj predstavlja vrata u arapski svijet, osim Erdogana (koji o tome još glasno ne govori jer bi ga oporba dočekala „na nož“ i optužila za propast njegove sirijske politike, ali u praksi na tome intenzivno radi uz posredništvo Moskve i Teherana, a u Moskvi je odmah nakon prijama Sirije u Arapsku ligu po prvi put od 2011. održan zajednički sastanak šefova diplomacije Turske, Sirije, Rusije i Irana!) sklona je i turska oporba i to već od ranije. Ona želi povratak sirijskih izbjeglica u matičnu zemlju (turska država prema njima se ponaša humano što se osiguranja uvjeta njihovog boravka tiče, ali je sve veća netrpeljivost domicilnog stanovništva prema njima jer Sirijci prihvaćaju poslove za puno manje plaće, ali i zbog izoliranih ekscesa javno-sigurnosne problematike i td.).

Veći problem u procesu pomirbe predstavlja Assad (sada dodatno ojačan obnovljenim odnosima s moćnim Arapima) koji kao uvjet za to Ankari i dalje nameće povlačenje svih turskih snaga sa sirijskog teritorija.

Kad je riječ o turskim izborima dodao bih kako ih mnogi američki analitičari nazivaju najvažnijim izborima 2023. godine u svijetu. Ne bez razloga! U Erdoganovoj eri vladavine Turskom (od 2002.-2014. bio je premijer ali i vođa najmoćnije Stranke pravde i razvoja (AKP) osnovane 2001., a od 2014. do danas predsjednik) odnosi Turske i SAD-a permanentno su se pogoršavali, paralelno sa sve snažnijim profiliranjem turske samostalne vanjske politike što je po Washington „smrtni grijeh“ kada je riječ i ne samo o njegovim saveznicima.

Vrhunac odnosno prekretnica prema potpunom poremećaju tih odnosa bio je 15. srpnja 2016. godine i pokušaj vojnog puča tj. nasilnog svrgavanja Erdogana s vlasti. Vrlo brzo turski državni vrh je za puč optužio SAD i Njemačku, koji su, prema mišljenju Ankare, pružili pomoć organizatoru puča – turskom kleriku i disidentu Fetullahu Gülenu i njegovoj moćnoj organizaciji FETO koju je Ankara vrlo brzo zabranila i stavila na spisak terorističkih organizacija. Erdogan se potom ponovo okrenuo ruskom predsjedniku Putinu koji mu je pružio potporu već u prvom danu puča, iako su rusko-turski odnosi u to vrijeme bili potpuno poremećeni zbog poznatog incidenta s turskim obaranjem ruskog bombardera Su-24 na granici sa Sirijom krajem studenog 2015. godine. Oni su do danas ostali krajnje pragmatični, a često ih nazivaju i „brakom iz interesa“.

Dakle, Sjedinjene Države sada sve svoje uloge na turskim izborima stavljaju na tamošnju oporbu. Washington nije uspio stvoriti „svog“ kandidata unutar šarolikog turskog političkog tijela i njega svesrdno pomagati, što je znak da je Turska najvjerojatnije sazrjela kao država u smislu želje za vođenjem samostalne vanjske politike – neovisno o tome koja politička garnitura dođe na vlast, i neovisno o tome što najveći Erdoganov konkurent najavljuje novi politički zaokret zemlje prema Zapadu i demokraciji.

Bez obzira što Erdogan nije „ikona demokracije“ kakvu bi Zapad želio vidjeti u Turskoj, kako je on vrlo pragmatičan političar i spreman na suradnju sa svima, pa tako i SAD-om. Međutim, isključivo u okvirima koji zadovoljavaju ključne turske nacionalne interese, među kojima je i želja za stvaranjem tzv. turskog svijeta – usmjerenog prije svega na post-sovjetske turkofonske zemlje Kavkaza (Azerbajdžan) i Srednje Azije (tzv. „stanove“ – Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan, Kirgistan). Ali Washington na soliranja saveznika nije navikao i to ne želi dozvoliti. Međutim, moguće je da će po pitanju Turske ipak morati učiniti iznimku. Jer bolje je uza se imati i ovakvu Tursku nego je imati protiv sebe!

Ali vidjet ćemo što će se događati ako pobjedi glavni oporbeni kandidat Kemal Kilicdaroglu. Njegove najave o okretanju Zapadu i demokraciji, o reviziji svrhovitosti projekta prve turske atomske centrale Akkuyu koju grade Rusi i td. evoluirale su tijekom predizborne kampanje kada je postao svjestan da je Zapad u potpunosti stao uz njega. Međutim, što će biti nakon toga, i kakav je stav turske „duboke države o svemu tome, koji će i biti odlučujući, pokazat će vrijeme.

Ali vanjska politika u Turskoj, kao i u većini država, nije ona koja će odlučivati o izbornim rezultatima. To su oprije svega ekonomija i socijalna pitanja – a to je upravo ono gdje Kilicdaroglu s pravom vidi svoju priliku.

Turska je dužna Arapima

Bit će zanimljivo pratiti daljnje procese u Turskoj bez obzira tko bude na vlasti. Jer ona je bliskoistočna priča za sebe: zemlja nasljednica bivšeg višestoljetnog hegemona (Otomanskog carstva) unutar arapskog svijeta, a da nije arapska: Zemlja muslimanska, a politički (barem donedavno) bliža (barem donedavno kršćanskoj) Europi nego svojoj muslimanskoj braći u regiji.

Zato je Turska još puno toga dužna učiniti da bi ju arapski svijet prigrlio kao istinskog i bratskog partnera. Put prema tome Ankara sada krči obnovom odnosa s jednom od najmoćnijih i najutjecajnijih arapskih zemalja Egiptom (sam Katar – najveći turski saveznik među arapskim državama, koliko god bio bogat ipak je premalen i nedorastao ulozi igrača koji vuku glavne poteze unutar arapskog svijeta), ali i sa spomenutom Sirijom – kao njenim „vratima“ u arapski svijet.

Izrael opet „otok“ u homogeniziranom „arapskom moru“

Zapravo se kroz arapsku „anti-proljetnu revoluciju“ u najlošijem položaju našao Izrael. Onaj isti – koji je i najviše profitirao „arapskim proljećem“ kroz slamanje svojih dotadašnjih glavnih neprijatelja: Iraka, Sirije, Libije, ali i slabljenjem Egipta kao dotadašnjeg ključnog saveznika palestinskog naroda (iako je Kairo potpisivanjem sporazuma s Izraelom u  Camp Davidu 1978.  taj status bio uvelike kompromitirao). Irak, Sirija i Libija sada su samo olupine negdašnjih snažnih arapskih država u svakom pogledu – uključujući i onaj vojni (poglavito je to bio Irak u vrijeme Sadama Huseina), dok se Egipat primarno mora baviti samim sobom.

Međutim aktualni procesi međuarapske i međuislamske pomirbe (suniti-šijiti) kroz obnovu partnerstva između Saudijske Arabije i Irana što je po Izrael posebno neugodno – mogu Židovsku državu ponovo dovesti u položaj „otoka“ u sada već prilično homogeniziranom „arapskom moru“ kojem treba pridodati i Iran. Dakle, Izrael bi se mogao naći u novoj izolaciji koje se tako dugo želio izbaviti. To mu je konačno i uspjelo u vrijeme Trumpove administracije potpisivanjem tzv. abrahamovog sporazuma najprije s UAE i Bahreinom, a kasnije i Sudanom i Marokom. Međutim, ključna arapska zemlja Saudijska Arabija to nije željela učiniti.

Rijad kalkulira oko odnosa s Izraelom

Naravno, svi ovi procesi ne moraju po Izrael biti nužno loši, on s mnogim arapskim zemljama dobro trguje, pa tako i sa S. Arabijom. Ali njegovi politički odnosi s bliskoistočnim državama najviše će ovisiti upravo o njegovom ponašanju: prema susjedima, prema islamskim svetinjama u Jeruzalemu i – naravno – najviše o načinu koji izabere za rješavanje palestinskog pitanja. Upravo je ovo zadnje i ključno za Rijad s obzirom da Palestince snažno podržavaju i sve velike islamske zemlje izvan arapskog svijeta – od Turske i Pakistana do Indonezije. A Saudijska Arabija, sukladno svojoj golemoj financijskoj moći i strateškoj važnosti, želi se nametnuti kao vođa ne samo arapskog već i islamskog svijeta u cjelini. Deal s Izraelom bez rješenja palestinskog pitanja po nju je zato vrlo rizičan. Tim više što se na njenom teritoriju nalaze i dvije od tri najveće islamske svetinje – Meka i Medina, u koje svake godine hodočaste milijuni muslimanskih vjernika iz čitavog svijeta. To Rijad čini čuvarom glavnih islamskih svetinja, ali mu omogućuje i itekako značajan financijski prihod.

1. Arabija ne želi biti platforma za izraelske zračne napade na Iran

Izrael i njegova protuiranska politika još su jedan važan razlog zašto je Saudijska Arabija pristala na obnovu suradnje s Iranom. Naime, dolaskom vječno ratobornog Benjamina Netanjahua na čelo izraelske vlade u ožujku ove godine, dramatično se pojačala opasna retorika između Jeruzalema (ili Tel Aviva, kako hoćete) i Teherana. Iz Izraela su stizale sve oštrije prijetnje da će svim silama koje su mu na raspolaganju spriječiti Iran u proizvodnji atomske bombe, a gdje je, u ovladavanju potrebne tehnologije odnosno obogaćivanja urana prema mišljenju izraelskih stručnjaka Teheran već daleko odmakao.

Da bi pokušao uništiti iranska podzemna nuklearna postrojenjima po njima moraju djelovati izraelski bombarderi. Oni ne mogu prijeći tako veliku udaljenost i moraju prije napada sletjeti, a to jedino mogu učiniti na teritoriju Saudijske Arabije gdje postoji i američka vojna baza (Irak ne dolazi u obzir zbog visokog stupnja međusobnog neprijateljstva). Međutim, Rijad se ne želi naći na meti Teherana koji bi ga smatrao „odskočnom daskom“ za izraelske protuiranske operacije i interese, pa je tu lukavo uskočila Kina i pomirila dvije zemlje s kojima je potpisala unosne – stotine milijardi dolara vrijedne dugoročne sporazume. To je i Teheranu i Rijadu od velikog interesa.

Izrael bi eventualno mogao koristiti američke baze i nosače zrakoplova u Perzijskom zaljevu za napad na iranske ciljeve ali bi to već bilo uvlačenje SAD-a u sukob s krajnje neugodnim Iranom – što bi u krajnje ranjiv položaj dovelo i bazu američke V. flote u nedalekom Bahreinu.

Zato i nije čudo što su se strasti i politička retorika u međuvremenu smirili, ne samo zato što se u Izraelu i dalje ne stišavaju prosvjedi usprkos privremenom odustajanju Netanjahua od kontroverzne pravosudne reforme koja je na ulice gradova izvela milijune Izraelaca i ozbiljno zaprijetila scenarijem „obojenih revolucija“, koje bi ipak trebale biti rezervirane za neke druge zemlje.

Tko je dronovima napao Kremlj i moguće posljedice?

Jedna je vijest prošloga tjedna ipak zasjenila sve druge. Riječ je o napadu dronovoma na kompleks Kremlja u Moskvi, u kojem se, između ostalog nalazi i rezidencija ruskog predsjednika. Preciznije, pokušaju napada dvama dronovima s obzirom da su oborena sredstvima elektroničke obrane neposredno prije samog udara, pri čemu su krhotine jednog od njih prouzročile požar na krovištu Senatske dvorane – kako je to službeno formulirano od strane ureda ruskog predsjednika.

Vijest je brzinom munje potresla rusku javnost, tim više što je uslijedilo službeno državno priopćenje kako iza napada na Kremlj stoji Ukrajina. Štoviše, napad je odmah okarakteriziran i kao teroristički, uz naglasak da se radilo o pokušaju likvidacije predsjednika Putina, i da Moskva zadržava puno pravo poduzimanja mjera odmazde – gdje i kada smatra prikladnim.

Međutim, zapadni mediji odmah su zauzeli potpuno suprotan stav s obzirom da je službeni Kijev, očekivano, odbacio bilo kakvu svoju umiješanost u taj događaj. Većina njih navodi kako se Rusiji ne treba vjerovati i da se radi o „false flag“ operaciji. Vjerojatno su bili potaknuti izjavom američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena koji je kazao kako SAD još ne može sa sigurnošću znati što se točno dogodilo ali da ne isključuje niti opciju o ruskoj operaciji „pod lažnom zastavom“. Visoki povjerenik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell idući je dan pozvao Moskvu da ne koristi vijest o navodnom napadu na Kremlj kao izliku za jačanje svoje ofenzive u Ukrajini.

Međutim, reakcije Moskve na ove izjave Zapada nikako nisu relaksirajuće. Upravo suprotno. Ruski veleposlanik u SAD-u Anatolij Antonov izjavio je: „Bogohulne i lažljive bile su teze da je ovaj teroristički čin tobože “false flag operacija”. Odnosno, da je sama Rusija organizirala provokaciju protiv srca naše državnosti! Danas Sjedinjene Države štite kijevske kriminalce. … Naravno da ćemo ovu okolnost uzeti u obzir u izgradnji naše linije u realizaciji ciljeva i zadataka specijalne vojne operacije”.

Dana 5. svibnja, na marginama sastanka Vijeća ministara vanjskih poslova Šangajske organizacije (SCO) u New Delhiju, ruski ministar Sergej Lavrov kazao je kako će „Moskva na ukrajinski pokušaj napada dronovima na Kremlj odgovoriti ne razgovorima, već konkretnim akcijama“.

Tako je, odgovarajući na pitanje novinara da li se na ovaj incident odnosi termin “casus belli” (latinski “povod za rat”), Lavrov odgovorio:

“To je očito bio neprijateljski čin. Apsolutno je jasno kako bez znanja “vlasnika” kijevski teroristi to ne bi mogli počiniti. Nećemo odgovarati razgovarajući o tome je li to “casus belli” ili nije. Odgovorit ćemo konkretnim djelima. Imamo puno strpljenja. …“

Pri tom je skrenuo pozornost na izjave američkog državnog tajnika Blinkena, kazavši:

“Rekao je da SAD neće diktirati Ukrajini metode kojima će braniti svoj suverenitet. Valjda to sve govori.”

Međutim, jedan je medij učinio iznimku, i to ugledni američki specijalizirani medij Military Watch. On je povodom napada na Kremlj izjavio da Rusija sada ima pravo na odgovor pa čak i za napad na samog Zelenskog, što je obećala da neće činiti tijekom pregovora u početnoj fazi rata. Medij je dodao i još nešto važno:

„Pokušaj napada uslijedio je u trenutku kada su ukrajinske snage nekoliko dana imale značajne gubitke na prvim linijama bojišnice, iako ostaje neizvjesno je li počinitelj ukrajinska vlada ili jedna od mnogih savezničkih milicija ili ugovornih postrojbi koje djeluju u zemlji. Sposobnost čak i bespilotnih letjelica relativno malog dometa da dosegnu Moskvu iz Ukrajine, međutim, naglašava zašto je Rusija dugo bila zabrinuta u vezi s apsorpcijom zemlje u zapadnu sferu utjecaja i mogućim članstvom u NATO-u.“

Kazao bih da zato nije čudo, ako je vjerovati navodima američkog medija, zašto se baš na dan napada na Kremlj Zelenski otisnuo na višednevnu turneju po Europi bez da mu se zna precizna satnica tamošnjih odredišta. Iako je krajnje naivno od šahu sklonih Rusa očekivati da će reagirati emotivno i odmah osvetnički udariti po rezidenciji ukrajinskog vođe.

Ovdje bih dodao slijedeće:

Kako ju god tumačila pojedina od strana – kao stvarnu ili lažnu, jasno je kako su objavom vijesti o napadu na Kremlj ulozi povećani do krajnjih granica i da stanje postaje krajnje eksplozivno. Moskva si jednostavno ne može priuštiti komoditet da na objavu vijesti o pokušajima atentata na svog čelnika ne odgovori oštro. Zapad ionako kroz svoje medije već dugo Rusiju prikazuje kao gubitnicu u ratu, njeno vodstvo uplašenim i neodlučnim, a rusku vojsku nesposobnom za pobjedu na bojnom polju. A sve to što piše i govori Zapad, dobro zna i ruska javnost, kao što dobro zna i da su da su gotovo sve ruske označavane „crvene crte“ u ukrajinskom ratu već odavno pregažene – i od strane Kijeva i od  Zapada.

Dakle ruski državni vrh više nije u mogućnosti kalkulirati. Tim više što je već ranije optužio SAD za prošlogodišnju diverziju na plinovodima Sjeverni tok, bez da je bilo što konkretno poduzeo u praksi, izvan sfere same politike. Isto tako već dugo optužuje Kijev za terorističke akcije na tlu Rusije, poput prošlogodišnjeg ubojstva Darie Dugine u Podmoskovlju ili nedavne likvidacije poznatog ruskog ratnog izvjestitelja eksplozivnom napravom u ugostiteljskom objektu u središtu Sankt Peterburga. Osim toga, kao predznak moguće ukrajinske vojne ofenzive, ukrajinska strana posljednjih tjedana vrši intenzivne napade dronovima na brojne infrastrukturne i energetske objekte, prije svega rafinerije u pograničnim ruskim regijama, uključujući i na Krimu.

Lažna uljuljkanost u vlastitu sigurnost

Praviti se na Zapadu kako se ništa dramatično ne događa, da je sve ovo uobičajeni ruski blef i da život ide dalje jer je ukrajinski rat, eto, valjda rezerviran samo za stradavanje Ukrajinaca i Rusa, a da negativno utječe samo na zapadne ekonomije ali i da je to samo privremeno – potpuno je pogrešno, krajnje neodgovorno i visoko rizično poigravanje sa stvarnošću.

Možemo se praviti koliko god hoćemo i maštati o svemu što nam je oku i uhu ugodno, ali pravi znalci stvari – koji još razmišljaju svojom glavom – dobro znaju da je „igra“ s Rusijom otišla predaleko. Znaju da neposredni vojni sukob između dvije najveće nuklearne velesile više uopće nije daleko i da ne može završiti bez uporabe nuklearnog oružja.

Prošli je tjedan upravo o rastućoj mogućnosti američko-ruskog sukoba u intervjuu za američki medij Foreign Affairs govorio načelnik Združenog stožera američkih Oružanih snaga Mark Milley. Izjavio je kako američki vojni stručnjaci “svaki Božji dan” paze kako ne bi došlo do eskalacije. Štoviše, kazao je kako bi neposredni sukob dviju nuklearnih velesila predstavljao katastrofu za obje strane i da ga pod svaku cijenu treba izbjeći.

Epilog

Oko napada na Kremlj postoje samo dvije opcije:

1. Netko želi isprovocirati neposredni sukob između Rusije i SAD-a (NATO-a);
2. Netko drugi izvođenjem napada pokušava proizvesti strah odnosno krizu visokog intenziteta – čak i jaču od one Kubanske tijekom Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a – koja bi trebala potaknuti na razum i dijalog.

Međutim više nije važno koja je od njih ispravna. Jer veliki je potez pomaknut, a njegov rezultat može biti samo ili eskalacija ili deeskalacija. Srednjeg rješenja ili nekakvog beskonačnog tapkanja po ukrajinskom blatu jednostavno nema.

Da je svijet u velikoj opasnosti ne vide još samo slijepci!

Autor: Zoran Meter/Geopolitika.news